Iako statistika često ne daje do kraja pravu sliku o kvaliteti nekog vozača i sportaša uopće, statistika u ovom slučaju govori da na vrhu poretka vječne ljestvice vozača stoji upravo Britanac, Lewis Hamilton, čija je karijera još uvijek u tijeku i kojoj se još uvijek ne nazire kraj.

Lewis Hamilton je po svim brojevima najbolji vozač iz Velike Britanije u povijesti i vozač s najviše pobjeda od svih vozača uopće. Lewis je svojoj zemlji donio sedam naslova svjetskog prvaka, čime se izjednačio s Michaelom Schumacherom koji je dotad bio na vrhu tog poretka. Uz Lewisa, još devet vozača je osvajalo titule svjetskog prvaka vozeći pod zastavom Velike Britanije, pa je njih deset osvojilo ukupno dvadeset naslova.

Prvi Britanski prvak bio je Mike Hawthorn 1958. godine, a posljednji je upravo Lewis Hamilton koji je svoj sedmi naslov osvojio za momčad Mercedes 2020. godine. Tijekom perioda od 1962. do 1976. često se mogla čuti britanska himna na proglašenju pobjednika. U tih petnaest godina Britanci su naslove osvajali devet puta. Tri puta Jackie Stewart, po dva puta Graham Hill i Jim Clark i po jednim su se naslovom okitili John Surtees i James Hunt.

Od Huntovog naslova 1976. godine nastat će sušni period, pa će naredni Britanac na tronu biti tek Nigel Mansell 1992. godine. Nakon njega naslov za ovu zemlju osvojio je Damon Hill, sin dvostrukog prvaka Grahama, 1996. godine. Back-to-back naslove za domovinu Formule 1 osnovali su Lewis Hamilton 2008. godine za McLaren i Jenson Button 2009. godine za momčad Brawn GP, a velika Lewisova dominacija započela je 2014. godine u redovima momčadi Mercedes i trajala je sve do 2020. godine. U tih sedam sezona Lewis je borbu za naslov izgubio samo jednom i to u korist momčadskog kolege Nice Rosberga.

Osim deset prvaka, za Veliku Britaniju pobjeđivali su i Stirling Moss, Peter Collins, John Watson, Johnny Herbert i David Coulthard. Ovi vozači su uspjeli ostvariti i pobjede na domaćoj utrci za VN Velike Britanije. Pobjede za Veliku Britaniju upisali su i Tony Brooks, Innes Ireland, Peter Gethin, Eddie Irvine, George Russell i Lando Norris. Posljednji put se britanska zastava zavijorila u čast pobjednika u utrci prošlog vikenda kad je uz malo sreće George Russell ostvario drugu pobjedu svoje karijere.

Ove godine za Veliku Britaniju nastupaju Lewis Hamilton i George Russell u Mercedesu i Lando Norris u McLarenu. Pod zastavom Velike Britanije početkom sezone nastupio je i Oliver Bearman kao zamjena za operiranog Carlosa Sainza Jr. u momčadi Ferrari na utrci za VN Saudijske Arabije. Oli se vrlo lijepo snašao u bolidu i već na svom prvom, i jedinom nastupu, ostvario je 6 bodova završivši utrku na sedmom mjestu.

Najstariji i najuspješniji od spomenutih je Lewis Hamilton koji će iduće godine proslaviti 40. rođendan i prelazak u momčad Ferrari. Nakon dugogodišnje uspješne suradnje s momčadi Mercedes u kojoj je postigao većinu svojih uspjeha, Lewis prelazi u momčad iz Maranella. Šest od sedam svojih naslova Lewis je osvojio s Mercedesom, a Mercedes je bio veliki dio i njegovog prvog nastupa. Naime, 2008. godine momčad McLaren je koristila Mercedesove motore.

Lewis je prvi put pobijedio u svojoj prvoj sezoni u Formuli 1, na utrci za VN Kanade 2007. godine, a sezonu je obilježila ne baš prevelika ljubav između njega i momčadskog kolege Fernanda Alonsa. Do samog kraja sezone Lewis je bio kandidat za naslov, no troboj između njega, Alonsa i Kimija Räikkönena završio je u korist Finca, koji je sa samo jednim bodom prednosti u odnosu na dvojicu suparnika osvojio naslov svjetskog prvaka.

Alonso je napustio momčad, a Lewis je ostao do 2012. godine. Lewisova bajka u Mercedesu trajat će do kraja tekuće sezone 2024. godine. Lando Norris i George Russell su u Formuli 1 debitirali 2019. godine za McLaren i Williams. Lando nije mijenjao momčad i ne čini se kako će se to uskoro dogoditi, a George je s krajem sezone 2021. zamijenio Valtterija Bottasa u momčadi Mercedes. Russell je do danas ostvario dvije, a Lando jednu pobjedu u utrci, no ne čini se kako će se njihove karijere na tome završiti. Od obojice se očekuju veliki rezultati.

Iako statistika tako ne govori, jedan od najhvaljenijih, a mnogi će reći i jedan od najboljih vozača u povijesti je Jim Clark, Škot koji je okrunjen s dva naslova svjetskog prvaka u suradnji s još jednim velikim Britancem u Formuli 1, Colinom Chapmanom, koji je neizostavno ime kad se govori o tehnologiji, bolidima i momčadima. Clark je čitavu svoju karijeru proveo u redovima Chapmanovog Lotusa. Jim Clark je tragično stradao na utrci Formule 2 na stazi Hockenheim 1968. godine, a do danas ostao je jedan od najomiljenijih vozača koji su ikad vozili bolide Formule 1.

Drugi najuspješniji Britanac po broju osvojenih naslova je Jackie Stewart. Stewart je naslove osvajao 1969., 1971. i 1973. godine. Tijekom svoje karijere pobijedio je 27 puta, a njegov rekord oborit će se tek Alain Prost 1987. godine. Jackie je ostao aktivan u Formuli 1, jedno vrijeme je imao i vlastitu momčad, a i danas je rado viđen gost na utrkama Formule 1. Mike Hawthorn prvi je Britanac koji se upisao kao pobjednik, a uz Kekea Rosberga je jedini koji je osvojio naslov prvaka pobijedivši na samo jednoj utrci.

Nigel Mansell pobijedio je 31 puta i po broju pobjeda drugi je najuspješniji Britanac iza Lewisa Hamiltona. Osvajanjem naslova 1996. godine, Damon i Graham Hill postali s prvi otac i sin prvaci u Formuli 1. Nešto kasnije, na ovu kratku listu upisali su se i Keke i Nico Rosberg. O burnoj karijeri Jamesa Hunta snimljen je i film, a John Surtees uspio je nešto što nitko drugi u povijesti nije. Naime, Surtees je prije početka karijere u Formuli 1 bio nagrađivani motociklista. On je jedini vozač u povijesti koji je naslov osvojio i na dva i na četiri kotača.

O vozačima Formule 1 iz Velike Britanije mogla bi se napisati knjiga, a ne jedan članak. Ukupno 165 Britanaca nastupalo je u Formuli 1, a ova zemlja u mnogim kategorijama na vrhu je statističkih ljestvica u ovom sportu. Doprinos ove zemlje u Formuli 1 ne može se mjeriti samo po vozačkim uspjesima. Konstruktori iz Velike Britanije neizostavan su dio prvenstva, a ove godine pod britanskom zastavom nastupaju momčadi McLaren, Williams i Aston Martin.

Objava Hometown heroes: Velika Britanija pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

VN Južne Afrike prvi se puta u kalendaru Formule 1 pojavila 1962. godine. Vozila se posljednji vikend u prosincu na stazi Prince George Circuit u East Londonu. Bio je to nastavak tradicije utrkivanja u Južnoj Africi, prekinute Drugim svjetskim ratom. Ovakav kasni termin održavanja jedne utrke Formule 1 neobičan je čak i iz današnje perspektive kada imamo 24 utrke u kalendaru i sezona završava početkom prosinca, no ne čudi ako uzmemo u obzir da je u Južnoj Africi tada početak ljeta. U East Londonu se vozilo i godinu kasnije, a utrka koja se trebala voziti na kraju 1964. godine prebačena je na tjedan kasnije te je tako postala prvom utrkom u 1965. godini, a održana je točno 1. siječnja.

@_F1_Retro: '#OnThisDay in 1965.

The new World Championship season got underway with Jim Clark driving his Lotus-Climax-33 to a dominant victory in the South African Grand Prix at East London.
John Surtees finished 2nd… pic.twitter.com/mWWS9cEgJM, see more https://t.co/hF8tMd4e7U

— Graham Hill News (@TT_GrahamHill) January 1, 2023

Takav potez značio je da su momčadi u novu sezonu ušle s prošlosezonskim bolidima, nemajući dovoljno vremena za razvoj novih. Treba naglasiti da je tada bilo uobičajeno da sezona počinje u svibnju, dva mjeseca kasnije nego u današnje vrijeme. Najbrži u kvalifikacijama bio je Jim Clark u Lotusu te nakon 85 krugova utrke i slavio s uvjerljivih pola minute prednosti ispred aktualnog svjetskog prvaka Johna Surteesa u Ferrariju i Grahama Hilla u BRM-u. Britanca nije omela ni krug prerano pogrešno pokazana crno-bijela ciljna zastava. Bila je to utrka u kojoj je debitirao Jackie Stewart, osvojivši šesto mjesto i jedan bod. Bila je to i prva utrka u Formuli 1 za proizvođača guma Goodyear, čime je prekinut monopol Dunlopa. Na iduću utrku, VN Monaka, čekalo se gotovo pet mjeseci, a Clark je dominirao većim dijelom sezone te osvojio svoj drugi naslov prvaka.

Iduće godine utrka u East Londonu vozila se na isti datum, no nije bila dijelom svjetskog prvenstva. Godinu kasnije VN Južne Afrike seli se na stazu Kyalami i ponovno postaje prvom utrkom svjetskog prvenstva, a vozila se dan nakon Nove godine. U sezoni 1968. utrka se održala u ponedjeljak, 1. siječnja. Ponovio se pole position i pobjeda Jima Clarka u Lotusu. Škotski vozač u toj je utrci srušio brojne rekorde. Vodio je u najviše utrka (43), proveo je najviše krugova u vodstvu (1943), ostvario najviše pole positiona (33), postigao najviše savršenih vikenda (pole position, pobjeda i najbrži krug – 11) i pobijedio u najviše utrka (25), čime je prestigao rekord Juana Manuela Fangia, koji je trajao 11 godina. Nažalost, bila je to i posljednja utrka Jima Clarka u Formuli 1. Tri mjeseca kasnije poginuo je u nesreći na stazi Hockenheim, u utrci Formule 2.

Jim Clark – Lotus – Kyalami, South African Grand Prix – 1968 pic.twitter.com/MIR81RuKr0

— Classic Formula 1 (@ClassicFormula1) January 24, 2015

VN Južne Afrike na stazi Kyalami ostala je u kalendaru Formule 1 do 1993. godine, s prekidom između 1986. i 1991. godine zbog politike apartheida, no prebačena je na ožujak, uz nekoliko iznimaka, i više se nije održavala na samom početku godine. U posljednje vrijeme pojavila se mogućnost povratka VN Južne Afrike i staze Kyalami u Formulu 1, no zbog stajališta tamošnje vlade prema ruskoj agresiji u Ukrajini, FIA je otklonila takav razvoj situacije u bliskoj budućnosti.

Naslovna fotografija: Wikipedia – autor: Ossewa

Objava Formula 1 na Novu godinu pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Britanski Brabham idući je u nizu velikana iz prošlosti Formule 1 koje ćemo predstaviti kroz serijal Izumrli velikani. Momčad Jacka Brabhama i Rona Tauranaca natjecala se u najelitnijem razredu automobilizma u razdoblju od 1962. do 1992. godine, kada je zauvijek napustila ovaj sport. Momčad s bazom u Chessingtonu, a kasnije i u Milton Keynesu u tom razdoblju ostvarila je 35 pobjeda i 120 postolja.

Godina u kojoj je Brabham stekao slavu je 1966. kada su sa svojim BT19 bolidom osvojili Svjetsko prvenstvo Formule 1. Jack Brabham je te godine po treći puta postao svjetski prvak, također, Australac je tim pothvatom postao prvim čovjekom koji je osvojio utrku Svjetskog prvenstva Formule 1 u bolidu s vlastitim imenom. Tek je njegov bivši momčadski kolega, Bruce McLaren, ostvario takav uspjeh do dana današnjeg. Dodatno, naslov prvaka svijeta iz 1966. ostaje jedinstveni pothvat korištenjem bolida s vlastitim imenom vozača.

Sir Jack Brabham, 1966. #F1 #Legend pic.twitter.com/5fx2nMqx8J

— F1 Images (@F1_Images) January 11, 2017

Priča kreče davne 1948. kada je Jack Brabham još bio mehaničar u australskim Kraljevskim zračnim snagama gdje je vodio inženjersku radionicu. Te godine počeo se natjecati s patuljastim automobilima (midget-car racing) na nagovor njegova prijatelja Johnnya Schonberga s kojim je i napravio prvi patuljasti automobil. Na početku je Schonberg vozio ručno izrađeni bolid kojeg je pokretao modificirani JAP motor od motocikla, a kojeg je Brabham izradio u svojoj radionici. Godine 1948. Schonberg je predložio Brabhamu da preuzme vožnju nakon što je ga je supruga nagovorila da prestane s vožnjama, na što je ovaj i pristao.

Brabham je odmah otkrio da ima dara za taj sport i počeo je pobjeđivati na utrkama, a zbog vremena potrebnog za pripremu automobila, sport je također postao njegov izvor prihoda. Godine 1948. osvojio je prvenstvo Australije u utrkama s patuljastim automobilima te australska i južnoaustralska prvenstva 1949. godine. Osvojio je još i australska prvenstva 1950. i 1951. godine.

Uspjesi na tim natjecanjima doveli su ga u Veliku Britaniju gdje je postao dijelom Cooper Car Companya gdje je gradio, razvijao i utrkivao se s automobilima. Jack je pridonio razvoju Cooperova bolida te je s tom momčadi osvojio Svjetsko prvenstvo Formule 1 1959. i 1960. godine.

1960 Dutch GP at Zandvoort
Pole,
Stirling Moss(Lotus 18) winner
Jack Brabham(Cooper-Climax)
Innes Ireland (Lotus 18)#ClassicCars pic.twitter.com/aRbxpSKWRa

— Retromania (14.7 K+) (@Retromania4ever) August 29, 2023

Godine 1962. službeno je nastao Brabham Racing Organisation iako je prije toga osnovan doista uspješan Motor Racing Developments koji je dizajnirao bolide za druge momčadi. Bolid Brabhama nije se pojavio na stazi sve do Velike nagrade Njemačke te iste godine, gdje se morao povući iz utrke već u devetom krugu zbog problema s papučicom gasa. Ipak, uspio je ostvariti dva četvrta mjesta do kraja godine i tako skupiti nekoliko bodova.

Sljedeće godine Jacku Brabhamu u momčadi se pridružio američki vozač Dan Gurney s kojim je krenuo put prema uspjehu. Iako s prvom utrke sezone, održanom u Monaku, nisu imali pretjerane sreće, Velike nagrade Belgije i Nizozemske donijele su prva postolja za novu momčad. Dan Gurney osvojio je treće i drugo mjesto na spomenutim utrkama, dok je vlasnik momčadi, Jack Brabham, morao odustati u obje. Do kraja godine osvojena su još dva druga mjesta, a u međuvremenu Brabham je osvojio i Veliku nagradu Solitudea koja nije bila dijelom Svjetskog prvenstva Formule 1. 

Sezonu 1963. obilježilo je to da je Brabham bio prva momčad Formule 1 koja je koristila zračni tunel kako bi usavršila svoje dizajn i time smanjila otpor zraka te spriječila podizanje bolida s tla pri visokim brzinama, dovoljno govori podatak da je tek 1980-ih godina zračni tunel postao standard u Formuli 1.

#OnThisDay in 1964

Dan Gurney claimed Brabham's maiden F1 victory at the French Grand Prix #F1 pic.twitter.com/BsnM3YoB3X

— Motorsport Images (@MSI_Images) June 28, 2018

Sezona 1964. nije počela na način koji su priželjkivali, na Velikoj nagradi Monaka i Velikoj nagradi Nizozemske obojica vozača morala su odustati od utrke. No, kroz sezonu bilo je i odličnih rezultata, Jack je osvojio do kraja sezone dva postolja, dok je Dan Gurney osvojio Veliku nagradu Francuske i Veliku nagradu Meksika. U međuvremenu, Jack Brabham osvojio je i nekoliko utrka koje nisu bile dijelom Svjetskog prvenstva Formule 1. Tijekom 1964. godine pobijedio je u dvije utrke Britanskog prvenstva u utrkama automobila (British Saloon Car Championship) te je u klasi D pobijedio na stazama Snetterton i Oulton Park.

Momčad je s tim rezultatima postavila dobre temelje za budućnost, no već sljedeća sezona pokazala je da neće ići sve baš tako glatko. Sezona 1965. protekla je bez pobjeda u prvenstvu, no ostvareno je šest postolja, ali zbog nedostatka novca te slabe pouzdanosti bolida bilo je nemoguće boriti se s financijski boljim momčadima. S obzirom na takvu situaciju Jack Brabham je u jednom trenutku razmišljao čak i o odlasku u mirovinu kako bi bolje upravljao momčadi, no od toga je odustao, a dotadašnji momčadski kolega Dan Gurney odlučio je napustiti momčad i stvoriti svoju.

