Dr. Helmut Marko (rođen 27. travnja 1943. u Grazu) jedna je od najznačajnijih i najutjecajnijih figura suvremene Formule 1. Austrijski stručnjak, bivši vozač i dugogodišnji savjetnik, ostavio je neizbrisiv trag u motosportu, najviše kroz svoju ulogu u Red Bull Racingu i razvoju vozačkih talenata širom svijeta. Marko je oblikovao karijere nekih od najvećih svjetskih vozača i bio je ključna figura u transformaciji Red Bulla u dominantnu silu u Formuli 1.

Marko je nakon studija prava i stjecanja doktorata na Sveučilištu u Grazu zakoračio u svijet motosporta. Kao mladić bio je blizak prijatelj s Jochenom Rindtom, njih dvojica su odrasli zajedno te su zajedno napravili i svoje prve automobilističke korake. Prva utrka koju su posjetili bila je na stazi Nürburgring 1961. godine, nakon što nijedan od njih nije položio prijemni ispit za fakultet. Umjesto da obiteljima idu priopćiti ne baš mile vijesti, vozili su se cijelu noć i spavali u autu kako bi ih idućeg jutra probudila buka bolida Formule 1. Istog trena su obojica znali da je Formula njihov budući poziv. Upravo je Rindt Marka i zarazio željom za utrkivanjem. Marku je nedostajalo samopouzdanja, no kad je Rindt otišao u Englesku i kad je vidio kako mu dobro ide, Marko je pomislio – zašto ne?

Prijateljeva smrt ga je teško potresla. Na Rindtovom pogrebu Marko je dobio prvu ponudu za mjesto na gridu. Tad je shvatio kako život ide dalje. Marko je nastupao u utrkama sportskih automobila, a jedan od njegovih najvećih uspjeha kao vozača bila je pobjeda na 24 sata Le Mansa 1971. godine s Porscheom 917K.

Monaco 1972 (virage du Loews) – Helmut Marko – BRM pic.twitter.com/9gXfn7bmkL

— phn16 (@phn16) May 12, 2024

U Formuli 1 je debitirao 1971. godine za privatnu momčad Jo Bonnier Racing na utrci za Veliku nagradu Njemačke u bolidu McLarena. Staza Nürburgring Nordschleife i nije baš bila najbolja staza za prvi put uskočiti u bolid Formule 1, pa je tako Marko u svom debiju vozio samo slobodni trening i nije se uspio kvalificirati za utrku. Ubrzo se pridružio momčadi BRM gdje je vozio rezervni bolid od prethodne sezone. Njegova vozačka karijera u Formuli 1 bila je kratka, trkački nastupi za BRM 1971–1972. prekinuti su teškom nesrećom nakon koje je izgubio vid na lijevo oko. Tijekom kratke karijere nastupio je na 10 utrka, a nije uspio osvojiti niti jedan prvenstveni bod.

Nakon završetka vozačke karijere, Marko je ostao u motosportu kao menadžer u potrazi za novim talentima. Osnovao je vlastitu momčad RSM Marko, koja je s vremenom prerasla u Red Bull Junior Programme, razvojnu školu mladih vozača koju je Red Bull pokrenuo 1999. godine.

Kada je Red Bull Racing ušao u Formulu 1 2005., Marko je postao ključna figura u timu. Marko je bio glavni arhitekt vozačke politike u momčadi, nadgledajući kako se perspektivni vozači penju kroz niže klase do Formule 1. Pod njegovim vodstvom, najmanje 20 vozača je stiglo do Formule 1, uključujući i dva velikana, Sebastiana Vettela i Maxa Verstappena. Njih dvojica su donijeli timu čak osam vozačkih titula i šest konstruktorskih naslova.

Nakon više od 20 godina službe, Marko je u prosincu 2025. objavio da napušta ulogu motosport savjetnika Red Bull Racinga na kraju sezone, zaključivši jednu od najutjecajnijih era u modernoj Formuli 1. Iz momčadi su istaknuli kako je imao ključnu ulogu u svim strateškim odlukama koje su oblikovale tim i sport tijekom više od dva desetljeća. Njegov odlazak dolazi u trenutku velikih promjena u Red Bullu, ali i u samom sportu što je i potvrda da započinje jedna nova era u Formuli 1.

Sam Marko izjavio je da je neosvajanje naslova 2025. godine bio znak kako je pravo vrijeme da okonča svoju intenzivnu i uspješnu karijeru u timu. Red Bullovo vodstvo, izrazilo je duboko žaljenje zbog njegovog odlaska i priznalo prazninu koju će njegova odsutnost ostaviti u strukturi momčadi.

“U motosportu sam već šest desetljeća, a posljednjih 20 godina s Red Bullom sam imao izvanredno i iznimno uspješno putovanje”, rekao je Marko po odlasku. “Bilo je to divno vrijeme tijekom kojeg sam imao priliku oblikovati mnogo talentiranih ljudi. Sve što smo postigli ispunjava me ponosom.”

U jednom od svojih intervjua na pitanje koji je najbolji trenutak njegove pedesetogodišnje karijere, rekao je kako mora ipak odabrati tri: pobjeđivanje na utrci u Le Mansu, osvajanje prvog naslova sa Sebastianom Vettelom i Verstappenova pobjeda na utrci za VN Španjolske 2016. godine.

Helmut Marko zauvijek će biti zapamćen kao jedan od arhitekata Red Bullove transformacije iz uloge novog igrača u dominantnu silu Formule 1. Njegov rad na razvoju vozača, strateškom planiranju i odlučivanju o sudbinama karijera ostavio je trajan utjecaj ne samo na Red Bull, već i na cijelu sportsku scenu.

Objava Dr. Helmut Marko: Arhitekt Red Bullove F1 dominacije pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Iako je običaj da početak sezone bude u znaku predstavljanja novih bolida i iščekivanja prvih krugova na predsezonskim testiranjima koji su i ove sezone bili u Bahreinu, predsezona, ali i dobar dio(ako ne i cijeli) sezone, je protekao u znaku prelaska Lewisa Hamiltona u redove Ferrarija u nadolazećoj 2025. godini nakon provedenih 11 godina u momčadi iz Brackleya.

Ta ‘transfer bomba’ je iz redova Ferrarija izbacila Carlosa Sainza koji je bio prilično uvjeren u nastavak suradnje, ali svima je bilo jasno da Leclerc(koji je usput i produžio ugovor) nije taj koji će napustiti momčad da u nju dođe najuspješniji vozač na gridu Formule 1. Time je označen početak ‘silly seasona’ koji je ove godine krenuo ranije od očekivanog te smo kroz cijelu sezonu imali razna naklapanja i nagađanja o budućim vozačkim postavama za sezonu koja je posljednja s istim tehničkim pravilnikom.

Nakon toga su se sve momčadi fokusirale na predstavljanje novih bolida te na predsezonske testove u Bahreinu gdje je na rasporedu bila i prva utrka sezone koja je završena prilično dominantno za Red Bull te su Verstappen i Perez zauzeli prva dva mjesta s lakoćom ispred dva Ferrarija. Rekordna sezona od 24 utrke je krenula u Bahreinu, a iza nje su na rasporedu bile utrke u Saudijskoj Arabiji te Australiji.

Sličan scenarij smo imali i na drugoj utrci sezone gdje je Red Bull zauzeo prve dvije pozicije ispred Leclerca, a možemo naglasiti i debi mladog Olliea Bearmana koji je uskočio u bolid Carlosa Sainza tik pred treći slobodni trening jer je Španjolac zadobio upalu slijepog crijeva te je morao ostati u bolnici. Mladi vozač iz Ferrarijeve akademije se odlično snašao po uskim ulicama Saudijske Arabije te je u premijernoj utrci zauzeo sedmo mjesto.

