Mladen Jergović: Ispravak

Tekst je ispravak na članak “Blažičko: Prava istina o Jergoviću”

– – –

Samo sam jednom tekstom gostovao na ovom websiteu, mislim u prvim danima njegovog postojanja. To ne znači da nisam ovdje često bio prisutan u protekle dvije godine. Ali posebnu čast pridao mi je tekstom od devet stranica naš TV komentator Ivan Blažičko, nakon dirljivog preturanja po detaljima moje biografije – o primitivnoj potrebi za psovanjem i vrijeđanjem neću puno govoriti jer sam se u ovih par dana naše recentne komunikacije već uspio na to naviknuti. I to upravo 1. travnja. U Engleskoj se taj dan naziva Fools’ day.
Nemam baš nikakvih pretenzija nadati se da mogu ublažiti čak i dio štete koju mi je svojim sastavkom aspirirao stvoriti Blažičko. Znate kako to ide, ovdje i svugdje, ako nekog prvi prozovete lopovom, može taj kasnije danima vikati i tvrditi da to nije istina. Uzalud. Uvijek ostaje onaj prvi otisak, a i logika ˝Aaa, tko zna, ima tu nešto, čim ga je tako razvalio.˝

To, i ono naše snishodljivo i automatsko poštivanje nekog samo zato jer je ˝s televizije˝. Uostalom, nisam se jednom i sam s time susreo, premda se moja prepoznatiljivost (o popularnosti da i ne govorimo) ne može niti izdaleka mjeriti s desetljećima brižljivo njegovanim javnim imidžem našeg TV komentatora.
Dakle, nisam toliko naivan da pomislim kako ćete se tek tako odreći mišljenja o meni kojeg vam je, istina, vulgarno i primitivno, i uz pomoć zle mašte, podario Blažičko. Moja pretenzija ovdje nije da vas uvjerim kako nisam seronja, čovječuljak, autist (što samo uistinu zao ili beznadežno neosjetljiv čovjek može smatrati uvredom, ali dobro), šarlatan, kukavica, kako nisam pokvaren, prijetvoran i bezobrazan.

Moja ambicija je samo da vam skrenem pažnju. Imamo, svi mi, ovdje posla ne samo s tim i takvim Blažičkom. Imamo posla s jednom pojavom koja, čini mi se, lagano osvaja hrvatski medijski i javni prostor. Imamo posla s pojavom pionirski kreiranom od strane nogometnog menadžera i, evo, usvojenom sada i od strane jednog manipulatora javnosti. Imamo posla s javnim bullyingom, s verbalnim siledžijstvom, baziranom na promašenoj ljubavi prema samom sebi i egu naraslom do patoloških razmjera, siledžijstvom oslonjenom na psovke i uvrede, koje prijeti šamarima, koje je do zastrašujućih razmjera ogrezlo u vlastitom, i uvijek nekako nekažnjenom, pravu na gaženje drugih. Tajming je, samo tri mjeseca prije nego što bi se trebali i službeno pridružiti zajednici zemalja najpostojanije globalne civilazije, izuzetno nezgodan. Danas je to još samo naš endemizam, sutra će nas zbog njega u toj zajednici civilizirani(ji)h država gledati s podozrenjem i podsmijehom.

Pokušajte me poslušati. Okrenite glavu na drugu stranu, baš kao i uvijek kad vam je na javnom mjestu zbog nekog neugodno. Jer ako imate i malo pameti moralo je vam je biti neugodno dok ste čitali Blažičkov sastavak. Radije nego mehaničkim klimanjem glave, radije nego onim znanim ˝ima tu nešto, čim je napisao devet stranica…˝, radije nego da slijedite ono što takav populistički impuls jedino želi, radije od svega toga pokušajte razmišljati svojom glavom. Kad to učinite, tek tada donesite svoj sud.

Moram priznati da sam, kada mi je Blažičko poslao svoj uradak u nadi da ću to objaviti na svojem websiteu, pročitao prvih nekoliko redova i odmah cijelu stvar bacio u elektronsko smeće. Par sati kasnije, nakon što tekst nije objavljen, pismenim sam putem postao seronja i govno. Tu sam se već zainteresirao. Nazvati nekog istovremeno i seronjom i govnom semantička je vratolomija koju si može priuštiti samo istinski znalac stvari. U tom sam trenutku požalio što sam uništio originalni tekst, a požalio sam, bogme, i zato što sam pomislio da ću zbog vlastite brzopletosti ostati bez zanimljivog i dragocjenog dokaznog materijala u nekom mogućem sudskom procesu. Ne ovdje, gdje bi mi se, tu je Blažičko – stručnjak za te stvari – u pravu, policija i pravosudni organi slatko smijali, nego u Europi u koju za koji mjesec ulazimo. Jer, on se u svojem eseju bavi klevetanjem profesionalnih odnosa i procesa jedne engleske medijske kuće.