Nova pravila u svezi motora koja je FIA implementirala prije početka sezone 1966. pokazala se povoljnom za Brabham. Stvoren je novi 3-litreni motor za Formulu 1 koji se pokazao problematičnim za razvoj, kod većine proizvođača motor je imao 12 cilindara te je bio dosta težak i nepouzdan. Brabham se odlučio na drugačiji pristup, kontaktirali su tvrtku Repco te ih uvjerili da razviju 3-litreni osmocilindrični motor za njihov BT19 bolid iako oni nisu imali iskustva u stvaranju motora za bolide Formule 1.

Brabham i Repco bili su svjesni da motor neće konkurirati u smislu apsolutne snage, ali su smatrali da lagan i pouzdan motor može postići dobre rezultate u prvenstvu. I bili su upravu, iako su u prvoj utrci sezone oba bolida odustala, već na Velikoj nagradi Francuske došla je prva pobjeda za Jacka Brabhama još od 1960. godine, te je tim pothvatom postao prvim čovjekom koji je u bolidu sa svojim imenom osvojio neku utrku Svjetskog prvenstva Formule 1. Bila je to tek prva pobjeda u četiri u nizu koje je Brabham osvojio te sezone. Unatoč odustajanjima na Velikoj nagradi Italije i Velikoj nagradi SAD-a Jack Brabham potvrdio je svoj treći naslov prvaka te time postao jedinim vozačem koji je osvojio Svjetsko prvenstvo Formule 1 u bolidu s vlastitim imenom.

Tijekom sezone ostvarena je i suradnja Brabhama s Hondom u Formuli 2. Nakon općenito neuspješne sezone 1965. godine Honda je revidirala svoj jedno litreni motor. Brabham-Honda osvojila je deset od 16 europskih utrka Formule 2 te godine.

Godine 1967. naslov prvaka otišao je Dennyu Hulmeu. Jack je postao ambiciozniji s vlastitim bolidom te je stalno isprobavao nove dijelove koji su bili u razvoju, što je rezultiralo slabom pouzdanošću. S druge strane, Hulme se držao provjerenih stvari te je na taj način pobijedio svoga poslodavca i osvojio prvu i zadnju titulu prvaka Formule 1. Između njih dvojice ostvaren je 1-2 rezultat u poretku vozača, osiguravajući tako drugi uzastopni naslov u poretku konstruktora.

1967: #Brabham wins the #F1 Constructors' Championship for the 2nd year running, whilst Danny Hulme takes the Drivers' Trophy #Brabham70 https://t.co/83HC7n8mts pic.twitter.com/lTRFFEzVzy

— Brabham Automotive (@brabhamauto) April 18, 2018

Nakon dvije godine osvajanja trofeja, sezona 1968. bila je katastrofalna. Hulme je napustio momčad kako bi se pridružio Bruceu McLarenu i njegovoj momčadi. Jack Brabham uspio je naći zamjenu za njega i to u vidu Jochena Rindta. Repco je proizveo snažniju verziju V8 motora kako bi konkurirao Cosworth DFV motoru tvrtke Ford, ali od toga nije bilo puno uspjeha. Dvojica vozača u sezoni koja je odnijela živote Jimmya Clarka, Mikea Spencea i Joa Schlessera osvojili su samo 10 bodova u tri utrke koje su uopće uspjeli završiti.

Unatoč tome što je Brabham kupio Cosworth DFV motore za sezonu 1969. Rindt je napustio momčad i otišao je u Lotus. Njegova zamjena Jacky Ickx, imao je prilično dobru sezonu, ostvario je dvije pobjede i tri postolja i osvojio drugo mjesto u poretku vozača. S druge strane, Jack Brabham uspio je završiti samo četiri utrke u sezoni nakon što je doživio ozljedu stopala prilikom testiranja. Tom prilikom obećao je svojoj supruzi da će prodati momčad i otići iz svijeta Formule 1.

To je i učinio na kraju sezone 1970., na Velikoj nagradi Južnoafričke Republike ostvario je svoju zadnju pobjedu u Formuli 1 te je na kraju sezone prodao svoj udio u momčadi bivšem menadžeru Jochena Rindta, biznismenu Bernie Ecclestoneu koji je odmah zaposlio dvostrukog prvaka svijeta Grahama Hilla i Tima Schenkena da voze u sezoni 1971. godine. Nažalost, bez puno uspjeha, momčad je osvojila ukupno sedam bodova u prvenstvu i jedini zapaženi rezultat je pobjeda Hilla na BRDC International Trophy turniru u Silverstoneu koja nije bila dijelom Svjetskog prvenstva Formule 1.

Tauranac je napustio Brabham tijekom sezone 1972. godine zbog promjena koje je Ecclestone napravio bez konzultacija s njim, a ta sezona na koncu je bila prilično loša, istaknuta postignuća uključuju pole position Carlosa Reutemanna na utrci u Buenos Airesu i pobjedu na Velikoj nagradi Interlagosa koja nije bila dijelom Svjetskog prvenstva Formule 1.

Kroz sezone 1974. i 1975. bilo je puno uspjeha, ali opet bez titule, a u potrazi za boljim motorima Ecclestone potpisao je sporazum s Alfa Romeom za korištenje njihovog motora s 12 cilindara. Međutim, motori su bili nepouzdani, a BT45 bolidi su također bili i preteški. Za sezonu 1978. Gordon Murray dizajnirao je BT46 s novom tehnologijom, a Ecclestone je angažirao Niki Laudu koji je pobijedio u dvije utrke sezone uključujući pobjedu u takozvanoj kontroverznoj ‘B specifikaciji’ bolida koja je vožena na Velikoj nagradi Švedske.

#POTD – Brabham team owner Bernie Ecclestone talks with Niki Lauda ahead of the 1978 Brazilian Grand Prix #F1 pic.twitter.com/1RGYmt883N

— Motorsport Images (@MSI_Images) March 13, 2018

Suradnja s Alfa Romeom završila je 1979. godine kada je i Nelson Piquet došao u momčad. U sezoni ’80., Piquet ostvario je tri pobjede i zauzeo je drugo mjesto u poretku vozača. Već sljedeće godine s bolji razumijevanjem bolida s efektom tla razvijen je BT49C i s tri pobjede unatoč optužbama za varanje, Nelson Piquet postao je svjetskim prvakom Formule 1.

Za sezonu 1982., Brabham se odlučio koristiti turbo motore od BMW-a što se pokazalo katastrofalnim izborom, te godine Brabham je uspio završiti samo šest utrka sezone dok su ostalima morali odustati. U sezoni 1983., Piquet je preuzeo vodstvo u prvenstvu od Alaina Prosta na posljednjoj utrci sezone i tako postao prvim vozačem koji je osvojio Svjetsko prvenstvo Formule 1 s bolidom koji je imao turbo pogon.

POČETAK KRAJA

Godine 1984. i 1985., Piquet je ostvario posljednje tri pobjede za Brabham i to na Velikoj nagradi Kanade, Velikoj nagradi Detroita te na Velikoj nagradi Francuske, no ostali vozači koji su mu pravili društvo u momčadi nisu bili uvjerljivi u svojim bolidima. Sljedeća sezona bila je potpuni promašaj, tijekom testiranja na stazi Paul Ricard poginuo je vozač Elio de Angelis, a momčad je u toj sezoni u bolidu BT55 osvojila samo dva boda.

Nelson Piquet, Brabham BT52B – BMW M12/13 1.5 Straight-4. GP Brands Hatch 1983.

: Sutton Images.#F1 pic.twitter.com/07I5DJuNA1

— Legendary F1 (@LegendarysF1) September 25, 2023

Ekipa iz BMW-a odlučila je stvoriti svoju momčad te je obavijestila Ecclestonea da će napustiti suradnju s njime. Nemogućnost pronalaženja odgovarajućeg dobavljača motora dovela je do propuštanja FIA-ina roka za prijavu za sezonu 1988. što je značilo da po prvi puta od 1961. godine momčad Brabhama nije bila na gridu Formule 1.

Tijekom Velike nagrade Australije koja je bila zadnja utrka sezone Ecclestone je potvrdio kako će se povući iz Formule 1. S obzirom na tu informaciju uskoro je potvrđeno da je momčad prodana švicarskom biznismenu Joachimu Lühtiju.

Brabham se vratio u Formulu 1 1989. godine, a Stefano Modena osvojio je posljednje postolje za momčad završivši na trećem mjestu na Velikoj nagradi Monaka. Lühti je uhićen zbog sumnje u utaju poreza, pa je kontrolu nad momčadi preuzeo Middlebirdge Racing u vlasništvu Kojia Nakauchija. Nakauchi nije bio u stanju plaćati financijske obveze koje je koristio za kupovinu Brabhama te je otišao u stečaj dok su direktori tvrtke koja im je posudila novac svi redom završili u zatvorima zbog financijskih malverzacija.

Iako je bilo glasina o povratku Brabhama u Formulu 1 to se do dana današnjeg nije dogodilo. Godine 2014. David Brabham, sin Jacka Brabhama, osnovao je Projekt Brabham sa željom da sudjeluje u utrkama izdržljivosti i Formule E. No David, koji je startao u 24 utrke Formule 1, ne isključuje mogućnost povratka Brabhama u Formulu 1, ali vjeruje da bi takav projekt izgledao potpuno drugačije u odnosu na ono što je bio kada se prvi puta pojavio 1962. godine. No, s obzirom na sadašnje stanje u Formuli 1 teško je da ćemo u bližoj budućnosti gledati momčad Brabhama u Formuli 1.

Naslovna fotografija: Wikipedia – edvvc

Objava Izumrli velikani F1- Istaknute momčadi iz prošlosti: Brabham pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

U nastavku serijala o izumrlim velikanima iz povijesti Formule 1 predstavit ćemo Lotus, momčad koja je ostavila dubok trag u svijetu Formule 1. Lotus je bio dio Formule 1 od pedesetih godina pa skoro do samog kraja prošlog stoljeća, i u povijesti je upamćen kao jedna od najuspješnijih momčadi ikad. Najveće uspjehe momčad je postigla pod dirigentskom palicom svog utemeljitelja Colina Chapmana koji je umnogome revolucionarizirao utrkivanje i čija je filozofija okrenula način dizajniranja bolida naglavačke.

“Pojednostavi, a onda ga i olakšaj”, bila je definicija uspjeha genijalca koji je stajao iza najvećih uspjeha momčadi Lotus.

Jedna od momčadi koja će zauvijek ostati urezana u povijesne knjige Formule 1 i koja se ostavila neizbrisiv trag u ovom sportu je zasigurno momčad Lotus. Lotus je u vrhuncu svoje moći bio sinonim za izvrsnost, inženjersku genijalnost i trkaće bolide. Momčad je osnovao Colin Chapman, inženjer, vizionar i poduzetnik, koji je u svoje vrijeme dizajnirao neke od najljepših, najelegantnijih, najprofinjenijih i najglamuroznijih bolida ikada u Formuli 1.

Lotus Cars kompanija je utemeljena 1952. godine, a u Formuli 1 je kao momčad prvi put nastupila 1958. godine na utrci za Veliku nagradu Monaka. Već iduće desetljeće počela je bojiti Formulu 1 u svoje boje. Colin Chapman, rođen 1928. godine u Richmondu, u Engleskoj, inženjer arhitekture i strukturalnog inženjerstva, osnovao je momčad u radionici uz očev pub. Chapman nikad nije otkrio zašto je kompaniju nazvao „Lotus“, no pojedine priče kažu kako je ime dobila u čast njegove tadašnje djevojke i buduće supruge Hazel. Upravo je Hazel bila i jedan od prvih investitora u novu kompaniju, posudivši Colinu 25 funti za osnivanje Lotus Engineering Company.

Nije poznato što je to nagnalo Colina da se upusti svijet automobilizma, no nakon što je završio školovanje, 1948. godine izradio je svoj prvi trkaći automobil – Lotus, koji je bio nazvan i Mark 1. Mark 1 bio je modificirani Austin 7 s kojim je Chapman sudjelovao na trkama. Ubrzo je počeo pobjeđivati i novac zarađen na utrkama iskoristio je za dalji razvoj svog bolida, te je tako nastao Mark 2. Chapmanu je trebalo samo osam godina da od prerađenog Austina dođe do automobila koga je u potpunosti sam izradio.

Chapman, izvrstan poznavatelj zrakoplovnih inženjerskih tehnologija i nekadašnji član Kraljevskog ratnog zrakoplovstva, težio je stvoriti što lakši bolid i biće to upravo ono po čemu će ga svijet pamtiti. U vrijeme kad su proizvođači bolida težili sirovoj snazi, Colin Chapman se okrenuo drugim važnim stvarima, i svu svoju proizvodnu filozofiju usmjerio kreiranju što lakšeg bolida kojim je što jednostavnije upravljati.

Jedna od osobina Colina Chapmana bila je mogućnost prilagođavanja dizajna automobila tako da se uklopi u okvire pravila. Najčešće su njegove ideje dovodile do kasnije izmjene pravila kako bi se umanjila prednost koju su njegove inovacije donosile momčadi. Chapmanov cilj bio je napraviti što lakši i upravljiviji bolid koristeći nove materijale. Kad je krajem pedesetih bacio oko na Formulu 1 nitko nije ni sanjao da se sprema nešto uistinu posebno. Momčad je u Formuli 1 debitirala na utrci za VN Monaka 1958. godine s bolidima za čijim su upravljačima bili Britanci Cliff Alison i Graham Hill. Tek 1961. godine momčad je upisala svoju prvu pobjedu kad je Innes Ireland pobijedio u utrci za Veliku nagradu SAD-a. No nije to bila prva pobjeda za Lotusov bolid, naime ranije iste godine, u Monaku je pobijedio Stirling Moss za upravljačem Lotusa 18 u vlasništvu privatne momčadi Rob Walker Racing Team.

Prvi veliki uspjeh momčadi stigao je 1963. godine kad je Jim Clark osvojio naslov svjetskog prvaka i Lotusu donio prvu konstruktorsku titulu. Tijekom sezone koja je trajala samo deset utrka Jim Clark je pobijedio sedam puta. Godinu kasnije im je titula izmaknula iz ruku na samom kraju sezone u Meksiku. Radi kvarova na Clarkovom Lotusu i Hillovom BRM-u naslov svjetskog prvaka osvojio je John Surtees u Ferrarijevom bolidu.1965. godine Clark je ponovio svoju dominaciju i sa šest pobjeda u sezoni ponovno postao svjetskim prvakom za momčad Lotus.

Pokušavajući napraviti što lakši bolid, Chapman je isprobavao različite materijale, zbog čega su njegovi bolidi često bili krhki i osjetljivi. Niz velikih vozača je poginuo ili bivao ozlijeđen za upravljačem Lotusovih bolida. U razgovoru za knjigu Davea Friedmanna Dan Gurney je svojevremeno izjavio kako Lotusov način izrade bolida i nije bio dobar, no u to doba bila je to mala cijena za uspjehe koji su se postizali.

Kad je Formula 1 povećala zapreminu motora sa 1,5 na 3 litra 1966. godine, Lotus nije bio spreman. Dodatna težina je sve pokvarila. U pripremama za sezonu 1967., Chapman je posegnuo za pomoći bivših Lotusovih inženjera Keitha Duckwortha i Mikea Costina i njihovog Cosworth projekta, kao i dugogodišnjeg Lotusovog obožavatelja dizajnera Mauricea Phillipea. Uz dodatnih 100.000 funti koje je osigurao Ford, rodio se Ford Cosworth DFV pogonjen Lotus 49.

Lotus 49 je bio pun pogodak. Graham Hill se za VN Danske kvalificirao na najbolju startnu poziciju, ali zbog slomljenog zupčanika morao odustati iz utrke. Njegov momčadski kolega Jim Clark nije imao sličnih problema i bez problema je pobijedio u utrci. Clark je tijekom sezone pobijedio još tri puta, ali mu je naslov prvaka izmakao za samo 10 bodova. Nova pravila stvarala su probleme drugim momčadima koje su se mučile napraviti pouzdan i snažan motor, pa je Ford unatoč obavezujućem ugovoru s Lotusom odlučio ponuditi DFV motor i drugim momčadima za sezonu 1968. Ovo je bio pokušaj da se zaustave optužbe kako Lotus nema pravu konkurenciju, a jednim i dijelom da omogući Fordu potpunu dominaciju Formulom 1. Bila je to još jedna sezona koja je trebala biti pun pogodak za Lotus, Clark je sezonu startao pobjedom, ali na posve nevažnoj utrci Formule 2 na Hockenheimu, Jim Clark je tragično izgubio život. Bio je to veliki udarac za Colina Chapmana čiji Clark nije bio samo vozač, nego i veliki prijatelj. Ipak, i bez Clarka je konstruktorski i vozački naslov 1968. godine otišao u ruke Lotusa. S tri pobjede naslov svjetskog prvaka osvojio je Graham Hill.

Pod vodstvom Colina Chapmana Lotus je postao najuspješnija momčad u Formuli 1, prva koja je uspjela sakupiti 50 pobjeda. Inovacije ovog čarobnjaka dovele su Formulu 1 na neku novu razinu, a Chapmanu nikad nije bilo dovoljno. Chapmanu je trebalo nešto novo. Inspiriran legendarnim inženjerom Jimom Hallom, Chapman je odlučio još više pozornosti posvetiti aerodinamici u pokušaju da poboljša performanse bolida. Dodavši krila na bolid iskoristio je koncept pozitivne potisne sile. Razmišljao je o ravnomjernoj raspodjeli težine bolida kako bi poboljšao prianjanje. Koncepti koje je usvajao Colin Chapman i danas su osnovni koncepti kod razvoja trkaćih automobila i bolida Formule 1. 1970. godine na svijet je došao Lotus 72, ponajbolji Lotusov bolid, za čijim je upravljačem naslov osvojio Jochen Rindt. Rindt je poginuo na slobodnom treningu u Monzi, ali zahvaljujući velikoj bodovnoj prednosti, postao je jedini vozač u povijesti koji je posthumno okrunjen naslovom svjetskog prvaka. Lotus je još jednom kući odnio konstruktorski naslov.

