VN Južne Afrike prvi se puta u kalendaru Formule 1 pojavila 1962. godine. Vozila se posljednji vikend u prosincu na stazi Prince George Circuit u East Londonu. Bio je to nastavak tradicije utrkivanja u Južnoj Africi, prekinute Drugim svjetskim ratom. Ovakav kasni termin održavanja jedne utrke Formule 1 neobičan je čak i iz današnje perspektive kada imamo 24 utrke u kalendaru i sezona završava početkom prosinca, no ne čudi ako uzmemo u obzir da je u Južnoj Africi tada početak ljeta. U East Londonu se vozilo i godinu kasnije, a utrka koja se trebala voziti na kraju 1964. godine prebačena je na tjedan kasnije te je tako postala prvom utrkom u 1965. godini, a održana je točno 1. siječnja.

@_F1_Retro: '#OnThisDay in 1965.

The new World Championship season got underway with Jim Clark driving his Lotus-Climax-33 to a dominant victory in the South African Grand Prix at East London.
John Surtees finished 2nd… pic.twitter.com/mWWS9cEgJM, see more https://t.co/hF8tMd4e7U

— Graham Hill News (@TT_GrahamHill) January 1, 2023

Takav potez značio je da su momčadi u novu sezonu ušle s prošlosezonskim bolidima, nemajući dovoljno vremena za razvoj novih. Treba naglasiti da je tada bilo uobičajeno da sezona počinje u svibnju, dva mjeseca kasnije nego u današnje vrijeme. Najbrži u kvalifikacijama bio je Jim Clark u Lotusu te nakon 85 krugova utrke i slavio s uvjerljivih pola minute prednosti ispred aktualnog svjetskog prvaka Johna Surteesa u Ferrariju i Grahama Hilla u BRM-u. Britanca nije omela ni krug prerano pogrešno pokazana crno-bijela ciljna zastava. Bila je to utrka u kojoj je debitirao Jackie Stewart, osvojivši šesto mjesto i jedan bod. Bila je to i prva utrka u Formuli 1 za proizvođača guma Goodyear, čime je prekinut monopol Dunlopa. Na iduću utrku, VN Monaka, čekalo se gotovo pet mjeseci, a Clark je dominirao većim dijelom sezone te osvojio svoj drugi naslov prvaka.

Iduće godine utrka u East Londonu vozila se na isti datum, no nije bila dijelom svjetskog prvenstva. Godinu kasnije VN Južne Afrike seli se na stazu Kyalami i ponovno postaje prvom utrkom svjetskog prvenstva, a vozila se dan nakon Nove godine. U sezoni 1968. utrka se održala u ponedjeljak, 1. siječnja. Ponovio se pole position i pobjeda Jima Clarka u Lotusu. Škotski vozač u toj je utrci srušio brojne rekorde. Vodio je u najviše utrka (43), proveo je najviše krugova u vodstvu (1943), ostvario najviše pole positiona (33), postigao najviše savršenih vikenda (pole position, pobjeda i najbrži krug – 11) i pobijedio u najviše utrka (25), čime je prestigao rekord Juana Manuela Fangia, koji je trajao 11 godina. Nažalost, bila je to i posljednja utrka Jima Clarka u Formuli 1. Tri mjeseca kasnije poginuo je u nesreći na stazi Hockenheim, u utrci Formule 2.

Jim Clark – Lotus – Kyalami, South African Grand Prix – 1968 pic.twitter.com/MIR81RuKr0

— Classic Formula 1 (@ClassicFormula1) January 24, 2015

VN Južne Afrike na stazi Kyalami ostala je u kalendaru Formule 1 do 1993. godine, s prekidom između 1986. i 1991. godine zbog politike apartheida, no prebačena je na ožujak, uz nekoliko iznimaka, i više se nije održavala na samom početku godine. U posljednje vrijeme pojavila se mogućnost povratka VN Južne Afrike i staze Kyalami u Formulu 1, no zbog stajališta tamošnje vlade prema ruskoj agresiji u Ukrajini, FIA je otklonila takav razvoj situacije u bliskoj budućnosti.