Srećom, vrlo brzo je na scenu stupio dobrotvor koji mi je brže-bolje poslao integralni tekst na uživanje. Zaboravio sam mu nick, ali prepoznat će se, i ovom mu prilikom želim javno zahvaliti.
Sastavak sam onda ipak pročitao. Osoba sam bez prirodnih neprijatelja, i ostao sam zapanjen i rastužen tolikom brigom o meni i tolikom, golemom malicioznošću.

Preskočio bih inicijalne opaske o mojem pisanju ˝ponekad˝ za elitni ˝Start˝ (gdje sam šest godina pisao i radio kao član uređivačkog kolegija), logorovanju na Grobniku i odbijanju (već tada!) da se našem piscu pridružim u njegovim slobodnim aktivnostima. Preskočio bih i zlobnu primjedbu o ˝misterioznom˝ nestanku iz Hrvatske u ratu. Malo je što tu bilo misteriozno: radio sam u to vrijeme u Londonu, u sportskoj redakciji novinske agencije Reuter (za koju sam bio pisao od 1986.). Da se pisac sastavka usitinu potrudio, mogao je o tome pronaći podatke, bilo u objavljenim tekstovima za agenciju, bilo u registru njezinog osoblja.

Dobro, i nisam baš preskočio, ali idemo radije na stvari koje Blažičko uistinu muče, na moj posao u Formuli 1. Muči ga što sam, dok je on bio u Imoli početkom devedesetih, umjesto da sjedim u motorhomeovima velikih ekipa i pijem s novinarima – i time valjda realiziram ideal njegovog poimanja suštine Formule 1 – trčkarao uokolo s kazetama u rukama. Što da vam kažem? Uistinu jesam. Istina, nisam jurio između reportažnih kola i Bernieja. Ali to je zato jer se Ecclestone nije baktao sa stvarima kao što su ˝dobro postavljene˝ kamere. Nikad se nije bavio televizijom, bar ne programskim detaljima. Za to je imao ljude poput mene. U to vrijeme Ecclestoneova se kompanija nije bavila produkcijom programa (to su radile lokalne TV kuće u pojedinim državama), već televizijskim grafikama i produkcijom OBC kamera. Te sam stvari radio ja, prvu do Imole 1994., drugu od te utrke na dalje.

Ali, čitajući Blažičkov tekst pogled mi je zastao na riječi ˝televizijski tehničar˝. Možda se varam, no čini mi se da se on nekako posprdno referira na to zanimanje. Nije mi jasno zašto. To je vrlo časno i zanimljivo zanimanje, premda manje glamurozno od manipulatora javnosti.

Sorry, samo mala digresija. Dakle, to nije točno. U početku nisam bio niti televizijski tehničar. U početku sam bio samo netko tko će Ecclestoneu pomoći da ustanovi što je snimljeno na stotinama TV kazeta u kutijama razbacanim po podrumima njegove bivše ekipe Brabham, u engleskom Chessingtonu. Naš inicijalni dogovor (Ecclestonea i mene) ticao se samo toga, premda se on malo odao, i dao do znanja da je obavio svoj dio istraživanja, pa mi je prvi prvom poslovnom stisku ruke (jer Ecclestone mnoge poslove sklapa tako) rekao kako se nada da ću biti jednako dobar producent kao što sam bio urednik u Reuteru.
Pet godina uistinu sam bio samo, valjda, tehničar, i tu je Blažičko posve u pravu. Kažem ˝valjda˝ jer sam (kao i svi kod ekonomski ekstremno svjesnog Ecclestonea) obavljao hrpu stvari – od kreiranja trominutnih ˝news edita˝ i pisanja programskih skripti, do vođenja produkcijskih sastanaka s predstavnicima lokalnih TV produkcijskih kuća – na svim utrkama Formule 1. S vremenom sam, kao što sam spomenuo, postao odgovoran za TV grafike, a potom i za odabir i distribuciju snimaka s OBC kamera.