Konstruktorski naslovi otišli su u Norfolk 1972. i 1973. godine, nakon čega slijede sušne godine za momčad Lotus. Primat su preuzeli McLaren i Ferrari, a Chapman je u svojoj kuhinji pripremao Lotus 79. Na čelo kolone izbio je ponovo 1978. godine, kad je momčad i posljednji put osvojila naslov. Prvakom je za Lotus postao Mario Andretti, ali je njegova titula ostala u sjenu pogibije drugog vozača momčadi Ronnieja Petersona koji je stradao u nesreći na startu utrke u Monzi.
Početkom osamdesetih Chapman je donosio jednu za drugom inovacijom kojim je pokazivao kako je bio čovjek daleko ispred svog vremena. Nažalost, koncem 1982. godine napustio je ovaj svijet i momčad je polako krenula silaznom putanjom. Malo se stabilizirala u vrijeme kad je Senna vozio za Lotus, no nije bila ni sjena onog moćnog Lotusa koji je žario i palio Formulom 1 i koji je začetnik niza koncepata koji se i dan danas koriste i razvijaju u Formuli 1.

Devedesete su donijele konačan kraj ove nekad moćne momčadi. Dugovi su se gomilali i momčad je sve teže sklapala kraj s krajem kako bi razvila konkurentan bolid. Konačno, u veljači 1995. u momčadi je utvrđen deficit od preko 12 milijuna funti i sve je vodilo ka konačnoj propasti. Lotus je sastavljen s Pacific Grand Prix momčadi koja je također imala sjedište u Norfolku i nakratko su se zvali Pacific Team Lotus s prepoznatljivim zelenim Lotusovim logom. Pacific je Formulu 1 napustio nakon Velike nagrade Australije 1995. godine.

Nakon kolapsa 1994. godine, prava na naziv Lotus otkupio je David Hunt, brat nekadašnjeg svjetskog prvaka Jamesa Hunta. Za 2010. godinu kompanija Litespeed je preuzela prava na ovaj povijesni naziv, ali je Lotus Cars, sestrinska kompanija originalnog Lotusa zanijekala bilo kakvu vezu s budućom momčadi koja će se zvati Team Lotus. Igranka oko naziva se nastavila, pa ćemo u novije vrijeme imati dvije momčadi koje će nositi naziv Lotus, nijedna u vezi s ovom drugom, a isto tako nijedna u vezi s nekadašnjim gigantom Formule 1 koji je nastao kao plod vizije čarobnjaka koji je podigao Formulu 1 na jednu novu razinu.

„Prava“ momčad Lotus uistinu je bila velikan ovog sporta i automobilizma uopće. U Formuli 1 nastupila je 491 puta, osvojila 7 konstruktorskih i 6 vozačkih naslova svjetskog prvaka. Na svom kontu broji 74 pobjede, što je impozantan podatak uvažavajući činjenicu da se u njihovo doba vozilo desetak utrka po sezoni. Koristili su motore različitih proizvođača, a za njihovim upravljačima vozili su velikani poput Stirlinga Mossa, Jima Clarka, Grahama Hilla, Jochena Rindta, Emersona Fittipaldija, Nigela Mansella, Ayrtona Senne, Nelsona Piqueta, Mike Hakkinena i drugi, neka se ne ljute što ih nismo sve napomenuli. Mnogo više od ovih nekoliko redaka potrebno je da bi se opisao doprinos Colina Chapmana i njegovog Lotusa Formuli 1.

Naslovna fotografija: Graham Hill u bolidu Lotusa (Wikipedia – Lothar Spurzem)

Objava Izumrli velikani F1 – istaknute momčadi iz prošlosti: Lotus pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Serijal tekstova o povijesti Formule 1 nazvan ‘Izumrli velikani F1’ posvećen je proizvođačima i timovima koji su u Svjetskom prvenstvu ostavili dubok trag, pobjeđivali u utrkama i osvajali prvenstva, ali s vremenom “izumrli”, odnosno napustili elitno automobilističko natjecanje. Ranije tijekom godine mogli ste čitati tekstove o Maseratiju i Cooperu, a kronološki nakon njih red dolazi na British Racing Motors – BRM.

Godina u kojoj je British Racing Motors stekao svjetsku slavu je 1962. Tada je, imajući u rukama bolid P57 do titule svjetskog prvaka prvi put stigao legendarni Graham Hill, a ujedno je BRM postao i prvak među konstruktorima. Momčad s bazom u Bourneu (Lincolnshire, Engleska) ostvarila je 17 pobjeda u Svjetskom prvenstvu Formule 1, a nažalost, zauvijek je iščezla iz vrhunskog motorsporta 1977. godine.

Kao što je to najčešće slučaj sa svim trkaćim momčadima ili projektima, priča kreće od određenog entuzijasta, vizionara. U ovom slučaju govorimo o Thomasu Raymondu Maysu, Englezu rođenom 1. kolovoza 1899. godine. On se osobno bavio utrkama tridesetak godina, s automobilima različitih marki, od Bugattija i Mercedesa pa do ERA automobila (English Racing Automobiles), proizvođača kojeg je bio suosnivač 1933. i koji je zapravo prethodio BRM-u.

Mays se često pojavljivao na brdskim utrkama, a u automobilističkom svijetu slovio je za pravog inovatora. Prema Maysovim riječima, njegov Vauxhall-Villiers bio je prvi automobil koji se natjecao na nekoj brdskoj utrci imajući dvostruke stražnje kotače. Bilo je to 1929. na utrci Shelsley Walsh, gdje je srušio rekord brdske staze pa su i drugi počeli kopirati njegovu ideju.

Na Grand Prix utrkama tog prijeratnog vremena nije zabilježio neke značajne uspjehe. Vrijedi spomenuti da je vozio Veliku nagradu Njemačke 1935. na Nürburgringu, utrku upamćenu po velikoj pobjedi Tazija Nuvolarija s Alfom. Mays je automobil ERA B dijelio s Ernstom von Deliusom, nakon što je Nijemac razbio svoj automobil na treningu. Startali su s desetog mjesta, no morali odustati nakon 11 krugova zbog problema s pritiskom ulja. Od GP utrka tadašnjeg Prvenstva Europe, Mays je još vozio VN Francuske u Reimsu 1939., ali je i tom prilikom morao odustati.

Nakon 2. Svjetskog rata Mays je osvojio Britansko brdsko prvenstvo 1947. i 1948., a s automobilom ERA R4D u periodu od 1946. do 1950. čak je četiri puta trijumfirao na Brighton Speed Trialsima, najstarijom automoto utrkom koja postoji i danas. Te 1950. započeto je i Svjetsko prvenstvo Formule 1, no BRM je svoj povijesni prvi rezultat upisao tek 1951. na VN Velike Britanije.

BRITANSKA TRKAĆA SILA PO UZORU NA NJEMAČKU IZ 1930-IH

Priča o nastanku British Racing Motorsa kaže da je u Europi još uvijek trajao 2. Svjetski rat, a Raymond Mays slao je pisma predstavnicima britanske automobilističke industrije. On se za vrijeme vozačke karijere dobro upoznao s tehnologijama drugih proizvođača, a jaki utjecaj na njega imala je era njemačke dominacije automobilizmom tijekom 1930-ih godina. Stoga, došao je na ideju da se u Velikoj Britaniji pokrene jedan veliki automobilistički projekt, kojim bi se udruženim snagama i korištenjem britanske tehnologije došlo do vrhunskih međunarodnih rezultata.

Njegova inicijativa naišla je na plodno tlo. Dobio je podršku utjecajnih osoba poput Olivera Lucasa, Alfreda Owena, Tonyja Vandervella i Davida Browna, a preko sto kompanija dalo je svoj doprinos. U srpnju 1947. godine formiran je British Motor Racing Research Trust, s ciljem promocije, podrške i financiranja Maysovog projekta.

Prvi bolid na kojem se radilo bio je BRM V16 s 1,5 litrenim motorom sa superpunjačem, za koji je zadužen bio Rolls Royce. Koncept bolida V16 prethodno nije bio korišten u automobilskoj industriji, tako da je u izradi bilo jako puno tehničkih problema. Dovoljno govori podatak da je motor prvi put pokrenut tek 1949. godine.

Prototip je bio gotov u svibnju ’49, ali prva vožnja dogodila se tek u prosincu. Ljudi koji su podupirali projekt već su bili nervozni pa se s nekim stvarima žurilo i bolid je svoju službenu prezentaciju dočekao nespreman. Za ono vrijeme bio je izuzetno moćan, ali i nepouzdan. Plan je bio prezentirati bolid u trkaćem okruženju na Silverstoneu 1950., ali unatoč silnim naporima inženjera, ishod za Maysa i njegove suradnike nije bio uspješan.

Kasnije je bolid Type 15, modifikacija V16 bolida, dobio dvije utrke u kojima je startao – Formulu Libre i Formulu 1 na stazi Goodwood u rujnu, ali zapravo je to bilo sve od njegovih uspjeha.

Na Veliku nagradu Velike Britanije 1951. bolidi BRM P15 stigli su doslovno u zadnji čas. Reg Parnell i Peter Walker nisu vozili treninge niti kvalifikacije, tako da su startali s 19. i 20. mjesta. Rezultat na kraju nije bio tako loš jer su utrku završili na petom i sedmom mjestu, ali vozači su iz bolida izašli s opeklinama na rukama i stopalima, tako da vožnja im je bila sve samo ne ugodna.

BRM je prijavio tri bolida za VN Italije iste godine, ali oni na kraju nisu startali. Ponovno su bolidi kasnili u dolasku na utrku i još bili pogođeni tehničkim problemima, a počeli su iz priče otpadati i neki od važnih igrača. Primjerice, Vandervell je bio bijesan nakon tog talijanskog debakla i osnovao je svoju momčad Vanwall.

Model V16 nastavio se utrkivati u nekim manjim utrkama i britanskoj Formuli Libre do sredine 50-ih. Krovna automobilistička organizacija donijela je nova pravila za Grand Prix utrke, a s obzirom na povlačenje Alfa Romea iz svijeta utrkivanja i nedostatak prave konkurencije za Ferrari, organizatori su pak za Svjetsko prvenstvo kroz iduće dvije godine održavali utrke u konkurenciji Formule 2.

Idući nastupi BRM-a u Svjetskom prvenstvu Formule 1 dogodili su se tek 1954., no tada je korištena šasija Maseratija 250F. Počelo se tada koristiti ime Owen Racing Organisation, prema jednom od glavnih investitora, Alfredu Owenu. On je bio britanski industrijalist i biznismen, koji je imao vrlo važnu ulogu u tim ranim godinama BRM-a. Kao poveznica između F1 momčadi i inženjerske kompanije Rubery Owen, neslužbeno se koristio taj naziv Owen Racing Organisation, a službeno je to i dalje bio BRM pa će i u nastavku teksta biti korišten naziv British Racing Motors.

Prepoznatljiva boja BRM-a bila je tamno zelena, ona poznata boja koja je predstavljala Veliku Britaniju u svijetu utrkivanja još od 1903. Bolidima je kasnije dodan narančasti nos, što je bila još jedna poveznica s tvrtkom Rubery Owen, budući da je narančasta boja i danas simbol te kompanije osnovane još 1884.

Za BRM je ’54 vozio Ken Wharton te kao najbolji rezultat ostvario šesto mjesto na VN Švicarske te dva osma mjesta u Velikoj Britaniji i Španjolskoj. Godinu kasnije, Peter Collins je odradio jedini GP nastup za BRM na Silverstoneu, no bio je prisiljen odustati.

Na startu Svjetskog prvenstva 1956. BRM je došao do svog prvog plasmana na pobjedničko postolje. Ponovno je to bilo s Maseratijevom šasijom, a za volanom je bio Mike Hawthorn. Ostao je to jedini zabilježeni plasman BRM-a u toj sezoni. Naime, paralelno se radilo na bolidu P25, koji je sad već po navici – kasnio u razvoju. Bilo je određenih pokušaja s njim tijekom ’56 i 57′, ali neuspješnih. Tek su 1958. došli konkretniji rezultati.

Te se godine čak pet vozača okušalo na GP utrkama s bolidom BRM P25. Posebno dobar bio je nastup na VN Nizozemske u Zandvoortu. Pobjednik te utrke bio je Stirling Moss u suparničkom Vanwallu, ali za BRM su drugo i treće mjesto osvojili Amerikanac Harry Schell i Francuz Jean Behra. Schell je tijekom sezone upisao još tri peta mjesta, Bahra jedno četvrto, kao i Šveđanin Joakim Bonnier.

On je bio prvi švedski vozač u Formuli 1, a postao je i prvi pobjednik jedne utrke za BRM. Nešto je očito bilo posebno u odnosu British Racing Motorsa i staze Zandvoort jer Bonnier je upravo tamo osvojio Veliku nagradu 1959. u bolidu BRM P25, prošavši ciljem 14 sekundi ispred Jacka Brabhama u Cooperu. Bonnieru je to bila prva i jedina pobjeda u Formuli 1, a predstavljala je i izolirani uspjeh BRM-a, budući da nastavak sezone nije donio išta slično. Bonnier je imao još jedno peto mjesto, a Schell četvrto i peto. To je bilo to od bodova te sezone.

Tijekom 1960. i 1961. BRM je upisao po jedno postolje u svakoj sezoni. Novi vozač momčadi 1960. postao je Graham Hill i najbolji rezultat ostvario u – pogađate, Zandvoortu. Treće mjesto. Osim toga, imao je čak pet odustajanja, kao i Bonnier, koji je dvaput završavao utrke na petom mjestu. Sreće za Hilla nije bilo u ’61, kad mu je najbolji rezultat bilo peto mjesto u SAD-u, na utrci koju je na trećem mjestu završio njegov momčadski kolega Tony Brooks.

BRM NA KROVU SVIJETA

Graham Hill debitirao je u Formuli 1 1958. godine za Team Lotus. Dvije sezone, 16 nastupa, samo četiri završene utrke i ‘nula’ osvojenih bodova. Onda je ’60 prešao u Owen Racing Organisation, počeo voziti BRM i prvi put skrenuo pažnju na sebe spomenutim trećim mjestom u Nizozemskoj.

Ovdje treba naglasiti jedan izuzetno značajan potez Owena, koji je promovirao Tonyja Rudda na mjesto glavnog inženjera. Inače, Rudd je još početkom 50-ih radio na onim motorima Rolls-Roycea, da bi u ovoj situaciji postao prvi profesionalni inženjer koji je imao punu kontrolu nad tehničkim pitanjima. BRM se cijelo desetljeće borio sa svakojakim kvarovima i problemima, a sada su oni konačno počeli nestajati.

BRM je 1960. napravio evoluciju bolida P25, nazvanu P48. To je bio prvi BRM-ov bolid s motorom postavljenim otraga, no bio je spor i nepouzdan pa je idući korak bio bolid s motorom smještenim centralno – P57 (prvo se zvao P48/57, a kasnije još i P578). Rudd je dobio još veće ovlasti u ekipi nakon što su vozači, Hill i Dan Gurney, u jednom trenutku zaprijetili štrajkom, odnosno pritisnuli vodstvo ekipe tvrdnjom da više neće voziti. Važnim se pokazalo da je do kraja 1961. napravljen motor koji je mogao parirati Ferrarijevom i motorima Climaxa, koje su koristili ostali britanski timovi. Bio je to 1,5 litreni V8 motor, a tako je Hill za ’62 dobio u ruke alat s kojim je mogao u ozbiljnu bitku.

Branitelj naslova bio je Phil Hill u Ferrariju, ali 1962. nije bila dobra godina za Propete konjiće i nisu bili u igri za vrh. Iako je start bio pristojan s tri postolja u prve tri utrke, ostali su bez pobjede. Ponajprije zbog velikog napretka britanskih ekipa, koje su odnijele osam od devet pobjeda u prvenstvu. Borba za naslov vodila se između Philovog prezimenjaka Grahama i Jima Clarka u Lotusu.

Sezona je započela u Nizozemskom Zandvoortu, na stazi koja je tradicionalno odgovarala BRM-u. Hill je pobjednički otvorio prvenstvo, ispred Trevora Taylora u bolidu Lotusa. Clark je bio tek deveti, ali u prvenstvu je tada na snazi bilo pravilo da se na kraju sezone svakom vozaču boduje samo najboljih pet rezultata pa je Clark još imao šansu, iako nakon Zandvoorta i Monaka nije imao ni bod. Clark je odnio prvu pobjedu protiv Hilla u Belgiji, u Francuskoj bodove nisu osvojili ni jedan ni drugi, a onda je Lotusov vozač dobio domaću utrku na Silverstoneu i vratio se u igru za titulu.

Grahamov odgovor bile su pobjede u Njemačkoj i Italiji, gdje je Clark upisao četvrto mjesto i odustajanje. Utrka u Monzi bila je posebna za BRM jer Hill je bio pobjednik, a Amerikanac Richie Ginther ciljem prošao na drugom mjestu. Ipak, zahvaljujući pobjedi u SAD-u, upravo ispred Hilla, Jim je osigurao napetu završnicu prvenstva na Velikoj nagradi Južnoafričke Republike na stazi East London. Hill je imao devet bodova prednosti, ali Clark bi eventualnom pobjedom uzeo naslov.

