Retrovizor: Prve natruhe raspleta?

Utrka u Spa nikad, ni u kojem scenariju, ni u kojoj postavi, ne uspijeva biti dosadna. Ovaj put ona, štoviše, nije bila dosadna ni na asfaltu ni izvan njega…

Jedna od “onih” staza, bez sumnje. Dok nam kalendar buja hiperasfaltno-uglato-ravnim idejama gospodina Tilkea, vikend proveden na jednoj klasičnoj stazi, i po mnogima najboljoj u sezoni (što povijesno, što po rasporedu), idealan je protuotrov. Nije tu posrijedi samo famozni Eau Rouge… cijela kombinacija nevjerojatne meteorologije, rasporeda, mogućnosti za napade i obrane, i određenog prestiža pobjede na legendarnoj stazi igra svoju ulogu.

Kombinacija u kojoj se, dakle, ponovo najbolje snašao Sebastian Vettel. Bila je to, sad već možemo komforno to tako nazvati, standardna procedura; ključno dobre kvalifikacije (iako je Pole position odnio Lewis Hamilton kojemu pak to prelazi u naviku), nakon čega slijedi uobičajeno dobro taktiziranje i napadi u samom početku utrke, da bi se ostatak sveo na brzo ali kontrolirano upravljanje vodstvom. Efikasno, bez incidenata, 25 bodova spremljeno u džep, a drugoplasirani ostavljen s preko deset sekundi zaostatka jednom kad se razmahala kockasta zastava. Nekima predvidljivi horor, nekima nova pobjeda omiljenog junaka, ali svima je jasno da je ovo samo još jedan važan korak prema osvajanju novog prvenstva (odnosno ― novih prvenstava).

Da, svašta se još može dogoditi, ali s 46 bodova prednosti pred (ponovo drugoplasiranim) Fernandom Alonsom u poretku vozača više se ne radi o nečemu što se u osam utrka može nadoknaditi čistim brzim vožnjama, čak i ako su konzistentne onoliko koliko to Španjolac uspijeva. U prosjeku nadoknaditi gotovo šest bodova po utrci traži neke posebne spletove okolnosti. A s Ferrarijevim tempom takvim kakav jest ― čak ni Alonsove najrafiniranije i najbolje vožnje, od kojih je Spa bila samo jedna u nizu, ne mogu to garantirati. Hoće li biti ovo još jedna kisela godina za Alonsove navijače, čiji heroj postaje “Svjetski prvak u osvajanju titula viceprvaka”?

Nije ni neko čudo da je Asturijac frustriran svime time, i da mu je slaba utjeha povijesna težina imena bolida kojeg vozi, i nevizionarske parole kako je ekipa uvijek iznad interesa svakoga. Netko tko ima sve potrebne parametre za bivanje svjetskim prvakom a priori nije super-skromna, šarmirajuće neupadljiva osoba, koliko god to odudaralo od ideje istih prava za svakoga. I, netko s mentalitetom osvajača svjetskih titula neće predugo biti fasciniran povijesnim imenom za koje vozi, ako to ime tehnički kaska za ekipom koja možda nema ni petinu te povijesti i utjecaja, ali ima nekoliko genijalaca i odlično organiziran, marljiv personal. To je, naravno, tek bočna priča pored onog cijelog ostatka silly seasona u kojem valjda nema imena koje nije sugerirano kao vozač ― ne samo za Ferrari, već za masu drugih kokpita.

Pričekajmo da se slegne taj šum, i usmjerimo pažnju na Lewisa Hamiltona, koji nakon nedavnog trijumfa ovaj put nije igrao ulogu u igri za pobjednika. Iako treće mjesto nije za odbaciti, zaostatak od gotovo pola minute za pobjednikom, nakon Pole positiona, nije mu priželjkivan scenario. Englez je sad trećeplasirani u vozačkom prvenstvu, tik ispred Räikkönena, i ako Alonsu razmak od 46 bodova djeluje grozomornim, Hamiltonu 58 mora djelovati još gorim. No, vidjeli smo i čudnijih stvari.

A kad smo kod Räikkönena, kralja konzistentnih skupljanja bodova, ovaj put to je ipak bilo samo mučenje, čak i prije nego su kočnice odigrale svoju ulogu u eliminaciji Finca iz utrke u kojoj je već znao briljirati. Zapravo, koliko god on dobro inače vozio i bez problema u prosjeku konkurirao svima u gornjem ešalonu, oko njega se sad najveći metež diže zbog identiteta budućeg poslodavca. Tko ga ne bi želio vidjeti u ekipi s još jednim svjetskim prvakom? Koliko su se razmahale glasine, to bi mogli biti i Vettel, i Alonso i ― bum-tres trač ― Button.

Ovaj pak Britanac možda je imao nijansu bolji vikend nego neke prethodne, ali McLaren je i dalje jedva sjena samog sebe. Unatoč mirnom temperamentu i karakteru, hoće li on imati previše živaca za McLarena ako se to, recimo, ponovi i 2014.? Čovjek bi rekao da je već imao dovoljno navikavanja na kojekakve neuspjele eksperimente u karijeri da mu toga ne bi bilo dosta za sva vremena.

Webber, Massa, Grosjean, trojica sekundarnih vozača u svojim ekipama, ovaj su put u Belgiji bili upravo to: sekundarni. Svaki je donio po nekoliko bodova, kvalificirao se uredno u Q3 prije toga, ali nitko nije priprijetio poremetiti hijerarhiju u ekipi. Sauber i Williams, nažalost već standardno izvan kruga osvajača bodova. Teška vremena, u kojima se Toro Rosso čini kao nedostižna supersila…!

No, sve u svemu, uzevši u obzir kaotične kvalifikacije i utrku u kojoj je bilo napada (iako za prvo mjesto niti jednom nakon početnog rasplitanja), bio je to jedan solidan belgijski vikend. Ne najbolji ikad na Spa i sigurno ne najbolji spektakl ove sezone, ali isto tako, nije GP Belgije ni podbacio.

Na redu je jedna jednako tako neosporna legenda, Monza. Festival grozomornih najviših brzina na ciljnoj ravnini i Tifosija koji padaju u trans na svaki spomen Scuderije također je jedna od točaka bez koje Formula 1 ne može, s čime se slažu i najtvrđi “ne-navijači” Ferrarija. Ako će Alonso negdje imati ekstra domaću podršku otkinuti komad vodstva Vettela, bit će to baš tamo. A utoliko će Vettel imati ekstra veliku motivaciju to vodstvo upravo tamo povećati.

Oton Ribić