1996. sam postao šef odjela TV produkcije, što je dobilo puni smisao tek kad je FOM u Silverstoneu te godine počeo vlastitu kompletnu F1 TV produkciju multikanalnih plaćenih digitalnih prijenosa utrka. Ne, nisam još bio glavni producent prijenosa. Nastavio sam se baviti OBC kamerama, sada u ulozi jednog od šest režisera individualnih kanala što su činili cjelokupnu produkciju.
Sada već više nisam bio tehničar, premda u strogom smislu to nisam bio niti ranije. S TV tehnikom nemam puno veze. Za to je bio zadužen drugi odjel FOM-a s kojim, istina, ljudi iz mojeg odjela i ja jesmo vrlo usko surađivali.

U zimi 1997. Ecclestone je bio nezadovoljan. Šest mjeseci ranije bio je nagovoren dovesti na mjesto prvog čovjeka svoje digitalne TV operacije nekog proslavljenog (i vrlo skupog) američkog producenta. Ispostavilo se da čovjek nema pojma o Formuli 1. Nezgodna osobina u svemiru Bernieja Ecclestonea. U diskusijama koje su uslijedile, ne izravno s Ecclestoneom nego s glavnim menadžerom cijele FOM-ove TV operacije Eddieje Bakerom, predložio sam da se proba sa mnom na mjestu glavnog izvršnog producenta.

Blasfemija! Osjećam žmarce na prstima nad tipkovnicom Blažička. Jergović kaže da je sam sebe predložio za takav, ˝svemirski˝ posao! Udri! Ubij! Ali, vidite, u normalnom svijetu takve stvari nisu neuobičajene. Tamo se pretpostavlja da ja tako nešto ne mogu predložiti ukoliko nemam predodžbu o odgovornosti koju takav prijedlog nosi. I o riziku kojem se izlažem ukoliko posao ne obavim kako treba, pogotovo kod Ecclestonea, čovjeka znamenitom po fitilju dužine jednog milimetra.

Posao sam dobio i u Australiji te 1997. nisam ga obavio osobito dobro. Ecclestone je, znajući ipak o televiziji mrvicu ili dvije, odlučio produžiti mi život za još jednu utrku. U Brazilu, drugoj utrci novog rata guma (Goodyearov monopol te je godine bio prekinut dolaskom Bridgestonea) sve su se stvari složile na svoje mjesto. Ecclestone me pohvalio preko radija, što se posljednji put bilo dogodilo 1578. Ostao sam, unatoč Blažičku, na tom poslu narednih šest godina.
Pretpostavljam da u FOM-u postoji detaljna dokumentacija svih poslovnih aktivnosti, uključujući i dokumentaciju godišnjih razgovora glavnog menadžera, spomenutog Bakera, sa svim menadžerima i voditeljima odjela. Postoji, dakle, i vrlo detaljna (poznavajući Bakera) evidencija moje profesionalne ˝putanje˝ u FOM-u. Tu evidenciju, naravno, ne posjedujem, ali pisac sastavka koji je razlogom ovog teksta možda se mogao potruditi pa saznati makar telefonski (jer mailovi se daju lakoćom fabricirati) je li Jergović uistinu bio tehničar ili ono što svi u FOM-u znaju da je bio. S druge strane, u jednoj od mojih ˝malih sobica˝ u Puli posjedujem baš svaki mjesečni platni odrezak (ili kako se to već zove) iz mojeg vremena s FOM-om, naravno ne zbog toga da Blažičku bilo što dokazujem. Ako ništa drugo, već bi se i iz prograsije rasta plaće moglo štošta zaključiti o progresiji karaktera posla kojeg sam obavljao.

Sada je, mađutim, došao trenutak da se Blažičku dirnuto zahvalim što je tako pomno i revno iščitavao moje odgovore i komentare čitaocima mojeg websitea, pa je tako – oko sokolovo! – naletio i na moju opasku o ˝Live-To-Air˝ snimateljskoj opciji u našoj FOM produkciji. To je, da vas podsjetim, onaj dio teksta u kojem on doslovce veli:

˝Nitko Mladena nije tjerao da to napiše, ali kad već jest, postalo je jasno svima koji su ikada radili u TV produkciji, da imaju posla sa šarlatanom. Ostavimo po strani da na kameri ne postoji prekidač kojim bi se kamerman „urezao“ u prijenos – to je sigurno Mladen riješio učas s Neweyem i instalirao na kamere – mnogo je važnije da na svijetu ne postoji kamerman kojem bi palo na pamet da se „ušnita“ u final prijenosa koji se radi s 20 i više kamera.˝