Naslovna fotografija: Wikipedia – autor: Ossewa

Objava Formula 1 na Novu godinu pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Maserati, sinonim za talijanske luksuzne automobile, osnovali su braća Alfieri i Ettore 1914. godine kao kompaniju za uređivanje automobila, prije nego su otišli služiti u vojsci u Prvom svjetskom ratu. Kad su otišli u rat, kompanija je ostala u rukama njihovog šesnaestogodišnjeg brata Ernesta Maseratija.

Od početka dvadesetog stoljeća, Alfieri i Ettore te njihova braća Bindo, Carlo, Mario i Ernesto bavili su se automobilima. Kompaniju su osnovali u Bologni, a današnje sjedište ima u Modeni. Od 2021. godine vlasnik Maseratija je multinacionalna korporacija Stellantis, iako je Maserati inicijalno povezivan i s Ferrarijem. Danas su automobili sa znakom trozupca pojam luksuza, a polovinom prošlog stoljeća bili su značajan faktor u Formuli 1, obilježivši prve godine od osnivanja Svjetskog prvenstva.

Nakon povratka s ratišta, braća su gradila i uređivala automobile, a Alfieri se natjecao. Ljubav prema brzini dovela je do suradnje s kompanijom Diatto 1925. godine, za koju su braća Maserati dizajnirala trkaći bolid. Bolid nikad nije konstruiran i Maseratiji su odlučili napraviti svoj vlastiti bolid. Bolid je debitirao na Targa Florio stazi 1926. godine i pobijedio u svojoj klasi. Braća su tada počela proizvoditi automobile po narudžbi kako bi mogli financirati svoju karijeru u utrkivanju.

U ožujku 1932. godine, Alfieri je preminuo uslijed problema s bubrezima, a Bindo se pridružio Ettoreu i Ernestu te nastavio putem preminulog brata. Kako je Alfa Romeo napredovao kao proizvođač automobila, sve je teže bilo pobjeđivati u utrkama, a sredinom tridesetih u igru su ušli i njemački proizvođači. Braća Maserati upala su u krizu te im je Adolfo Orsi priskočio u pomoć, industrijalac iz Modene koji se pridružio kompaniji.

Maseratiji su vođenje biznisa prepustili iskusnijem Orsiju i u potpunosti se posvetili inženjeringu. Uživali su u pobjedama na utrkama poput Indianapolis 500, no ponovo se rat ispriječio i obitelj Orsi je pomalo izgurala osnivače kompanije. Po završetku rata braća Maserati su napustili Orsija i osnovali OSCA, a Orsi se posvetio proizvodnji putničkih automobila. Novi vlasnici su nastavili putem koji su započeli osnivači, doveli su ponajbolje inženjere s ciljem da se napravi što bolji trkaći automobil.

Međunarodna automobilistička federacija (FIA) je 1950. godine organizirala prvo ikada Svjetsko prvenstvo u Formuli 1. Na startni poredak inauguralne utrke Svjetskog prvenstva Formule 1 na stazi Silverstone u Velikoj Britaniji je kao konstruktor za različite sudionike, kao što su Scuderia Ambrosiana, Scuderia Milano, Officine Alfieri Maserati, Scuderia Achille Varzi i druge, stao Maserati, započevši novu eru u svojoj bogatoj povijesti. Osim navedenih momčadi, niz je samostalnih sudionika koristio Maseratijeve bolide. Najbolje plasiran Maserati na prvoj utrci Svjetskog prvenstva bio je u rukama Britanca Davida Hampshirea koji je VN Velike Britanije završio na desetom mjestu.