Na VN Australije smo vidjeli prvi veliki okršaj dvojca Verstappen – Norris koji su se na kraju i borili za vozački naslov, a završio je tako da su u borbi za vodstvo utrke imali kontakt te je Norris uspio doći na kraju do treće pozicije, a Verstappen se morao povući u boks zbog prevelike štete. To je Verstappenu bilo ujedno i jedino odustajanje cijelu sezonu te je to ogroman razlog zašto je na kraju naslov otišao u Nizozemsku, a taj sudar je najviše iskoristio Carlos Sainz koji je uz Charlesa Leclerca postigao prvi i jedini  Ferrarijev 1-2 u sezoni.

Uslijedila je VN Japana koja se održala u ‘čudnom’ terminu zbog ‘regionalizacije’ kalendara te je Red Bull još jednom demonstrirao superiornost svog bolida, a ostali vozači nisu dočekali pogreške Verstappena i Pereza kako bi još više podebljali bodovni konto. VN Kine, koja je bila sljedeća na rasporedu, je održana nakon nekoliko godina pauze zbog koronavirusa te je bila ujedno prva(a za sada i posljednja) domaća utrka za Guanyu Zhoua, ali na domaćoj utrci nije uspio osvojiti bodove. Kina je bila domaćin i prvog sprinta sezone od ukupno 6 sprint vikenda.

VN Miamija nam je donijela i prvu pobjedu Landa Norrisa u karijeri koji je vrlo dobrom vožnjom označio početak dizanja njegove, ali i McLarenove, forme te je praktički od te utrke pa sve do kraja McLaren bio jedan od najbržih, ako ne i najbrži, bolid na skoro svim stazama koje su slijedile. Slijedila je utrka u Imoli koja je održana nakon godinu dana pauze zbog velikih poplava prošle godine, a pobjednik je još jednom bio Verstappen s prednosti manjom od sekunde.

Nakon toga je slijedio ‘klasik’ u Monaku gdje je domaća uzdanica Charles Leclerc bio silno motiviran da napokon podigne trofej pobjednika u svom rodnom gradu, a na kraju je to i uspio bez prevelikog problema uz odličnu vožnju i u kvalifikacijama i u utrci. Slijedila je posljednja utrka van Europe prije cijele ture po ‘Starom kontinentu’, a ona se održala u Kanadi. Kanada nam je pružila zanimljivu utrku u kojoj su oba Ferrarija završila utrku prije vremena, a najbolje se u promjenjivim uvjetima snašao Verstappen koji je završio ispred Norrisa.

Isti poredak je bio i na sljedećoj utrci u Španjolskoj na koju su momčadi masovno donosili novitete na bolide, a neki su u tome bili uspješniji nego drugi. Ferrari je od Španjolske do Velike Britanije bio u jasnim problemima zbog poskakivanja koji im se vratio na bolid zbog previše downforcea, a to ih je uvelike koštalo performansi.

Iduća utrka je bila domaća Red Bullu na njihovom ‘Ringu’ na kojoj se najbolje snašao George Russell i time uzeo svoju prvu od dvije pobjede u sezoni. Legendarni Silverstone je ove godine bio još ‘posebniji’ zbog činjenice da je to posljednja utrka za Lewisa Hamiltona u Mercedesu na njegovoj domaćoj stazi, a kako bi to uveličao dao je sve od sebe i ostvario čak devetu pobjedu u karijeri na domaćem tlu te su domaći navijači bili u deliriju.

Posljednje dvije utrke prije ljetne pauze su bile na rasporedu u Mađarskoj i Belgiji, a upravo ta prva utrka na stazi kraj Budimpešte nam je pružila zanimljivost zbog događaja na stazi između dva McLarena. Piastri je vodio u utrci te je bilo za očekivati kako će on i prvi u bokseve, ali je zbog potencijalnog ‘undercut-a’ momčad odlučila povući u bokseve Norrisa kao prvog vozača te je posljedično on izašao na stazu ispred Piastrija nakon odrađenih prolaska kroz bokseve.

Nakon toga je bilo jako puno diskusija oko toga treba li ga Norris pustiti na stazi kako bi Piastri pobijedio po prvi put u karijeri, a nakon nekolicine krugova natezanja Norris je propustio momčadskog kolegu koji je na kraju slavio po prvi puta na nekoj utrci Formule 1. Hamilton je na toj utrci završio na trećem mjestu, a odmah vikend iza u Belgiji je Lewis pobijedio ispred Piastrija i Leclerca.

Ljetna pauza je nakon toga bacila ‘zastor’ na događanja na stazi, a izvan staze su se događale promjene u vozačkim postavama pretežito za iduću sezonu, a bilo je i puno priče oko promjene Sergia Pereza u Red Bullu tijekom ljetne pauze – to se na kraju nije dogodilo tada, ali je na kraju sezone te će mladi Liam Lawson voziti uz Verstappena tijekom 2025.

Nakon ljetne pauze je karavana Formule 1 otišla u Nizozemsku gdje ih je dočekala vojska fanova Maxa Verstappena, ali ni to nije pomoglo Nizozemcu da zaustavi Landa Norrisa u još jednoj pobjedi, drugoj u karijeri. Ta utrka u Nizozemskoj je pokazala znakove ‘oporavka’ Ferrarija od skakutanja na stazi, a pravi ‘lijek’ je došao tjedan dana kasnije na njihovoj domaćoj stazi u Monzi.

Ferrari je za domaću utrku bacio sve karte na stol te je u ‘hram brzine’ donio puno nadogradnji koje se su pokazale odlične što je u konačnici dozvolilo ‘crvenima’ da se do kraja sezone bore s McLarenom za naslov konstruktorskog naslova. No, da se vratimo u Monzu…Ferrari je izgledao blizu McLarenu, ali se činilo kako je ipak ‘papaya’ brži bolid za malo te da bi mogli gledati dosadnjikavu utrku u samom vrhu, ali nedjelja popodne na stazi kraj Monze nam je donijela puno uzbuđenja.

Leclerc je na stazi bio u borbi s oba McLarena te se očekivalo da će svi otići dva puta u bokseve, a upravo su tu strategiju izveli gotovo svi vozači osim dva Ferrarija koji su imali druge planove. Leclerc je čudesnom vožnjom sačuvao svoje gume te je sa samo jednim zaustavljanjem u boksevima donio Ferrariju još jednu domaću pobjedu nakon one legendarne 2019. Sve riječi su suvišne te je dovoljno da pogledate kadrove iz Monze…

Slijedile su dvije ulične staze u Bakuu i Singapuru u kojima se očekivalo da bi Ferrari trebao biti favorit, ali su u obje utrke završili iza McLarena, a upravo bi te dvije utrke mogli apostrofirati kao ključne u borbi za naslov konstruktorskog prvaka. Što se tiče vozačkog poretka, tu je Norris malo po malo skidao prednost Verstappena od prvog dijela sezone, ali je Nizozemac marljivo skupljao bodove i vozio na granici svojih mogućnosti da se Norris opasno ne približi.

‘Američka turneja’ je krenula u Austinu u kojoj se opet dogodio dvoboj na stazi između Norrisa i Verstappena, a ovog puta su i suci morali kažnjavati zbog preticanja van staze i sličnih incidenata. Pobjedu su odnijeli vozači Ferrarija odličnim tempom, a Verstappen je završio treći ispred Norrisa nakon kontroverznih poteza jednog i drugog vozača koji su rezultirali tenzijama na i van staze.

Tako ‘nabrijani’ vozači su otišli do Meksika gdje je na rasporedu bila posljednja domaća utrka za Pereza, a tamo je sve kulminiralo dodatnim incidentima između dva vodeća vozača u poretku gdje je ovog puta Verstappen kažnjen dva puta s velikim kaznama – u potpunosti zasluženo. Sainz je to sve iskoristio i uzeo još jednu pobjedu ispred Norrisa koji je vozio odlično.

Legendarna staza Interlagos u Brazilu nam je donijela još jedan kišni ‘klasik’ u kojem je Verstappen pokazao sav svoj talent te demonstrirao zašto je zaslužio biti prvak. Odličnom vožnjom po vlažnim uvjetima i prestizanjima na svim mogućim mjestima je došao do pobjede sa 17. startne pozicije, a na pobjedničkom postolju su mu se pridružili vozači Alpinea koji su iskoristili ‘kikseve’ drugih vozača i momčadi u promjenjivim uvjetima.

