Priča o Danielu Ricciardu u Formuli 1 započela je sad već davne 2011. godine u sad već nepostojećoj momčadi Hispania Racing Team, ali je vrijeme provedeno u jednoj od najboljih momčadi u Formuli 1 oblikovalo njegovu karijeru. Od starta se Danielova priča gradila oko Red Bulla. Naime, kao testni vozač sestrinske Red Bullove momčadi Toro Rosso, dobio je svoje mjesto upravo u HRT-u. Sve je to bio dio dogovora s Red Bullom. Na puno radno vrijeme je u Toro Rosso prešao 2012. godine, a u prvu momčad je promoviran 2014. godine, kao zamjena za odlazećeg sunarodnjaka, Marka Webbera.

Na nesreću, nekako je u momčadi uvijek padao u drugi plan, s obzirom na to da je bio momčadski kolega i Sebastianu Vettelu i Maxu Verstappenu. Unatoč tomu, Ricciardo se profilirao kao pobjednik i kao jedan od najvještijih vozača kada je pretjecanje u pitanju.

Njegovi potezi kasnim kočenjima u zavoje kada drugima uzima pozicije postali su njegov zaštitni znak, a zbog čega je i dobio nadimak Honey Badger. Sedam pobjeda u Red Bullu, od kojih se najbolje sjećamo onih u Monaku i Kanadi, pozicionirale su ga na mjesto miljenika publike. No, kako se momčad profilirala kao momčad Maxa Verstappena, Daniel je želio nešto drugo. Nešto bolje.

Nije mu se sviđalo biti drugi vozač momčadi koja se očigledno ponovo počela vrtjeti oko jednog vozača. Verstappen se i sam nametao kao vođa tima, no mjesta za Daniela je svakako bilo. Nažalost, nasmiješeni Ricciardo nije želio biti drugi vozač, bio je gladan pobjeđivanja i za sebe je želio nešto više. Nažalost, tad su stvari i krenule naopako.

Tijekom ljetne pauze 2018. godine Daniel Ricciardo je praktički ubio svoju karijeru. Odlučio je napustiti momčad u kojoj je bio voljen i koja mu je mogla dati dovoljno dobar bolid da bude redovno dio pobjedničkog postolja. Odlučio je napustiti momčad u kojoj nije bio dovoljno voljen da bi bio vođa. Momčad koja je pobjeđivala zamijenio je bljedunjavim Renaultom od kojeg je redovno bivao brži i za cijeli krug.

Svi su se pitali zašto.

Činilo se kako su se Ricciardovi prioriteti promijenili.

Signed. Sealed. Delivered.

Neprimjetne utrke u Renaultu bile su u sjeni drugih aktivnosti, započinjali su se biznisi s alkoholnim pićima, modnim brendovima, pojavljivanje u video igricama i sve veća prisutnost na društvenim mrežama. Daniel je sve manje bivao gladan pobjeda. Sve je manje bivao vozač Formule 1.

Bezuspješni projekt s Renaultom zamijenio je McLarenom. McLaren se pak silno želio vratiti na staze stare slave, što će se kasnije pokazati dugotrajnim procesom, čiji Ricciardo nije ostao dio do kraja. Danas gledamo McLaren u nekom novom, preporođenom ruhu i pričamo priču o tome gdje je karijera Daniela Ricciarda, koji je želio biti prvak svijeta, krenula nizbrdo.

Nije to bilo prvi put da je McLaren prišao Ricciardu, no prvi put je Ricciardo izabrao bolju, odnosno ponudu skuplju od Renaulta. I u McLaren je došao za velikim novcima. McLaren je odriješio kesu i Daniel je promijenio dres.

Pričao je Ricciardo kako želi biti prvak, kako u njemu ima još uvijek ono nešto i kako on to može. Pojavili su se i neki novi dečki, a i starije kolege uglavnom nisu bile za baciti. Vrijeme i mogućnosti za naslov su slabile, iako je veza s McLarenom donijela i najviše stepenice pobjedničkog postolja.

Ljubav nije potrajala.
U kolovozu 2022. godine McLaren i Ricciardo su objavili da je ljubav izblijedjela i da se veza više nastaviti ne može. Mjesta na gridu više nije bilo. Daniel se odlučio vratiti doma, ponovo u svoj Red Bull, gdje je ostvario najveće uspjehe svoje karijere, kao treći vozač.