U kvalifikacijama je Clark za tri desetinke nadmašio Hilla i onda suvereno vodio u utrci sve do 20 krugova prije kraja, kad je zbog curenja ulja morao odustati. Hill je došao do četvrte pobjede u sezoni, a time i do svog prvog naslova svjetskog prvaka. Usput, donio je konstruktorsku titulu BRM-u, za šest bodova ispred Lotusa. U to vrijeme samo je jedan vozač po momčadi donosio bodove za konstruktorski poredak.

Četiri pobjede za Hilla, tri za Clarka, a te sezone pobjedničkim su se šampanjcem osladili još jedino Bruce McLaren na VN Monaka te Dan Gurney u Francuskoj (jedina F1 pobjeda za Porsche).

Hill je nastavio voziti za BRM/Owen Racing Organization još četiri godine. Još dvije (’63 i ’64) uz Ginthera, a dvije (’65 i ’66) uz budućeg trostrukog prvaka svijeta, tada debitanta u Formuli 1 Jackieja Stewarta. Bile su to dobre sezone, ali izostala je glavna nagrada.

Graham je tri godine zaredom bio viceprvak svijeta – 1963. u bolidu BRM61 s velikim zaostatkom za svojim velikim suparnikom Clarkom, 1964. je s bolidom P67 pobijedio Clarka, ali je ispred njih završio John Surtees, a onda je 1965. ponovno bila Clarkova godina. U svojoj zadnjoj sezoni s BRM-om (bolid BRM261), Hill je osvojio šesto mjesto u prvenstvu.

Konačna statistika najboljeg i najuspješnijeg vozača BRM-a: 80 GP utrka, osam najboljih startnih pozicija, sedam najbržih krugova u utrkama, 10 pobjeda, 26 pobjedničkih postolja, jedan naslov svjetskog prvaka.

U toj uspješnoj eri dobre su rezultate imali i drugi vozači. Ginther je u tri sezone pored Hilla čak devet puta bio na postolju, iako nije uspio doći do svoje prve (i jedine) F1 pobjede dok nije napustio BRM. Stewart je imao odličnu debitantsku sezonu s pobjedom u Monzi ispred Hilla, a još je četiri puta stajao na postolju i tu ’65 završio na trećem mjestu u poretku vozača, iza Clarka i Hilla. Iduće godine je pobijedio na startu sezone u Monaku (Hill treći), ali u nastavku prvenstva BRM je tonuo. Velike nagrade Italije, SAD-a i Meksika pamte se isključivo pod dvostrukim odustajanjima Hilla i Stewarta.

POČETAK KRAJA

Kad je završila era Grahama Hilla, BRM je egzistirao u Formuli 1 još jedno desetljeće. U periodu od 1967. do 1974. rezultati su se sveli na povremene bljeskove koji su čak donosili pobjede i postolja, ali u svim sezonama su dominirala brojna odustajanja, zbog kojih konačni plasmani momčadi nisu bili na nekoj visokoj razini.

Vožnju u BRM-ovim bolidima iskusili su mnogi poznati vozači poput Mikea Spencea, Pedra Rodrigueza, Johna Surteesa, Joa Sifferta, Jean-Pierrea Beltoisea, Claya Regazzonija, Nikija Laude… Zanimljivost u pogledu današnjih F1 zbivanja, vozio je za BRM i Helmut Marko, devet utrka ukupno tijekom ’71 i ’72.

Pobjede u bolidima BRM-a upisali su Rodriguez na VN Belgije 1970. (BRM P153), Siffert na VN Austrije 1971., Peter Gethin iste godine na VN Italije te Beltoise u Monte Carlu 1972. (sve tri pobjede s bolidom P160). Bila je to posljednja F1 pobjeda za BRM, a isti je vozač potpisao i posljednje postolje – na Grand Prixu u Južnoafričkoj Republici, kad je osvojio drugo mjesto.

Konstruktorski gledano, BRM je bio prvak 1962. pa iduće tri godine viceprvak. Narednih pet sezona završavao je između četvrtog i šestog mjesta, a onda još jednom došao do drugog mjesta. Bilo je to ’71 kad se u bolidu izmijenilo čak sedam vozača: Siffert, Gethin, Rodriguez, Ganley, Elford, Cannon i Marko.

Prste u tom korištenju velikog broja vozača unutar iste sezone imao je Louis Stanley, šogor Alfreda Owena. Njegov je plan bio imati čak šest bolida u natjecanju 1972. – tri za već dokazane vozače, a tri za mlade vozače ili one koji su bili voljni platiti svoje mjesto. Međutim, momčad je probila budžet pa su sponzori tražili da se BRM spusti na realne okvire. Godinu kasnije BRM je imao tri bolida, a onda je 1974. ostao bez potpore određenih sponzora, ali i obitelji Owen.

Stanley je uz još neke suradnike vodio momčad kao Stanley-BRM do 1977. Mike Wilds i Bob Evans vozili su BRM P201 tijekom 1975. i ostali bez značajnih rezultata i bez bodova. Ian Ashley startao je s BRM-om P201B na VN Brazila na otvaranju prvenstva ’76, ali odustao nakon samo dva kruga i nakon toga momčad se više nije pojavila na F1 utrkama te godine.

Završni pokušaj dogodio se 1977. Larry Perkins završio je VN Južnoafričke Republike na 15. mjestu, a kasnije u sezoni Conny Andersson, Guy Edwards i Teddy Pilette okušavali su se u BRM-ovim bolidima, no niti na jednoj se utrci nisu uspjeli kvalificirati, odnosno uopće zaraditi svoje mjesto na startnom gridu. Momčad je potom kupio John Jordan, ali usmjerio BRM u utrkivanje na nižim razinama. U Formuli 1 bio je to kraj i British Racing Motors postao je još jedan od izumrlih velikana ovog sporta.

Zlatnim slovima ostaje upisana 1962. i dvostruka titula osvojena s Grahamom Hillom. BRM je ukupno upisao 197 nastupa na GP utrkama Svjetskog prvenstva, 11 najboljih startnih pozicija, 15 najbržih krugova i velikih 17 pobjeda.

Naslovna fotografija: Graham Hill u bolidu BRM P57 s kojim je osvojio Svjetsko prvenstvo 1962. (Wikipedia, L. de Voogd)

Objava Izumrli velikani F1 – istaknute momčadi iz prošlosti: BRM pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Kako je Formula 1 došla u neko novo vrijeme, na snazi su nova pravila, novi sigurnosni zahtjevi. Tako su kišne utrke postale izuzetno rijetke, gotovo da ih ni nema. Sve na svijetu ima svoje dobre i loše strane, pa tako danas nećemo razmatrati tko je tu u pravu, nego ćemo se prisjetiti nekih od najboljih kišnih utrka i vožnji koje svijet Formule 1 pamti. Utrke su poredane kronološki…

VN NJEMAČKE 1962.

Utrka koja često nepravedno ostane nespomenuta je jedna od najljepših izvedbi Grahama Hilla. Često se spominje i kao jedna od najboljih utrka na neprikosnovenoj stazi Nürburgring. Već na treningu je bio kaos, kad se Hill u svom novom BRM-u slupao nakon što je pala kamera s bolida Carel Godin de Beauforta. Hill je prošao bez ozljeda, ali je svoj novi bolid morao zamijeniti starom verzijom za ostatak vikenda.

Početak utrke je kasnio preko sat vremena zbog očajnih uvjeta na stazi koji su prouzrokovali potoke vode i blata po stazi. Kiša je nastavila lagano padati i održavati uvjete na stazi mokrima i skliskima. Utrku je startalo 25 od 26 bolida jer je Jim Clark propustio na vrijeme startati svoj bolid. Dok je Clark čekao na gridu da gorivo dođe do njegovog motora, Dan Gurney je poveo karavanu. Gurney je utrku startao s najbolje startne pozicije i vodio je do trećeg kruga kad je vodstvo preuzeo Hill. Pratio ih je John Surtees u bolidu momčadi Lola.

Prva žrtva mokrog, starog Nürburgringa bio je Lotusov Trevor Taylor kad mu se polovinom prvog kruga bolid ipak odlučio dozvati i kad je ubrzao punom snagom na mjestu gdje je zapravo trebao usporiti. Taylorov Lotus je katapultiran u drveće uz stazu, ali je na sreću vozač prošao neozlijeđen. Njegov momčadski kolega Clark je krenuo svoj put prema vrhu poretka pretječući bolid za bolidom i napredujući 17 mjesta za tek jedan krug.

Na dugom Nürburgringu tad je utrka brojila samo 15 krugova do ukupne duljine utrke od oko 342 pređena kilometra. Hillova utrka nije mogla proći bez muka, mučio se s aparatom za gašenje požara koji nije bio dobro pričvršćen. Utrka je trajala 2 sata i 40 minuta, a Hill je pobijedio s 2,5 sekunde prednosti ispred Surteesa i Gurneyja. Jim Clark je utrku završio na četvrtom mjestu.

VN NJEMAČKE 1968.

Staza Nürburgring u svojoj nekadašnjoj konfiguraciji bila je poseban izazov za vozače. Ako joj se dodaju kiša i magla onda su za savladavanje takve kombinacije zaista potrebne posebne vještine. Jackie Stewart je utrku započeo iz trećeg startnog reda, sa šeste pozicije, ali je nakon starta odmah napredovao tri pozicije. Jackiejev bolid Matra MS10 bio je dobar bolid, no Jackie je pokazao sav raskoš svog vozačkog umijeća savladavši monstruozne uvjete na starom Nürburgringu.
Do kraja prvog kruga pretekao je i Chrisa Amon u Ferrari i potom Grahama Hilla u Lotusu i namjestio se na vodeću poziciju. Nakon toga je nastavio graditi svoju prednost.

U osmom krugu postavio je najbrži krug, koji je bio 15 sekundi brži od bilo kojeg drugog vozača na stazi. Pred kraj utrke, drugoplasirani Hill se izvrtio na stazi čime je Stewartova prednost porasla. Jackie Stewart pobijedio je s prednošću od 4 minute i 3 sekunde. Kako bi Stewartova pobjeda bila još značajnija, treba napomenuti kako je utrku vozio s plastičnim povezom na ruci, s obzirom na to da je na stazi Jarama slomio kost u zglobu.

VN PORTUGALA 1985.

Ayrton Senna već je pokazao što zna na kiši. Utrku za VN Portugala na stazi Estoril startao je s najbolje startne pozicije, prvi put u svojoj karijeri. Bila je to tek druga sezona u Senninoj karijeri. Već u prvom krugu utrke na Estorilu demonstrirao je svoje vještine i od drugoplasiranog de Angelisa se odvojio za gotovo tri sekunde.

Polovinom utrke, kiša je postala prejaka i za Sennu. Vodio je s 37 sekundi prednosti, no gestikulirao je prema sucima da se utrka prekine. Alain Prost je lovio de Angelisa za drugo mjesto, a pratio ih je Michele Alboreto također ciljajući prema pobjedničkom postolju.

Utrka je nastavila unatoč protestima vozača, ali je nastavila u izuzetno sporom tempu radi očajnih uvjeta na stazi. Utrka je trebala imati 70 krugova, no radi limita od dva sata na početku 67. kruga Senna je obaviješten da je to posljednji krug utrke. Senna je ciljem prošao nakon što je vodio sve krugove utrke i sa samo još jednim bolidom u istom krugu kao on. Utrku je na drugom mjestu završio Michele Alboreto, a na pobjedničko postolje popeo se još Renaultov Patrick Tambay. Bila je to prva od 41 pobjede u karijeri Ayrtona Senne.

VN EUROPE 1993.

Velika nagrada Europe 1993. godine nije se trebala desiti. Prvobitno bila je zakazana utrka za VN Japana na stazi Autopolis u Japanu, no planovi su se promijenili i vratila se utrka za VN Europe. Domaćin ove utrke bila je staza Donington Park koja se nikako nije mogla izboriti za organizaciju utrke za VN Velike Britanije.

VN Europe bila je treća utrka sezone, a veliki rivali Alain Prost i Ayrton Senna su na utrku stigli svaki s po jednom pobjedom na svom kontu. Prost je pobijedio na stazi Kyalami u Južnoj Africi, a Senna na svom Interlagosu. Senna je vodio u prvenstvu jer je on imao jedno drugo mjesto, a Prost u Brazilu nije završio utrku.

U Engleskoj je padala kiša. Prost je poveo utrku nakon starta s prve pozicije, ispred Hilla, Schumachera i Senne. Na treće mjesto probio se Sauberov Karl Wendlinger, ali je već u trećem zavoju izgubio bitku od Senne. Sennin potez s vanjske strane staze bio je nešto posebno. Nije trebalo mnogo vremena, u drugi krug utrke Senna je ušao kao vodeći u utrci. U kišnim uvjetima Ayrton Senna je nanizao četvoricu vozača i preuzeo vodstvo u utrci.

Staza se s vremenom počela sušiti, uvjeti su bili promjenjivi, a Senna je ostao na stazi kad su vozači Williamsa otišli po gume za kišu. To se pokazalo kao dobra odluka jer se staza ponovo počela sušiti. Senna je tijekom utrke otišao četiri puta u boks, a Prost sedam puta. Senna je na kraju slavio ispred Hilla i Prosta u utrci koja je bila jedina utrka Formule 1 održana na Donington Parku.

VN JAPANA 1994.

Izvedbe Damona Hilla na mokroj stazi bile su prilično impresivne, a utrku sa staze Suzuka 1994. godine sam Hill svrstava među svoja najbolja izdanja. Najnapetija utrka njegove karijere, kako ju je sam nazivao. Uz teške uvjete na stazi dodatni začin bio je epilog borbe za naslov svjetskog prvaka između Hilla i Michaela Schumachera. Tadašnji vozač momčadi Williams, Damom Hill u Japan je stigao sa samo pet bodova zaostatka ispred Nijemca i morao je pobijediti Michaela ako je mislio borbu za naslov odvesti u završnicu sezone u Australiju.

Nebo iznad Suzuke postavilo je znak pitanja na održavanje utrke uopće, ali tad su se odluke donosile u drugom pravcu no danas. Nakon starta bolidi su plesali na sve strane, a utrka se nastavila. Nakon starta Schumacher je zadržao prednost ispred Hilla, a nakon samo dva kruga već su oko devet sekundi bježali ispred trećeplasiranog Johnnyja Herberta. Kiša se pojačavala, bolidi su izlijetali sa staze. Herbert je ispao iz igre.

Sigurnosni automobil je usporio aktivnosti na stazi, a nakon njegovog povlačenja Schumacher se malo odmaknuo od Hilla. Tad je Martin Brundle u McLarenu udario suca uz stazu. Utrka je prekinuta. Schumacher je imao prednost od nešto manje od sedam sekundi. Po nastavku utrke Hill Schumacheru nije dozvolio da se odmakne i preuzeo je vodstvo nakon što je Benettonov vozač otišao na prvu od svoje dvije posjete boksu. Hill je u boks otišao samo jednom kad je stavio tri nove gume. Naime, njegova zadnja desna guma nije se dala zamijeniti.

Do 36. kruga Schumacher je vodio po vremenu, a Hill na stazi. Sve je izgledalo kao da ide u korist Schumachera, kad ga je momčad pozvala u boks, komplicirajući stvari na stazi. Razlika se smanjila, ali nedovoljno. Sa samo jednim krugom do kraja utrke Hill je po vremenu kasnio više od dvije sekundi iza Schumachera. Dao je sve od sebe i u konačnici odnio devetu i ponajbolju pobjedu svoje karijere.

VN ŠPANJOLSKE 1996.

Bila je to prva pobjeda Michaela Schumachera za momčad iz Maranella, i to kakva. Na suhom, Schumacher je kaskao za Damonom Hillom koji se za utrku kvalificirao na najbolju startnu poziciji. Ferrari se odlučio za postavke za kišu. Williams i Benetton su očekujući poboljšanje uvjeta na stazi svoje bolide postavili za nešto bolje uvjete. Schumacher je startao s treće pozicije na stazi Catalunya, a na kraju prvog kruga bio je tek šesti.

Njegov momčadski kolega Eddie Irvine izletio je staze u drugom krugu, a Hill je dva kruga kasnije imao prvi od svoja tri izleta tog dana. Schumacher je u petom krugu pretekao Gerharda Bergera u bolidu momčadi Benetton za treće mjesto i nastavio juriti Jeana Alesija, koji je sam izletio sa staze nekoliko krugova kasnije. Do 12. kruga stigao je i vodećeg Jacquesa Villeneuvea. Schumacher je djelovao nedodirljivo. S dva ulaska u boks Schumacher nijednom nije ispustio svoje vodstvo. Pobijedio je s 45 sekundi prednosti na dan kad je više od pola vozača izletjelo sa staze, izvrtjelo se ili slupalo.

Ferrarijev bolid je bio daleko od impresivnog. Michael Schumacher je tog dana pokazao da on, ipak, jeste.

VN ITALIJE 2008.
Bio je to dan kad je nova zvijezda rođena. Budući četverostruki prvak svijeta pobijedio je po prvi put u svojoj karijeri u svojoj 22. utrci. Bila je to dobra sezona za momčad Toro Rosso, nekad poznatu pod imenom Minardi, za koju su tad uspjesi bili osvajanje bodova, a penjanje na pobjedničko postolje misaona imenica. Kako to obično biva, kiša otvori neke nove mogućnosti i iznenađenja.

Kiša je na Monzi padala cijeli vikend i tako pomogla da mlađahni Sebastian Vettel iskoristi sve snage svog bolida i kvalificira se na najbolju startnu poziciju za nedjeljnu utrku. U nedjelju je također bilo mokro, no svi su očekivali kako će Sebastian svoju vodeću poziciju izgubiti do kraja utrke.

