Najveći vozači iz SAD-a

Pritom, naravno, mislim na vozače koji su nastupali u Formuli 1 i ostavili barem nekakav trag, izuzev dvojca koji su bili i svjetski prvaci. Do danas je u Formuli 1 ukupno nastupilo čak 157 vozača iz SAD-a no tu brojku treba uzeti s rezervom. Prvih nekoliko godina svjetskog vozačkog prvenstva, kako se tada zvalo, u poredak se od 1950. do 1960. godine računala i utrka 500 milja Indianapolisa (njih ukupno 11), gdje su nastupali gotovo isključivo vozači iz SAD-a. Izuzev tih utrka, broj američkih vozača drastično se spušta na 48 vozača, od toga samo 17 s više od 10 utrka. Ukupno su uzeli 33 pobjede, 39 pole pozicija, 36 najbržih krugova te su osvojili 993 boda.

Edward “Eddie” McKay Cheever, Jr.

Rođen 1958. godine u Phoenixu, u svojoj karijeri natjecao se podjednako u američkim serijama CART i Indy ali i u Formuli 1. Debitirao je s 1978. godine u momčadi Theodore Racing ali se na prvoj utrci nije kvalificirao. Drugu utrku vozi u momčadi Hesketh Racing ali je ispao zbog kvara na motoru. Dvije sezone kasnije postaje stalni vozač momčadi Osella ali završava samo jednu od deset utrka. Tijekom karijere često mijenja momčadi te prve bodove osvaja s momčadi Tyrella 1981. godine ali i tri podija iduće godine s Ligierom. Osvojio je i drugo mjesto na utrci u Detroitu 1982. godine. Godinu dana kasnije vozi u momčadi Renaulta uz Alaina Prosta te se nada borbi za titulu svjetskog prvaka. Ukupno četiri podija i 22 boda nisu bila dovoljno te odlazi iz momčadi. Nažalost u idućih šest sezona nije vozio za kompetitivne momčadi te nije mogao bolje od dva mjesta na podiju za momčad Arrowsa 1988. i 1989. godine. Nastupio je na 143 utrke, kvalificirao se za 132, osvojio je 9 podija te 70 bodova.

Paul Richard “Richie” Ginther

Hondin junak, rođen je 1930. godine u Kaliforniji, svoju prvu i jedinu pobjedu ostvario je na VN Meksika 1965. godine. Bila je to ujedno i prva pobjeda za tvorničku momčad Honde. No njegova priča u F1 počinje pet godina ranije, na VN Monaka za volanom Ferrarija. U Ferrariju mu nisu cvjetale ruže, najbolji plasman te godine bilo je drugo mjesto na VN Italije dok je iduće godine bio tek treći vozač, iza Von Tripsa i Phila Hilla. Svejedno, akumulirao je tri podija i peto mjesto u ukupnom poretku. Iduće godine prelazi u momčad BRM-a i osvaja još dva podija dok 1963. godinu završava kao treći u ukupnom poretku, najbolje u karijeri. Stekao je reputaciju kao solidan momčadski vozač ali i jako dobar razvojni vozač. Zato ga je Honda vrbovala u svoju momčad 1965. godine, kada je ostvario i svoju jedinu pobjedu u F1. Vodio je i na VN Italije ali je izletio sa staze i slomio ključnu kost, što je značio i kraj karijere u F1. Uz jednu pobjedu imao je i 14 podija te ukupno 107 bodova.

Daniel Sexton Gurney

Ili skraćeno Dan Gurney, rođen 1931. godine u New Yorku imao je šaroliku karijeru u utrkivanju. Jedan je od trojice vozača koji su pobjeđivali u utrkama sportskih automobila, Formuli 1, NASCAR-u i Indy Caru. Mario Andretti i Juan Pablo Montoya su ostala dvojica. Uz to, jedini je od poznatijih američkih vozača koji je nastupio (i pobijedio) i kao vozač i kao konstruktor. Karijera u Formuli 1 počela je 1959. godine, nastupom za Ferrari u četiri utrke. Osvojio je dva podija ali nije se slagao s momčadi te je prešao u BRM. To se pokazalo lošom odlukom jer je od sedam utrka završio samo jednu ali i zbog najtežeg sudara karijere na VN Nizozemske. Otkazale su kočnice te je u sudaru slomio ruku, stekao nepovjerenje u inženjere ali je u nesreći poginuo i jedan mladi gledatelj. Promijenio je stil vožnje kako bi više štedio kočnice i to se u budućnosti pokazalo odličnom odlukom. Poznato je da je lagano taknuo kočnicu prije jakog kočenja, nešto za što se Gurney šalio da je “škola kočenja za kukavice”.