Vozit će na testiranjima i demonstracijama, ali mjesta za njega u utrkivanju tada nije bilo. Nije se odbacivala ni mogućnost povratka. Ricciardo nije krio da se želi vratiti na puno radno vrijeme u Red Bull, no za takav projekt Red Bull bi se morao riješiti Pereza, što ipak nije bila opcija.

Povratak u još jednu bivšu momčad, također pod okriljem Red Bulla, bila je realna opcija. Strpljivo je čekao svoju šansu i ona se ukazala u obliku loše forme Nycka de Vriesa 2023. godine kojeg je tijekom sezone Daniel rado zamijenio u momčadi AlphaTauri, nekadašnjem njegovom domu, Toro Rossu.

Kako došao – tako i otišao.

Iako je želio biti sigurnosna mreža svoje prave momčadi, nije mu to pošlo za rukom. Novi dom je rebrendiran, stara momčad imala je novo ime, ali ne i ono najvažnije. Izostala je dobra forma i dobre izvedbe na stazi.

Od nekoga tko je trebao uskočiti kad stvari krenu naopako, Ricciardo je postao onaj o kome se priča kako će biti zamijenjen. Bodovi su sporo dolazili, a Tsunoda je uglavnom bivao bolji od njega. Počelo se šuškati kako će se sezona završiti prije kraja. Red Bull je bivao sve dalji i dalji.

Tijekom ljetne pauze sve se više spominjao Liam Lawson i sve se više pričalo kako je ovo kraj za Ricciarda. Svi su to nekako i znali prije nego što je i postalo javno poznato. Ipak je Red Bull poznat po tome da nema problem s mijenjanjem vozača u bilo koje doba tijekom sezone.

Ono što je drugačije u odnosu na Ricciardov odlazak 2022. godine je to što ovaj put gotovo da ne postoji mogućnost povratka. Više se nema vremena za ispipavanje terena i isprobavanje forme, a nema ni mjesta na gridu. To je to.

Iako još nitko nije eksplicitno iskoristio riječ „mirovina“, sam Ricciardo je na svojim društvenim mrežama izjavio kako je ovaj sport volio cijeli svoj život i kako je sve to bilo divlje i divno putovanje.

No hard feelings.

Objava Danielova bajka bez sretnog kraja pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Danas, kao i prije 73 godine bolidi izgledaju neusporedivo drugačije, vozači su drugačiji, no i dalje radi se o automobilizmu najviše klase i utrkivanju na najvišim razinama. U 73 godine 770 vozača je započinjalo utrke, no samo njih 34 nagrađeni su titulama Svjetskog prvaka Formule 1. Statistika je jasna, među pet najboljih nalazi se i Sebastian Vettel, četverostruki prvak Formule 1.

„Ljudi se mogu sjećati koliko sam utrka i naslova osvojio, ali ja bih više volio da se sjećaju da sam bio ljubazan, pažljiv, da sam bio svoj“, rekao je Vettel.

U nedjelju su svi ljubitelji Formule 1 ustali i zapljeskali u čast šesnaestogodišnje karijere jednog od najboljih vozača u povijesti Formule 1. U nedjelju u Abu Dhabiju je Sebastian Vettel stavio točku na svoju osebujnu karijeru i okačio kacigu o klin. U šesnaest godina stalo je mnogo toga, od čega su najsjajnija upravo četiri osvojena naslova prvaka, bilo je tu i ljubavi i mržnje, neki su ga voljeli, neki baš i ne, ali je u zalasku karijere izrastao u osobu koja će biti upamćena upravo onako kako je željela.

Sebastian Vettel je rođen 3.7.1987. godine u Heppenheimu, u Njemačkoj, a kao klincu junaci su mu bili „tri Michaela“, Michael Schumacher, Michael Jordan i Michael Jackson. Škola mu nije bila jača strana, isprva je želio biti pjevač, kao Jackson, ali je shvatio da za taj pothvat i nema neki glas. Sa samo tri godine počeo je voziti karting pa se radi toga ubrzo predomislio, više je talenta imao za biti kao Schumacher, kad već pjevanje nije išlo.