Aaah! Divno! Jednim malim paragrafom Blažičko nam je odao tajnu svojih inspiracija. ˝Znam!˝ pomislio je zacijelo. ˝Jednostavno ću svaku stvar o kojoj je ovaj ikada pisao na svojem websiteu diskreditirati izvrtanjem činjenica ili smišljanjem novih! A ono o čemu ništa ne znam proglasit ću nemogućim.˝

Slažem se. Odlična ideja. Osim što nije tako odlična jer Blažičko naprosto nema pojma što su sve uistinu bili u stanju napraviti Ecclestone i FOM, samo da bi proizveli TV produkciju kakve nikad ranije nije bilo. Ovaj primjer izuzetno plastično ilustrira sve ono što Blažičko pokušava objasniti i diskreditirati, a nije baš u stanju posve shvatiti. Također, možda me spašava gnjavaže da baš svaku izmišljotinu ili malicioznost iz njegovog (pre)dugačkog eseja idem demantirati ili objašnjavati. Moje je očekivanje da ćete, ukoliko to učinim samo s nekoliko tipičnih, zajedno sa mnom ukrotiti obrazac Blažičkove logike. Zahvaljujem na razumijevanju. Meni se o ovome svemu ne piše devet stranica.

Elem. Da, točno je. Moje je poznavanje TV tehnike u nekim (ranijim) fazama mojeg rada u FOM-u stvarno bilo… nježno. Ali vidite, to se vani u određenim okolnostima čak smatra prednošću. I tako sam ja uistinu predložio nešto nad čime se Blažičko zgraža. Naime, da se kamermanima (dobro, ne baš svima; onima na dijelovima staze gdje je najveća učestalost sudara ili izlijetanja, ali tamo sam ionako postavljao najbolje od najboljih) stvarno omogući da ˝ulete˝ u živi prijenos, u slučaju iznenadne nesreće. Ideja je bila jednostavna: nesreća se dogodi, kamerman je snima, no sliku prvo mentalno procesira režiser i onda uključi u prijenos. Koliko god režiser bio brz, kašnjenje u reakciji je realnost koja često ˝ubije˝ dramatiku onog prvog udara.

I tako, skoro nevino pitao sam sebe i glavnog gurua tehničke strane TV prijenosa Johna Morrisona ne bi li bilo zgodno da se kamerman sam uključi u prijenos. U prvi mah taj je Škot, baš kao i Blažičko, pomislio da sa mnom nije sve u redu. No, onda smo cijelu ideju malo razmotrili, i ubrzo je ona postala realnost. Da, dragi moj, kamere su modificirane. Da, pronašli smo kamermane (˝u cijelom svijetu˝) kojima će ne samo pasti na pamet da na svoju odgovornost ˝uđu˝ u živi prijenos, nego i koji će to raditi sjajno, i na zadovoljstvo svih pravih F1 fanova i… pravih poznavaoca televizije.

Što da vam kažem? Nije li ovaj detalj toliko indikativan? Nisam za nešto čuo, dakle to ne postoji. Kada bi široki, lijepi svijet funkcionirao po obrascima Ivice Blažička, niti jednog Hrvata ne bi bilo dalje od Trsta, a šire čovječanstvo bi još pokušavalo kockaste kotače natjerati da se okreću.
I da, najvažnije. ˝Live-To-Air˝ koristi se i danas u svim F1 TV prijenosima, jer danas sve te prijenose realizira FOM.

Osobito slavodobitno humorist se dotakao onog za što je on u svojem, vjerujem, mini-kontaktu s Ecclestoneom u zagrebačkom hotelu ˝Esplanade˝ naslutio da je odnos sa mnom. I našeg esejistu i neke od vas (koji su mi se javili komentarima) osobito se dojmilo što me stari nazvao ˝klaunom˝. U to apsolutno vjerujem. Ecclestone sve voli nazivati klaunima. Znao sam s njim imati uistinu sjajne one-to-one razgovore (osobito u automobilu kad je on vozio), i tada bih pomislio ˝Yes! Imam ga! Nitko nikad nije s njim bio ovako blizak!˝ (Znali smo razgovarati, recimo, i o njegovoj smrti.) I onda bi mi drugi dan Slavica rekla kako me suprug spominjao: ˝E, a znaš što mi je rekao onaj klaun?˝ Da ne velim kako sam i ja Ecclestonea čuo na isti način zvati mnoge druge (ne prisutne) ljude.