Utrka je započela iza sigurnosnog automobila, a po regularnom startu Vettel je zadržao vodeću poziciju. Predaja vodstva nije bila opcija. Vettel je vozio kao da sutra ne postoji. Do polovine utrke Vettel još nije bio u boksu, a u retrovizorima mu se pokazivao McLaren u rukama Lewisa Hamiltona. Hamilton je napredovao s daleke 15. startne pozicije.

McLaren je očekivao još kiše, pa su Hamiltona pozvali u boks po nove gume za kišu. Da je kiša ponovo počela padati, Vettel bi morao u boks po nove gume i stvari bi se otvorile za Lewisa. No kiša nije pojačala, i Hamilton je ipak morao po intermediate gume. Vettel je nastavio svoju utrku po planu i s 12,5 sekundi prednosti postao najmlađi pobjednik u povijesti Formule 1 do tada.

Naslovna fotografija: Wikipedia – Instituto Ayrton Sennaderivative work: Karpouzi

Objava Kišne utrke kojih se rado sjećamo pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Osim Silverstonea, utrka za VN Velike Britanije održavala se stazama Aintree i Brands Hatch, te na stazi Brooklands prije osnivanja Svjetskog prvenstva. Krajem prošlog stoljeća Silverstone je bio blizu gubljenja prava za organiziranje utrke u korist staze Donnington Park, no vlasnici Silverstonea su ipak uspjeli potpisati višegodišnji ugovor koji im je osigurao mjesto u kalendaru. Od 1987. godine Formula 1 se redovno vraća na Silverstone, a 2020. godine, kako bi se što bolje popunio okrnjeni kalendar na Silverstoneu su održane dvije utrke. Jedna standardna za VN Velike Britanije i druga u čast 70. godišnjice Svjetskog prvenstva Formule 1.

Oba izdanja iz 2020. godine održana su pred praznim gledalištem, da bi se publika na tribine vratila godinu dana kasnije. VN Velike Britanije je 2021. godine održana pred punim tribinama, iako su tad još uvijek mnogi organizatori ograničavali prisustvo publike. Na dan utrke na Silverstone se slilo oko 140.000 obožavatelja utrkivanja. Po prvi put smo tog vikenda imali priliku pratiti sprint format trkaćeg vikenda. Godinu dana kasnije trkaći vikend je pohodilo preko 400.000 gledatelja, čime je ovo izdanje VN Velike Britanije postala najposjećenija utrka u Velikoj Britaniji.

Staza Silverstone dužine 5,891 kilometar treća je najduža staza u kalendaru Formule 1. Od nje su duže staze Spa u Belgiji i Baku gradska staza u Azerbajdžanu. Uz Italiju, Velika Britanija je jedina zemlja u kojoj je organizirana utrka svake godine od prve sezone Svjetskog prvenstva 1950. godine. Najviše pobjeda u Velikoj Britaniji ima miljenik domaće publike Lewis Hamilton. Hamilton ima osam pobjeda na ovoj stazi, a prate ga Jim Clark i Alain Prost s po pet pobjeda. Od aktualnih vozača na ovoj stazi je više od jednom pobjeđivao još Fernando Alonso, 2006. i 2011. godine. Od konstruktora je daleko najuspješniji Ferrari s 18 pobjeda. Posljednju pobjedu za Ferrari u Velikoj Britaniji ostvario je prošle godine Carlos Sainz mlađi, kome je to bila prva pobjeda u karijeri.

Pobjedničko postolje 1963. i 1965. godine popunili su u potpunosti domaći vozači i to ista trojica. Jim Clark je pobijedio oba puta, a društvo su mu pravili John Surtees i Graham Hill. Najbolji napredak tijekom utrke ostvario je 1954. godine Onofre Marimon, stigavši do trećeg mjesta nakon što je startao s 28. pozicije. Tad je grid sačinjavalo 30 vozača. Još nikad prva trojica iz kvalifikacija nisu na istim pozicijama završili utrku.

Tijekom svoje bogate povijesti niz nezaboravnih trenutaka donijela nam je utrka za Veliku nagradu Velike Britanije. Danas ćemo se prisjetiti epskog duela iz prošlog stoljeća, kad je Formula 1 bila drugačija, a staza Silverstone starija i brža no što je danas. Utrku za Veliku nagradu Velike Britanije 1969. godine obilježila je borba dva buduća svjetska prvaka – Britanca Jackieja Stewarta i Austrijanca Jochena Rindta. Iz kruga u krug borili su se za vodeću poziciju konstantno prestižući jedan drugog. Bio je do užaren dvoboj tijekom kojeg dva izuzetno brza vozača mijenjala mjesta bez da je ijednom došlo do kontakta između njihovih bolida.

Za Rindta je vikend započeo mrvicu uspješnije nego za njegovog rivala. Rindt se u svom Lotus Ford bolidu kvalificirao na najbolju startnu poziciju za utrku, ispred Jackieja Stewarta, vozača momčadi Matra Ford. Stewart je odmah po gašenju crvenih svjetala napao na vodeću poziciju i prva dvojica su se vrlo brzo odvojila od ostatka poretka s početkom utrke predvođenim McLarenom Dennyja Hulmea.

Borba je trajala tijekom cijele utrke. Stewart i Rindt su puhali jedan drugome za vrat, pretičući jedan drugog kako je utrka odmicala. Unatoč tijesnoj borbi koja se odvijala između vodećeg dvojca, povećavali su prednost u odnosu na ostale vozače na stazi. Bila je to borba izdržljivosti. U konačnici, pobijedit će onaj s izdržljivijim bolidom. Pred kraj utrke, krajnje ploče stražnjeg krila Rindtovog bolida su olabavile, pa je Jackie svom rivalu signalizirao kako ima problem s bolidom.

Rindt se morao zaustaviti u boks radi brze popravke bolida, te se ne stazu vratio na treće mjesto. Prije nego je uspio povratiti snagu i ponovo napasti Stewarta, njegov Lotus je ostao bez goriva i natjerao ga na još jednu posjetu boksu. Jackie je imao čist put prema pobjedi koju je odnio s krugom prednosti u odnosu na ostatak poretka, a Rindt je zbog problema s bolidom utrku završio tek na četvrtom mjestu. Podij su popunili Jacky Ickx i Bruce McLaren. Hulme, koji je vodio ostatak poretka nakon početka utrke, odustao je u 27. krugu, a preostale bodove podijelili su Jochen Rindt, Piers Courage i Vic Elford. Bilo je to vrijeme kad se za pobjedu osvajalo devet bodova, a ukupno šest vozača je osvajalo bodove.

Velika Britanija svijetu je dala 164 vozača Formule 1. Njih trojica se natječu ove sezone, Lando Noris u bolidu momčadi McLaren, i Mercedesov dvojac Lewis Hamilton i George Russell. Deset Britanaca osvajalo je naslove svjetskih prvaka, a od njih najuspješniji je Lewis Hamilton, koji prvo mjesto na vječnoj listi dijeli s Michaelom Schumacherom. Obojica na svom kontu imaju po sedam naslova svjetskog prvaka. Hamilton je ujedno i vozač s najviše pobjeda, najviše najboljih startnih pozicija i najviše osvojenih bodova. Deset Britanaca osvojilo je ukupno 20 naslova. Prvi od njih je Mike Hawthorn, koji je 1958. godine postao četvrti prvak Formule 1. Višestruki šampioni iz Velike Britanije su Hamilton (sedam naslova), Jackie Stewart (tri naslova), te Graham Hill i Jim Clark (po dva naslova). Po jednu titulu za Veliku Britaniju osvojili su Mike Hawthorne, John Surtees, James Hunt, Nigel Mansell, Damon Hill i Jenson Button. Danas na gridu imamo tri momčadi koje se natječu pod britanskom zastavom, a to su Aston Martin, McLaren i Williams. Momčadi koje su kao britanski konstruktori osvajale naslove su McLaren, Williams, Brabham, Brawn GP, British Racing Motors, Cooper Car Company, Lotus i Tyrell.

„Voziti pred domaćom publikom donosi i nekoliko desetinki prednosti po krugu.“, izjavio je Nigel Mansell o utrkivanju doma. Iako ne postoje dokazi o istom, Mansell je doista bio izvrstan na utrkama u svojoj zemlji, šest puta tijekom svoje karijere postavio je najbrži krug na stazi Silverstone.

Objava Formula 1 u Velikoj Britaniji: Kolijevka utrkivanja pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Piše: Hrvoje Bučar
Naslovna fotografija: Surtees i Gurney na VN Nizozemske 1964. (Autor: Harry Pot)

Prva F1 pobjeda

Četvrti je kolovoza 1963. Nürburgring, 25. Grosser Preis von Deutschland, šesta utrka od deset prvenstvenih.

Prethodnu, na Silverstoneu, dobio je Jim Clark na Lotus-Climaxu te još više povećao vodstvo u Prvenstvu. Surtees u Ferrariju četvrti je u poretku, iza Richieja Ginthera i Grahama Hilla.

I na njemačku utrku Clark je došao kao favorit, nadmašivši Surteesa u kvalifikacijama za 0,9 sekundi. Poveo je s pole-positiona, a do trećeg kruga već su mnogi odustali.

Već u prvom krugu, Clark uočava probleme s motorom, što na prvo mjesto dovodi Ginthera, a on pak vrlo brzo pada na 5. mjesto zbog problema s mjenjačem. Još uvijek u prvom krugu, Surtees je poveo utrku i borio se protiv pratećeg Clarka. Timski mu kolega Willy Mairesse, na dijelu staze zvanom Flugplatz, izletio je među gledatelje, gdje međutim, čudom, nitko nije stradao. Ipak, bolid je udario i bolničara koji taj sraz nije preživio. Mairesse je u izlijetanju slomio ruku, a još u prvom krugu dogodio se sudar između Lorenza Bandinija i Innesa Irelanda. Obojica su odustala, bez ozljeda.

Nakon što je Hill odustao zbog kvara na mjenjaču, Bruce McLaren je izbio na treće mjesto, ali uskoro je i on doživio tešku nesreću. Prebačen je u bolnicu bez svijesti, s potresom mozga i ozljedama.

Amerikanac Tony Settember izletio je sa staze u petom krugu, bez ozljeda. Nizozemac Carel Godin de Beaufort izgubio je lijevi stražnji kotač u devetom krugu, ali je uspio zadržati bolid na stazi i izvukao se neozlijeđen. Chris Amon se još u prvom krugu zabio u stabla pokraj staze jer je njegovoj Loli otkazao upravljač, a prošao je s lakšim ozljedama.

Na čelu, Clark je prestigao Surteesa, ali Surtees je uspio uzvratiti krug poslije, a potom konstantno povećavati prednost. Na trećem mjestu našao se Ginther koji se također mučio s tehničkim problemima. Odustali su Južnoafrikanac Tony Maggs i Švicarac Jo Siffert, kojem se na kraju ipak piše osvojeno deveto mjesto. Ranije su već odustali Portugalac Mário de Araújo Cabral i Amerikanci Dan Gurney i Tonny Settember pa je samo deset automobila ostalo na stazi.

Do kraja, Surtees je povećavao prednost pred Clarkom i s razmakom 1’17“ nadmoćno pobijedio u utrci. U njegovoj četvrtoj sezoni i 27. utrci domogao se svoje prve F1-pobjede u karijeri i nagovijestio početak uspješnog angažmana u Ferrariju, koji će mu donijeti mu naslov prvaka već sljedeće sezone.

Ferrari je posljednji put prije ovoga osvojio GP s Philom Hillom, u Monzi dvije godine ranije, a Surtees je nakon utrke izjavio da je sa zadovoljstvom pokazao svojoj bivšoj momčadi (BRM) kako se može biti uspješan – aludirajući na jadnu sezonu ’62.

U poretku vozača, Surtees je napredovao na drugo mjesto, 20 bodova iza Clarka (42). Svi vozači s najmanje 6 bodova i dalje su imali teoretske šanse za osvajanje naslova, međutim pobjeda u sljedećoj utrci bila bi dovoljna da Clark vrlo rano osvoji titulu. Slična situacija bila je i u Prvenstvu konstruktora. Ferrari je napredovao na drugo mjesto, 21 bod iza vodećeg Lotusa, kojem je nedostajala samo jedna pobjeda za osvajanje konstruktorskog naslova.

Ovdje, Clarkovo drugo mjesto bilo je i njegovo jedino u cijeloj F1 karijeri. Nakon utrke je izjavio da je Surtees dobro vozio, dok se on sam bez jednog cilindra borio da zadrži bolid u utrci. Ginther je bio treći ispred Nijemca Gerharda Mittera, Amerikanca Jima Halla i Šveđana Joa Bonniera. Jack Brabham je završio sedmi ispred Britanca Trevora Taylora, Sifferta i Francuza Bernarda Collomba.

I sljedeće godine, poslije vrlo lošeg prvog dijela sezone, Surtees je ponovio uspjeh i uzeo VN Njemačke ’64. (ovaj put, ispred Grahama Hilla s prednošću 1’15“). Ta je pobjeda prekinula Clarkov pobjednički niz, ali Surtees nakon polovice sezone nije bio ni među prvom petoricom u poretku.

Ipak, s dva druga mjesta, dvije pobjede i jednim odustajanjem do kraja sezone – John Surtees je osvojio Prvenstvo, s jednim bodom prednosti ispred Grahama Hilla.

Senzacionalni klinac

John Surtees rođen je 11. veljače 1934. u Tatsfieldu, selu u engleskoj pokrajini Surrey.

Obiteljska situacija u startu mu je donijela prednost po pitanju dostupnosti motocikala. Naime, njegov otac Jack Surtees, vlasnik motociklističke trgovine u južnom Londonu, bio je trostruki britanski prvak motocikala-prikoličara. Najstariji od troje djece, John je do svoje 11. godine već imao vlastiti bicikl te ga je podjednako vješto vozio i popravljao. U 16. godini napustio je školu i postao mehaničar-pripravnik u tvornici motocikala Vincent.

Surteesov je prvi uspjeh na trkaćoj stazi prošao pomalo neslavno. Naime, 1948. nastupio je u utrci sa svojim ocem kao suvozačem, kad je imao samo 14 godina, a njihova je pobjeda naknadno poništena nakon što je otkrivena Johnova prava dob.

Tri godine poslije izazvao je senzaciju pred tisućama gledatelja kao 17-godišnji mladac, kad je šampionu Geoffu Dukeu opasno zagorčao dan na ACU International Meetingu u Thruxtonu. Duke je tom prilikom ipak bio najbolji, a Surtees je i sam zagazio na put prema slavi. (Duke je vozio motociklističke Velike nagrade 1950-59.; osvojivši pet naslova prvaka u klasama 350 i 500 ccm i pobijedivši šest puta na utrci Isle of Man Tourist Trophy.)

“Najsvjetliji trenutak moje karijere, onaj koji je sve pokrenuo, doživio sam sa 17 godina. Bila je to moja pobjeda na relativno nevažnoj cestovnoj utrci u Walesu, na Vincentu kojeg sam uglavnom sam napravio. Bio je to prvi put da sam osjetio spoj čovjeka i stroja. Nikada neću zaboraviti vibraciju koju sam osjetio, znajući da sam dio motocikla. Teklo je… Ja sam letio… To je bio dan kada je rođena budućnost.” – izjavio je Surtees desetljećima poslije.

Dvaput zaredom, dvostruki prvak!

Svoje prve nastupe u Svjetskom prvenstvu motocikala Surtees je ostvario na Nortonima, počevši od 1952., ali do 1956. ta je marka upala u financijske poteškoće pa se preselio u moćni i perspektivni talijanski tim MV Agusta.

I doista, u svojoj prvoj sezoni (’56.) s MV Agustom Surtees je osvojio Svjetsko prvenstvo 500 ccm, iako mu je tu pripomogla situacija gdje je FIM (Fédération Internationale de Motocyclisme) suspendirao Dukea iz natjecanja na šest mjeseci, zbog njegove podrške štrajku vozača.

Surtees 1957. nije uspio obraniti svoj naslov, završio je treći u klasi Premier. Ali, ’58. vratio se u velikom stilu, pobijedivši na svakom Grand Prixu od 500 ccm i 350 ccm na kojem se natjecao. Prvi je put postao dvostruki svjetski prvak, a taj je podvig ponovio i sljedeće sezone kad je moćna MV Agusta maksimalno došla do izražaja. Taj niz uspjeha donio mu je golemu popularnost u Italiji i nadimak Figlio del vento (“Sin vjetra”).

Premda bi povremeno bilježio i poraze, u svojoj posljednjoj sezoni Svjetskog prvenstva (’60.), potvrdio je obje krune, čime je ostvario šest naslova u tri godine. Nadalje, te je sezone postao i prvi vozač u povijesti koji je osvojio utrku Isle of Man TT Senior tri godine zaredom, prije odlaska u Formulu 1.

1959., sada već slavnog motociklističkog asa zapazili su nezajažljivi automobilistički menadžeri i lovci na talente; pozvan je na probne vožnje. U svojoj prvoj utrci jednosjeda, u Goodwoodu (sudjelovao i Ken Tyrrell), u F3 Cooperu, završio je tijesno drugi, iza Jima Clarka – tada obećavajućeg mladića u Lotusu – čiji ga je šef Colin Chapman odmah angažirao za 1960-tu. Prvi nastup, u Monte Carlu, nije završio. Odustao je na četvrtini utrke, zbog kvara na mjenjaču. U srpnju, na britanskom GP-u, svojoj drugoj utrci u životu, bio je drugoplasirani, 49,6 sekundi iza Jacka Brabhama.