Od 1998. godine postao je član Red Bullove junior momčadi i već tad se povijest počela ispisivati. 2006. godine promoviran je u testnog vozača F1 momčadi BMW Sauber, a svoju prvu utrku vozio je već na VN Sjedinjenih Američkih Država 2007. godine za upravljačem povrijeđenog vozača momčadi – Roberta Kubice. Utrku je započeo sa sedme startne pozicije i završio na osmom mjestu, postavši tako najmlađi vozač koji je osvajao bodove u Formuli 1.

Vettelova karijera je napredovala i polako ali sigurno se upisivao u povijest kao najmlađi u svemu svog vremena. Brzo se vratio u matičnu momčad. U srpnju 2007. godine BMW ga je oslobodio ugovornih obaveza, pa je stalno radno mjesto na gridu dobio u Torro Rossu. Sezona 2008. nije startala sjajno, ali zvijezde su se poklopile na Monzi, oblaci su se nadvili iznad staze i Sebastian Vettel je postao tada najmlađi pobjednik utrke u Formuli 1. Dan ranije postao je i najmlađi osvajač najbolje startne pozicije. Ovo će ostati i jedina pobjeda i pole position za momčad Torro Rosso, prije nego je preimenovana u AlphaTauri.

Bajka o četverostrukom svjetskom prvaku se počela ispisivati 2009. godine kad je Vettel zamijenio umirovljenog Davida Coultharda u Red Bullu. U Red Bullu je Sebastian u periodu 2010. do 2013. osvajao back to back naslove, ponosno je podizao kažiprst u zrak i mnogi su ga smatrali napuhanim, bezobzirnim, sebičnim i arogantnim. Pobjeda pod svaku cijenu, smatralo se da je Vettelov moto. Okretao je glavu od momčadskih odredbi, stavljao je sebe ispred svih. No, znao je uvijek čega je dio, kao što svaki vozač i ljubitelj Formule 1 zna, bez dobrog bolida i jake momčadi nema ni velikih rezultata i naslova.

Mnogo je onih koji naslove pripisuju samo i isključivo bolidu, no i bolid je rezultat zajedničkog rada vozača s momčadi, nadljudskih napora inženjera i raspoloživog budžeta. Formula 1 je spoj tehnologije i vozačkog umijeća i trenuci kada se Vettel klanja svom RB9 bolidu jasna je i kristalna u sjećanju svakog tko prati Formulu 1, voljeli Vettela ili ne. Seb je bio onakav kakav je morao biti da bi se upisao u povijest. U povijest se ne može upisati svatko. On se upisao odmah pored velikog profesora Prosta kao jedan od dvojice s četiri naslova svjetskog prvaka. Skupa sa svojim Red Bullom.

Sve ružno je zaboravljeno. Sebastian se oprostio, a svi kolege vozači o njemu imaju reći samo najbolje. Veliki rivali poput Hamiltona i Alonsa platili su mu večeru i pisali oproštajne poruke na društvenim mrežama. Na trenutak su zaboravili gorak okus izgubljenih pobjeda i naslova koje im je Vettel otimao iz ruku. Svi su se naklonili sjajnoj karijeri i čovjeku u kakvog je Sebastian Vettel izrastao. Danke Seb bila je tema ovogodišnje utrke za Veliku nagradu Abu Dhabija.

Vozački talenat Sebastiana Vettela nikad nije bio upitan i ljubav prema Formuli 1 nikad nije bila u drugom planu. Kako je rastao kao vozač, rastao je i kao osoba. Nadobudni dječak gladan pobjeda postao je odgovoran muškarac svjestan svijeta u kojem živimo. Svjestan pozicije u kojoj se nalazi i svjetala koja ga okružuju, nije nikad propuštao da upozori na probleme s kojim se ovaj svijet susreće. Uvijek je osuđivao rasizam, nejednakost među ljudima, poticao je razlike i raznolikosti i upozoravao na klimatsku krizu u koju sve dublje tonemo. Još jednu sliku sigurno nikad nećemo zaboraviti, a to je Sebastian Vettel kako kupi smeće oko staze Silverstone nakon utrke za VN Velike Britanije prošle godine. I kad se borba na stazi završi, borba za bolje sutra za Seba traje.

Nakon dominacije u Red Bullu, Vettel je napravio transfer o kojem svaki vozač Formule 1 sanja. Dapače, o kojem svaki dječak koji sjedne za upravljač bilo kakvog četverokotača sanja. Četverostruki svjetski prvak postao je dio momčadi Ferrari i malo je reći kako se od te kombinacije očekivalo mnogo. Suradnja nije bila plodna, za Formulu 1 su došla neka nova vremena, zavladale su srebrne strijele, ali Vettel je i dalje vozio s istom posvećenošću i žarom kao i kad je bio za upravljačem najsnažnijeg bolida na gridu.

