Crtice iz povijesti utrkivanja u Monaku

Poslastica (gotovo) svake sezone utrkivanja bolida Formule 1 je utrka za Veliku nagradu Monaka koja se vozi na ulicama Monte Carla. Upravo ovaj vikend imamo priliku uživati u 67. izdanju utrke za VN Monaka, koja je zapravo trebala biti održana prošle godine, no luda sezona kakva je bila prošle godine, nije sadržala utrku na ulicama Monte Carla, pa je tako odgođena za ovogodišnje izdanje.

U Kneževini se utrkivalo daleko prije uspostavljanja Svjetskog prvenstva Formule 1, a osim u sklopu prvog Svjetskog prvenstva 1950. godine, VN Monaka je bila sastavni dio svake sezone od 1955. pa do pandemije. Prošlu godinu smo preskočili, a ove godine kada se rado vraćamo na ulice Monte Carla, prisjetit ćemo se i nekoliko zanimljivih izdanja u povijesti utrkivanja u Monaku, u okviru utrka Svjetskih prvenstava u Formuli 1.

TREĆI TRIJUMF GOSP. MONAKA, 1965. GODINA

Graham Hill je već dva puta pobjeđivao na VN Monaka do 1965. godine, a mogao je već imati tri pobjede na svom kontu, da ga 1962. godine, sedam krugova do kraja utrke, dok je vodio, nije izdao njegov BRM bolid. Svoju treću sreću Hill je okušao 1965. godine u odsustvu Jima Clarka koji će suvereno vladati cijelom sezonom, a koji je izostao s utrke za VN Monaka radi sudjelovanja u utrci Indy 500. Hill se za utrku kvalificirao na najbolju startnu poziciju i bez problema je poveo utrku. Vodio je sve do 25. kruga, kad je nakratko izgubio kontrolu nad bolidom, izvrtio se i izašao sa staze.

Vodstvo u utrci je izgubio u korist tada mlađahnog Jackieja Stewarta, a pretekli su ga još vozači Ferrarija Lorenzo Bandini i John Surtees, te Jack Brabham u bolidu vlastite momčadi, a Hill je svoj bolid pogurao natrag na stazu. Grahamu je trebalo 40 krugova na nadoknadi zaostatak od pola minute za vodećom grupom i da ih napadne jednog po jednog. Kad je stigao do Stewarta, Jackie se izvrtio i prepustio poziciju starijem kolegi, Brabham je već bio ispao iz igre radi kvara na bolidu, te je ispred Hilla ostao samo Ferrarijev dvojac. Ubrzo su i Ferrarijevi bolidi pokleknuli pred Hillom, i rođen je novi nadimak. Hill je u Monte Carlu pobjeđivao još 1968. i 1969. godine, no 1965., na svom trećem trijumfu, zahvaljujući izvanrednom nastupu, zaslužio je nadimak ‘Mr Monaco’.

USAMLJENI PATRESE U CILJU 1982. GODINE

U drugoj polovini utrke za VN Monaka 1982. godine počela je padati kiša. Prost je suvereno vladao utrkom s pozamašnom prednošću ispred drugoplasiranog Riccarda Patresea u bolidu momčadi Brabham i usamljenog Didiera Pironija na trećem mjestu. Gledatelji su akciju tražili na drugim mjestima na stazi, dok nije počela padati kiša. Do 73. kruga kiša je pojačavala, a staza je postajala sve nezahvalnija za voziti. Prost je imao još nekih 8 sekundi prednosti ispred Patresea, kad je izgubio kontrolu nad svojim Renaultom i zabio se u zaštitnu ogradu.

Patrese se nije dugo zadržao na vodećoj poziciji, tražio je previše od svojih guma, pa je Pironi kao vodeći, iako oštećenog bolida, započeo svoj završni krug. Upravo kad je započinjao posljednji krug utrke, Ferrari je stao. Dok su Patresea suci uz stazu pokušavali maknuti s opasnog mjesta stazi, Brabhamov bolid se “zakašljao” i krenuo, te nastavio prema cilju.

James Hunt, koji je tada utrku prenosio za BBC, čekao je pobjednika da prođe kroz cilj, i pomalo razočarano izjavio kako se čini da utrka neće ni dobiti pobjednika. Kao jedini vozač koji je kompletirao kišovitu VN Monaka 1982. godine, u cilj je ušao Ricardo Patrese u bolidu Brabham Ford. Drugoplasirani Pironi i Andrea de Cesaris na trećem mjestu, odradili su 75 krugova utrke, jedan manje od pobjednika.