Prvom sezonom Svjetskog prvenstva dominirale su momčadi poput Alfa Romea i Talbot-Lago, a najuspješniji vozač u bolidu Maseratija bio je Prince Bira, čiji je najbolji rezultat bilo peto mjesto u Monaku i četvrto na utrci za Veliku nagradu Švicarske. Jedino pobjedničko postolje za Maserati tijekom prve godine Svjetskog prvenstva bilo je na utrci za Veliku nagradu Monaka, gdje je treće mjesto osvojio Louis Chiron.

Prva pobjedu za Maserati u Formuli 1 ostvario je Juan Manuel Fangio, pobijedivši na utrci za Veliku nagradu Italije 1953. na stazi Monza za upravljačem A6CGM bolida, samo godinu prije tragičnog udesa u Lesmo zavoju na istoj stazi u kojem je zamalo izgubio život.

Fangio je za upravljačem 250F Maseratija u ranoj fazi sezone 1954. ostvario pobjede u Buenos Airesu i na stazi Spa, prije nego što se otisnuo u redove Mercedesa čiji je zanosni bolid bio previše za odoljeti. Za Maserati je pobjeđivao Stirling Moss 1956. u Monaku i Monzi, a godinu kasnije je momčad osvojila svoj prvi naslov svjetskog prvaka, kad se Fangio vratio u redove Maseratija i osvojio možda i najslavniju titulu u svojoj karijeri. Bila je to sezona u kojoj je Fangio maestralno pokorio stazu Nürburgring, virtuoznom vožnjom pobijedivši Mike Hawthorna i Petera Collinsa u Ferrariju.

Unatoč velikom uspjehu, Maserati se kao tvornička momčad povukao iz utrkivanja krajem sezone 1957., najviše zbog Guidizzolo tragedije na utrci izdržljivosti Mille Miglia, kad su se Alfonso de Partago i Ed Nelson sudarili, a u udesu je osim njih dvojice stradalo i deset gledatelja. Bolid 250F je još kratko bio dio Svjetskog prvenstva Formule 1 u rukama momčadi Scuderia Sud Americana i nekoliko samostalnih natjecatelja te u rukama pionirke među ženama vozačicama, Marije Terese de Filippis.

Maserati se kratko vratio u Formulu 1 u periodu između 1966. i 1968. godine osiguravajući motore za momčadi Cooper i nekolicinu samostalnih vozača, te ambicioznog bivšeg igrača ragbija, Guya Ligiera. Ova partnerstva su imala srednje uspješne nastupe, a za izdvojiti je pobjeda na utrci za Veliku nagradu Meksika, na kojoj je John Surtees pobijedio za momčad Cooper-Maserati.

U godinama koje će uslijediti nakon odlaska iz Formule 1, Maserati će se uglavnom posvetiti proizvodnji luksuznih automobila, ali utrkivanje neće biti u potpunosti napušteno. Maseratijevi bolidi natječu se u različitim trkaćim serijama, a kako kompanija značajno ulaže u elektrifikaciju automobila, namjera je do 2025. godine proizvoditi i električne verzije svih svojih modela. Od 2022. godine dio su momčadi Maserati MSC Racing koja se natječe u Formuli E.

Iako su već dugi niz godina udaljeni od Formule 1, Maserati ponovo flertuje s bolidima jednosjedima, pa nije isključena mogućnost da se jednog dana vrate u Formulu 1. U Formuli 1 se događaju značajne promjene, sa sve većim ulaganjima u električne pogonske jedinice, što bi moglo dodatno potaknuti Maserati da se ponovo okuša u sportu u kojem se itekako ima čime ponositi.

“Maserati je bio tu, osvojio je naslov s Juan Manuelom Fangiom. Pitanje nije van pameti, no trenutno ta tema nije na rasporedu”, komentirao je mogućnost povratka u Formulu 1 Davide Grasso, izvršni direktor Maseratija.