Vettel nikad više nije uspio dostići visine kojima je letio u Red Bullu. Približio im se 2017. i 2018. godine u Ferrariju, no oba puta ga je u bilo kakvim naumima spriječio Hamilton u svom Mercedesu. Karijeru je zatvorio nakon poglavlja u Aston Martinu, gdje su rezultati bivali onakvi kakvi su mogli biti, no sreća je htjela da svoju bogatu karijeru završi u bodovima, s ukupnim scoreom od 3098 bodova za 16 godina u Formuli 1.

„Svatko je Ferrarijev fan. Čak i ako kažu da nisu, jesu. Čak i kad kažu kako je Mercedes najbolji brand na svijetu i tad su fanovi Ferrarija“, rekao je Seb.

Uvijek posvećen svojoj obitelji i kao iznimno privatna osoba, okrenuo je novi list u svom životu. Oprostio se od voljenog sporta kako bi provodio više vremena sa svojim najbližima i svojih troje klinaca, s onim za koje je uvijek govorio da ga više definiraju kao osobu nego Formula 1. Svoje prioritete nikad nije krio. Iz Formule 1 odlazi svojom voljom, prema svojim pravilima, ispunjen i kao vozač i kao osoba.

Svima će nedostajati. Voljeli ga ili ne, njegove zasluge nitko nikada neće izbrisati. Trag koji ostavlja iza sebe trajan je. Statistika je jasna, iza Sebastiana Vettela, najmlađeg pobjednika i prvaka svog vremena, ostaju četiri naslova svjetskog prvaka, 299 utrka, 53 pobjede, 38 najbržih krugova, 122 pobjednička podija, 57 najboljih startnih pozicija i 3098 upisanih bodova.

„Bilo je sjajno i uživao sam u svojim uspjesima i osvajao sam naslove,“ rekao je Vettel nakon utrke u Abu Dhabiju, „sa sportske strane, bilo je golemo, no imao sam priliku rasti, sazrijevati i sagledavati svijet.“

DANKE SEB. 

Objava Sebastian Vettel: Četverostruki svjetski prvak pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Statistički gledano momčad Red Bulla već sada ubrajamo među top momčadi i u nekakvom povijesnom kontekstu, jer primjerice četiri konstruktorska i vozačka naslova, 62 pobjede, 62 najbolje startne pozicije i 170 pobjedničkih postolja uistinu su impresivni rezultati. Mlađi ljubitelji ovoga sporta i oni koji tek otkrivaju svijet Formule 1, možda će pomisliti kako je Red Bull na ovim pozicijama oduvijek, pa kako bismo mlađe naučili, a one iskusnije podsjetili, u ovome tekstu ćemo malo pročešljati obiteljsko stablo i korijene ove još uvijek relativno mlade momčadi.

Obiteljsko stablo relativno plitkih korijena

Što se samoga Red Bulla tiče, priča je naočigled prilično jednostavna jer povratak u 2005. pa čak i 1995., kada je vlasnik kompanije Dieter Matesich u suradnji sa Sauberom počeo ulaziti u svijet Formule 1 i nije tako daleka prošlost. Za razliku od nekih momčadi koje su imena i vlasnike mijenjale po nekoliko puta tijekom dugog niza godina, u slučaju Red Bulla priča zapravo i nije previše komplicirana i u povijesnom kontekstu je relativno jednostavna.

Ako ćemo stvari gledati od šukundjedova, priča o sadašnjem Red Bullovom obiteljskom stablu počinje još tamo negdje 1988. kada sin proslavljenog Jackiea Stewarta, Paul Stewart, kupuje momčad Gary Evans Motorsport i imenuje je u Paul Stewart Racing. Pod tim imenom momčad se natjecala u raznim nižim serijama natjecanja sve do 1996. godine i to prilično uspješno, osvojivši preko stotinu pobjeda i 12 naslova u različitim kategorijama.