MANSELLOV PREKINUTI POBJEDNIČKI NIZ 1992. GODINE

Od početka sezone 1992. pa sve do VN Monaka, Nigel Mansell i momčad Williams su bili nepobjediva kombinacija. VN Monaka bila je šesta utrka sezone, a Mansell je pobijedio na prvih pet. Ništa manje se nije očekivalo i na ulicama Monte Carla, posebice jer se za utrku, kao i na prethodnih pet, kvalificirao na najbolju startnu poziciju. Mansell je i poveo u utrci, pratio ga je Ayrton Senna u McLarenu, no Sennin McLaren tada nije bio ista liga kao Mansellov Williams, pa je do 60. kruga Mansell imao prednost s više od 30 sekundi. Senni nisu pomogle ni nesreće na stazi koje bi se danas čistile nakon izlaska sigurnosnog automobila na stazu.

Tada su se takvi problemi na stazi rješavali isticanjem žutih zastava. No, sreća nije bila na Nigelovoj strani, kad je samo osam krugova do kraja utrke, pukla guma na Mansellovom bolidu. Jedino što mu je preostalo je otići u boks na zamjenu guma, za što mu je trebalo sedam sekundi duže od prednosti koju je imao. Senna je poveo utrku, ali Mansell se nije predavao. Sa samo nešto više od jednog kruga do kraja utrke, već je bio na repu Ayrtonovog McLarena, no ulice Monte Carla i nisu tako milostive kad je pretjecanje u pitanju. Senna je znao što radi, nije se dao, iskoristio je priliku i sigurno dovezao bolid do kraja. Pobijedivši u utrci, prekinuo je zlatni niz Nigela Mansella.

JOŠ JEDNA DRAMATIČNA KIŠA 1996. GODINE

Utrka je startala na mokroj stazi, a na samom startu vodstvo je preuzeo Damon Hill koji je iz prvog reda startao iza Michaela Schumachera. Michael nije stigao daleko, polovinom prvom kruga izletio je sa staze i odustao iz utrke. Hill je djelovao prilično suvereno na čelu kolone u pohodu na pobjedu, dok mu bolid nije otkazao poslušnost u tunelu na polovici utrke. Alesi je preuzeo vodstvo za narednih 20 krugova, no ni njegov bolid nije izdržao.

Ni kriv ni dužan, utrku je poveo Olivier Panis, Francuz koji je tada vozio za momčad Ligier, i koji u karijeri nije ostvario niti jednu pobjedu. Uvjeti na stazi se nisu poboljšavali i svi su očekivali crvene zastave. S Panisom u vodstvu, sat je otkucao dva sata od početka utrke, a u Ligieru su odahnuli. Tri kruga prije pune distance, utrka je prekinuta, a Olivier Panis je, vrlo neočekivano, ostvario jedinu pobjedi u svojoj karijeri.

TRULLIJEVA SENZACIONALNA POBJEDA 2004. GODINE

Prilično slično kao Mansell 1992. godine, početkom sezone 2004. dominirao je Ferrari Michaela Schumachera. Kao i Mansell, Michael je pobijedio na prvih pet utrka sezone. No, za razliku od Mansella nije se za svih pet kvalificirao na najbolju startnu poziciju. Utrka u Monaku je bila šesta stanica sezone, a na najbolju startnu poziciju se, na opće čuđenje, kvalificirao Jarno Trulli u Renaultovom boldu. U prvom startnom redu mu je društvo pravio Schumacher, no ne stariji, nego Michaelov mlađi brat Ralf u bolidu momčadi Williams BMW.

Michael se kvalificirao tek na petu poziciju, iza Trullijevog momčadskog kolege Fernanda Alonsa. Alonso je dobro startao, probio se na drugo mjesto, pa su žuto-plavi Renaulti poveli utrku. Činilo se da će to biti mirna utrka, dok u 41. krugu vodeći nisu naišli na Ralfa Schumachera koji je padao u poretku. Trulli ga je bez problema zaobišao, no Alonso nije prošao tako dobro. U pokušaju da pretekne mlađeg Schumachera, Alonso je dohvatio prljavi dio staze i slupao se. Za Alonsa je to bio kraj utrke, Trulli je ušao u boks s izlaskom sigurnosnog automobila i ostavio Schumachera u vodstvu utrke.

Iza Michaela je bio još jedan Williams, ovaj put u rukama Juana Pabla Montoye, koji je kasnio za vodećima čitav krug. Ferrarijevi navijači su već vidjeli kako se Michaelov pobjednički niz nastavlja, sve dok Kolumbijac nije zakačio stražnji kraj Michaelovog Ferrarija. Bio je to kraj Michaelove utrke, Trulli se vratio na najbolju poziciju i vješto odolijevajući napadima Jensona Buttona, utrku doveo do kraja.