Utrka u Las Vegasu je protekla u znaku dva Mercedesa – Russell je pobijedio, a Hamilton je završio drugi ispred Sainza. Vegas je bio uvod u posljednje dvije utrke sezone koje su bile na rasporedu u Katru te Abu Dhabiju. Verstappen je iskoristio bolid koji se odlično adaptirao uvjetima na stazi u Katru te je došao do pobjede ispred Leclerca koji je neočekivano bio dovoljno brz za drugu poziciju, a treće mjesto je zauzeo Piastri.

Kraj sezone je tradicionalno rezerviran za Abu Dhabi i stazu Yas Marina na kojoj smo proteklih godina znali viđati ‘drame’ u borbi za sam vrh, a ovog puta je borba bila između Ferrarija i McLarena za vrh konstruktorskog poretka. Vikend je krenuo očajno za Ferrari koji je morao nadoknaditi pregršt bodova u odnosu na McLaren zbog problema na pogonskoj jedinici Charlesa Leclerca te je Monegažanin nakon loših kvalifikacija praktički startao s kraja grida.

Odličnom vožnjom u prvom krugu, ali i jako puno sreće, vrlo brzo se probio među pet najbržih te je krenuo lov na vodeće pozicije. Sainz je odrađivao dobar posao, ali je bilo vidljivo da je McLaren ipak malo prebrz te da jedino neko ‘čudo’ može oduzeti McLarenu titulu prvaka nakon 26 godina. To čudo se nije dogodilo iako je Ferrarijev dvojac zauzeo drugu i treću poziciju, a naslov prvaka je otišao u Woking na oduševljenje svih djelatnika McLarena – možemo reći  potpuno zasluženo.

Pobjedom Norrisa u Abu Dhabiju spušten je zastor na još jednu sezonu Formule 1. Sezona koja nam je donijela puno toga dobrog i zanimljivog u svakom pogledu – od događaja na samoj stazi, do onih stvari izvan nje što također čine Formulu 1 ono što jest. ”Silly season” je uvelike diktirao ‘tempo’ u paddocku te ćemo dogodine vidjeti puno vozača u novim momčadima, a i nekolicinu rookieja koji će se silno htjeti dokazati u svijetu Formule 1 koji ne prašta greške, osim ako se zovete Lance Stroll.

Vjerujem da svi ljubitelji utrkivanja mogu biti zadovoljni sezonom i godinom iza nas koja je bila zanimljiva i puna preokreta, a u novu godinu idemo s nadom da nas čeka godina u kojoj ćemo gledati još više vozača i momčadi u borbi za sam vrh poretka, nešto što se očekuje s obzirom da ulazimo u posljednju godinu s istim tehničkim pravilnikom te se ne očekuju nekakve ‘revolucije’ na bolidima.

Objava 2024. – Godina u kojoj je okončan McLarenov ‘post’ pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Scarab Formula 1 bio je američki tim koji se natjecao u Formuli 1 tijekom 1960. godine. Osnovan od strane Lancea Reventlowa, tim je koristio vlastiti bolid i motor, ali su rezultati bili razočaravajući zbog manjka konkurentne tehnologije. Scarab je sudjelovao na samo tri utrke i nije osvojio bodove, no ostaje zapamćen kao prvi pravi američki pokušaj ulaska na F1 scenu.

Jedan od najpoznatijih američkih pokušaja u Formuli 1 bio je All-American Racers (AAR), koji je osnovao Dan Gurney, legendarni američki vozač. Gurney je 1946. osnovao All American Racers (AAR) i razvio bolid pod imenom Eagle. Koristeći Weslake motore, Eagle je brzo stekao reputaciju tehničke inovacije. Vrhunac tima bio je pobjeda na VN Belgije 1967., kada je Gurney postao prvi (i dugo jedini) Amerikanac koji je ostvario pobjedu s bolidom vlastite proizvodnje. Međutim, financijski problemi i sve veća konkurencija prisilili su tim da se povuče iz Formule 1 1968. godine.

Dan Gurney, Eagle T1G – Weslake.
Grand Prix of Belgium (Spa Francorchamps), 1967.
#F1 #BelgiumGP #SpaFrancorchamps #Gurney #Eagle pic.twitter.com/587ftAuMNP

— RSF Motorsport ® (@RSF_Motorsport) February 14, 2020

Američki trkaći tim Penske Racing, predvođen Rogerom Penskeom, ušao je u Formulu 1 1974. godine. Iako je Penske bio uspješan u američkim serijama poput IndyCara, prilagodba Formuli 1 bila je izazovna. Tim je ostvario svoju jedinu pobjedu na VN Austrije 1976. s vozačem Johnom Watsonom za upravljačem. Momčad je posljednji put nastupila na utrci za VN Kanade 1977. godine.

Dvije različite momčadi pod gotovo istim imenom iz SAD-a su nastupale u Formuli 1. Nepovezan s današnjim Haas F1 Teamom, momčad Haas Lola osnovao je Carl Haas 1984. godine. Haas Lola koristio je šasije razvijene u suradnji s britanskim konstruktorom Lolom, a imao je tehničku podršku Forda. Iako su se trudili, tim nije uspio postići značajne rezultate i povukao se nakon samo dvije sezone, bez osvojenih bodova.

Nekoliko desetljeća kasnije osnovana je momčad Haas F1 Team od strane Genea Haasa Ova momčad se pridružila gridu 2016. godine i danas je jedina američka momčad koja se natječe u Formuli 1. Haas se od početka odlučio za jedinstven pristup, koristeći šasije koje su izrađivane u suradnji s talijanskom ekipom Dallara i pogonske jedinice Ferrarija poštujući aktualna pravila natjecanja. Iako je tim pokazao obećavajuće performanse u svojim ranim sezonama, borba s financijskim izazovima i intenzivna konkurencija često ih drže u sredini ili na začelju poretka. Za momčad su ove godine nastupali Kevin Magnussen, Nico Hülkenberg i Oliver Bearman, od kojih će samo mladi Bearman ostati u momčadi i naredne godine. Momčad Genea Haasa je u Formuli 1 osvojila 295 bodova, ali se niti jednom nije penjala na pobjedničko postolje.

U vrijeme začetka Svjetskog prvenstva Formule 1, pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, utrka Indianapolis 500 bila je dio kalendara, pa tako postoji niz momčadi iz SAD-a koje su se zapravo natjecale u prvenstvu, ali su nastupile samo na utrci na domaćem terenu.

Američke timove u Formuli 1 često su se suočavale s izazovima poput visokih troškova, logistike i prilagodbe europski orijentiranom sportu. Ipak, s porastom popularnosti i guranjem Formule 1 u SAD-u, zahvaljujući vlasničkoj strukturi i sve većem broju američkih utrka, postoji vjerojatnost da će u budućnosti više američkih momčadi ući u sport.

Objava Hometown Heroes: SAD (3) pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Svi prvaci iz Brazila ostvarili su taj pothvat više od jednom. Emerson Fittipaldi je prvi Brazilac koji je osvojio naslov svjetskog prvaka, 1972. i 1974. godine. Nelson Piquet je to uspio jedan put više, osvojivši tri naslova tijekom osamdesetih i tako postavši prvim trostrukim prvakom iz Brazila. Ayrton Senna je, kad je osvojio svoj treći naslov prvaka 1991. godine, postao najmlađi trostruki prvak u povijesti do tad.