Sve to bio je uvod za onaj najviši cilj, ulazak u prvenstvo Formule 1 koji se dogodio u sezoni 1997. Za razliku od brojnih drugih malih momčadi koje su s vremena na vrijeme znale kao padobranci ulijetati u prvenstvo često nošeni nerealnim ili nerealiziranim planovima i obećanjima, Stewart je prilično dobro pripremio teren. Potpisan je petogodišnji ugovor o isporuci pogonskih jedinica s Fordom, a u ekipu su angažirani tada perspektivni Rubens Barichello i Jan Magnussen, inače otac Grosjeanovog najboljeg prijatelja Kevina. Iako je u prvoj sezoni Barichello uspio doći do drugog mjesta u Monaku, ta je sezona baš kao i nadolazeća 1998. bila relativno neuspješna. Za momčad Stewarta 1999. godina u rezultatskom smislu je protekla odlično, a do tada partnerski odnos Forda i momčadi Stewart pretvoren je u novu momčad imena Jaguar Racing čiji je vlasnik postao Ford.

Kako ne bismo priču o povijesti momčadi Red Bull pretvorili u preopširnu storiju o djedovima i pradjedovima, dio obiteljskog stabla koje je izravno prethodilo nastanku Red Bullove F1 momčadi, eru Jaguara spomenut ćemo samo u kratkim crtama. Fordov marketinški eksperiment, kako bismo ga mogli nazvati, potrajao je ukupno pet sezona u kojima su postignuti rezultati izuzev možda onih u sezoni 2003. bili prilično skromni i svakako daleko od onoga za što su Fordu trebali poslužiti.

Ulazak u društvo, ali ne na mala vrata

U sezoni 2005. kako smo i spomenuli započinje samostalna Red Bullova priča koja je kao i manje više svi Mateschichevi projekti doživjela prilično strelovit uspon. Neki će možda reći kako utrošene četiri sezone uglavnom u sredini pa i donjem dijelu poretka nisu baš definicija strelovitog uspona, no svi koji malo duže i detaljnije prate ovaj sport znaju da za postizanje rezultata kakve je postigao Red Bull, četiri sezone pripreme zapravo i nisu puno, jer spomenute uvodne sezone iskorištene su baš za to, pripremu i slaganje momčadi.

Kratkoročne kombinacije s Cosworthom kasnije i Ferrarijem brzo su okončane i po tom pitanju već od sezone 2007. momčad ulazi u jedno od, kasnije će se pokazati, najučinkovitijih partnerskih odnosa u Formuli 1, onaj s Renaultom koji je donio četiri dvostruke titule u nizu. Tada kapitalni ulov također je bio i angažman već prilično iskusnog, ali za razvoj i uvod u priču itekako korisnog Davida Coultharda kojem su u početnim sezonama donekle pomagali novajlije poput Christiana Kliena, Vitantonia Liuzzija, Roberta Doornbosa te naposljetku Marka Webbera koji je kasnije postao jedan od Red Bullovih starosjedioca.

Uz vodstvo Christiana Hornera i magičnu dizajnersku palicu Adriana Neweya, momčad je malo po malo rasla i počela otklanjati određene sumnje koje su se pojavljivale kada je u pitanju cijeli projekt na koji neki i nisu gledali previše blagonaklono.

Dupli poker naslova i ne baš ljubljena hibridna era

Vozačka akademija i poligon za razvoj mladih vozača u obliku momčadi Toro Rosso, a sada Alpha Tauri, koja je zapravo još jedan strateški i itekako isplativ, ali ponekad dosta osporavan projekt, iznjedrila je mnoge vozače. No, u ovom kontekstu spomenut ćemo mladoga Nijemca koji je ovu tada još uvijek vrlo mladu momčad lansirao među velikane.

Iako su mnogi zakretali nosevima misleći kako će i Red Bull poput primjerice momčadi Brawn GP-a biti one hit wonder i zalogaj koji će veliki igrači brzo progutati, takav scenarij ne samo da se nije ostvario nego se dogodilo baš suprotno. Dugoročnim i smišljenim razvojem i planiranjem, momčad se podigla u vrh pa se više nisu događale neke pomalo smiješne situacije kada su nakon ostvarene pobjede organizatori očito nespremni na takav scenarij, Red Bullovoj momčadi u čast na pobjedničkom postolju znali odsvirati “God save the Queen”.

