Retrovizor: Dossier – Kimi Räikkönen

Naoko povučeni Finac jedan je od neobičnijih likova ionako šarolike scene vozača Formule 1. Nakon dvogodišnjeg izbivanja i bavljenja relijem, svjetski prvak iz 2007. vratio se u F1 kokpit s kojim itekako može pokvariti račune tradicionalno vodećim momčadima. Koliko će mu to poći za rukom?

Možda je “čudan” malo prenegativna riječ, ali bez sumnje se za Räikkönena može barem reći da je neobičan karakter. Za razliku od standardiziranog današnjeg F1 vozača koji se trudi biti vrlo marketinški i politički korektan, uvijek optimističan, te rado davati izjave i komentare, Finac je škrt na riječima. A kad i progovori, to je u pravilu direktno, rezolutno i ― nerijetko s dozom svojevrsnog humora. Čak i njegovi razgovori s inženjerom za vrijeme utrke znaju biti pravi mali skečevi. Sad na takav povučeni karakter dodajte činjenicu da voli ludovati na raznoraznim vozilima, u slobodno vrijeme tulumariti kao da je rock zvijezda i piti sve osim acetona, i eto slike jedne od osebujnijih persona koje su ikad sjele u kokpit.

A ta osebujna persona je usput i jedna od najbržih na F1 gridu. Povremeno se čuju kritike na njegov račun kako možda ne zna tako precizno upravljati gumama kao Button, ili strateški voziti i razvijati bolid kao Alonso, ali na sirovoj kombinaciji zastrašujuće brzine i odvažnog manevriranja u duelima sa svojim konkurentima on to itekako nadoknađuje. Uostalom, ni brzina sama po sebi nije dovoljna da se postane svjetskim prvakom, tako da Räikkönen definitivno nije samo robot za brzu vožnju, kakvim ga mnogi protivnici vole portretirati.

Njegova interesantna karijera počinje 1990., kad se kao desetogodišnjak upušta, baš kao i mnogi drugi F1 vozači, u karting. Kontinuirano se poboljšavao ― lokalno prvenstvo, pa regionalno, pa državni kup, i postepeno je dospio do međunarodne razine. Već je i tada pokazivao koliko je rezolutan trkač: utrku u Monaku nastavio je voziti iako mu je u vožnji pukao upravljač, što je svojem mehaničaru zastrašujuće pokazivao mašući njime po zraku na ciljnoj ravnini. Drugi put (iako, ovo je već toliko puta ponavljano da je pitanje nije li posrijedi urbana legenda) je u sudaru u prvom krugu preletio preko ograde, pa prenio svoj kart preko nje i nastavio utrku dok mu je mehaničar već mislio da odustaje, i još na kraju došao na postolje. Osvojivši nordijski karting kup 1998., bio je spreman otići stepenicu više ― sljedeće godine počinje voziti europsku Formulu Ford te, puno važnije, britansku Formulu Renault.

Vozeći za Manor Motorsport, već u prvoj zimskoj sezoni postaje prvak Formule Renault, a titulu prvaka osvaja i godinu dana kasnije, pobijedivši u sedam od deset utrka. Ovoliko uvjerljivi rezultati skrenuli su pažnju Petera Saubera koji je tada, na ljeto 2000. već tražio nove vozače za sljedeću sezonu, znajući da se oprašta od Pedra Diniza i Mike Sala. Ponudio je Kimiju rujanski test na Mugellu, potom u Jerezu i napokon u Barceloni, te je Švicarac ostao dovoljno impresioniran njegovim vožnjama da mu ponudi vozačko mjesto u svojoj ekipi, uz Nicka Heidfelda koji je taman bio pristigao iz već duboko krizne Prostove ekipe.

I tako Kimi-Matias Räikkönen iz Espooa u Finskoj počinje svoju karijeru Formule 1 debitirajući na GP Australije 2001. (nakon što je do pola sata ranije spavao). Kvalificirao se kao trinaesti, otprilike na sredinu grida, ali se u utrci uspio probiti do šestog mjesta ― solidno, ali ipak dva mjesta slabije od Heidfelda u istom bolidu. S druge strane, s preko kruga prednosti ispred jednog drugog debitanta, izvjesnog Fernanda Alonsa u Minardiju.