Naslovna fotografija: By asopuma from Paris, France – Maserati A6GCM

Objava Izumrli velikani F1 – istaknute momčadi iz prošlosti: Maserati pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Piše: Hrvoje Bučar
Naslovna fotografija: Surtees i Gurney na VN Nizozemske 1964. (Autor: Harry Pot)

Prva F1 pobjeda

Četvrti je kolovoza 1963. Nürburgring, 25. Grosser Preis von Deutschland, šesta utrka od deset prvenstvenih.

Prethodnu, na Silverstoneu, dobio je Jim Clark na Lotus-Climaxu te još više povećao vodstvo u Prvenstvu. Surtees u Ferrariju četvrti je u poretku, iza Richieja Ginthera i Grahama Hilla.

I na njemačku utrku Clark je došao kao favorit, nadmašivši Surteesa u kvalifikacijama za 0,9 sekundi. Poveo je s pole-positiona, a do trećeg kruga već su mnogi odustali.

Već u prvom krugu, Clark uočava probleme s motorom, što na prvo mjesto dovodi Ginthera, a on pak vrlo brzo pada na 5. mjesto zbog problema s mjenjačem. Još uvijek u prvom krugu, Surtees je poveo utrku i borio se protiv pratećeg Clarka. Timski mu kolega Willy Mairesse, na dijelu staze zvanom Flugplatz, izletio je među gledatelje, gdje međutim, čudom, nitko nije stradao. Ipak, bolid je udario i bolničara koji taj sraz nije preživio. Mairesse je u izlijetanju slomio ruku, a još u prvom krugu dogodio se sudar između Lorenza Bandinija i Innesa Irelanda. Obojica su odustala, bez ozljeda.

Nakon što je Hill odustao zbog kvara na mjenjaču, Bruce McLaren je izbio na treće mjesto, ali uskoro je i on doživio tešku nesreću. Prebačen je u bolnicu bez svijesti, s potresom mozga i ozljedama.

Amerikanac Tony Settember izletio je sa staze u petom krugu, bez ozljeda. Nizozemac Carel Godin de Beaufort izgubio je lijevi stražnji kotač u devetom krugu, ali je uspio zadržati bolid na stazi i izvukao se neozlijeđen. Chris Amon se još u prvom krugu zabio u stabla pokraj staze jer je njegovoj Loli otkazao upravljač, a prošao je s lakšim ozljedama.

Na čelu, Clark je prestigao Surteesa, ali Surtees je uspio uzvratiti krug poslije, a potom konstantno povećavati prednost. Na trećem mjestu našao se Ginther koji se također mučio s tehničkim problemima. Odustali su Južnoafrikanac Tony Maggs i Švicarac Jo Siffert, kojem se na kraju ipak piše osvojeno deveto mjesto. Ranije su već odustali Portugalac Mário de Araújo Cabral i Amerikanci Dan Gurney i Tonny Settember pa je samo deset automobila ostalo na stazi.

Do kraja, Surtees je povećavao prednost pred Clarkom i s razmakom 1’17“ nadmoćno pobijedio u utrci. U njegovoj četvrtoj sezoni i 27. utrci domogao se svoje prve F1-pobjede u karijeri i nagovijestio početak uspješnog angažmana u Ferrariju, koji će mu donijeti mu naslov prvaka već sljedeće sezone.

Ferrari je posljednji put prije ovoga osvojio GP s Philom Hillom, u Monzi dvije godine ranije, a Surtees je nakon utrke izjavio da je sa zadovoljstvom pokazao svojoj bivšoj momčadi (BRM) kako se može biti uspješan – aludirajući na jadnu sezonu ’62.

U poretku vozača, Surtees je napredovao na drugo mjesto, 20 bodova iza Clarka (42). Svi vozači s najmanje 6 bodova i dalje su imali teoretske šanse za osvajanje naslova, međutim pobjeda u sljedećoj utrci bila bi dovoljna da Clark vrlo rano osvoji titulu. Slična situacija bila je i u Prvenstvu konstruktora. Ferrari je napredovao na drugo mjesto, 21 bod iza vodećeg Lotusa, kojem je nedostajala samo jedna pobjeda za osvajanje konstruktorskog naslova.

