McLaren M7A

1968. je bila treća sezona u kojoj je McLaren nastupao kao konstruktor. Prve dvije sezone pokazale su se neuspješnima. Bolidi su bili nekonkurentni, ponajprije zbog loših motora. 1966. korišteni su prerađeni Fordov V8 motor iz Indianapolisa i Serinisimmov V8 koji nisu razvijali dovoljno snage. Sezonu 1967. kompromitirao je kasni dolazak BRM-ovog V12, no za 1968. problem kvalitetnog motora bio je riješen kupnjom pet Fordovih Cosworth DFV 3.0 V8 motora. Svaki je koštao po 7,500 funti. Cosworthovi motori su bili fantastični i omogućili su McLarenu novi pristup u dizajniranju i izradi bolida.

McLaren je dizajniranje M7A povjerio Robinu Herdu i njegovom asistentu Gordonu Coppucku koji su McLarenovoj momčadi pristupili 1965.. Herd se već ranije dokazao kao sposoban dizajner, projektiravši McLaren M6A, pobjednički bolid u Can-Am seriji. Herd je s dizajniranjem bolida počeo krajem 1967., ali je već početkom sljedeće godine otišao u Cosworth, tako da su Coppuck i Bruce dovršili dizajniranje bolida. Šasija je bila napravljena od aluminijevih i magnezijevih slitina koje su bile zalijepljene i zakovane za tri čelične pregrade koje su osiguravale dodatnu čvrstoću. Nos bolida i pokrov oko kokpita bili su načinjeni od stakloplastike. Kao i na Lotusu 49, Cosworthov je motor postao dio noseće strukture na koji su se direktno vezali monokok i stražnji ovjes, što je donijelo značajnu uštedu u ukupnoj masi bolida.

Snaga Cosworthovog motora za 1968. popela se na 415 KS pri 9500 okretaja u minuti, dok je mjenjač bio Hewland DG300 s pet brzina. Ovjes je bio prilično konvencionalan, nastao na temeljima M6A. Prednji se sastojao od poprečnih ramena, amortizera s oprugom i poprečnog stabilizatora. Stražnji ovjes su činila obratna donja poprečna ramena, amortizeri s oprugom, poprečni stabilizator i poprečne spone. Izbor kočnica bio je neobičan. McLaren se odlučio za Lockheedove ventilirajuće diskove, koji su u sredini bili šuplji radi boljeg hlađenja. Ostale momčadi su zazirale od njih, i koristile su Girlingove kočnice. Problem s ventilirajućim diskovima bio je što su zbog naglog zagrijavanja i hlađenja znali pucati. Kako bi riješio taj problem, McLaren je pomaknuo kočnice više prema unutrašnjosti gume kako bi osigurao ravnomjerniju temperaturu diskova.

Za 1968. Bruce je osigurao dolazak aktualnog svjetskog prvaka Dennya Hulmea s kojim je surađivao u Can-Am seriji. Pošto je razvoj M7A kasnio, na premijernoj utrci sezone 1968. na Kyalamiju nastupio je samo Hulme za upravljačem starog M5A modela. McLaren M7A je morao pričekati svoj debi do neprvenstvene F1 utrke održane na Brands Hatchu. Debi je bio kao iz snova. Bruce je slavio s pole positiona, dok je Hulme bio treći. Sljedeća utrka je također bila neprvenstvena, vožena na Silverstoneu i McLarenovci su slavili dvostruku pobjedu s Hulmeom ispred Brucea.

Napokon je stiglo vrijeme i za prvu utrku u svjetskom prvenstvu Formule 1. Na VN Španjolske Hulme i Bruce su se s identičnim vremenima kvalificirali na treće i četvrto mjesto. Hulme je utrku završio na odličnom drugom mjestu, dok je Bruce morao odustati zbog curenja ulja. Na sljedećoj utrci u Monaku, Bruce je morao odustati nakon sudara s Jackijem Oliverom u prvom krugu, a Hulme je nakon mehaničkih problema i prisilnog odlaska u boks pao s trećeg na peto mjesto.

Sljedeća stanica prvenstva bila je VN Belgije na legendarnoj stazi Spa Francorchamps. U iznimno sadržajnoj utrci, s mnoštvom preokreta, Bruce je mirnom i sigurnom vožnjom stigao do prve pobjede za svoju momčad, ujedno i svoje posljednje u karijeri. Denny Hulme je također bio kandidat za pobjedu, ali je morao odustati zbog mehaničkog kvara. Sredinom sezone, pad performansi Goodyearovih guma te eksperimentiranje s krilima usporili su McLarenov napredak. Nakon serije osrednjih rezultata u sljedeće četiri utrke, glavni konkurenti za naslove, Hill u Lotusu, te Stewart u Matri, odvojili su se na naizgled nedostižnu bodovnu prednost.

Na sljedeći uspjeh u McLarenu su morali čekati do Monze gdje su se pojavili s bolidom bez krila i novom generacijom Goodyearovih G9 guma. Bruce je poveo utrku, ali je nakon dugotrajne borbe s Hulmeom, Stewartom i Siffertom morao odustati, ponovno zbog curenja ulja. Hulme je pak izdržao sve napade, i nakon odustajanja Stewarta i Sifferta, mirno došao do pobjede. Od VN Kanade, na gridu se uz McLarenov i Hulmeov pojavio i treći M7A, onaj Dana Gurneya. Gurney se odlučio na kupovinu McLarenovog bolida zbog poteškoća s financiranjem vlastite momčadi i bolida. Zanimljivo je da je samo godinu dana ranije Bruce McLaren nastupao za Gurneyevu momčad u njegovu bolidu. U utrci su Hulme i Bruce došli do dvostruke pobjede, dok je Gurney odustao.

Nakon dvije pobjede u posljednje dvije utrke, u kojima su mu glavni konkurenti naišli na poteškoće, Hulme je neočekivano nadoknadio deficit od 15 bodova i u posljednje dvije utrke sezone ušao bodovno izjednačen s Hillom. Nažalost po Hulmea, sreća mu je okrenula leđa i u obje je utrke odustao. Bruce je na Watkins Glenu uspio doći do jednog boda, a u Meksiku je sezonu zaključio drugim mjestom iza novog prvaka Hilla. Hulme je na kraju sezonu završio na trećem mjestu, s dvije pobjede i jednim postoljem. Bruce je bio peti, s jednom, ali povijesnom pobjedom u Spa, i još dva postolja.

M7A je ostao u uporabi i sljedeće sezone. Denny Hulme ga je koristio cijelu sezonu, a Bruce samo u prvoj utrci sezone, dok se kasnije prebacio u novu izvedenicu M7C. Sezona je bila lošija nego prethodna, sa samo jednom pobjedom, Hulmeovom u Meksiku, i još četiri postolja. Dok su drugi napredovali, McLaren je stagnirao, ponajviše zbog nemogućnosti praćenja novih aerodinamičkih trendova.

McLaren M7A ima posebno mjesto u McLarenovoj povijesti, ali i u povijesti Formule 1. Pobjedom na VN Belgije 1968. Bruce McLaren je svojoj momčadi donio prvu pobjedu, ali je time ujedno postao, uz Jacka Brabhama i Dana Gurneya, jedini vozač koji je pobijedio u bolidu koji je proizveo. Tim postignućima M7A je vinuo McLaren prema vrhu Formule 1, na mjesto jedne od najuspješnijih i najpopularnijih momčadi.

Clark6365