Reportaža s Hungaroringa: “Najbolja utrka ove sezone i ja ju nisam gledao – bio sam tamo!”

Ako nešto mrzim radit’ nedjeljom, to su dvije stvari – buđenje rano ujutro i izlazak na pljusak. No, jedne nedjelje sam to učinio s takvim osmijehom na licu da su ljudi oko mene mislili da sam dobio jackpot i besplatan let do Uranusa. Naime, cura i ekipa su mi poklonili uranjeni rođendanski dar – put na Veliku nagradu Mađarske.

Ni kiša koja je nemilice padala, ni mrkli mrak koji je obgrlio Zagreb nisu mi mogli izbrisati glupi smiješak s lica. Po drugi put u životu idem na utrku Formule 1. Meni to jest jackpot. Radna subota je bila iza mene i vrlo rado bih ostao u krevetu ‘ubijati oko’, no adrenalin je već kolao žilama samo zbog pomisli da ću još jednom biti na par metara od najsavršenijih automobila na svijetu i spavanje nikako nije bila opcija.

Naravno da sam posljednji stigao na Autobusni kolodvor i sjeo u bus za Hungaroring. Išlo nas je dvadesetak i u busu je vladao žamor kada sam se zavaljao na sjedalo. Bilo je tu tata sa sinovima, cura i dečki, solo frajera, parova cura. Na prvi pogled potpuno različita ekipa. Iako se međusobno nismo poznavali, osjetilo se da nas spaja strast – strast prema oktanskom cirkusu.

Obožavam F1. Općenito sam totalni geek i nerd. Zapravo toliki da ponekad, kad se želim ‘olakšat’, ne odem na ‘PornHub’ nego na ‘I fucking love science’. Volim i sport, natjecanje, brže-više-jače šprehu, a tu Formula 1 upada u kombinaciju kao spoj tih dviju kategorija. Navijam je teška riječ, pa ću reći veseli me kad rasturaju ‘formulaške’ institucije poput Ferrarija, McLarena ili Mercedesa, no isto tako nema veće sreće kad vidim kako male momčadi napreduju. Za mene je F1 vrhunac tehnologije u automobilskoj industriji i gotovo me napaljuje činjenica da jedan stupanj, u temperaturi ili nagibu prednjeg krila, čini nebo-i-zemlja razliku u utrci. Savršenstvo, stroja i čovjeka, na djelu.

Nego, da se vratimo na priču. Super je bilo nakon dugo vremena vidjeti izlazak sunca. Još pogotovo na putu ka onome što će se kasnije pokazati jednom od boljih utrka sezone. Put do Budimpešte prošao je bez problema, a onda smo naletjeli na gužvu prije staze. Nitko se nije žalio ili živcirao oko stani-kreni-stani vožnje jer, budimo realni, nije ni bilo važno. Klima je radila, stolci su bili udobni i bilo je dovoljno vremena. Poput slatkog iščekivanja godišnjeg odmora – nije važno što je za dva tjedna, znaš da sigurno dolazi. Kolona je bila dugačka k’o red za grah za Dan rada. Svi su se gurali preko reda samo nije bilo Bandića.

I onda ulazak na prostor trkališta. Zabrijao sam solo u gužvu i progurao se do ulaza 8, odmah iza velikih tribina. Prve stvari koje su mi upale u oči bile su Ferrarijeve i finske zastave. ‘Ekipa fakat voli Kimija’, pomislio sam dok su pored mene prolazili Hamiltonovci, Williamsice, par Red Bullovaca… ‘Ujedinjeni u različitosti. To ne možeš vidjeti u nogometu’, ponovo mi prođe kroz glavu. I meni je srce odmah više zaigralo, a razina emocija je poskočila k’o da opet gledam kraj Titanika. Cijela vibra oko utrke je bila nevjerojatna. Navijanje, buka Porschea koji su jurili stazom, miris guma i kočnica, kebaba i pljeskavica, motornog ulja i piva te nekako odmah povežu s tim ljudima. Svi ste prijatelji, možeš razgovarati s bilo kim k’o da se znate godinama bez obzira briješ li na ‘propetog konjića, zvijezdu, bika, Franka Williamsa, McLaren…’ To te baci više stanje svijesti i život ima smisla.