Dolaskom hibridne ere i kasnijim odlaskom dotadašnje ikone Seba Vettela u Ferrari, jedno je poglavlje zatvoreno, a Renaultovo nesnalaženje i inferiornost u odnosu na Mercedes, kasnije i sve očitije neslaganje, doveli su do određenih rezultatskih poniranja koja su uslijedila. Ipak, kada govorimo o rezultatskim kiksevima i “neuspjehu”, uvijek treba imati na umu kako su u Red Bullu od 2005. godine tek jednom završili sezonu izvan top tri momčadi u poretku konstruktora, što je podatak koji govori sam za sebe. Stoga, ne sumnjam kako bi takav oblik i takvu seriju neuspjeha i loših rezultata potpisali mnogi (pitanje postaviti McLarenu, ne daj bože Williamsu…).

Max i Honda umjesto Seba i Renaulta?

Nova era koja je započela ulaskom u partnerski odnos s Hondom trebala bi biti novi početak jedne uspješne i rezultatski plodne suradnje. Naznake za to vidjeli smo već i prošle sezone pa razloga za optimizam svakako ima. Nažalost, iz svima nam poznatih razloga do sada nismo uspjeli vidjeti jesu li u ovoj sezoni prva violina Max Verstappen i ekipa još uvijek donekle pritajeni ili su izazivači i favoriti u pravom smislu riječi, no vjerujem kako ćemo u budućnosti o momčadi crvenih bikova čuti još puno toga. Hoće li prema mišljenju većine relevantnih poznavatelja ovoga sporta, nova buduća zvijezda Formule 1 Max Verstappen i preporođena Honda, zasjeniti nekad super uspješnu kombinaciju Vettela i Renaulta ostaje za vidjeti, posebice nakon uvođenja toliko spominjanih novih pravila i nove ere, no o tom potom.

Za kraj, iako im se i danas (doduše sve rjeđe i rjeđe) osporavaju neke stvari i potezi kao što su postojanje B momčadi u istom prvenstvu, česta i prilično brutalna potrošnja vozača posebice onih mlađih, nerijetko i oštre i prilično izravne strelice upućene konkurentima, te za skeptike i hejtere vječito aktualan argument o nepostojanju povijesti, momčad Aston Martin Red Bull Racing kako se ova ekipa službeno zove, postao je itekako ozbiljan igrač i momčad koja je već sada postala neizostavan dio te iste povijesti Formule 1, sviđalo se to nekome ili ne. Cijelu tu uspješno, pragmatično, inovativno, mudro i atraktivno vođenu priču očito su prepoznali i brojni fanovi. No, budimo ipak do kraja iskreni, navijača kojih ima ponajviše zahvaljujući Maxu, nikada i nigdje ne nedostaje, no kako stvari stoje čini nam se kako se toj uspješnoj priči barem u neko dogledno vrijeme ne nazire kraj.

Objava Tranzicija momčadi kroz povijest – 4. dio: Stewart / Jaguar / Red Bull pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Daniil Kvjat će dobiti sve nove dijelove osim baterije, te će startati sa začelja.

Ostala trojka na Hondinim motorima, Max Verstappen, Alexander Albon i Pierre Gasly, dobit će pet mjesta kazne na startu utrke.

Objava Nova specifikacija Hondinog motora u Sočiju pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Japanski proizvođač odlučio je predstaviti novu pogonsku jedinicu Spec 4 na utrkama u Belgiji i Italiji. Red Bullov Alexander Albon i Toro Rossov Daniil Kvyat su to odradili u Belgiji, a sada u Italiji slijede ostala dva bolida, Verstappenov i Gaslyev.

“S gledišta pogonske jedinice, važno za razvoj je to što planiramo prvi puta voziti Spec 4 specifikaciju sa sva četiri vozača. Za svoju prvu utrku sa Spec-om 4, Gasly i Verstappen će dobiti kazne i startati sa začelja, ali vjerujemo da u nedjelju možemo odraditi dobru utrku. Prikupili smo korisne podatke u Spa, koje smo koristili za izmjenu postavki i dodatnu kalibraciju nove pogonske jedinice”, rekao je tehnički direktor Honde Toyoharu Tanabe.

Predstavljanje Hondinog Spec 4 motora nakon samo 13 utrka, pokazuje Hondin ovogodišnji agresivan razvojni pristup, u nastojanju da smanji zaostatak za Ferrarijem i Mercedesom.

Objava Max Verstappen i Pierre Gasly startaju s kaznama u Monzi pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.