What a moment #OnThisDay in 1991, Ayrton Senna won his first #BrazilGP #F1 pic.twitter.com/UqPJN4exRK

— Formula 1 (@F1) March 24, 2020

Upravo je Ayrton Senna jedan od najpoznatijih vozača Formule 1 svih vremena, a njegov utjecaj na sport ostao je velik i nakon njegove prerane smrti. Vrlo često ga se smatra i jednim od najboljih vozača Formule 1 ikad. Rođen 1960. godine u Sao Paulu, Senna je postao legenda zahvaljujući svom nevjerojatnom talentu i hrabroj vožnji. Karijeru u Formuli 1 započeo je 1984. godine s ekipom Toleman, no najveći uspjeh postigao je vozeći za Lotus, McLaren i na kraju za Williams. Senna je osvojio tri naslova svjetskog prvaka (1988., 1990. i 1991. godine) vozeći za McLaren. Poznat je po svojoj nevjerojatnoj brzini u kvalifikacijama i dominaciji u kišnim uvjetima. Nažalost, njegova karijera završila je tragično kada je poginuo u nesreći tijekom Velike nagrade San Marina 1994. godine. Njegova smrt potaknula je poboljšanja sigurnosnih standarda u Formuli 1, a Senna je ostao simbol izvrsnosti, hrabrosti i ljubavi prema utrkivanju.

Emerson Fittipaldi, rođen 1946. godine u Sao Paulu, bio je prvi Brazilac koji je osvojio naslov svjetskog prvaka u Formuli 1. Njegov uspjeh bio je inspiracija za generacije brazilskih vozača koji su kasnije slijedili njegov put. Fittipaldi je 1972. godine osvojio svoju prvu titulu vozeći za Lotus, čime je postao najmlađi prvak u povijesti Formule 1 u to vrijeme. Drugi naslov osvojio je 1974. godine vozeći za McLaren, čime je učvrstio svoj status jednog od najboljih vozača. Nakon svoje uspješne karijere u Formuli 1, Fittipaldi se natjecao u američkoj IndyCar seriji, gdje je također bio uspješan. Njegova svestranost i dugogodišnja karijera učinili su ga jednim od najcjenjenijih vozača u povijesti automobilizma.

Emerson Fittipaldi, Lotus-Ford, Brands Hatch, 1972. #F1 pic.twitter.com/ONARA1tH0O

— F1 Images (@F1_Images) October 25, 2018

Nelson Piquet je trostruki svjetski prvak koji je svojim vozačkim vještinama i taktikom postigao uspjeh u Formuli 1. Rođen 1952. godine u Rio de Janeiru, Piquet je postao prvak 1981., 1983. i 1987. godine. Njegov prvi i drugi naslov osvojio je vozeći za Brabham, dok je treći naslov osvojio s ekipom Williams. Poznat po svojoj tehničkoj stručnosti i agresivnom stilu vožnje, Piquet je bio jedan od najvještijih vozača svoje generacije. Također je bio poznat po svom smislu za humor i ponekad kontroverznim izjavama, što je dodatno povećalo njegovu popularnost među obožavateljima.

Jedan od vozača s najdužim stažom u povijesti Formule 1 je Rubens Barrichello. Rođen 1972. godine u Sao Paulu, Barrichello je u Formuli 1 proveo gotovo dva desetljeća. Iako nikada nije osvojio naslov svjetskog prvaka, bio je poznat po svojoj dosljednosti i posvećenosti sportu. Barrichello je vozio za nekoliko timova, uključujući Ferrari, s kojim je ostvario neke od svojih najboljih rezultata i bio timski kolega slavnog Michaela Schumachera. S Ferrarijem je bio u borbi za naslov prvaka, ali je često završavao kao drugi. Njegova lojalnost i vještina učinili su ga omiljenim među navijačima, a njegova karijera ostaje jedna od najimpresivnijih u povijesti Formule 1.

Rubens Barrichello, Ferrari F-2000 3.0 V10. GP Alemania 2000.#F1 pic.twitter.com/J8aeCy7SYp

— Legendary F1 (@LegendarysF1) December 1, 2017

Posljednji uspješniji Brazilac na gridu bio je Felipe Massa, rođen 1981. godine u Sao Paulu, jedan od perspektivnijih brazilskih vozača nakon Ayrtona Senne. Massa je skoro osvojio naslov svjetskog prvaka 2008. godine vozeći za Ferrari, no u dramatičnoj završnici sezone izgubio je naslov za samo jedan bod od Lewisa Hamiltona. Massa je bio poznat po svojoj brzini i strasti prema utrkivanju, a tijekom svoje karijere pokazao je nevjerojatnu borbenost. Nakon Ferrarija, Massa je prešao u ekipu Williams, gdje je također postigao solidne rezultate. Njegova upornost i sportski duh ostavili su traga među ljubiteljima Formule 1.

Ukupno 32 vozača iz Brazila koja su nastupali u Formuli 1 ostvarili su 101 pobjedu u ovom natjecanju. Najviše pobjeda ostvario je Senna, njih 41. Fittipaldi je prvi Brazilac koji je pobjeđivao u Formuli 1, a posljednju pobjedu ovoj zemlji donio je Rubens Barrichello, 2009. godine. Za Brazil je također nastupao i sin svog mnogo poznatijeg oca, Nelson Piquet mlađi, u periodu od 2008. do 2009. godine, no bez većih uspjeha.

Da utrkivanje kola venama, mislio je i Bruno Senna, Ayrtonov nećak, no njegova kratka karijera završila je s 33 osvojena prvenstvena boda. Kad je Massa s krajem sezone 2017. godine otišao u mirovinu, 2018. bila je prva sezone bez Brazilaca na gridu još od 1969. Otad je samo tijekom sezone 2020. nastupao vozač iz Brazila, Emersonov unuk Pietro, bez iti jednog osvojenog boda.

Heartbreak for Felipe Massa , miracle for Lewis Hamilton!

A throwback to the 2008 Brazilian Grand Prix that still gives you goosebumps! #F1 #Formula1 #BrazilGPpic.twitter.com/pJCCWi5Kx6

— Extreme Cars (@extremecars__) October 29, 2024

Brazil je dao mnoge izvrsne vozače koji su ostavili dubok trag u Formuli 1. Od Emersona Fittipaldija do Ayrtona Senne, Nelsona Piqueta, Rubensa Barrichella i Felipea Masse, brazilski vozači osvajali su naslove i srca obožavatelja širom svijeta. Iako trenutačno nema brazilskih vozača na vrhu Formule 1, nasljeđe koje su ovi vozači ostavili traje i inspirira nove generacije u Brazilu i širom svijeta.

Naslovna fotografija: Wikipedia – Instituto Ayrton Sennaderivative work: Karpouzi

Objava Hometown Heroes: Brazil pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Meksiko je poznat po svojoj bogatoj povijesti motosporta, a kroz povijest Formule 1 nekoliko meksičkih vozača ostavilo je značajan trag. Iako Meksiko nema dugačak popis vozača u Formuli 1, oni koji su se uspjeli natjecati u ovom prestižnom sportu ostvarili su zapažene uspjehe. Do danas je šest vozača iz Meksika nastupalo o Formuli 1, a boje ove zemlje trenutno brani Sergio Perez, koji je ujedno i najuspješniji Meksikanac u povijesti Formule 1.

U Sergia Pereza, Pedro Rodríguez je jedini Meksikanac koji je pobjeđivao u Formuli 1. Jedan je od najpoznatijih meksičkih vozača Formule 1. Rođen 1940. godine u Mexico Cityju, Pedro je bio svestran vozač, natječući se u raznim kategorijama, uključujući sportsku klasu automobila i Formulu 1. U Formuli 1 debitirao je 1963. godine na Velikoj nagradi SAD-a. Tijekom karijere zabilježio je dvije pobjede i ukupno se sedam puta popeo na pobjedničko postolje.

Pedro Rodriguez in the
BRM P160 in 1971

#f1 #formula1
via Pinterest pic.twitter.com/YBIIZ8H6QS

— Culture F1 (@culture_f1) July 18, 2023

Prvu pobjedu je Rodríguez ostvario na utrci za VN Južne Afrike 1967. godine, a drugi i posljednji put je pobijedio 1970. godine na Velikoj nagradi Belgije, vozeći za BRM, što je bio vrhunac njegove karijere. Njegova je karijera, nažalost, prekinuta tragičnom nesrećom 1971. godine kada je poginuo na utrci u sportskim automobilima. Danas se u Meksiku Velika nagrada Meksika često naziva “Pedro Rodríguez Memorial” u čast ovog legendarnog vozača.