U kolovozu, na GP Portugala, osvojio je svoj prvi pole-position i postigao najbrži krug, ali zbog nevolja s hladnjakom, odustao je na 2/3 utrke. Na posljednji GP sezone, onaj američki, u Riversideu (Kalifornija), kvalificirao se kao šesti, ali je zbog vozačkog incidenta odustao već u trećem krugu.

Ti rezultati – iako se danas možda ne čine naročito senzacionalnima – odmah su Surteesa učinili vrlo traženim vozačem.

Prelazak u F1

Od 1961. sasvim je prestao je voziti motociklističke utrke te razmotrio nekoliko ponuda iz Formule 1, uključujući i onu koju mu je dao Chapman – da bude partneru Clarku u Lotusu. Umjesto toga, Surtees je odlučio voziti Cooper, a zatim Lolu – međutim, s nijednim od njih nije polučio bogzna kakve rezultate.

Prva utrka ’61. bila je u Monaku. Surtees se kvalificirao kao 12. te odustao 68. krugu zbog kvara na motoru.

Od ukupno osam utrka te sezone, na pola njih je odustao, a do kraja osvojio dva peta mjesta, u Belgiji i Njemačkoj. Prvak je postao Phil Hill u Ferrariju, s dvije pobjede, dva druga i dva treća mjesta – samo s jednim bodom više od drugoplasiranog Wolfganga von Tripsa.

Godine 1962. Surtees je nastupao s istim motorom (Climax), ali u drugoj momčadi, Loli. U prvoj utrci sezone, u Zandvoortu, kvalificirao se na prvo mjesto, ali je tijekom utrke odustao.

Do kolovoza i VN Njemačke, nanizao je dva peta, jedno četvrto i dva druga mjesta. Na Nürburgringu se kvalificirao kao četvrti, ali je na kraju bio drugi, samo 2,5 sekunde iza Grahama Hilla. I to mu je bio sav uspjeh te sezone – za konačno četvrto mjesto u Prvenstvu.

U posljednje tri utrke – Italija, SAD i Južnoafrička Republika – Surtees je odustao, svaki put zbog kvara na motoru.

Međutim, njegova nevjerojatna snaga, talent i upornost, držali su ga u središtu pažnje, posebno u Italiji. Od bivše zvijezde MV Aguste sada se očekivalo da predvodi slavnu talijansku momčad Formule 1.

Enzo Ferrari (koji je vodio motociklistički tim u 1930-tima) cijenio je strast i borbeni duh Johna Surteesa, te ga je ’63. angažirao kao svojeg vozača broj jedan.

“Formula 1, sportski automobili… ili bilo što drugo za što bismo se mogli odlučiti. Evo ugovora!” – rekao je Enzo, a Surtees je osjećao čudnu atmosferu u njegovom uredu. Slike Ferrarijevih na dužnosti poginulih vozača poredale su se po zidovima. Smrt je bila rutina u automoto utrkama pedesetih i šezdesetih godina, posebno za momčad Ferrarija. Surtees je znao da pridruživanje Ferrariju neće biti samo borba za osvajanje Prvenstva; bit će to borba za opstanak.

Dobio je nadimak ‘Veliki John’ (Big John), a zvali su ga i ‘Neustrašivi John’ (Fearless John) – posebno 1964., nakon što je osvojio još jednu briljantnu pobjedu na zastrašujućem i opasnom Nürburgringu, ispred Grahama Hilla u BRM-u.

Poslije gore opisane prve Surteesove pobjede, sezona ’63. se nastavila. Najprije je već na sljedećoj utrci u Monzi, poslije osvojenog pole-positiona, morao odustati u 16. krugu, zbog kvara na motoru.

U Watkins Glenu u SAD-u, kvalificirao se treći, da bi u 82. krugu (od 110) opet odustao zbog motora. U Mexico Cityju se kvalificirao drugi, ali je zbog nepravilnog starta diskvalificiran.

U posljednju utrku sezone, održanoj u južnoafričkom East Londonu, s vodstvom je došao nedostižni Jim Clark (54 boda), a pratili su ga Ginther (29), Graham Hill (25) i Surtees (22).

Clark je uzeo pole-position, a Surtees se kvalificirao četvrti, iza Brabhama i Gurneya. Na kraju, Clark je upisao pobjedu i potvrdio osvajanje svojeg prvog naslova, s golemom bodovnom prednošću. Surtees je još jednom odustao zbog motora te time zadržao četvrto mjesto u Prvenstvu, iza Ginthera i Hilla. Njih su dvojica naime, osvojila identičan broj bodova i tako podijelila naslov viceprvaka.

Šampionska sezona bez šampionskog niza

Sezona ’64. imala je deset utrka; američku i meksičku izvan Europe… Prva od njih, u svibnju, održavala se u Monaku. Pole-position uzeo je Clark ispred Brabhama, dok je Surtees bio dobar četvrti.

S treće startne pozicije pobijedio je Hill, dok su Brabham i Surtees morali odustati. Drugi je bio Hillov kolega Ginther, koji se probio s osmog startnog mjesta.

U Zandvoortu, dva tjedna poslije, Surtees je s 4. startnog mjesta osvojio drugo mjesto u utrci, iza Clarka. Tako je uhvatio bodovni priključak i optimistično očekivao sljedeću utrku, Spa-Francorchamps.

U Belgiji je, iznenađujuće, pobijedio Clark sa šestog startnog mjesta, dok je Surtees startao peti, ali je već u petom krugu morao odustati.

Uoči sljedeće utrke, francuskog GP-a, Surtees je već zaostajao 15 bodova ispred vodećeg Clarka. Na stazi Rouen-Les-Essarts Clark je opet startao s pole-positiona, dok je Surtees imao treću poziciju. Već u šestom krugu Surtees odustaje zbog kvara, a malo poslije polovice utrke i Clark.

Britanski GP vozio se na Brands Hatchu. Prvih pet startnih pozicija zauzeli su Clark, Hill, Gurney, Brabham i Surtees. Do kraja su Clark i Hill zadržali vodeće pozicije, a Surtees je napredovao do trećeg mjesta. Clark je povećao prednost u Prvenstvu i izgledalo je da će naslov biti obranjen.

Na svojem omiljenom Nürburgringu, Surtees je osvojio i pole-position i utrku. Drugi je bio Hill, a Jim Clark je odustao na polovici utrke zbog kvara na ventilima.

Hill je preuzeo prednost u Prvenstvu, a Surtees je sve lakše pratio, popevši se na treće mjesto.

U Zeltwegu je vožena sedma utrka sezone. Hill je s pole-positiona odustao već u trećem krugu, a pobjednik je bio Bandini, sa sedmog startnog mjesta. Surtees je odustao u 9. krugu, a Clark u četrdesetom, pa se bodovna situacija za naslov prvaka nije promijenila.

U Monzi, pred domaćom publikom, Figlio del vento je s lakoćom uzeo pole-position, a u utrci cijelo vrijeme nije ispuštao vodstvo. Završio je prvi, s 1’06“ prednosti ispred McLarena, a zaostatak trećeg Bandinija i četvrtog Ginthera bio je više od jednog kruga. Hill i Clark nisu osvojili bodove (odustajanja u 1. i 27. krugu) pa se tablica Prvenstva promijenila: prvi je Hill s 32 boda; drugi Clark, 30; treći Surtees s 28 bodova.

Odluka pada u posljednjoj utrci

Pretposljednja utrka vozila se u Watkins Glenu, u SAD-u, 4. listopada. Pole-position je osvojio Clark; drugi je bio Surtees, dok je Hill startao tek peti, iza domaćeg vozača Gurneyja.

U konačnici, pobijedio je Hill s 30,5 sekundi ispred Surteesa, dok je Clark odustao na polovici utrke. Na početku je bio poveo, ali Surtees i Mike Spence ubrzo su prošli naprijed, spustivši aktualnog prvaka na treće mjesto. Nakon već jednog kruga, poredak se drastično promijenio: Surtees, Spence (sa 6. mjesta), Hill, Clark, Brabham, Ireland, Gurney i McLaren.

Hill je ubrzo zaobišao Spencea za drugo mjesto, ali malo poslije i sam je preteknut. Clark je zatim napao Surteesa i uspješno preuzeo vodstvo u 13. krugu. Sljedećih 18 krugova Clark se sve više odvajao od Surteesa, a Hill se probio na drugo mjesto, i sam pretekavši Surteesa.

U 40. krugu, Clarkov Lotus počeo je gubiti brzinu zbog problema s ubrizgavanjem goriva. Surtees, zatim Hill i Gurney obišli su ga u 44. krugu. Ekipa je dva kruga pokušavala prilagoditi sustav ubrizgavanja i Clark se ponovo priključio utrci na posljednjem mjestu, te konačno odustao nakon samo šest krugova. Colin Chapman je bolid drugog vozača (Spencea, trenutačno 4. mjesto) dodijelio Clarku, u nadi da bi ipak mogao napredovati ispred Hilla i Surteesa te smanjiti bodovnu razliku. Spence je pak pokušao nastaviti u Clarkovom automobilu, ali je uskoro morao odustati.

U nastavku, Hill je preuzeo vodstvo od Surteesa u 45. krugu, a Clark je sada bio već na trećem mjestu, dostizao je Hilla sekundu po krugu i gotovo izjednačio svoje kvalifikacijsko vrijeme, sve dok i drugi Lotus nije počeo raspršivati gorivo uokolo. Clark je zato odustao u 102. krugu i ostao bez bodova. Pred kraj, od vodećih su samo Hill i Surtees imali ispravne automobile, a Hill je upisao svoju drugu pobjedu u sezoni. Treće mjesto osvojio je Švicarac Jo Siffert u Brabhamu, ispred Amerikanaca Richieja Ginthera i Walta Hansgena.

Prije posljednje utrke sezone, u Meksiku, Graham Hill je imao pet bodova više od Surteesa, a s obzirom na tadašnji način bodovanja (9-6-4-3-2-1), uz njih je jedino još Jim Clark imao teoretsku šansu da osvoji Prvenstvo.

Pole-position osvojio je Clark, dok su favoriti Surtees i Hill startali s 4. odnosno 6. mjesta. Bila je to dotad jedna od najdramatičnijih završnica Prvenstva, jer da bi osvojio naslov: Clark mora pobijediti u utrci, pri čemu Surtees ne bi završio više od trećeg, a Hill od četvrtog mjesta. Surtees bi mogao osvojiti naslov u svakom slučaju, ako bi završio prvi; ili drugi, ako Hill ne bi završio najmanje peti.

Clark je poveo! Gurney je vozio na drugom mjestu. Hill i Surteesov momčadski kolega Bandini, borili su se za treće mjesto. Surtees je vozio peti u poretku, naizgled bez ikakvih šansi. Međutim, Bandini je naletio na stražnji dio Hillovog BRM-a, oštetivši njegov ispušni sustav i izgubivši nekoliko mjesta. Hillov je bolid i dalje funkcionirao s iskrivljenom ispušnom cijevi, ali zbog toga je gubio na snazi.

Činilo se da će Clark lagodno obraniti titulu… I da je ostalo tako, on bi bio prvak s četiri pobjede u odnosu na Hillove dvije, iako bi bili izjednačeni po bodovima (39).

U pretposljednjem krugu, međutim, otkazao je dovod ulja i Clarkov motor se zaglavio, baš u trenutku dok je započinjao posljednji krug! Sad je vodio Gurney; Bandini je na 2. mjestu, Surtees na trećem – što znači da bi Prvenstvo pripalo Hillu, ako se Surtees ne probije na drugo mjesto!

Uvidjevši to, šef Ferrarijevog tima mahnito je signalizirao Bandiniju da uspori – kako bi kasnije ušao u posljednji krug i pustio Surteesa da prođe naprijed. Bandini je to lojalno i učinio, pa je Surtees završio drugi, čime je osvojio Svjetsko prvenstvo vozača sa samo jednim bodom više od Hilla (40:39)!

U međuvremenu, Gurney je osvojio Grand Prix (jedan od svoja četiri), gotovo nezapaženo. Jimu Clarku se piše šesto mjesto s krugom zaostatka, dok je Graham Hill uspio završiti na 11. mjestu i postati viceprvak. Treće u mjesto Prvenstvu zauzeo je Clark, a četvrto Bandini, s istim brojem bodova kao i petoplasirani Ginther.

Bolide Ferrarija za ovu utrku prijavio je North American Racing Team (NART) pa je livreja bila bijelo-plava, uobičajena za timove iz SAD-a. Inače, ova je utrka bila posljednji put da su Ferrarijevi F1 bolidi nosili neku drugu boju osim tradicionalne crvene.

Ferrari, Cooper, Honda, BRM

U sezoni ’65. svjetski je prvak ostao vjeran Ferrariju i nastupio na osam od deset prvenstvenih utrka. Američku i meksičku utrku je propustio jer je u rujnu doživio nesreću opasnu po život na stazi Mosport Park Circuit (Ontario, Kanada) – dok je “na crno” trenirao u sportskom automobilu Lola. Izgubio je kotač u zavoju, izletio, izašao iz automobila, onesvijestio se i srušio. Posljedica nesreće je ta da mu je jedno rame bilo 10 cm niže od drugog. Tamošnji liječnici su većinu prijeloma zaliječili bez operacija, rastežući njegovo smrskano tijelo sve dok se odstupanje desno-lijevo nije smanjilo do jednog centimetra – i tako je ostalo. Mjesecima se oporavljao u bolnici i morao ponovno učiti hodati. Svaki dan je brojao korake koje je uspio napraviti u bolničkim hodnicima koji su bili okićeni božićnim ukrasima. Jednog dana bilo je osam. Sljedeći dan, 83.

Vratio se u trkaćem automobilu Ferrari u Modena, već u ožujku, postavljajući rekorde krugova. Sedam mjeseci nakon nesreće zbog koje je morao ponovno učiti hodati, postavljao je rekorde na stazi. Demonstracija upornosti, strasti, vještine i hrabrosti.

Za sljedeću sezonu Formule 1 bio je spreman.

Nastupnu utrku u East Londonu završio je drugi, a Jim Clark započeo je pobjednički niz. Doduše, na drugoj utrci u Monaku Clark nije nastupio. Pobjednik Hill, Surtees četvrti.

Nakon toga slijedi Clarkova niska od pet uzastopnih pobjeda, dok je John Surtees bilježio odustajanja i prosječne rezultate.

Svoju posljednju utrku sezone Surtees je vozio pred domaćom publikom u Monzi. Kvalificirao se 0,2 sekundi iza Clarka, ali je nije završio. Odustao je na pola utrke zbog kvara spojke. Dvostruku pobjedu odnijeli su BRM-i. Prvi je bio Jackie Stewart (3.startno mjesto), a drugi Graham Hill. Jim Clark, iako je odustao zbog kvara na ubrizgavanju goriva (sic!), zadržao je prednost u Prvenstvu. Prije zadnjih dviju utrka vodio je s 54 boda. Drugi Hill imao je 34 boda, treći Stewart 33, a četvrti Surtees 17, bez šansi za obranu titule.

U Meksiku i SAD-u zato valjda nije ni nastupio. U Watkins Glenu pobijedio je Hill, a Clark nije završio. U Mexico Cityju pobijedio je Ginther, dočim su i Clark i Hill odustali.

Šampion je – po drugi put – Jim Clark s 54 boda. Viceprvak Hill ima 40 bodova, a trećeplasirani Stewart 33. S jednim drugim, dva treća te po jednim četvrtim i sedmim mjestom, Surtees je završio peti u konačnom poretku.

Iako je u sljedećoj sezoni imao četiri odustajanja (od 9 utrka), s dvije pobjede te jednim drugim i trećim mjestom završio je kao viceprvak – iza Jacka Brabhama.

Na prvoj utrci sezone ’66. u Monaku, morao je odustati, a na sljedećoj, VN Belgije, osvojio je svoju posljednju pobjedu za Ferrari. Na toj prostranoj stazi pobijedio je s 42 sekunde prednosti ispred nailazeće mlade nade – stanovitog njemačkog Austrijanca u Cooperu, Jochena Rindta.

Naime, već od sljedeće utrke Surtees vozi za Cooper, a Rindt mu postaje momčadski kolega. Početak je neslavan, tri odustajanja zaredom (FRA, GBR, NED) pa nakon polovice sezone Surteesa nema među prvom petoricom.

Na Nürburgringu je završio drugi, iza Brabhama, a na donedavno „domaćoj“ Monzi odustao je prije polovice utrke, zbog dovoda goriva. Pobjeda, jedina u karijeri, pripala je Ludoviku Scarfiottiju iz Ferrarija, dok je drugi bio njegov timski kolega Britanac Mike Parkes (jedini podij u karijeri). Surtees je na 4. mjestu u Prvenstvu; trenutačno vodi Brabham.

U SAD-u je bio treći, iza Clarka i Rindta, a na posljednjoj utrci u Meksiku je pobijedio. I pole-position i pobjeda bili su njegovi, prva za novu momčad. U Prvenstvu je uzeo drugo mjesto, s popriličnim zaostatkom za Brabhamom.

Surtees vozi za mladu momčad Honda, u njezinoj tek 4. sezoni, s promjenjivim uspjehom. Francuski i kanadski GP je propustio, dok je u Monaku, Nizozemskoj, Belgiji i SAD-u odustao. Prvenstvo je uzeo novozelandski vozač Denny Hulme, u svojoj tek trećoj sezoni, za tim Brabham. Slijede ga Jack Brabham, Clark i Surtees.

U uvodu nove sezone, 1. siječnja 1968. u Kyalamiju, pobijedio je Jim Clark, ispred Hilla i Rindta; Surtees u Hondi bio je osmi, bez bodova.

Jim Clark poginuo je 7. travnja u Hockenheimu, na utrci Formule 2.