Uz to imao je tečan stil vožnje ali kada bi primjetio da bolid gubi brzinu i nema što izgubiti, krenuo bi u agresivnu i riskantniju vožnju. Nakon uvođenja novih pravila, pristupio je momčadi Porsche te osvojio čak tri druga mjesta i bio je blizu prvoj pobjedi u Reimsu. Neodlučnost u blokiranju Ferrarijevog vozača, što je smatrao nesportskim i opasnim, ostavila ga je bez pobjede u samoj završnici. Iduće godine ostvaruje prvu pobjedu, na VN Francuske, i jedinu za Porsche kao konstruktora. Iduće godine prelazi u Brabham i osvaja prvu pobjedu za momčad na istoj utrci, VN Francuske. Uz pobjedu za svoju momčad, Eagle-Weslake na VN Belgije 1967. godine, postaje jedini vozač koji je tri puta ostvario prvu pobjedu za neku momčad.

Gurney je, 1965. godine, uz pomoć Carolla Shelbya osnovao svoju momčad, All-American Racers. Uz nastup na američkom kontinentu, momčad nastupa 1966. godine i u F1 pod nazivom Anglo-American Racers s bolidom Eagle-Weslake. Iduće godine odustaje na svima osim dvije utrke. U jednoj od njih odnosi pobjedu a u drugoj je treći. Do kraja 1968. godine Gurney vozi za McLaren-Ford te 1970. godine vozi svoju posljednju F1 utrku. Ostvario je četiri pobjede, 19 podija i 133 boda u 87 utrka.

Zanimljivo, Gurney je prvi započeo tradiciju prskanja šampanjcem na podiju, nakon pobjede na 24 sata Le Mansa 1967. godine.

Peter Jeffrey Revson

Još jedan vozač iz New Yorka, nastupao je u Formuli 1 sporadično od 1964. do 1974. godine. Momčadi za koje je nastupao u prvoj godini, Revson Racing i Reg Parnell Racing koristile su Lotus-BRM bolide ali nisu ostvarile značajnije uspjehe. Idući puta nastupio je za Tyrell 1971. godine ali nije završio jedinu utrku no već iduće godine za McLaren osvaja tri podija. Godinu dana kasnije dolaze i prve pobjede te još dva podija. Posljednje godine vozi za Shadow ali ne završava prve dvije utrke sezone. Na testiranju prije VN Južne Afrike pogiba od udara u betonski zid nakon kvara prednjeg ovjesa. Osvojio je samo dvije pobjede i osam podija uz 61 bod.

Michael Mario Andretti

Sin poznatijeg Maria Andrettija, nastupio je u samo 13 utrka Formule 1. Vozeći za McLaren uz slavnog Ayrtona Sennu, nije potvrdio tezu da jabuka ne pada daleko od stabla te je ostvario samo jedan podij i sedam bodova. Mršavi saldo za sina svjetskog prvaka no on sam kaže kako se nikada nije snašao u F1. Prema izjavama njegovog sina. Marca, McLaren je namjerno sabotirao njegove pokušaje kako bi dovelo mnogo jeftinijeg Miku Hakkinena, no slični kvarovi na bolidima Ayrtona Senne govore protiv takvog razvoja situacije. Već 1994. godine Andretti se vraća u CART seriju gdje je bio mnogo uspješniji.

Scott Speed

Posljednji pokušaj SAD-a da ubaci uspješnog vozača u F1 nije prošao kako je planirano. Počeo je kao test vozač za Red Bull Racing 2005. godine te iduće godine vozi za novoosnovanu momčad Scuderia Toro Rosso. U svojih 28 nastupa nije osvojio ništa no to mu se teško može uzeti za zlo, STR je tada bio spor i nepouzdan bolid, prema mnogima kopija starog Red Bulla.