Umjetnost pretjecanja

U kavanskim razgovorima o Formuli 1 već je “standardna praksa” dijeliti vozače na brže i sporije ― i koristiti to kao jedini kriterij. Međutim, s obzirom da spadate u zainteresiraniju skupinu (jer, u suprotnom, sumnjam da bi samo iznebuha ovamo nabasali), vjerojatno dobro znate da u praksi sirova brzina vozača ne odgovara nužno njegovim rezultatima u utrkama.

Razlika je, pogađate, i u znanju ofenzivne i defanzivne vožnje. Znati napadati suparnike i braniti se od njih ne dolazi automatski “u paketu” s brzinom. Štoviše, u povijesti smo vidjeli već dobar broj vozača koji su visoko koncentrirani u dobrim uvjetima i na praznoj stazi znali biti izuzetno brzi (sjetite se Trullijevih kvalifikacija po ondašnjim one-lap pravilima), ali u utrkama ih je u plasmanima sputavao upravo slabiji napad i obrana ili, kako to neki vole dramatično nazivati, killer instinct. Štoviše, dobri plasmani su (osim kod jako dosadnih utrka) češće rezultat vještih napada i obrana nego same brzine. I, nije stoga čudo da je među svjetskim prvacima bilo i brzih i nijansu manje brzih vozača, ali praktički svi su bili i ostali izvrsni napadači.

Istina, najjednostavniji način napada nije toliko dramatično težak, iako je izvediv samo u okolnostima gdje je suparnik u osjetno lošijoj situaciji, bilo radi greške, slabijeg bolida ili lošijih guma, jer svatko zna jednako dobro stisnuti “gas do daske”. Zalijepiti se za njega prije najduže ili barem podugačke ravnine, iskoristiti zavjetrinu nekad ili DRS danas, i do sljedećeg zavoja biti bez drame ispred, je prilično sigurno i nedramatično pretjecanje, mada zna biti veselo na kiši kad treba izaći s blago suhije linije kojom većina vozača vozi. Ali kad vozač kojeg se napada nije baš toliko lak plijen, treba priskočiti drugim metodama, i tu počinje “mračna umjetnost”.

Osnovna poanta je što, ako vozač ispred kojeg se napada vozi konstantno po idealnoj liniji, bilo kakav prolazak pored njega značio bi teoretski vožnju po lošijoj i sporijoj liniji, i od pretjecanja ne bi bilo ništa. Zato tehnike napada gotovo uvijek izravno prisiljavaju suparnika da izađe s nje.

Najčešći način za to je pretjecanje kasnijim kočenjem. Postavite li se na vrijeme pored suparnika s unutrašnje strane zavoja, i kočite nijansu kasnije ili istovremeno s njim, sami ćete morati proći kroz zavoj oštrije i sporije, ali je poanta da više niti suparnik ne može voziti po idealnoj liniji jer bi to značilo sudar. Ako vam je to uspjelo, najbolje što on može napraviti je paralelno proći kroz zavoj s vanjske strane, i pokušati zadržati bolide paralelno, u nadi da na sljedećoj ravnini zgrabi prednost, ili uzvratiti istim trikom u sljedećem zavoju, ako je u toj poziciji on u unutrašnjem. Naročito smo zadnjih sezona često znali viđati slučajeve u kojima jedan vozač napola pretekne drugog u prvom zavoju, ali onda u sljedećem opet zamijene redoslijed.

Naravno, sve to funkcionira samo ako točno pogodite točku kočenja kojom još jedva uspijete proći kroz zavoj. Ako je samo nijansu prerano, protivnik će vas u zavoju samo zatvoriti i otići dalje. Ako je nijansu prekasno, vjerojatno ćete se voziti po travi s gubitkom od nekoliko sekundi, ili u najboljem slučaju, spaliti gumu u kočenju i priuštiti si nesretni flat spot.

Onome tko je u poziciji da se mora braniti upravo je u interesu prevenirati protivnika da se uvuče u unutrašnju stranu zavoja. Standardni pristup toga je upravo uvući se prije njega na tu liniju. Ali stvar nije tako jednostavna: time branitelj svjesno neće moći ići kroz zavoj idealnom linijom i stoga mora biti sporiji, što znači da se suparnik može odvažiti probati napasti s vanjske strane, što katkad i uspije. Opet se radi o finesama i milisekundama koje trebaju biti točno odvagane kako bi obrana uspjela, umjesto košenja trave ili gubitka pozicije.

Paradoksalno na prvi pogled, ali radi toga je za nizanje brzih krugova potrebno imati praznu stazu pred sebe, ali i iza sebe. Defanzivna vožnja i uzimanje unutrašnjih linija zapravo gubi vrijeme, i to znatno. Nerijetko smo i od pitwalla znali čuti poruke vozačima da ne trate vrijeme braneći se od nekoga tko je na drugoj strategiji i očito brži.

Kako je odvagivanje između vanjske i unutrašnje linije odluka koja se mora donijeti u djeliću sekunde i postavljanje bolida paralelno (ili barem u zonu kotača) sa suparnikom je prvi preduvjet, trenutačno je dozvoljen samo jedan defanzivni manevar prije ulaska u zavoj, i suparniku koji je makar poravnat kotačima mora se ostaviti mjesta na asfaltu. Ovo je smanjilo mogućnost preagresivnog zatvaranja, i više nije ni neviđeno pratiti dva vozača kako paralelno voze po tri-četiri zavoja dok netko nema dovoljno zamaha u sljedeći zavoj i ipak uzme bolje mjesto.

Opet, i protiv vozača koji se znaju dobro braniti postoji suptilna receptura: zalijepiti mu se za mjenjač i agresivno voziti drukčijim linijama od njega. I vozači Formule 1, koliko god perfektni bili, su ipak samo ljudi i pod konstantnim pritiskom su podložniji greškama koje protivnik može iskoristiti. Kad su bolidi podjednaki, ponekad nema druge nego pažljivo vrebati dokle se protivniku ne potkrade malo preširok izlaz iz zavoja, ili nijansu prekasno kočenje, ili nešto slično. Utoliko su jako cijenjeni vozači koji i pod takvim teškim pritiskom napadača iza sebe mogu krug za krugom voziti perfektne, “školski” čiste krugove gdje ne ostave ni milimetar koji bi se mogao iskoristiti. Primjerice, u doba kad je osvajao titule, Fernando Alonso je upravo po toj hladnokrvnosti i perfektnom čuvanju pozicije ostao dobro upamćen.

Inače, dok napadi u zavojima izgledaju spektakularno i dobro pokazuju kako koji vozač kotira, ekipe će (donekle i u vezi prethodnog teksta ovdje, o strategiji) biti daleko sretnije ako se oni ― ako je ikako moguće ― obave mirno na ravnini. Svako pretjecanje je rizik ostati u travi s nula bodova, pa ekipe i dobar dio vozača žele to, ukoliko mogu, obaviti što sigurnije i mirnije. No kad je napadač generalno brži ali ne i na ravnini, onda dobivamo prave poslastice napadanja u zavojima.

U taktičkom smislu, treba reći i to da napadi imaju samo ograničen vijek trajanja. Zalijepiti se za protivnika ispred sebe predstavlja problem za hlađenje i grip (pa prema tome i gume), tako da nema logike napadati uvijek svakoga. Kao i sve drugo, tako i napadi moraju biti pametno ukomponirani u generalnu strategiju.