Ricardo Rodríguez, mlađi brat Pedra Rodrígueza, bio je također iznimno talentiran vozač koji je imao veliki potencijal u Formuli 1. Iako mlađi, u Formuli 1 je nastupio prije starijeg brata. Naime, Ricardo je prvi Meksikanac koji je nastupao u Formuli 1, u periodu od 1961. do 1962. godine. Mlađi brat Rodríguez bio najmlađi vozač u povijesti koji je vozio za momčad Ferrari, u dobi od samo 19 godina, nastupivši na utrci za VN Italije 1961. godine. Tu titulu držao je sve do 2024. godine, dok Oliver Bearman nije nastupio na VN Saudijske Arabije u Ferrarijevom bolidu sa samo 18 godina i 305 dana.

Nažalost, njegova karijera završila je tragično ubrzo nakon debija. Ricardo je smrtno stradao u nesreći tijekom kvalifikacija za Veliku nagradu Meksika 1962. godine sa samo 20 godina. Unatoč kratkoj karijeri, Ricardo je ostavio dubok utisak na motosport zajednicu i bio je veliki izvor inspiracije za buduće generacije meksičkih vozača. Staza na kojoj se vozi utrka za VN Meksika upravo nosi naziv po braći Rodríguez.

Ricardo Rodriguez in his Ferrari 156 “Sharknose”

#f1 #formula1
via Pinterest pic.twitter.com/UzPaMilN2D

— Culture F1 (@culture_f1) April 18, 2024

Sergio “Checo” Perez jedini je trenutno aktivan meksički vozač Formule 1. Rođen 1990. godine u Guadalajari, Perez je debitirao u Formuli 1 2011. godine s momčadi Sauber. Tijekom godina, Perez je vozio za nekoliko momčadi, uključujući McLaren, Force Indiju (kasnije preimenovanu u Racing Point), a trenutno vozi za Red Bull Racing.

Svoju prvu pobjedu u Formuli 1 Perez je ostvario je 2020. godine na Velikoj nagradi Sakhira, čime je postao prvi Meksikanac koji je pobijedio u utrci Formule 1 nakon Pedra Rodrígueza. Od tada je ostvario šest pobjeda i 39 puta se popeo na pobjedničko postolje. Njegov uspjeh učinio ga je nacionalnim herojem u Meksiku, a njegovi navijači s ponosom prate njegovu karijeru.

Esteban Gutierrez, rođen 1991. godine, također je jedan od vozača iz Meksika koji su sudjelovali u Formuli 1. Debitirao je 2013. godine u momčadi Sauber. Prije dolaska u Formulu 1, Gutierrez je bio poznat po svojim uspjesima u nižim kategorijama, uključujući osvajanje GP3 serije 2010. godine. U Formuli 1 je proveo tri sezone, bez većih uspjeha. Nastupio je ukupno 59 puta za dvije momčadi, Sauber i Haas i osvojio ukupno 6 prvenstvenih bodova.

Osim navedenih vozača, još su dva Meksikanca nastupala u Formuli 1, a to su Hector Rebaque i Moises Solana. Solana je u Formuli 1 nastupao tijekom šezdesetih, a Rebaque krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Rebaque je osvojio 13 bodova u svojih 41 nastupa, dok Solani u 8 utrka nije pošlo za rukom osvojiti nijedan bod.

Meksiko možda nema veliki broj vozača u povijesti Formule 1, ali oni koji su se natjecali svakako su ostavili dubok trag. Od legendarnih Rodrígueza do modernih zvijezda poput Sergia Pereza, meksički vozači pokazali su nevjerojatnu hrabrost, talent i strast prema ovom sportu. S Perezovim uspjesima i sve većom popularnošću Formule 1 u Meksiku, budućnost meksičkih vozača u Formuli 1 izgleda svijetlo.

Objava Hometown Heroes: Meksiko pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Do danas se 58 vozača iz Sjedinjenih Američkih Država natjecalo u Svjetskom prvenstvu Formule 1, od kojih su dvojica osvajala po jedan naslov, Phil Hill i Mario Andretti. Najviše puta nastupio je Eddie Cheever, a posljednji Amerikanac u Formuli 1 bio je Logan Sargeant, kojeg od nedavno više ne pratimo u momčadi Williams. Mnogo veći broj Amerikanaca je zapravo nastupao u Formuli 1, gotovo 200 njih samo na utrci Indianapolis 500 koja je od 1950. do 1960. bila dio Svjetskog prvenstva Formule 1. Do danas, posljednji Amerikanac koji se popeo na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja bio je Mario Andretti, na utrci za VN Nizozemske 1978. godine.

Prvi Amerikanac u Formuli 1 bio je Harry Schell. Schell je vozio tijekom 1950-ih i bio je poznat po svom hrabrom stilu vožnje. Iako nije uspio osvojiti nijednu utrku, osvajao je bodove i postavio temelje za buduće američke vozače u sportu. Nastupio je ukupno na 57 trkaćih vikenda i dva puta se penjao na pobjedničko postolje. Tragično je nastradao na treningu za neprvenstvenu utrku na stazi Silverstone 1960. godine, sa samo 38 godina.

Jedan od najznačajnijih američkih vozača bio je Phil Hill. On je postao prvi Amerikanac koji je osvojio naslov svjetskog prvaka 1961. godine vozeći za Ferrari. Hillova pobjeda bila je povijesna, a njegov uspjeh postavio je SAD na kartu svjetskog motosporta. Njegov miran i precizan stil vožnje bio je suprotnost agresivnijim vozačima toga vremena, a do danas je jedini rođeni Amerikanac okrunjen titulom svjetskog prvaka.

Nakon Phila Hilla, nekoliko američkih vozača je pokušalo slijediti njegove stope. Dan Gurney, jedan od najtalentiranijih američkih vozača, bio je aktivan tijekom 1960-ih. Gurney je bio poznat po svojoj svestranosti, a uz utrke u Formuli 1, natjecao se i u Indy 500 i Le Mansu. On je također pokrenuo vlastiti F1 tim, All American Racers, i postao je prvi vozač koji je pobijedio u F1 utrci u automobilu koji je sam konstruirao. Osim što je bio uspješan vozač i što je radio na konstruiranju bolida, Gurney ostaje upamćen i kao utemeljitelj jedne važne tradicije u Formuli 1, a to je špricanje šampanjca na pobjedničkom postolju.

Mario Andretti, rođen u Kraljevini Italiji u današnjem Motovunu, možda najpoznatiji američki vozač svih vremena, osvojio je naslov svjetskog prvaka 1978. godine vozeći za Lotus. Andretti je bio izuzetno svestran vozač, poznat po svojim uspjesima u različitim trkaćim serijama, uključujući IndyCar i NASCAR. Njegov naslov prvaka u Formuli 1 ostaje posljednji američki naslov u povijesti ovog sporta.

Eddie Cheever se nakratko u Formuli 1 pojavio 1978. godine, a stalno zaposlenje je dobio 1980. godine u momčadi Osella. Bolid nije bio konkurentan pa je te godine završio samo jednu utrku. Tek 1982. vozeći za momčad Ligier uspio se popeti na pobjedničko postolje. Najuspješnija sezona za Cheevera bila je 1983. godina kada ga je Renaultov bolid četiri puta dovezao do pobjedničkog postolja. Nastupio je ukupno 132 puta, ali niti jednom nije uspio pobijediti.

Amerikanac koji je šezdesetih godina prošlog stoljeća osvajao bodove bio je Richie Ginther. On je nastupio na 52 utrke, a na pobjedničkom postolju našao se 14 puta. Pobijedio je na utrci za Veliku nagradu Meksika 1965. godine.

U modernoj eri, američki vozači su se rijetko pojavljivali na F1 gridu. Scott Speed bio je jedan od posljednjih Amerikanaca koji je redovno sudjelovao u utrkama Formule 1, vozeći za Toro Rosso od 2006. do 2007. godine. Međutim, njegov uspjeh bio je ograničen, i nije uspio ostvariti značajne rezultate. Karijeru u Formuli 1 je završio bez ijednog osvojenog boda.