Prvenstvo se, naravno, nastavilo, bez njega. Drugu utrku sezone u Madridu pobijedio je Hill i nagovijestio dobru sezonu, premda osjetno zasjenjenu Clarkovom tragedijom. Imala je 12 utrka, a Surtees je razočaravajuće nizao odustajanja (8/12).

Drugo mjesto uzeo je u Francuskoj, a treće u SAD-u. Bilo je to dovoljno za osmo mjesto u Prvenstvu, a Hondi za šesto u Prvenstvu konstruktora. Naslov je osvojio Graham Hill (svoj drugi), ispred Stewarta i Hulmea.

Surtees 1969. opet vozi za BRM. Ima samo dva plasmana; peto mjesto u Španjolskoj i treće u Watkins Glenu. Pet odustajanja i tri preskočene utrke donijele su mu na kraju 11 mjesto, dok je prvak po prvi put postao Jackie Stewart u Matri, s deeebelom prednošću ispred Belgijanca Jackieja Ickxa (63-37).

Sljedeće godine John Surtees vozi za SRO, vlastitu momčad.

Surtees Racing Organisation

Još je 1966. John Surtees osnovao trkaću momčad Surtees Racing Organisation (SRO) – s nakanom da sudjeluje u Canadian-American Challenge Cupu, poznatijem kao Can-Am (to se natjecanje sportskih automobila uspješno održavalo od 1966-87., a u njemu su sudjelovali i mnogi F1 vozači).

Te, 1966. godine prvak Can-Am-a bio je upravo John Surtees, kao vlasnik/vozač, a kasnije su to ostvarivali i Bruce McLaren, Denny Hulme, Alan Jones, Jacques Villeneuve…

Surtees Racing Organisation proveo je devet sezona (1970-78.) kao konstruktor u Formuli 1, Formuli 2 i Formuli 5000. (F5000 je bila međunarodna kategorija bolida do 5000 ccm koja se održavala 1968-82., a u njoj su sudjelovali i mnogi znameniti konstruktori – McLaren, Eagle, March, Lola, Lotus, Elfin, Matich i Chevron).

SRO se seriji F5000 priključio 1969., kad je tim po prvi put nastupio s vlastitom konstrukcijom automobila. Poprilično uspješna, momčad je pobijedila na četiri utrke, tri uzastopno, u sezoni od 13 utrka.

To je Surteesa potaknulo da se proširi i na F1. Nakon što je 1969. kao vozač imao vrlo tešku sezonu s BRM-om, odlučio je postati vlasnik/vozač momčadi, a novoosnovani tim priključio se Prvenstvu sredinom sezone 1970. Naime, zbog kašnjenja u isporuci vlastitog F1 bolida, John Surtees je prve četiri utrke bio je prisiljen voziti u starom McLarenu. Novi bolid osvojio je svoja prva dva boda uopće, na VN Kanade. Nakon nje uslijedila je VN SAD-a, gdje je tim osvojio još jedan bod i time je zaključena njihova prva sezona.

Uz Johna Surteesa, 1971. su za SRO vozili još Nijemac Rolf Stommelen, Britanci Brian Redman, Derek Bell i Mike Hailwood, Amerikanac Sam Posey i Nizozemac Gijs van Lennep. Oni su osvojili jedno četvrto, dva peta i jedno šesto mjesto te osvojili deveto mjesto u Prvenstvu konstruktora.

Sljedeće godine glavni vozači za SRO bili su Australac Tim Schenken i Talijan Andrea de Adamich. S Hailwoodom i Surteesom (koji je vozio samo talijanski GP; ujedno i svoju posljednju utrku uopće) osvojili su 18 bodova i 5. mjesto u Prvenstvu, ispred Marcha BRM-a i Matre.

Posljednja utrka Johna Surteesa

Talijanski GP 1972. održavao se u Monzi 10. rujna, kao deseta utrka od dvanaest prvenstvenih. Staza je modificirana dodavanjem dviju šikana, jedne ispred Curva Grande i jedne na mjestu stare Curva Vialone, kako bi se smanjile brzine, navodno zbog sigurnosti.

Najbolje se kvalificirao Jackie Ickx u Ferrariju, ispred Novozelanđanina Chrisa Amona u Matri i Jackieja Stewarta u Tyrrellu. SRO-i su bili deveti (Hailwood), devetnaesti (Surtees), 21. (de Adamich) i 22. (Schenken) na startu.

Sa šeste startne pozicije, utrku od 55 krugova dobio je Emerson Fittipaldi u Lotusu. Drugi je bio Hailwood, a treći Hulme. Ostala tri SRO-a odustala su zbog tehničkih problema, a četiri kruga prije kraja odustao je i Ickx.

John Surtees nije završio svoju posljednju utrku, kao uostalom, ni onu debitantsku svojedobno, u Monte Carlu, dvanaest godina prije, kad je nastupio za Lotus. Ovdje, na oproštaju, odustao je u 20. krugu, zbog kvara na dovodu goriva.

… i time se vozač John Surtees, oprostio od Formule 1, dok vlasnik momčadi Surtees Racing Organisation, izvjesni John Surtees, prvak iz 1964., nastavlja s natjecanjem.

SRO bez većih uspjeha

1970-78. momčad je nastupila na 119 utrka Formule 1, ali nije uspjela nijednom pobijediti. Osim ovdje već spomenutih vozača, za Surteesa su vozili i takvi majstori kao što su: René Arnoux, Vittorio Brambilla, Jean-Pierre Jabouille, Alan Jones, Jochen Mass, Carlos Pace, Patrick Tambay, John Watson…

Uglavnom, 1972. godinu SRO je završio na petom mjestu u Prvenstvu konstruktora, dok je od vozača najbolji bio Mike Hailwood, s osvojenim osmim mjestom. John Surtees nije osvojio nijedan bod, de Adamich tri, a Schenken dva boda.

SRO je baš te, 1972. počeo raditi i tzv. customer-cars, bolide za druge naručitelje tj. timove, od kojih je najpoznatiji Hesketh, s kojim je James Hunt osvojio svoju prvu pobjedu u Zandvoortu 1975.

Pace i Hailwood su u 1973. iznimno mnogo odustajali, a momčad je, osvojivši tek 9 bodova (sve Carlos Pace), zauzela 7. mjesto u Prvenstvu. 1974. bila je još malo gora jer je Pace osvojio samo tri boda, što je bilo dovoljno samo za 11. mjesto u poretku.

SRO je 1975. nastupio na svim utrkama, osim u SAD-u. Najbolji rezultat bilo je osmo mjesto Johna Watsona u Monaku. Bez osvojenih bodova, momčad je završila sezonu na 15. mjestu.

Alan Jones je 1976. uspio osvojiti po jedno četvrto, peto i šesto mjesto, što je njemu donijelo 15. mjesto, a SRO-u 10. mjesto u Prvenstvu, odmah iza tima Brabham, a ispred tima Fittipaldi.

Vittorio Brambilla je 1977. za SRO postizao nešto bolje rezultate (po jedno 4., 5. i 6. mjesto) i zauzeo 16. mjesto u Prvenstvu vozača. To je bilo i svih šest bodova za SRO, što je bilo dovoljno za 11. mjesto u Prvenstvu konstruktora. (Brambilla je te godine bio praktički jedini Surteesov vozač.)

Godine 1978. tim je dodao drugi automobil za konkurentnog vozača, Britanca Ruperta Keegana, ali problemi s financiranjem su se nastavili, točnije, zaoštrili. Nedostatak dobrih rezultata, naravno, produbio je stare probleme i stvorio nove.

Vjerni Fordovom motoru, s njim su ušli i u svoju posljednju F1 sezonu. Brambilla je u Austriji osvojio šesto mjesto i to je bio sav rezultat za tu sezonu. Ruppert Keegan, Carlo Franchi – Gimax, René Arnoux i Beppe Gabbiani nisu osvojili ni boda. Surtees Racing Organisation svoju posljednju sezonu završava s jednim Brambillinim bodom i trinaestim mjestom.

U nemogućnosti da osigura dovoljno novca, SRO je napustio F1 nakon sezone, unatoč tome što je imao bolid pripremljen za 1979. Nakon nastupa u Britanskom F1 prvenstvu (bivši F5000) u listopadu iste godine, Surtees Racing Organisation zauvijek je zatvorio svoje boksove.

Kao Nuvolari i Rosemeyer

John Surtees i dalje ostaje jedini vozač koji je osvajao naslove u Formuli 1 i Svjetskom motociklističkom prvenstvu.

Ovdje više puta spominjani Surteesov suvremenik i prijatelj Mike Hailwood također je u F1 došao iz motociklizma. 1958-67. osvojio je četiri naslova prvaka u klasi 500 ccm (1962-65.); dva naslova u klasi 350 ccm (1966-67.) i tri naslova u klasi 250 ccm (1961., 1966-67.) – ukupno devet naslova svjetskog prvaka!

U Formuli 1 je debitirao 1963., na britanskom GP-u, u Lotusu – za koji je vozio i pobjednik toga dana, Jim Clark. Hailwood je nastupio u 50 utrka, a do 1974. s prekidima je vozio za Lotus, Lolu, Surtees i McLaren.

No, prije Drugog svjetskog rata praksa prelaženja iz motociklizma u automobilističke GP-e i bila je itekako uobičajena.

Legendarni talijanski šampion Tazio Nuvolari (1892-1953.), prije nego se definitivno posvetio automobilizmu, bio je motociklistički prvak. 1925. je osvojio Europsko motociklističko prvenstvo u klasi 350 ccm. Četiri puta zaredom pobijedio je na utrci Nations Grand Prix (1925-28.) i pet puta uzastopce na utrci Lario Circuit (1925-29.). Prvu probu na 4 kotača imao je 1925., ali se tek od 1931. natječe isključivo u automobilizmu. 1932. s Alfa Romeom osvojio je Europsko automobilističko prvenstvo (Championnat d’Europe des pilotes).

Njegov dobar prijatelji i potencijalni nasljednik, Nijemac Bernd Rosemeyer (1909-38.) u sezoni ’31. postigao je deset motociklističkih pobjeda u klasi 250 ccm. Pobjeđivao je i u klasama 500 ccm i 1000 ccm, ali titulu prvaka nije ponio. Nakon što je Rosemeyer 1938. poginuo pokušavajući oboriti brzinski rekord, upravo je Nuvolari sjeo na ispražnjeno mjesto u Auto Unionu. Između 1935-37. Rosemeyer je s Auto Unionom nastupio na 35 Velikih nagrada, pobijedivši 10 puta i osvojivši Europsko automobilističko prvenstvo 1936. (najjača automobilistička kategorija prije osnivanja Formule 1).

Zaklada „Henry Surtees“

John Surtees imao je reputaciju svadljivog i zajedljivog čovjeka. Naravno, jer je uvijek govorio što misli i nije trpio budale. Dok bi većina vozača svoju agresiju ostavila u kokpitu, Surtees bi zadržao svoje „trkaće lice“, što je mnogima bilo zastrašujuće.

Inače, i Johnov sin Henry John Surtees (1991-2009.) vozio je utrke. Nakon kartinga, 2006. je prešao u britansko prvenstvo Ginetta-GT-Junior, gdje je odmah osvojio treće mjesto. Potom je vozio britansku Formulu BMW, a 2008. nastupa u Formuli Renault. Potom se okušao u Formuli 3 i naravno, u Formuli 2.

U jednom intervjuu 2008. John Surtees je rekao novinaru da je to jutro imao bolove u leđima. Sa 74 godine, još uvijek je patio od posljedica nesreće iz 1965. koja ga je bila dovela na milimetar od smrti. Još uvijek je osjećao bol, više od četiri desetljeća poslije. Rekao je i da će kasnije pogledati karting utrku svog sina Henryja.

“Je li vaš sin dobar?”, pitao je novinar. Surtees je visoko podigao bradu, nasmiješio se i rekao: “Vidjet ćemo!”

Prvog dana srpnja 2009., Henry Surtees je doživio fatalnu nesreću u Brands Hatchu. Njegov sunarodnjak Jack Clarke, koji je bio ispred njega, izgubio je kontrolu nad bolidom na dugom brzom zavoju i udario u zid. Stražnji kotač se odvojio i odskočio na stazu. Surtees je u skupini od nekoliko vozača naišao na dotični, prilično nepregledni zavoj, a Clarkeov otpali kotač pogodio ga je u kacigu. Odmah je izgubio svijest, a potom udario u zaštitnu ogradu. Nakon što mu je pružena prva pomoć na stazi, prebačen je u londonsku bolnicu, gdje je u večernjim satima istog dana preminuo.

U svojim kasnim godinama John Surtees provodio je velik dio svog vremena neumorno radeći za Zakladu Henry Surtees. Henry Surtees Foundation još uvijek pomaže osobama s ozljedama mozga ili fizičkim ozljedama uzrokovanim nesrećama – pružanjem podrške za opremu i objekte; vodi kampanje za sprečavanje ozljeda mozga u nesrećama u automotosportu; pruža mogućnosti mladima za edukaciju u automotosportu, tehnologiji, inženjerstvu i sigurnosti prometa na dva i četiri kotača.

Surtees je 1996. primljen u Međunarodnu kuću slavnih motosporta (International Motorsports Hall of Fame), a 2016. odlikovan je s Most Excellent Order of the British Empire.

Sir John Surtees preminuo je u miru sa svojom obitelji, u ožujku 2017.

Objava John Surtees – neustrašivi Sin vjetra pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Uzbudljiva sezona je iza nas, odlučena u posljednjem krugu posljednje utrke sezone. Prvi put nakon 2016. godine borba za naslov prvaka otišla je u zadnju utrku sezone, još jednom s Lewisom Hamiltonom u jednoj od glavnih uloga. Baš kao i te ’16 kad je naslov izgubio od momčadskog kolege Nice Rosberga, Britanac se i ovoga puta našao s krive strane jedne napete završnice, ali u duelu s Maxom Verstappenom.

Kroz povijest, Formula 1 je više puta počastila svoje navijače uzbudljivim zadnjim utrkama sezone, a mi ćemo se danas prisjetiti njih deset koje su odlučile pobjednika u borbi za naslov svjetskog prvaka.

FANGIOV ČETVRTI NASLOV UZ POMOĆ MOMČADSKOG KOLEGE, VN ITALIJE 1956. GODINE

Tri vozača su 1956. godine stigli u Monzu na odlučujuću VN Italije. U borbi za naslov prvaka svijeta bili su Ferrarijevi vozači Juan Manuel Fangio i Peter Collins, te Maseratijev Jean Behra. Behra je odustao iz utrke i ispao iz igre, da bi slična sudbina zadesila i Fangija koji je lovio svoj treći naslov. Ferrarijev vozač Luigi Musso je odbio Fangiju dati svoj bolid kako bi nastavio utrku, no na opće čuđenje svih prisutnih, Britanac Collins, koji je imao čist put ka svom prvom naslovu, predao je svoj bolid Fangiju tijekom zaustavljanja u boksu. Fangio je utrku završio na drugom mjestu iza Stirlinga Mossa, i podijelivši bodove s Collinsom za osvojeno drugo mjesto osvojio svoj treći uzastopni, a četvrti ukupno naslov svjetskog prvaka.

BRABHAM GURA BOLID DO TITULE, VN SAD-A 1959. GODINE

Jack Brabham je postao prvi Australac koji je osvojio naslov svjetskog prvaka u prilično dramatičnom stilu. Brabham je, naime, svoj Cooper bolid morao doslovno pregurati kroz cilj nakon što je ostao bez goriva. Utrka za VN Sjedinjenih Američkih Država se 1959. godine održavala na stazi Sebring na Floridi, a još jednom su tri vozača imala šansu za osvajanje naslova. Stirling Moss i Tony Brooks morali su pobijediti uz osvajanje najbržeg kruga, dok je u nešto opuštenijoj varijanti stigao vodeći u prvenstvu Jack Brabham. Moss je odustao na samom početku utrke zbog kvara mjenjača, a Brooks je utrku završio na trećem mjestu, nedovoljnom za osvajanje naslova. Brabham je vodio gotovo cijelu utrku, praćen od strane momčadskog kolege, mladog Brucea McLarena. Samo dva zavoja prije kraja utrke Brabhamov bolid je počeo kašljucati i radi nedostatka goriva stao na uzbrdici prije cilja. Pravila su nalagala da vozač ne smije imati nikakvu pomoć da bi završio utrku, pa je Brabham izašao iz bolida i doslovno ga pregurao preko cilja. Utrku je završio na četvrtom mjestu i postao prvi Australac koji je osvojio naslov svjetskog prvaka.

SVEBRITANSKO FINALE, VN MEKSIKA 1964. GODINE

Tri vozača iz Velike Britanije stigla su do finala sezone 1964. godine s prilikom da postanu prvaci svijeta, Ferrarijev vozač John Surtees, BRM-ov Graham Hill i Lotusov vozač Jim Clack. Hill je polovinom utrke ispao iz igre, kad je Surteesov momčadski kolega Lorenzo Bandini udario u stražnji kraj Hillovog bolida i tako ga izgurao izvan osvajača bodova. Surtees je za osvajanje naslova trebao pobijediti, s tim da Hill nije smio biti plasiran bolje od četvrte pozicije. Sve je izgledalo kao da će Jim Clark osvojiti svoj drugi naslov, obzirom da je vodio u utrci do dva kruga prije kraja. U predzadnjem krugu utrke, Clarkov Lotus je počeo otkazivati poslušnost i za njega je priča bila završena. U tom trenutku u utrci je vodio Gurney ispred Bandinija i Surteesa, i tako je naslov išao u ruke Grahama Hilla. Surtees je mogao osvojiti titulu ukoliko bi utrku završio na drugom mjestu ili pobjedom, te je rukovodstvo Ferrarija odmah naložilo svoj drugom vozaču Bandiniju da uspori i pusti Surteesa ispred sebe. Bandini je poslušao i sa samo jednim bodom prednosti Surtees je osvojio svoj jedini naslov prvaka Formule 1, ali je tako i postao jedini vozač u povijesti s naslovom prvaka u motociklizmu i Formuli 1.

