Oton Ribić: Novo lice ispod krune

Ha, lako bi bilo sad, kad je identitet novog prvaka poznat, naveliko objašnjavati i trubiti i tumačiti zašto je prvak upravo on a ne njegov rival. No to neću ni pokušavati, jer ne sumnjam da Rosbergovi navijači taj posao mogu napraviti daleko temeljitije. Ono u što sam, međutim, bio uvjeren još prije nego što su ekipe i stigle do Emirata, je da tko god iz njih izašao kao prvak, možemo reći da mu je titula zaslužena.

Oba su vozača napravila maestralan posao u 2016., premda očito svaki na svoj način. Neki vole govoriti kako je Rosberg imao nepravedno puno sreće u odnosu na svojeg momčadskog kolegu, prije svega po pitanju mehanike. Dok je teško to osporiti, ne treba zaboraviti ni da je rafalno, konzistentno skupljanje bodova bez drame također jedna od odlika prvaka. Publika voli rizik i neizvjesnost, ali ako ste u ulozi nekoga tko želi osvojiti prvenstvo, što manje nepoznanica i drame, to u prosjeku više bodova. I postići taj ideal je jako teško, i definitivno odlika koja zaslužuje uzeti titulu.

S druge strane, s Hamiltonovim pristupom “sve ili ništa”, kamenom odlučnošću i korištenjem apsolutno svih mogućnosti kako bi ostao u utrci i izborio se za titulu, malo tko bi mogao prigovoriti kako se radi o nezasluženoj tituli da je ona doista pripala njemu. U esenciji se radi o dvojici vozača s očito različitim stilom i pristupom, i dokazano (i iz bliže i iz daljnje povijesti) oba mogu stvoriti prvake. Možda je jedan malo spektakularniji i šarolikiji od drugog, ali neosporno su oba legitimna.

Dobro, možda će se još neko vrijeme prolijevati nepotrebna tinta oko Hamiltonove strategije kojom je “kočio” Rosberga kako bi on dospio pod paljbu straga navaljujućih protivnika, ali u situaciji u kojoj je konstruktorska titula zapečaćena a i vozači su se odmakli s ogromnim razmakom od ostalih, to nije tolika drastična stvar koliko se pokušava pokazati. Uostalom, i to je oblik strateški agresivne vožnje, slično kao i undercut ili kalkuliranje s mješavinama guma, itd. O takvim se stvarima može smislenije razgovarati ako se radi njih baš izgube neki konkretni odlučujući bodovi za ekipu. Možda se to dogodi u budućnosti ― vidjet ćemo. Postavite stvari obrnuto: da je ta Hamiltonova taktika uspjela, danas bi ga cijeli motorsportski svijet slavio kao strateškog genija.

Grand Prix u Abu Dabiju je, naravno, zasad ispao daleko najvažniji dan u Rosbergovoj karijeri, ali ne samo radi titule kao takve. Ako je netko do sad još i imao mišljenje kako se radi o izvrsnom drugom vozaču i, nakon toliko godina, bez prave perspektive osvajati titule, ova sezona je zabila zadnji čavao u lijes tom aspektu. Titula se ne osvaja brojem pretjecanja već brojem osvojenih bodova. Ja sam prvi spreman priznati da sam svojevremeno imao takav stav, nakon završetka 2015., sluteći da se Nijemac afirmirao upravo kao idealni asistent prvaka, ali ne i kandidat za njega. Mnogi su bili nadomak toga i prije, pa im to nije pošlo za rukom. Iz svježe povijesti, primjer je Mark Webber.

A Mercedes se reafirmirao kao gazda. Od mogućih osvojenih maksimalnih 903 boda, osvojili su ih 765. To je nešto malo manje od 85% mogućeg, a što je opet osjetno više nego, primjerice, ozloglašeno dominantna sezona za Ferrari 2004. godine. Ovaj smo put bili “počašćeni” utoliko da se vozačka titula odlučila tek na kraju posljednje utrke, ali na području konstruktora, dosta jednosmjerna situacija. Zapravo je bilo daleko zanimljivije pratiti zbivanja među ekipama u srednjem redu. No, više o tome u nadolazećim tekstovima kad ćemo se pozabaviti seciranjem protekle sezone iz nekoliko perspektiva.

Kako god bilo, ova utrka je svakako ispunila visoka očekivanja. Čak i u situaciji koja je teoretski mogla proći potpuno bez drame, na kraju smo je imali napretek. Bilo je privlačno nadati se varijanti da Rosberg povede utrku i da ga onda Hamilton htio-ne-htio mora napadati, ali u najgorem slučaju Rosberg bi kalkulirano prepustio poziciju i držao se mirno otraga, znajući da može mirne duše prihvatiti drugo mjesto i zabetonirati si svoju prvu titulu. Prema tome, Nijemac si je mogao dozvoliti ne tjerati situaciju na nož, a čak je i timski radio u jednom trenu hladnokrvno javio kako je i treće mjesto prihvatljivo. Bila bi druga priča da su, potpuno hipotetski, njih dvojica u utrku ušli s istim ili gotovo istim brojem bodova ― onda bi utrka bila dramatična i da se potkraj nisu upleli Vettel i Verstappen. Ali ponavljam: iako si je budući prvak mogao dozvoliti mirno ostati iza svojeg glavnog rivala, dobili smo dobru porciju uzbuđenja.

I zapravo, njih dvojica također zaslužuju svojevrstan trkački naklon, jer u situaciji u kojoj im pozicija više ili manje ne bi promijenila redoslijed u prvenstvu, svejedno su “grizli” i napadali kao da se radi o njihovoj tituli. Jednostavno ima vozača koji svojim napadačkim stilom znaju napraviti dobar show čak i kad to ne moraju, i ova dvojica su pokazali da spadaju među takve. Nema sumnje ni da bi Ricciardo napravio isto to, da je bio u prilici. Njemu je, inače, treće mjesto među vozačima već bilo dobro zacementirano i prije dolaska u Emirate i završio bi, nota bene, ispred Verstappena i da se bodovi računaju samo od trenutka kad mu je nizozemski kolega došao u A-ekipu. Tako da oni koji govore o njegovom padu u sjenu nisu baš podržani brojkama. No opet: više o tome u nadolazećim analizama.

Na kraju, ne mogu se ne osvrnuti na komentare kako bi GP Njemačke trebao ispasti iz kalendara sljedeće sezone. Nažalost, ne bi me čudilo da je to istina, ali s druge strane, još mi je luđi fakt da bi se to dogodilo u sezoni kad Njemačka ima vozačkog prvaka, i vrlo uvjerljivog konstruktorskog prvaka. Sjetimo se groznice u Kraljevstvu u jakim Hamiltonovim godinama, pa i motorsportske manije u Španjolskoj u doba kad je Fernando Alonso nizao pobjedu za pobjedom. Još povrh toga svega, Njemačka je za industriju automobila vrlo aktivno i važno tržište, i nekako je logično da barem jedan Grand Prix bude tamo. Ja sam prvi koji će priznati da mu novi Hockenheim nije nikad tako dobro sjeo kao ona šašava stara gotovo 7-kilometarska pista građena kao za mjerenje maksimalne brzine, ali ovo je nešto kao da se hokej na ledu povuče iz Kanade.