Unatoč tome, interes za Formulu 1 u SAD-u posljednjih godina značajno raste, što se može vidjeti kroz sve veću popularnost utrke u Austinu, kao i ulazak novih staza, momčadi i sponzora sa sjedištem u Americi. Također, postoji sve veća nada da će se u budućnosti pojaviti novi američki talenti koji će moći konkurirati za vrhunske rezultate u Formuli 1.

Iako su američki vozači rijetko dominirali u Formuli 1, njihova prisutnost ostavila je traga u povijesti sporta. Phil Hill i Mario Andretti su dva vozača koja su postigla najveće uspjehe, dok su mnogi drugi, poput Dana Gurneya pomogli oblikovati sport. S porastom popularnosti Formule 1 u Sjedinjenim Američkim Državama, moguće je da ćemo u nadolazećim godinama vidjeti ponovno oživljavanje interesa za ovaj sport među američkim vozačima i momčadima.

Objava Hometown heroes: SAD (2) pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Dakle, od osnivanja Svjetskog prvenstva 1950. godine ukupno je 98 vozača branilo boje talijanske zastave, neki manje, neki više uspješno, no dosad se nije dogodila sezona da se talijanska zastava nije vijorila na gridu. Za one godine kad nismo imali vozače iz Italije na startnom poretku, uvijek je bio talijanski Ferrari, sinonim za utrkivanje koji dolazi iz ove zemlje.

Alberto Ascari i Giuseppe Nino Farina jedini su Talijani okrunjeni naslovima svjetskog prvaka, a posljednji Talijan koji je nastupao u Formuli 1 bio je Antonio Giovinazzi. Od 2021. godine, otkako Giovinazzi nema stalno mjesto na gridu, Italija ima predstavnike samo u vidu momčadi. Do Giovinazzija, Italija pet uzastopnih godina nije imala vozačkog predstavnika, s tim da je 2012. godina bila prva godina sezona bez talijanskog vozača na stazi, i prvi trkaći vikend još od 1969. godine na kojem nije nastupio niti jedan Talijan.

Osim Ascarija i Farine, koji osim što osim što su pobjeđivali i osvajali naslove svjetskog prvaka, još 13 vozača iz Italije se u povijesne knjige upisalo kao pobjednici u utrkama Formule 1. Najviše pobjeda ima Ascari, njih 13, a posljednji pobjednik iz Italije bio je Giancarlo Fisichella na utrci na VN Malezije 2006. godine.

Malaysia GP

The 2006 Malaysia Grand Prix was won by Giancarlo Fisichella, leading home his teammate Fernando Alonso for a Renault 1-2 pic.twitter.com/k3mO8B6WYp

— Motorsport Images (@MSI_Images) September 27, 2017

Od višestrukih pobjednika koji nisu uspjeli u podvigu da postanu svjetski prvaci ističe se Michele Alboreto. Alboreto je startao na 194 utrke tijekom karijere koja je trajala 14 sezona. Karijeru je započeo 1981. godine u momčadi Tyrell, te je dobrim vožnjama sebi osigurao trogodišnji ugovor. Za Tyrell je pobijedio dva puta prije nego je prešao u Ferrari, gdje je proveo pet sezona. Upravo je svetalijanska kombinacija došla posve blizu naslova svjetskog prvaka. Osam pobjedničkih postolja i dvije pobjede ipak nisu bile dovoljne da Ferrari i Alboreto osvoje vozački naslov 1985. godine, te je sezonu završio na drugom mjestu. Većih uspjeha po odlasku iz Ferrarija Alboreto nije imao.

Ricardo Patrese se u Formuli 1 natjecao 17 godina tijekom kojih se 31 puta penjao na pobjednička postolja. Šest puta bila je to najvisočija stepenica pobjedničkog postolja. Patrese je započeo 256 utrka, a manje od pola njih je uspio dovesti do cilja. Od 1977. do 1988. godine, najbolji rezultat na kraju sezone za Patresea bio je deveto mjesto u poretku vozača, no njegova karijera je krenula uzlaznom putanjom po dolasku u Williams. Drugog sezonu u Williamsu je završio na trećem mjestu u poretku vozača, što je ponovio godinu kasnije, a još jednu godinu poslije popravio do drugog mjesta u poretku vozača. Formulu 1 je napustio nakon sezone 1993.

A Ferrari 1-2, Berger and Alboreto. It was the first win and 1–2 finish for the Ferrari team after the death of team founder Enzo Ferrari.

Italian GP – 1988#F1 pic.twitter.com/RPuKZHd1Up

— F1 History (@TodayF1History) February 7, 2024

Andrea de Cesaris se na pobjedničko postolje popeo pet puta u svojih 208 nastupa i vozač je s najviše nastupa koji nije uspio pobijediti u utrci. Niti u jednoj momčadi nije ostao duže od dvije sezone i tijekom svoje karijere promijenio ih je deset. Najgori period karijere imao je od 1985. do 1987. godine kad je završio samo šest utrka od ukupno 42 na koje je nastupio.

Elio de Angelis pobijedio je dva puta u osam sezona koliko je proveo u Formuli 1. Debitirao je 1979. godine za momčad Shadow nakon čega je otišao na šestogodišnji boravak u Lotusu. Njegova najbolja sezona bila je 1984. koju je završio treći u ukupnom poretku vozača. Dvije godine kasnije tragično je poginuo na stazi Paul Ricard.

Posljednje pobjede za Italiju osvojili su Jarno Trulli i već spomenuti Giancarlo Fisichella. Trulli je nastupio na 256 utrka tijekom 15 sezona, počevši od 1997. Pobijedio je samo jednom. Fisichella je pobijedio tri puta i na kraju sezone je uspio ostvariti najbolje četvrto mjesto u poretku vozača. Nastupio je 229 puta i na pobjedničko postolje se popeo 19 puta.

Jarno Trulli, Jordan EJ10 – 2000. #F1 #Formula1 pic.twitter.com/sQA0IfNH33

— F1 Memories (@F1Memories) August 12, 2024

Po jednom su za Italiju pobjeđivali Luigi Fagioli, Piero Taruffi, Luigi Musso, Giancarlo Baghetti, Lorenzo Bandini, Ludovico Scarfiotti, Vittorio Brambilla, Alessandro Nannini i Jarno Trulli.

Osim prvaka i pobjednika treba spomenuti Alessandra Alexa Zanardija i Lellu Lombardi. Alex Zanardi, iako nije imao veliku karijeru u Formuli 1, ispisao je vrlo inspirativnu priču u automobilizmu i sportu uopće. U Formuli 1 nastupao je od 1991. i 1994. godine, i ponovo 1999. godine. U velikom udesu 2001. godine u kartingu ostao je bez obje noge, no to ga nije spriječilo da se aktivno nastavi baviti sportom. Manje od dvije godine od stravične nesreće vratio se utrkivanju, a za svoju zemlju osvajao je i medalje na Paraolimpijskim igrama u različitim disciplinama.

Lella Lombardi jedina je žena koja je osvajala bodove u Formuli 1. Prva je žena koja se uopće kvalificirala za nastup u utrci. To joj je pošlo za rukom na VN Južne Afrike 1975. godine. Godinu kasnije je na utrci za VN Španjolske osvojila pola boda, s obzirom na to da je utrka prekinula prije kraja. Do današnjeg dana Lella ostaje jedina žena koja je osvajala bodove u Formuli 1.

Today we remember Lella Lombardi.

The only female racing driver to ever score points in Formula 1, Lella was a trailblazer and an inspiration to all women in motorsports. #F1Academy pic.twitter.com/S4BjRsvOCy

— F1 Academy (@f1academy) March 3, 2024

Naslovna fotografija: Wikipedia

Objava Hometown heroes: Italija (2) pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Nakon ljetne stanke vraćamo se jurnjavi bolida Formule 1 i to u domovini aktualnog svjetskog prvaka i najuspješnijeg vozača koji se u Formuli 1 natjecao pod zastavom Nizozemske. Od ukupno 17 vozača iz Nizozemske koji su se natjecali u Formuli 1 od 1952. godine, Max Verstappen je daleko najuspješniji. Jedini je koji je osvajao jedan ili više naslova svjetskog prvaka, a ujedno je i jedini iz svoje zemlje koji je pobjeđivao i utrke započinjao s najbolje startne pozicije.