Što se tiče onog Ecclestoneovog ˝uvijek problemi s Mladenom˝ – i to je, pretpostavljam, vjerodostojno. S tim što bossa Formule 1 ipak poznajem dovoljno dobro da takvu primjedbu shvatim – komplimentom.

Naravno, nisam bio jednostavan za suradnju. Tražio sam puno od drugih i puno za sebe. Ecclestone me trpio puno godina. (Kad sam odlazio iz Reutera Steve Parry, tadašnji glavni urednik sporta, rekao mi je: ˝OK, idi. Šest mjeseci vrata za povratak su ti otvorena. Nitko može izdržati više od šest mjeseci prije nego što ga Bernie otjera.˝ Dvanaest godina kasnije…) Ali Ecclestone me trpio samo zato jer sam mu bio koristan. Baš kao što sam i ja njega trpio jer je i on meni bio koristan.

Što se tiče one nekakve izmjene mailova s FOM-om, o tome mi se ovom prilikom ne da. Ne zato što to ne bi bilo bitno, nego zato što pravnik s kojim je Blažičko, kako veli, komunicirao nije bitan, niti u situaciji da zna radim li ja danas (ili u trenutku te komunikacije) nešto s FOM-om ili ne.

Još samo malo o tim nebulozama oko SMS poruka s današnjim glavnim FOM-ovim TV producentom, Deanom Lockeom. Blažičko nikad nije radio produkciju TV prijenosa utrke Formule 1, pa mu ne zamjeram što ne zna što, u vrijeme prijenosa, može a što ne može raditi izvršni producent. Evo vam jedne ilustracije s posljednje utrke u Maleziji, zabilježene u 1009 (naše vrijeme) na mojem telefonu:
MJ: We need to see race lead!
DL: doing it showed some live sectors
MJ: Yeah, OK. Just wanted not to ignore prelude to this. Kimi OK but that was P8 fight, no more.
DL: i agree
I tako dalje. Kad je Kreatorov boss Davorin Štetner 2011. bio prvi put te sezone na F1 utrci (mislim u Silverstoneu), zamolio sam Lockea da ga ugosti u produkcijskom centru i pokaže mu kako cijela stvar funkcionira. Štetnera se dojmilo što je Locke to učinio u vrijeme živog prijenosa – kojeg je on bio producent!

Ne želim o ovome guditi do besvijesti, no uistinu smatram da Blažičko nije u poziciji procjenjivati baš ništa o mojem današnjem odnosu s FOM-om, naprosto zato jer o tome nema pojma već samo, prema vlastitim kriterijima, zaključuje što je moguće a što ne. Prošle sam godine u živo na Twitteru ˝pratio˝ kvalifikacije i utrke na engleskom jeziku. Razlog tome bio je tadašnji dogovor upravo s Lockeom. Na taj je način mogao primati sugestije o produkciji praktički simultano s prijenosom. Malo mi je to ipak bilo prenaporno, pa smo ove godine dogovorili da se cijela stvar odvija uz pomoć nešto rjeđih SMS poruka.

Odakle Blažičku ideja da su moje intervencije naporne FOM-u, nemam pojma. Ali, vjerujte da je tako, oni bi mi to rekli, i ja ih sigurno ne bih radio! Na kraju, u laptopu na kojem ovo pišem čuvam 104 produkcijska izvještaja (u biti, seciranja prijenosa kvalifikacija i utrka) koja sam od 2007. do prije neki dan poslao upravo Lockeu i njegovoj ekipi. U mojem su laptopi i mailovi Lockea i Morrisona u kojima mi vele da nakon svake utrke vrlo revno iščekuju te izvještaje, ali i to da izostavim pohvale (koje njima ne koriste) i fokusiram se na kritiku lošeg.