Probijao sam se kroz gomilu do stražnjeg dijela glavne tribine. Tamo sam upoznao Ivana, koji je putovao s nama u busu, i zahvaljujući gore spomenutoj ‘više stanje svijesti’ šprehi ušli smo u priču. Zaštitar nam nije dopustio ulazak na veliku tribinu startno-ciljne ravnine, samo da na sekundu pofotkamo, jer nismo imali karte za Ultra-vip-rich-special-one dio (zamisli drznika), pa smo se ujedinili u pomisli ‘lik je kreten’ i nakon upoznavanja zajedno krenuli istraživati Hungaroring.

Staza je super. Da, dosadna je (ili nije? Hmmm…), no Hungaroring ima tu prednost da se nalazi u maloj udolini i uvijek si na malo povišenom pa gledanje bolida kako jure stazom nije nikakav problem. A to sam zapravo i došao raditi. A mađarski jezik jednostavno ne mogu shvatiti. K’o da je netko rekao ‘ajmo napravit jezik’, uzeo random slova i stavio sve na shuffle. Svaki put kad je komentator nešto govorio zvučalo je k’o da je netko upalio mlinac za kavu i u njemu lomi dijamante. Nakon kratke šetnje došli smo do zavoja 11 i tamo smo se odlučili smjestiti. Do utrke je bilo još sat vremena. Vrijeme je prošlo brzinom vikenda i Mađar zatvoren u podrumu koji govori kroz plastičnu cijev punu vode čuo se kroz zvučnike postavljene prije pada Sovjetskog Saveza. Ivan i ja nismo imali pojma o čemu se radi, no potom se oglasio i engleski MC koji je kazao da će biti održana minuta šutnje za Julesa Bianchija. Ljudi, trebali ste čuti tu tišinu. Kao da je sve umuknulo, ni helikopteri se nisu čuli, samo zujanje sovjetskih zvučnika kao podsjetnik da svi zaista odajemo počast mladom velikanu. Par dubokih sjećanja kasnije krenula je mađarska himna, ili romski porođaj nisam siguran, a potom i sama utrka.

Već dok su bolidi iz boksova išli do starta na posljednje pripreme, navijanje je bilo u punom jeku. Zastave su se vijorile na prevrtljivom vjetru koji je donosio kratko osvježenje od upeklog sunca, a glasovi trošili na uzvikivanje navijačkih parola. Držeći telefon, jer to moraš snimiti inače ti nitko neće vjerovati, uhvatio sam bolide kako koče i ‘bacaju u nižu’ prije ‘jedanaestice’ i onda punim gasom kreću niz ravnicu. Zvuk nije ono što je bio u Monzi 2011., no i dalje tu ima čari. Da, Porschei koji su ‘zagrijavali’ za trku su mnogo bučniji i ostavljaju snažniji utisak, no Formula 1 će uvijek imati taj audio-vizualno-emotivni trenutak koji niti jedna auto-moto kategorija može zasjeniti.

Prošli su tako Hamilton, Rosberg, Vettel, Ricciardo, Raikkonen i ostatak bolida i uzbuđenje te samo ponese. Minute su nas dijelile od službenog početka 30. Velike nagrade Mađarske i napetost se mogla nožem rezati. Kako sam sjedio na suprotnoj strani staze od startno-ciljne ravnine, naravno da start nisam mogao vidjeti, no buka visokih okretaja V6-ica i vika s glavne tribine otkrili su da je utrka krenula. Komentiranje mađarskog voditelja koristilo mi je kao žlica u borbi s lavovima, no deranje lokalnih Ferrarijevih navijača ukazivali su da se nešto značajno dogodilo već u prvom zavoju. Novim zavojem uslijedila je nova salva povika ‘Forza Ferrari’ i Ivan i ja smo s nestrpljivošću čekali da vozači projure i pored nas. Kad ono… Vettel prvi, Kimi drugi! Ako je bilo razloga za veselje prije utrke, sad ih ima barem dva više! Pitao sam navijače oko sebe da mi prevedu što komentator govori, no oni su na engleskom naših političara samo kratko uspjeli reći – Ferrari je prvi.