Max Verstappen, sin dosta manje uspješnog Josa koji je devedesetih također vozio bolide Formule 1 i bivše karting prvakinje iz Belgije, svoju je karijeru u Formuli 1 započeo 2015. godine za momčad Toro Rosso. Maxu je utrkivanje u genima, a od prvih krugova na stazi predviđala mu se blistava budućnost. Iako je karijeru započeo u momčadi Toro Rosso kao najmlađi vozač u povijesti ovog sporta sa samo 17 godina i 166 dana, očekivalo se da će Max vrlo brzo prijeći u prvi tim gdje će moći pokazati svoj potpuni potencijal.

In Spain 2016, Max Verstappen achieved the record for the youngest win in F1.
In that race, Raikkonen finished second, only 0.616 seconds behind Verstappen, which is also the record for the smallest margin ever in Barcelona. pic.twitter.com/lrFpUvCupF

— Holiness (@F1BigData) June 17, 2024

Od utrke za VN Španjolske 2016. godine Max je prebačen u Red Bull, i već na svom prvom nastupu mladi Nizozemac nije razočarao. Naime, odmah se upisao kao najmlađi pobjednik u povijesti Formule 1 i po prvi put ikad nizozemska zastava se zavijorila na najvišoj stepenici pobjedničkog postolja.

Na kraju sezone 2021. je po prvi put okrunjen kao svjetski prvak, i da njegov uspjeh nije bio slučajan potvrdio je i naredne dvije godine, kad je suvereno vladao stazom. Aktualni i trostruki svjetski prvak niže dobre vožnje jednu za drugom i na dobrom je putu da se u povijest upiše i kao četverostruki svjetski prvak.

Od začetaka Svjetskog prvenstva Nizozemci su sudjelovali u utrkama. Prvi Nizozemci na stazi bili su Jan Flinterman i Dries van der Lof, koji su nastupili na VN Nizozemske 1952. godine. Bila je to prva i posljednja utrka u Svjetskom prvenstvu za ova dva vozača. Nekoliko godina kasnije, 1957. godine je Carel Godin de Beaufort postao prvi stalni Nizozemac u Formuli 1 i prvi osvajač bodova za ovu zemlju. Godin de Beaufort je nastupio na 31 utrci u periodu od 1957. do 1964. godine. Osvojio je četiri boda tijekom karijere koja je tragično završila. Godin de Beaufort je poginuo u udesu na VN Njemačke 1964. godine.

Šezdesetih godina su još Ben Pon i Rob Slotemaker nastupali pod nizozemskom zastavom. Ben Pon je vozio samo jednu utrku, VN Nizozemske 1962. godine, kao momčadski kolega uspješnijem Godin de Beaufortu, a Rob Slotemaker nažalost nije nastupio u utrci, jer mu bolid nije bio spreman do starta utrke.
Gijs van Lennep, dvostruki pobjednik utrke 24 sata Le Mansa, bio je prijavljen za 12 utrka početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Nastupio je na osam utrka, i osvojio dva boda.

Today, Dutch racing legend Gijs van Lennep celebrates his 77 birthday. Congratulations and hopefully we see you this year on the Historic GP at the Zandvoort circuit. pic.twitter.com/tIhgRIJhJK

— JohnR (@BrabhamJohn) March 16, 2019

Do prvog predstavnika Verstappen dinastije ovo će biti posljednji nizozemski bodovi u Formuli 1. U drugoj polovici sedamdesetih godina utrkivali su se Roelof Wunderink, Boy Hayje i Michale Bleekemolen, no niti jedan nije napravio neki značajniji rezultat. Naime, nijedan nije upisao niti jedan jedini bod. Ni osamdesete za Nizozemsku nisu bile plodonosne. Jan Lammers je pobjeđivao na Le Mansu i Daytoni, no u Formuli 1 se nije baš najbolje snašao. Kao ni njegov sunarodnjak Huub Rothengatter, nije osvajao bodove.

Krajem 1993. godine, Jos Verstappen je impresivnim nastupima u Formuli Lotus i Formuli 3 postao jedan od traženijih mladih vozača za Formulu 1. Svoj prvi ugovor potpisao je s momčadi Benetton 1994. godine i debitirao na utrci za VN Brazila kao zamjena za ozlijeđenog JJ Letha. Stalno mjesto u momčadi dobio je od utrke u Francuskoj, a u Mađarskoj i Belgiji se penjao na pobjedničko postolje. Već svojim prvim nastupima u Formuli 1 postao je najuspješniji Nizozemac u povijesti, a s trona će ga kasnije skinuti i daleko prestignuti vlastiti sin. U Benettonu se nije dugo zadržao, pa je 1995. godinu proveo u Simteku.

Verstappenova karijera se nastavila i u konačnici i završila u momčadima donjeg dijela poretka kao što su Arrows, Tyrell i Minardi. Jos je u Formuli 1 nastupio 107 puta tijekom devet godina i osvojio je ukupno 17 bodova. U mirovinu je otišao nakon utrke za VN Japana 2003. godine.

Jos Verstappen, Benetton, German GP – 1994. #Formula1 #F1 pic.twitter.com/ikver3kofN

— F1 Images (@F1_Images) January 4, 2015

Početkom novog milenija nekoliko je Nizozemaca nastupalo u Formuli 1. Robert Doornbos je 2004. godine angažiran kao testni vozač momčadi Jordan, a svojim dobrim nastupima zaradio je stalno mjesto na gridu. 2005. godine se pridružio sunarodnjaku Christijanu Albersu u Minardiju. Albers je jedan od rijetkih Nizozemaca koji su upisali bodove. On ih je tijekom svoje kratke karijere osvojio ukupno četiri.

Do vladavine Maxa Verstappena boje njegove domovine kratko je branio Giedo van der Garde u ne baš uspješnoj momčadi Caterham. Osim Maxa, koji suvereno vlada Formulom 1 posljednjih godina, 2022. i 2023. godine nastupao je Nyck de Vries za momčad Williams i AlphaTauri. De Vries je osvoji dva boda za Williams, a polovinom prošle godine zbog nezadovoljavajućih uspjeha zamijenio ga je povratnik Daniel Ricciardo.

Sve u svemu, svi uspjesi Nizozemske u Formuli 1 stoje uz Maxa Verstappena, koji je za svoju zemlju osvojio tri naslova svjetskog prvaka i preko 2.800 prvenstvenih bodova. I na tome sigurno neće stati.

Objava Hometown heroes: Nizozemska pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Iako ove godine imamo nekoliko vozača koji imaju belgijsku putovnicu na gridu, niti jedan od njih se ne natječe pod zastavom ove zemlje. Do danas, ukupno je 25 vozača branilo boje belgijske zastave, od kojih su Jacky Ickx i Thierry Boutsen polučili najviše uspjeha. Otkako je Stoffel Vandoorne završio svoju karijeru u Formuli 1 2018. godine, nismo imali belgijsku zastavu pored imena nekog od vozača.

U ranim godinama Svjetskog prvenstva Formule 1, Belgija je bila dobro zastupljena na gridu, s najviše vozača tijekom sezone 1953. Tad je sedam vozača iz Belgije sudjelovalo u prvenstvu. No, pričekala je Belgija svoju prvu pobjedu u Formuli 1, sve dok Jacky Ickx nije prvi put pobijedio na utrci za VN Francuske 1968. godine.