FITTIPALDI OSVAJA NASLOV NA MCLAREN, VN SAD-A 1974. GODINE

Emerson Fittipaldi i Clay Regazzoni su na stazu Watkins Glen stigli izjednačeni po broju bodova. Za utrku su se kvalificirali tek na osmo i deveto mjesto što je moglo ukazivati na dobru borbu za naslov prvaka. Reutemann je startao prvi i poveo u utrci, te od početka povećavao prednost ispred Hunta i ostatka poretka. U desetom krugu došlo je do fatalne nesreće, kad je Austrijanac Helmuth Koinigg, kome je to bila tek druga utrka u karijeri izletio sa staze, te se zabio u zaštitnu ogradu. Austrijanac je nažalost izgubio život. U petnaestom krugu Regazzoni je otišao po nove gume, no ni to nije poboljšalo njegovu izvedbu na stazi. Fittipaldi je bio zaglavljen na petom mjestu iza Jodyja Schecktera, koji je nakon utrke i priznao kako je namjerno zadržavao Brazilca, no zbog kvara Scheckter je ipak morao odustati. Fittipaldi je utrku završio na četvrtom mjestu, a kako je Regazzoni ostao bez bodova, to je bilo dovoljno za Brazilčev drugi naslov i prvi konstruktorski naslov za momčad McLaren.

HUNTOV PLES NA KIŠI, VN JAPANA 1976. GODINE

Koliko priča mora biti dobra da bi se o njoj snimio film? O završnici sezone 1976. godine sve je rečeno, to je doslovno ostala filmska priča. Borba između Nikija Laude i Jamesa Hunta protezala se tijekom cijele sezone i stigla do zadnje utrke sezone na stazi Fuji u Japanu. Lauda je 1976. godine doživio nesreću na VN Njemačke, no to ga nije spriječilo da se junački vrati i nastavi sezonu. U Japanu je padala kiša, uvjeti su bili očajni, a Lauda je na svojoj koži osjetio što mogu učiniti loši vremenski uvjeti. Lauda je odlučio kako neće nastupiti u utrci. Huntu su trebala četiri boda za osvajanje naslova, i kad mu je tijekom utrke pukla guma izgledalo je kao da je za njega priča završena. Hunt je nakon izlaska iz boksa utrku nastavio maestralno i vrlo impresivnom vožnjom stigao do trećeg mjesta na kraju utrke, čime je zaradio i naslov svjetskog prvaka. Nakon utrke Hunt je izjavio kako je smatrao da i on i Niki zaslužuju naslov, te kako je najviše volio da su ga mogli podijeliti.

MANSELLOVA PROPUŠTENA PRILIKA, VN AUSTRALIJE 1986. GODINE

Tri vozača su u Adelaide stigla s nadama o osvajanju naslova svjetskog prvaka, vodeći Nigel Mansell, u pratnji Alaina Prosta i Nelsona Piqueta. Mansell je poslije kvalifikacija bio udobno smješten na najbolju startnu poziciju, no radi lošeg starta izgubio je poziciju u korist Ayrtona Senne, Piqueta i Keke Rosberga. Rosberg je ubrzo poveo u utrci, da bi radi puknuća gume morao odustati. Piquet je preuzeo vodstvo od Prosta, koga je Mansell propustio ispred sebe bez većeg otpora, znajući kako mu je treće mjesto dovoljno za osvajanje naslova prvaka. No, Mansellovi proračuni nisu baš bili precizni, u 64. krugu mu je pukla guma, i Mansellovi snovi o naslovu su nestali u oblaku varnica na stazi. Borba se nastavila između Prosta i Piqueta do kraja utrke. S obzirom na to da su se gume pokazale kao nepouzdane, Williams je iz predostrožnosti Piqueta povukao u boks na zamjenu guma, računajući kako su brži od Prosta u McLarenu, te kako će moći nadoknaditi zaostatak. Još jednom se procjena pokazala netočnom, Piquet nije uspio uhvatiti Prosta, koji je morao parkirati bolid odmah nakon prelaska cilja jer je ostao bez goriva, no unatoč svemu osvojio je naslov s dva boda više od protivnika.

HILL VS SCHUMACHER, VN AUSTRALIJE 1994. GODINE

Završnica sezone 1994. godine mnogima je ostavila gorak okus u ustima. Zadnja utrka sezone vozila se u Australiji na stazi Adelaide. U utrci je pobijedio Nigel Mansell ispred Bergera i Brundlea, no ono što svi pamte dešavalo se dalje u poretku. Michael Schumacher i Damon Hill u Australiju su stigli s jednim bodom razlike, obojica sa željom da postanu svjetski prvaci. Utrku su, prema rezultatima od petka, radi loših vremenskih uvjeta tijekom kvalifikacija, Schumacher i Hill započeli s druge i treće pozicije iza Mansella. Obojica su pretekli Mansella i poveli svoju bitku. Na kratkoj stazi u Adelaideu bila je prilična gužva. U desetom krugu Schumacher je pretekao posljednjeg vozača za čitav krug, a obrise Hillovog Williamsa jasno je vidio u retrovizorima. Prvi ulazak u boks su odradili zajedno i vratili se na stazu kao da se ništa nije ni desilo. U 36. krugu, Michael je dohvatio rubnik, izletio sa staze, poljubio zid i oštećenog bolida se vratio na stazu. Hill nije vidio što se ispred njega dogodilo. Ispred njega je bila savršena prilika za osvajanje naslova prvaka, no s tim se Schumacher još uvijek nije mogao pomiriti. Kad ga je Hill napao za naslov, Schumacher je bočnom stranom udario u Hillov prednji kotač, a potom mu stražnjim zadao konačan udarac. Za Hilla je prvenstvo bilo završeno. Michaelu je s jednim bodom prednosti osvojio prvi od ukupno sedam naslova svjetskog prvaka.

SCHUMACHER IPAK PLAĆA CIJENU, VN EUROPE 1997. GODINE

Iako je Schumacherov potez iz 1994. godine prošao bez nekih značajnijih komentara, a posebno bez sankcija, tri godine kasnije situacija se malo promijenila. Schumacher je sebi još jednom priuštio kontroverznu završnicu sezone – no ovaj put su posljedice bile nešto ozbiljnije. Finalna runda sezone bila je zakazana za VN Europe, na stazi Jerez, a Schumacher je još jednom došao sa samo bodom prednosti, ovaj put ispred Williamsovog vozača Jacquesa Villeneuvea. Michael je jurio svoj treći naslov i prvi za Ferrari nakon Jodyja Schecktera 1979. godine. Rezultat kvalifikacija najavio je neobičan vikend, naime Schumacher, Villeneuve i Frentzen postavili su identično vrijeme kvalifikacija, no Villeneuve je utrku krenuo s prve pozicije, obzirom da je on svoje vrijeme postavio prvi. Schumacher je bolje startao i preuzeo vodstvo, a ključni trenutak se desio u 48 krugu kad je Villeneuve napao Schumachera za preuzimanje vodstva. Schumacher je naizgled ostavio dovoljno prostora za Williamsovog vozača, no brzo se predomislio, udario u Villeneuveov bolid, odbio se od njega i zaglavio u pijesku. Nakon sudara, Villeneuve je utrku završio na trećem mjestu i osvojio svoj jedini naslov prvaka. Iako je tadašnji predsjednik FIA-e Max Mosley najavio kako će svatko tko pokuša utjecati na ishod utrke biti sankcioniran, sudar između Villeneuvea i Schumachera je proglašen trkaćim incidentom. Tek je kasnije Schumacher pozvan na saslušanje, te je odlučeno kako će biti diskvalificiran iz poretka, te će mu biti oduzeti svi bodovi osvojeni tijekom sezone.

UZ POMOĆ GLOCKA, VN BRAZILA 2008. GODINE

Godinu dana nakon što je na istoj stazi u Brazilu izgubio titulu u korist Kimija Raikkonena, Lewis Hamilton je došao na svoje. Na Interlagos je stigao s prednošću od sedam bodova u odnosu na Ferrarijevog vozača Felipea Massu, a u to vrijeme se za pobjedu dijelilo 10, a za drugo mjesto 8 bodova. Massa je vozio fantastičnu utrku u kojoj je vodio 64 od ukupno 71 kruga. Hamiltonu nije išlo baš najbolje, koštala ga je kasna promjena guma, te je pao na šestu poziciju iza Sebastiana Vettela u Torro Rossu, što je bilo nedovoljno za osvajanje naslova. Massa je kao vodeći prošao kroz cilj, počeo je već slaviti naslov svjetskog prvaka, kad je vozač momčadi Toyota Timo Glock usporio, te ga je Hamilton obišao za peto mjesto i prvu od svojih sedam titula svjetskog prvaka.

Sažetak te lude završnice sezone pogledajte ovdje.

VETTELOV NASTAVAK NIZA, VN BRAZILA 2012. GODINA

Vettel je svoj pobjednički niz nastavio, nakon dva osvojena naslova, još jednim dobrim nastupom na Interlagosu. Dvije godine nakon što je pobijedio Alonsa, Hamiltona i Webbera za svoj prvi naslov, u Brazil je stigao jureći treću titulu. Vettel je imao prednost od 13 bodova, no sad se već za pobjedu dodjeljivalo 25 bodova. Stvari nisu počele sjajno za Sebastiana, kad se već na samom početku utrke izvrtio, no to mu je ukazalo da mora malo više pripaziti na vjetar i da ne smije griješiti, iako je bio na gumama za suhe vremenske uvjete dok je lagano padala na Interlagosu. Vettel se brzo vratio u igru, a Alonsove šanse za naslov bivale su sve manje. Stvari su na trenutak izgledale bolje za Alonsa, nakon Vettelovog sporog ulaska u boks koji ga je ostavio zaglavljenog na 12. mjestu. Vettel je međutim još jednom napredovao u poretku, a šesto mjesto, dovoljno za naslov, poklonio mu je sunarodnjak Michael Schumacher.

Objava Max i Lewis po uzoru na prvenstva koja su odlučena u zadnjim utrkama pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

BORBA NA NASLOV PRVAKA – 1964. GODINA

Točno onako kako to ljubitelji Formule 1 vole i kako bismo željeli da se svaka sezona završava, ušlo se u posljednju utrku sezone 1964. VN Meksika bila je zadnja utrka sezone, a tri vozača su imali šanse na osvajanje naslova svjetskog prvaka. Bili su to Graham Hill iz momčadi BRM, Jim Clark u svom Lotusu i John Surtees u Ferrariju. Nakon kvalifikacija se činilo kako stvari idu u pravcu Jima Clarka, koji se kvalificirao na pole position, dok je Surtees bio četvrti, a Hill tek šesti. Clark je nakon starta i poveo u utrci Clark je poveo nakon starta, ispred Dana Gurneyja, te Hilla i Bandinija koji su se borili za treće mjesto u poretku. Surtees se nalazio tek na petom mjestu, bez šansi za osvajanje naslova, barem se tako činilo.

Stvari su se preokrenule kad se Bandini (koji je tada bio momčadski kolega Johna Surteesa u Ferrariju) sudario s Hillom, zbog čega je upropastio Britančevu utrku, koji ju je u konačnici završio s dva kruga zaostatka. Sve do pretposljednjeg kruga izgledalo je kako će Clark osvojiti naslov prvaka, kada je njegov Lotus počeo ostavljati za sobom uljani trag i usporavati. Gurney je preuzeo vodstvo, a Bandini je propustio Surteesa na drugo mjesto, kako bi osvojio šest bodova koji su mu i trebali kako bi osvojio naslov svjetskog prvaka. Time je John Surtees postao jedini vozač u povijesti koji je osvajao naslov prvaka i na dva i na četiri kotača, što je pothvat koji više nikad nikome nije uspio.

BERGEROVA PRVA POBJEDA – 1986. GODINA

Završnicu sezone 1986. obilježilo je veselje Gerharda Bergera i momčadi Benetton. Cijela sezona bila je u znaku borbe između Nelsona Piqueta, Nigela Mansella i Alaina Prosta, no za predzadnju utrku sezone Berger se sa svojim Benettonom kvalificirao na dobro četvrto mjesto za utrku. Senna je startao s prvog mjesta, no radi pogreške u prvom zavoju, ubrzo je vodstvo predao Piquetu. Mansell je loše započeo utrku i s treće pozicije je pao na sami kraj poretka. Momčadi koje su koristile Goodyear gume imale su značajnih problema na grbavoj podlozi staze u Meksiku, što nije bio slučaj i za Bergerove Pirellije. Upravo je igranka s gumama i donijela prvu pobjedu za Gerharda Bergera i Benetton.

Naime, bila je to utrka za koju je odlazak u boks bio norma, a ni dva odlaska nisu bila neobična, a isto je Berger odlično iskoristio i svoje gume pazio i mazio kroz cijelu utrku, te bez ijedne posjete boksu ostvario pobjedu. Alain Prost je samo jednom bio u boksu, što mu je osiguralo drugo mjesto i što je borbu za naslov odvelo u zadnju utrku sezone. Berger je pobijedio s prednošću od 25 sekundi, a Senna na trećem mjestu je zaokružio listu vozača koji su utrku završili u istom krugu kao pobjednik. Vozači momčadi Williams, koji su se s Prostom borili za naslov, utrku su završili na četvrtom i petom mjestu, s krugom zaostatka za Bergerom.

MANSELLOVA MAJSTORIJA – 1990. GODINA

Jedna od najljepših utrka za VN Meksika desila se 1990. godine, zahvaljujući fantastičnoj završnici utrke. Gerhard Berger se sa svojim McLarenom kvalificirao na najbolju startnu poziciju, a društvo mu je u prvom startnom redu pravio Williamsov vozač Ricardo Patrese. Senna je bio treći, Mansell četvrti, a profesor Prost tek na 13. mjestu. Patrese je dobrim startom poveo u utrci, no njegovo vodstvo nije dugo trajalo. Vrlo brzo Senna je vodio u utrci, a Berger je zbog problema s gumama pao na dvanaesto mjesto. Senna je gradio prednost, a Prost se probijao kroz poredak i pred kraj utrke stigao je do druge pozicije.

Posljednjih deset krugova donijelo je uzbuđenja na stazi. Prost je s unutarnje strane pretekao Sennu, a Senna koji je također imao problema s gumama, nije imao šansi protiv svog velikog rivala. Mansell je već pritiskao Sennu za drugo mjesto, kad je Senni guma eksplodirala, a Mansell se izvrtio na stazi. Kad ga je Berger pretekao za drugo mjesto, Mansell se baš nije složio s tim. Tipično za Mansella, napao je i pretekao Bergera, u 14 zavoju, na mjestu za koje su mnogi mislili da je pretjecanje nemoguće. Upravo je taj zavoj preimenovan, te je dobio naziv Mansell. Prost je na kraju pobijedio u utrci, ispred Mansella i Bergera.

MANSELL JOŠ JEDNOM – 1992. GODINA

Williams je bio snažan 1992. godine, a u Meksiku su se dva bolida momčadi Williams kvalificirala u prvi startni red, s Nigelom Mansellom na prvom i Ricardom Patreseom na drugom mjestu. Iza njih bio je mlađahni Michael Schumacher čija je karijera započela polovinom prethodne sezone. Od početka utrke nije manjkalo akcije na stazi, kad su se Ivan Capelli i Karl Wendlinger sudarili u prvom zavoju. Williamsov dvojac vodio je u utrci nakon fantastičnog starta. Pratio ih je Senna, dok je Schumacher nakon lošeg starta morao popravljati ukupni dojam. Mansell je bio neuhvatljiv tijekom cijele utrke, pobijedivši s 12 sekundi prednosti ispred Patresea. U Meksiku smo 1992. godine imali priliku prvi put vidjeti Schumachera na pobjedničkom postolju, a što se tiče njegove karijere, sve ostalo je povijest.

NOVI ČETVEROSTRUKI PRVAK – 2017. GODINA

Sezona se rasplitala u Meksiku i 2017. godine, sa samo tri utrke preostale do kraja sezone. Period je to koji pamtimo kao izrazitu dominaciju momčadi Mercedes, a vozač Ferrarija Sebastian Vettel je pomalo izazivao Hamiltona u borbi za naslov. Tijekom ljetne stanke Vettel je pomalo i gubio priključak, i Hamilton je imao priliku već u Meksiku okruniti se naslovom prvaka i tako izjednačiti broj titula koje na svom kontu ima Sebastian Vettel. Vettel se kvalificirao na prvo mjesto, ispred Maxa Verstappena i Lewisa Hamiltona. Na startu je Verstappen pokazao najviše hrabrosti, pa je iz prvog zavoja izašao kao vodeći u utrci. Vettel i Hamilton su ostvarili kontakt, a Vettel, nezadovoljan razvojem situacije, zabio se u Hamiltona i oštetio mu stražnju desnu gumu. Vettel je morao u boks po novo prednje krilo, a Hamilton po novi set guma. Unatoč oštećenjima na bolidu, Lewis je uspio napredovati do devetog mjesta, što mu je bilo dovoljno za još jednu titulu svjetskog prvaka. Verstappen je na čelu kolone bio nezaustavljiv i s prednošću od oko 20 sekundi pobijedio je u utrci.

Objava Povijest: Priče iz Meksika pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.