Ova je sezona, kao što se mnogi sjećamo, bila u znaku teške dominacije Michaela Schumachera koji je sezonu završio s gotovo dvostruko više bodova nego drugoplasirani Coulthard. Räikkönen nije uspio doći na postolje, ali dva četvrta mjesta, jedno peto i jedno šesto dostaju za deseto mjesto na kraju sezone ― opet dva mjesta iza Heidfelda, ali Finac se svejedno već počeo čvrsto afirmirati.

Ta mu je afirmacija bila ključna za sljedeći korak u karijeri: 2001. je Miki Häkkinenu bila posljednja godina u Formuli 1, i kao svojeg nasljednika u McLarenu je Ronu Dennisu preporučio upravo svojeg “šegrta” Kimija. Englez je prihvatio savjet, i samo četiri godine otkad je vozio karting, Räikkönen upada u super-ekipu iz Wokinga.

Dobro je krenulo: odmah na prvoj utrci 2002. Kimi osvaja prvo postolje u F1 karijeri, a kroz sezonu ga doseže još tri puta. No bilo je i mnogo odustajanja te je kolega Coluthard završio sezonu s 41 bodom, dok ih je Finac imao 24. McLaren je zauzeo treće konstruktorsko mjesto, ali nitko se ne može zapravo mjeriti s kombinacijom Schumacher-Ferrari.

Dolazi 2003. i u iznenada vitalnom McLarenu Kimi ima prvu priliku boriti se za titulu. Iako je kroz sezonu imao samo jednu pobjedu, nanizao je konzistentnim vožnjama toliko vrijednih postolja da je sve do posljednje utrke figurirao kao kandidat za prvaka. Na kraju je prvenstveni pehar ipak odnio Schumacher s razlikom od dva boda, ali Räikkönenov renome ultrabrzog vozača sad je još utvrđeniji ― uostalom, poprilično je zasjenio momčadskog kolegu Coultharda. Ali imao je i peha, npr. kad mu je u Australiji neispravna elektronika uzrokovala previsoku brzinu u boksovima, zbog čega je kažnjen što ga je skinulo s vodstva.

Sljedeća godina nije mu izašla u susret: Ferrari je ubojitiji nego ikad prije, i doslovno nedostižan za bilo koga drugog. Kimi je izvukao koliko se izvući moglo: devet osvajanja bodova, od toga četiri postolja, i jedna pobjeda ― na Spa-Francorchamps. Ali na kraju sezone, tek sedmo mjesto, s manje od trećine bodova Schumachera, no opet gotovo dvostruko više od škotskog momčadskog kolege. Svjetla točka: potkraj srpnja oženio je miss Skandinavije Jenni Dahlman.

Stiže 2005. i Ferrarijev monopol je nestao, ali sada je Španjolac Fernando Alonso iz Renaulta glavni rival; McLaren je pripremio oštar bolid iako s ozbiljnim problemima s pouzdanošću, i Räikkönen konkurira za titulu prvaka. Pobjeđuje u Španjolskoj, Monaku, Kanadi, Mađarskoj, Turskoj, Belgiji i Japanu, te još dolazi na postolje u Bahreinu, Francuskoj, Britaniji, Brazilu i Kini. Alonso je međutim bio nešto uspješniji i njegovih šest uzastopnih postolja na kraju sezone osigurali su mu relativno mirno osvajanje titule prije posljednje utrke, mada je retrospektivno jasno da bi Kimi bio daleko veća prijetnja da mu često na put nije stao nepouzdan bolid. Ova sezona je u biti bila duel, jer prvi iza Räikkönena na kraju sezone je Schumacher, s gotovo upola manje bodova, a odmah iza njega Kimijev novi momčadski kolega, Juan Pablo Montoya. I, ovdje se Finac pobrinuo za jedno od spektakularnijih pretjecanja u povijesti Formule 1, kad je na Suzuki u posljednjem krugu pretekao Fisichellu za pobjedu.