Jacques Bernard Ickx, poznatiji kao Jacky, najbolji je vozač u povijesti Formule 1 koji je vozio pod belgijskom zastavom. Rođen prvog dana 1945. godine u Briselu, Jacky je karijeru započeo utrkivanjem na motociklima, prije nego se prebacio na četverokotače. U Formuli 1 je debitirao 1966. godine za momčad Cooper, a tijekom trinaestogodišnje karijere promijenio je više momčadi. Osim za Cooper, vozio je za Ferrari, Brabham, McLaren, Williams, Lotus, Wolf-Williams, Ensign i Ligier. Nastupio je na 122 trkaća vikenda, a startao 116 utrka.

Tijekom karijere je pobijedio osam puta i 25 puta se penjao na pobjedničko postolje. Najbolji rezultat karijere mu je drugo mjesto u ukupnom poretku vozača, što je ostvario 1969. i 1970. godine, prvi put kao vozač momčadi Brabham, a drugi put kao povratnik u Ferrari. Svoju prvu priliku za naslov izgubio je u korist Jackieja Stewarta, dok je naredne godine naslov posthumno dodijeljen Jochenu Rindtu. Ickx je 2011. godine izjavio kako je sretan što nije osvojio naslov 1970. godine, jer se natjecao protiv čovjeka koji nije mogao braniti svoju poziciju, referirajući se na pokojnog Rindta, koji je tragično poginuo u Monzi ranije iste godine.

Osim Ickxa, jedini Belgijanac koji je pobjeđivao u Formuli 1 je još Thierry Boutsen. Nešto mlađi sugrađanin najuspješnijeg Belgijanca u Formuli 1 rođen je 13. srpnja 1957. godine, a debitirao je 1983. godine za momčad Arrows. Boutsen je promijenio nešto manje momčadi od starijeg kolege, te se natjecao za Arrows, Benetton, Williams, Ligier i Jordan tijekom svoje karijere koja je trajala 164 trkaća vikenda. Boutsen je pobijedio tri puta tijekom svog dvogodišnjeg boravka u momčadi Williams-Renault. Imao je značajnu ulogu u razvoju bolida momčadi Williams, a pobjede na utrkama za VN Kanade 1989. godine, VN Mađarske i VN Australije 1990. godine su vrhunac njegove karijere tijekom koje je osvojio 132 prvenstvena boda.

Osim Ickxa i Boutsena, uz nekoliko vozača se zavijorila belgijska zastava na pobjedničkom postolju. Na niže stepenice pobjedničkog postolja penjali su se još Olivier Gendebien, Lucien Bianchi, Paul Frere i Willy Mairesse. Gendebien se tijekom karijere penjao dva puta na pobjedničko postolje i ostvario 18 bodova, dok su ostali vozači samo jednom uspjeli sudjelovati u proslavi na pobjedničkom postolju.

Svoj doprinos Formuli 1 dao je i Bertrand Gachot, koji sa svoja četiri osvojena boda tijekom karijere nije učinio mnogo, ali jeste svojim izostankom s utrke upravo za VN Belgije 1991. godine. Naime, Gachot je završio iza rešetaka radi nedoličnog ponašanja u prometu. Nakon manjeg sudara na cesti u Londonu, Gachot se potukao s vozačem taksija u čiji je stražnji kraj udario. Suđenje za ovaj nemili događaj zakazano je za tjedan prije utrke na stazi Spa 1991. godine koju je Gachot morao propustiti jer je dobio veću kaznu nego što je očekivao. Njegov izostanak je otvorio slobodno mjesto u momčadi Jordan, a zamijenio ga je Michael Schumacher. Ostalo je povijest.

U novije doba su za Belgiju vozili još Jerome d’Ambrosio i Stoffel Vandoorne. Jerome d’Ambrosio natjecao se 2011. i 2012. godine i nije osvajao bodove, a Vandoorne je dio Formule 1 bio od 2016. do 2018. godine i posljednji je i vozač i osvajač bodova iz Belgije. Vandoorne je debitirao 2016. godine za momčad McLaren kao zamjena za ozlijeđenog Fernanda Alonsa na utrci za VN Bahreina. Naredne godine je dobio stalno mjesto u istoj momčadi uz Alonsa, no tada slabi McLaren nije mogao donijeti značajnije uspjehe, pa je Vandoorne ostvario 13 bodova tijekom sezone. Još jednu sezonu je proveo u McLarenu, s istim bodovnim stanjem na kraju sezone.

Osim navedenih vozača, još nekolicina vozača iz Belgije nastupalo je u utrkama Svjetskog prvenstva Formule 1, posebice tijekom pedesetih godina. Niti jedan od tih vozača nije osvajao bodove. Od aktualnih vozača, Lando Norris, Lance Stroll i Max Verstappen imaju belgijsku putovnicu, no natječu se pod britanskom, kanadskom i nizozemskom zastavom.

Objava Hometown heroes: Belgija pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Mnogo drugačija je pak zastupljenost mađarskih vozača u momčadima Formule 1, kako prije, a samo nešto malo bolje nakon uvođenja Mađarske u kalendar Svjetskog prvenstva. Do danas, samo je jedan vozač branio boje mađarske zastave na utrkama Formule 1, i tijekom svoje kratke karijere u utrkivanju osvojio je jedan jedini bod.

Zsolt Baumgartner rođen je na Novu godinu 1981. godine i jedini je vozač iz Mađarske koji se natjecao u Formuli 1. Nastupao je 2003. i 2004. godine, a vozio je za momčadi Jordan i Minardi, koje su u to vrijeme uglavnom boravile pri kraju poretka, pa nije ni neobično što njegova karijera nije polučila neke značajnije uspjehe.

Zsolt Baumgartner, Jordan-Ford EJ13, 2003 Hungary #F1 pic.twitter.com/8Nss1QxhVE

— F1 Icons That Go Hard (@CrystalRacing) July 17, 2021

Baumgartner je debitirao u Formuli 1 upravo na svojoj domaćoj stazi, na utrci za VN Mađarske 2003. godine, kao zamjena za ozlijeđenog Ralpha Firmana u momčadi Eddieja Jordana. Te godine nastupio je još na utrci za VN Italije. Na svom prvom nastupu odustao je iz utrke, a u Italiji je utrku uspio završiti na 11. mjestu. Bodovi su se tad dodjeljivali za prvih osam pozicija, tako da ipak Baumgartner i nije bio blizu osvajanja bodova.

Postojali su planovi za Baumgartnera da dobije stalno mjesto u momčadi Jordan za 2004. godinu, pod pokroviteljstvom naftne kompanije MOL. Međutim, nije se uspio dogovoriti s Jordanom, te je potpisao ugovor s Minardijem, radi čega je MOL smanjio iznos sponzorskog ugovora. Baumgartner je nakon toga zajedno sa svojim menadžerskim timom započeo „Klub ljubitelja Baumgartnera“ kojim bi pomogao financiranje svoje karijere u Formuli 1.

Nažalost, njegova karijera je kratko trajala, još samo tu jednu sezonu 2004. za momčad Minardi. U Monaku je bio nadomak osvajanju bodova, na devetom mjestu, a nešto malo dalje je završio VN Kanade, na desetoj poziciji. Jedini bod svoje karijere, a i prvi bod uopće momčadi Minardi, osvojio je osmim mjestom na VN Sjedinjenih Američkih Država na stazi Indianapolis. Bila je to utrka koju je i završilo samo osam vozača, pa je za svoje zadnje mjesto u konačnom poretku Baumgartner nagrađen jednim bodom.

Happy 41st birthday to Zsolt Baumgartner, the only Hungarian F1 driver. He scored points in thr US GP in 2004 with the slowest car on the grid. pic.twitter.com/4G6jZ65PHM

— F1 in the 2010's (@F1inthe2010s1) January 2, 2022

Baumgartner se kasnije natjecao u drugim serijama utrkivanja i nakon utrke za VN Brazila 2004. godine se više nije vraćao u Formulu 1. Do danas ostaje prvi i posljednji Mađar koji je nastupao u Formuli 1.

Naslovna fotografija: By Martin Lee from London, UK – Zsolt Baumgartner – Minardi PS04B during practice for the 2004 British Grand Prix

Objava Hometown Heroes: Mađarska pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.