Ostao sam sjediti na zavoju 11 još par krugova, a onda sam Ivana nagovorio da se prošetamo dalje i još malo istražimo Hungaroring. Nastavili smo hodati prema zavojima 6 i 7 te se povremeno zaustavljali uz ogradu kako bismo doživjeli bolide i na drugim dijelovima staze. Sunce je pičilo, neki su roštiljali, a na vrućem asfaltu Hungaroringa vodila se borba za prestiž kakvu smo ove sezone imali rijetkost vidjeti. Po dolasku do ‘šestice’ morali smo se okrenuti jer je pola livade bilo ograđeno i dalje nismo mogli nastaviti. Trka je bila u posljednjoj trećini kada sam primijetio da nešto blinka u monitorima uz stazu – VSC. Bolidi su značajno usporili, poput hrvatskog BDP-a, a krug dva kasnije na stazu je izašao i pravi safety car, ljepotica od AMG-ova GT-a. Prvi sam put imao priliku vidjeti safety car kako juri stazom. Jasno je bilo da vozač u njemu daje 110 posto pri prolasku zavoja, nešto što ja ne bih uspio skinuti ni u Gran Turismu, a bolidi iza njega su se vukli poput puževa. Okretao sam se oko sebe i poput nabrijanog štrebera ispitivao ljude što se dogodilo i zašto je SC na stazi, no nitko nije točno znao. Tek je Ivan pomnim brojanjem automobila skužio da nedostaje jedna Force India. Kasnije smo dobili i potvrdu da je Hülkenberg imao nesreću. Vrijeme safety cara iskoristili smo za odlazak prema zavoju 14 gdje će po završetku trke otvoriti ulazak na stazu. Tamo je već hrpa Ferrarista napeto iščekivala crno-bijelu kockastu zastavu. Bilo ih je toliko da sam se u svojoj plavoj ne-F1 majici osjećao kao zalutali HDZ-ovac na skupu SDP-a.

Minute i krugovi su prolazili, a navijači su svaki prolazak Vettela ispred Mercedesa i kasnije Red Bullova nagrađivali pljeskom, vikanjem i mahanjem velikih Ferrarijevih zastava. Sunce je bilo neumoljivo i tek je povremeni vjetrić podsjetio koliko je vruće. Policajci i redari su jedva obuzdavali okorjele fanove u pokušajima da i ranije ulete na stazu, no kao i svaki put u životu, čekanje se isplatilo. Vettel je projurio ciljem kao da sutra ne postoji, dvojica Red Bullovaca su ga pratili u stopu… I tada je krenulo… Ne mogu vam ni opisati osjećaje koji su me preuzeli kada su redari dopustili ulazak na stazu i trčanje prema startno-ciljnoj ravnici te dolazak ispred podija. Kao što rekoh, nisam Ferrarist, no obožavam F1 i sve što sam ikada volio manifestiralo se u mojem sprintu i prolaženje pored ljudi kao da ih prestižem u posljednjem zavoju Hungaroringa.

Stao sam prije same ravnice kako bih udario par fotografija i tamo izgubio Ivana koji je nastavio prema podiju, i dok sam ja došao do tamo već se odavno vikalo Vettelovo ime i pljeskalo Ferrariju. Naježiš se koliko je snažna vibra pobjede. U tome trenutku nije važno za koga navijaš, važno je da si dio oktanskog cirkusa, i smiješak se ne može izbrisati s lica.

Krenule su himne pobjednika i konstruktora nakon kojih smo se počeli polako razilaziti. Iako je utrka završila, uzbuđenje je i dalje strujilo kroz masu. Ljudi su stajali i snimali selfije ispred bokseva, ispod semafora, pored tribina… Svi smo željeli zaustaviti taj trenutak u vremenu i ponijeti ga kući kao uspomenu na nešto predivno, na doživljaj koji će nas od tada nadalje činiti osobama kakve jesmo.

Vratili smo se do busa, pričekali ostatak ekipe i puni komentara i priča krenuli prema Zagrebu.

Tek kada sam došao doma i pogledao snimku Velike nagrade od početka do kraja shvatio sam: Najbolja utrka ove sezone i ja ju nisam gledao – bio sam tamo.

Fotka za kraj:

Goran Vugrinec