Dan kada je prvak plakao

Velika nagrada Japana 1989. godine, rivalitet između Alaina Prosta i Arytona Senne raste iz utrke u utrku, te u konačnici eskalira do vrhunaca na slavnoj Suzuki. Utrku obilježava sudar spomenutog dvojca, obojica završavaju u pijesku, a većina vidi krivca u Prostu kojemu je za osvajanje naslova bilo dovoljno da Senna ne osvoji bodove. Nastavak utrke bio je infarktan; Senna je dospio do boksa i uspio zamijeniti prednje krilce, vratio se u utrku, preuzeo vodstvo i na kraju pobijedio u utrci. No, FIA mu je oduzela svih deset bodova iz te utrke zbog činjenice da je nakon nesreće presjekao šikanu na nedozvoljen način. Senna ostaje bez naslova, a Alain Prost postaje trostruki svjetski prvak.

Prenosimo vam u potpunosti tekst jednog obožavatelja koji se osvrće na ovaj vrlo bitni fragment karijere Ayrtona Senne.

“Neymar da Silva Santos Júnior izlazi pred kamere na press konferenciji svoje nacionalne televizije i u suzama moli svoj narod da mu oprosti. Potpuno ravnodušno gledam tog razmaženog dječaka kako neutješno cvili jer su usud, sudbina i stoper drugoligaša iz Kolumbije spriječili njegovu veličinu da ispuni svoju zadaću na ovoj planeti, dakle da svom narodu svojom karizmom donese tako očekivanu radost. Te dječje suze ostavile su me potpuno indiferentnim, a kako sam odrastao u vremenu istinskih nogometnih karizmi koje nam je ta nacija dala skoro me uhvatio i bijes zbog tog dječarca smiješne frizure koji je umislio da je jednak njima, bogovima nogometa. Naravno, odmah sam se sjetio i svog najdražeg brazilskog sportaša i njegovih suza.

Neću vam sada pametovati kakav je bio Ayrton; svatko ga od vas pamti po nečemu drugom. Meni je Senna bio Bog. Pamtim njegovu ljudskost, kao kad je u Hockenheimu zanemario sve i čupao Emersona iz plamtećeg bolida, njegovu nesebičnost i brojne zaklade, te njegovu opsjednutost činjenicom da ne postoji drugo mjesto, da ne postoji “bolji”. Ta i takva nevjerojatna sigurnost u sebe, u svoj talent i neustrašivost ostavljali su nas bez daha. Takav je bio Ayrton. Nedjelja s njim bila je čudo u svijetu koji čuda više nema.

Dakle, sjećanje me vraća na Veliku nagradu Japana 1989. i famozni incident s Prostom nakon kojeg Senna odlazi u boks, te izlazi kao posljednji i vozi sedamdeset krugova koje ću pamtiti cijeli svoj život. Ayrton je vozio kao u transu zaobilazeći u potpuno nemogućim šikanama Lotuse i Ferrarije da bi par krugova prije kraja došao u mjenjač vodećeg u utrci. Kroz ciljnu ravninu prošao je svojom prepoznatljivom uzdignutom šakom prijeteći svima, cijelom svijetu kojeg je upravo pokorio na način na koji to nikada više nitko ni u ludilu neće pokušati. Ayrton Senna Da Silva bio je po drugi put u svom životu svjetski prvak, a mi smo ludovali, skakali i vrištali od sreće jer smo upravo prisustvovali možda najvećem i najluđem događaju koji će itko ikada vidjeti za našeg života.

No, iza su se pojavili vidno uzrujani čelnici FIA-e s uvrijeđenim i šokiranim Prostom, ustvrdivši da je Ayrton Senna tijekom utrke i samog incidenta napravio niz nepravilnosti i po živote vozača opasne radnje, a kao razlog što mu oduzimaju titulu naveli su tih stotinjak metara koliko je Ayrton bio izguran kroz pijesak od strane ljudi u žutim kabanicama.

Nakon toga Senna izlazi na press konferenciju svoje nacionalne televizije i u suzama moli svoj narod da mu oprosti. Ayrton je plakao kao malo dijete, a ja i cijeli svijet smo plakali skupa s njim od bijesa prema svijetu kojem se suprostavio, svijetu bogatih i bahatih vlasnika oktanskog cirkusa koji su te sezone profesoru Alainu Prostu obećali naslov svjetskog prvaka kao krunu njegove karijere. Ayrton nije plakao kako je plakao Neymar, Ayrton je u suzama molio svoju naciju da mu oprosti jer je tvrdoglavo magare koje ne zna pognuti šiju, Ayrton je plakao i molio svoj narod da mu oprosti jer je njegov stav u koji je vjerovao i za koji je držao da je ispravan, stav kojem su se protivili i mediji i kolege vozači i kompletna kugla zemaljska, stav čovjeka koji ide sam protiv sile, protiv nepravde i protiv samog sebe, stav za koji on moli oprost jer ga nema snage zatomiti u sebi i biti netko drugi.

Ono što nas je istinski fasciniralo i što nam je zauvijek ostavio bila je poruka svima nama da usprkos lovi, nadmoći i prevarama nitko, ama baš nitko, nije i ne smije biti bolji, brži i luđi, bar unutar nekog konteksta. Ako imaš svoj cilj i vjeru u sebe, ako ti znaš da imaš put pa makar on bio pogrešan i iako se cijeli svijet urotio protiv tebe, ustraj, bori se, bez predaje.

Genijalnost na stazi pretočio je u život, ludost u cilj, talent u žrtvu, opsesiju u uspjeh. Ayrton Senna ni samom vragu da je bio na stazi pored njega ne bi pustio prednost; čak i da frajer s rogovima ima „pole position“, Senna bi se, ako ga već ne može prestići, na opći užas pakla zabio u njega. Ja sam znao da je taj ludi Brazilac toga dana zauvijek promijenio moj stav prema životu, prema bahatima i moćnima, ja sam znao da više nikada neću biti isti i da ću biti Don Quijote koji će do svoje smrti voditi rat protiv vjetrenjača.”

Ivo Anić