Sljedeće godine McLaren je opet malo izgubio tehnički priključak ― kolo vode Renault i Ferrari. Kimi je odmah iza njih, peti na kraju godine, ali i bez prave prilike boriti se za vrh te bez i jedne pobjede. Najdalje koliko je uspio doći bila su dva druga mjesta, u Australiji i Italiji. McLaren u ovoj sezoni prolazi i kroz kaos Montoyinog odlaska te zamjene Pedrom de la Rosom. No barem je imao jednu drugu, mada neizravnu pobjedu: njegova ekipa u britanskoj Formuli 3, Räikkönen Robertson Racing, zabilježila je prvo mjesto na GP Macaua. Te još jednu poslovnu: neposredno nakon osvojenog drugog mjesta u Italiji, objavljeno je da će upravo Kimi Räikkönen uzeti kokpit sedmerostrukog svjetskog prvaka Michaela Schumachera koji objavljuje odlazak u, tada smo još mislili, trajnu penziju.

To je označilo uvod u Räikkönenovu najbolju godinu u Formuli 1, i općenito po mnogo tome ludu sezonu 2007. Finac počinje dobro pobjedom na prvom GP Australije, ali potom fokus počinju preuzimati Fernando Alonso i Lewis Hamilton. Španjolac i Englez rapidno osvajaju bodove i grade enormno unutarmomčadsko rivalstvo, odvija se i špijunski skandal, ali Kimi u pozadini polako skuplja sve preostale bodove i drži priključak. Do zadnje trećine prvenstva situacija u McLarenu se već otima kontroli, i nevjerojatnim spletom okolnosti i briljantno fokusiranom vožnjom, u posljednjoj utrci u Brazilu Kimi za jedan bod posvađanim McLarenovcima pred nosom odnosi titulu prvaka. Nisu u pravu oni koji tvrde da je njemu tek “poklonjena” titula koju je McLaren jednostavno odbio svojim unutrašnjim raspadom ― čak i ako se zanemare posvađani Alonso i Hamilton, još uvijek je Kimi bio bolji od preostala 22 vozača klasificirana na kraju sezone. Svi se u Wokingu hvataju za glavu, nitko ne može vjerovati što se događa, ali prvenstvo je osvojeno pošteno i pravedno.

Sa zamahom titule iza sebe, svi očekuju da će Finac nastaviti svoj pohod na titulu i 2008. ako Ferrari bude jednako konkurentan. Bolid je to i bio, ali je sad momčadski kolega Felipe Massa onaj koji je iznenada počeo preuzimati primarnu ulogu i boriti se za prvenstvo s glavnim McLarenovim protagonistom Lewisom Hamiltonom. Kimi osvaja GP Malezije i Španjolske, ali je ostatak godine proveo u slabijoj formi od Masse, na čuđenje svih. Ovo je bila godina i u kojoj nam je priuštio jedan od pamtljivijih trenutaka povijesti Formule 1 ― kad je Lewisu Hamiltonu, nakon što mu je Britanac uništio bolid zaletjevši se u njega kad je stajao čekajući zeleno svjetlo na izlasku iz boksova, samo hladnokrvno pokazao semafor i odšetao prema boksovima. Ipak, završava sezonu trećeplasiran, s jednakim brojem bodova kao i Kubica, iako ispred zbog jedne pobjede više.

Slijedi 2009., koja će se pokazati posljednjom sezonom u prvom “stintu” Kimija Räikkönena u Formuli 1. Niti je Ferrari bio posebno dobar, niti je Finac djelovao posebno motiviranim hrvati se s njime. Uspio je u drugoj polovici sezone nanizati četiri postolja, među kojima je jedna pobjeda u Belgiji, ali to je bila i jedina pobjeda Scuderije u sezoni. Iako je imao spreman ugovor za 2010., potkraj sezone Ferrari objavljuje kako Kimi napušta Scuderiju već potkraj tekuće sezone, i dovodi Fernanda Alonsa. Pokreće se lavina špekulacija gdje bi pretprošlogodišnji svjetski prvak mogao ići voziti, ali kako vrijeme prolazi i kadrovske križaljke se popunjavaju, postaje očito da ga u Formuli 1 neće biti 2010.