I kad smo kod toga, može li biti veće razlike u poimanju kritike od tih traženja i histerične reakcije koja je izazvala ovaj moj tekst? Da, ja sam u svojim tekstovima sustavno kritizirao naše F1 TV komentatore. Ne, nisam ih kritizirao zbog toga što ih mrzim. Krizirao sam zbog toga što su javno i nepažljivo iskazali površnost u shvaćanju svojeg posla (o kojem ponešto znam) i zbog toga što su sustavno podcjenjivali publiku kojoj su se obraćali. Nisam ih kritizirao zbog toga što su mi ikada učinili bilo što nažao. Zar se nekog može ili smije kritizirati samo ako vam napravi nešto loše? Za mene je to obrnuta logika. Za mene je logično usuditi se reći javno nekome da ne obavlja dovoljno dobro javni posao. Moji su izvještaji produkcijskoj ekipi FOM-a ponekad brutalno kritički obojeni. Nikada mi nitko od njih nije psovao majku, zvao me govnom i/ili seronjom, tješio me da je dobro da im nisam na rukohvatu jer bi pali šamari. Čudni su ti stranci: oni me za kritiku i plaćaju!

Ima u tom tragikomičnom sastavku još koječega. Rally kojeg sam radio po kazni, umjesto Formule 1? Eh. 1999. sam pola sezone radio produkciju rallyja uz produkciju Formule 1! I o tome postoji dokumentacija – ali, tko bi to tražio! Blažičko je jednostavno negdje pročitao da sam se bavio i rallyjem, pa je zaključio da je to moglo biti samo po kazni…

Spominjanje bolesti Gorana Dijakovića, i mene kao razloga za nju, toliko je neukusno da odudara od ostatka čak i ovakvog Blažičkovog teksta. Ne sjećam se da sam se s njim nešto sudarao po Vinogradskoj u vrijeme posjeta Goranu. Moje prijateljstvo s Dijakovićem traje više od 30 godina, vrlo je specifično i prepuno uspona i padova. Nisam siguran da ga je lako razumjeti, sigurno ne Blažičku.

34 tisuće eura? Da bar. Uopće mi nije jasno odakle Blažičku ta cifra. Štetner je kao Ecclestone: morate se zubima boriti za svoju plaću. I naravno, postoje ugovori, papiri, crno na bijelom…

Znam da bih možda trebao dalje gnjaviti i sebe i sve vas pojedinačnim cjepidlačenjem oko svega što je Blažičko nadrobio u svojem tekstu. Iskreno, ne želim podcjenjivati vašu inteligenciju. Želim se nadati da ste shvatili da baš ništa od njegovog silnog truda (kojem se, priznajem, treba diviti: da tekst nije prostački primitivan i da nije goli katalog laži, bio bi to posve pristojno napisan tekst) nije uzdrmalo moje uvjerenje da vi možete okrenuti glavu i odbiti da vam bude neugodno što ste pročitali to što ste pročitali. Moje kritike Blažičkovog obavljanja posla za koji je plaćen nisu bile suptilne. Ali, u obrani svojeg ega protiv buha (jer moje Visoke rezolucije nisu ništa drugo) upotrijebio je haubicu najvećeg kalibra.

Ja sam, naravno, pogriješio. Nadao sam se da će kritika izazvati drugu vrstu reakcije i da će F1 fanovi u Hrvatskoj dobiti ono što zaslužuju. Umjesto toga neki od vas rekli ste mi da sam od Blažička ja dobio ono što zaslužujem. Posve moguće. Živimo tamo gdje živimo, i možda se, ovdje i sada, treba suzdržavati od kritike. Ali, ako svi zajedno učinimo napor, i ako svi zajedno prestanemo šutjeti, tradicionalno hrvatski šutjeti, i odbacimo ono sirovo siledžijstvo s poečtka ovog teksta, možda ćemo, na kraju, ipak osjećati manju odbojnost prema onima među nama koji su taj – nimalo velik, nimalo hrabar – korak već učinili. I još samo nešto o toj šutnji. Parafrazirat ću pjesnika Duška Radovića: Ako vas nešto muči, nemojte šutjeti. Recite to odmah. Kad umrete, šutjet ćete stoljećima.

Kada sam Blažička pozvao na reakciju na moju kritiku, nisam mislio na spominjanje majke. Mislio sam na njegove argumente. Da mi je rekao ˝Mladen, nemaš pravo. Perez je uistinu najbrži krug utrke vozio po prvi put u Sepangu.˝, to bih shvatio (premda je i dalje krivo). Ovako, njegovu reakciju naprosto ne shvaćam. Ja sam pisao o kruškama, on je napisao četiri puta dulji esej o (lažnim, plastičnim) jabukama.

Ali, pada mi na pamet rečenica Dalai Lame: ˝ Kad vježbaš toleranciju, neprijatelj ti je najbolji učitelj.˝ Mislim da sam usvojio lekciju iz tolerancije za dobar dio preostalog života.

Mladen Jergović