Nego, uhvatio se relija dobivši mjesto u Citroënovoj Junior ekipi. Na utrci u Jordanu osvaja prve bodove, te ih skuplja još u Turskoj, Portugalu, Njemačkoj i Britaniji. Sezonu završava kao deseti, s 25 bodova. Za sljedeću godinu osniva svoju ekipu ICE 1, i dalje vozeći Citroën. Ovaj put osvaja nešto više bodova, njih 34, ali to je opet dovoljno tek za deseto mjesto.

Već potkraj 2011. opet počinju glasine o njegovom povratku u Formulu 1, ali sad malo konkretnije ― i njegovi menadžeri i Williams potvrđuju da se pregovara o mogućem angažmanu za 2012. No kao što znamo, zapravo je Lotus (ex-Renault) taj koji je Finca potvrdio za ovu sezonu, dok je Williams ipak odlučio uz Maldonada posjesti Sennu. I tako je danas Kimi na platnoj listi Lotusa, zasad s dva osvajanja bodova i u trenu nastanka ovog teksta sedmi u prvenstvu, iako nema sumnje da utrka u kojoj će mu se sklopiti okolnosti da iz tog bolida izvuče sve što je moguće tek treba doći. Prerano je suditi na temelju dvije utrke kako stoje stvari…

Kakvu perspektivu Finac ima u ovoj situaciji? Netko je ocijenio kako je u relativno povoljnoj poziciji jer ova ekipa proteklih godina polako pronalazi djeliće forme koju je imala oko 2005. Pitanje će biti koliki mu je efekt izazvala dvogodišnja pauza, te kako se snalazi s drastično drukčijim gumama nego na kakvima je vozio 2009. Po onome viđenome do sad, znanje itekako još ima, i nije nezamislivo da ga viđamo u borbama za postolja, osobito ako mu je još potrebna pokoja utrka da ga do kraja “vrati” u maksimalnu formu. Donekle će referencija, jasno, biti i Romain Grosjean, ali tek kad ― završi utrku.

Dodatno je pitanje kako će se Kimi dugoročno uklopiti u Lotusovu ekipu, što se tiče razvoja bolida, rada s inženjerima, itd. Ovaj je element osobito važan ekipi koja mora dodatno pojačati formu, i prema svjedocima iz Ferrarija, Finac nije u toj ulozi uvijek najjednostavniji. Ali opet, u proteklo se vrijeme moglo štošta promijeniti, a pitanje je i kakav mentalitet i atmosfera Kimiju najbolje odgovaraju. Kad je netko toliko specifičan karakter kao on, negdje će se snaći kao riba u vodi, a negdje jedva. To pitanje se, dakle, tek treba odgovoriti, ali valjda je on sam dovoljno iskusan da ne bi ulazio u ekipu za koju sluti da bi mu bila problematična.

A budu li rezultati dobri i konzistentni, ima itekako još dovoljno vremena zapeti za oko (opet) nekim od vodećih ekipa. Sve od njih kroz sljedećih godinu-dvije mogle bi imati jedan kokpit slobodan, i možda već kuju eventualne planove raspitati se kako Räikkönen stoji s vremenom za jedan razgovor daleko od očiju javnosti (i momentalnih poslodavaca). Lako moguće i on sam računa s tom opcijom ako Lotus ne bude ekipa gornjeg ešalona, jer koliko ga poznajemo do sada, on ne želi voziti bolid koji nije u stanju konkurirati za naslove.

U svakom slučaju, bit će zanimljivo, vrlo zanimljvo držati oko na njemu.

Oton Ribić