Ovdje, Clarkovo drugo mjesto bilo je i njegovo jedino u cijeloj F1 karijeri. Nakon utrke je izjavio da je Surtees dobro vozio, dok se on sam bez jednog cilindra borio da zadrži bolid u utrci. Ginther je bio treći ispred Nijemca Gerharda Mittera, Amerikanca Jima Halla i Šveđana Joa Bonniera. Jack Brabham je završio sedmi ispred Britanca Trevora Taylora, Sifferta i Francuza Bernarda Collomba.

I sljedeće godine, poslije vrlo lošeg prvog dijela sezone, Surtees je ponovio uspjeh i uzeo VN Njemačke ’64. (ovaj put, ispred Grahama Hilla s prednošću 1’15“). Ta je pobjeda prekinula Clarkov pobjednički niz, ali Surtees nakon polovice sezone nije bio ni među prvom petoricom u poretku.

Ipak, s dva druga mjesta, dvije pobjede i jednim odustajanjem do kraja sezone – John Surtees je osvojio Prvenstvo, s jednim bodom prednosti ispred Grahama Hilla.

Senzacionalni klinac

John Surtees rođen je 11. veljače 1934. u Tatsfieldu, selu u engleskoj pokrajini Surrey.

Obiteljska situacija u startu mu je donijela prednost po pitanju dostupnosti motocikala. Naime, njegov otac Jack Surtees, vlasnik motociklističke trgovine u južnom Londonu, bio je trostruki britanski prvak motocikala-prikoličara. Najstariji od troje djece, John je do svoje 11. godine već imao vlastiti bicikl te ga je podjednako vješto vozio i popravljao. U 16. godini napustio je školu i postao mehaničar-pripravnik u tvornici motocikala Vincent.

Surteesov je prvi uspjeh na trkaćoj stazi prošao pomalo neslavno. Naime, 1948. nastupio je u utrci sa svojim ocem kao suvozačem, kad je imao samo 14 godina, a njihova je pobjeda naknadno poništena nakon što je otkrivena Johnova prava dob.

Tri godine poslije izazvao je senzaciju pred tisućama gledatelja kao 17-godišnji mladac, kad je šampionu Geoffu Dukeu opasno zagorčao dan na ACU International Meetingu u Thruxtonu. Duke je tom prilikom ipak bio najbolji, a Surtees je i sam zagazio na put prema slavi. (Duke je vozio motociklističke Velike nagrade 1950-59.; osvojivši pet naslova prvaka u klasama 350 i 500 ccm i pobijedivši šest puta na utrci Isle of Man Tourist Trophy.)

“Najsvjetliji trenutak moje karijere, onaj koji je sve pokrenuo, doživio sam sa 17 godina. Bila je to moja pobjeda na relativno nevažnoj cestovnoj utrci u Walesu, na Vincentu kojeg sam uglavnom sam napravio. Bio je to prvi put da sam osjetio spoj čovjeka i stroja. Nikada neću zaboraviti vibraciju koju sam osjetio, znajući da sam dio motocikla. Teklo je… Ja sam letio… To je bio dan kada je rođena budućnost.” – izjavio je Surtees desetljećima poslije.

Dvaput zaredom, dvostruki prvak!

Svoje prve nastupe u Svjetskom prvenstvu motocikala Surtees je ostvario na Nortonima, počevši od 1952., ali do 1956. ta je marka upala u financijske poteškoće pa se preselio u moćni i perspektivni talijanski tim MV Agusta.

I doista, u svojoj prvoj sezoni (’56.) s MV Agustom Surtees je osvojio Svjetsko prvenstvo 500 ccm, iako mu je tu pripomogla situacija gdje je FIM (Fédération Internationale de Motocyclisme) suspendirao Dukea iz natjecanja na šest mjeseci, zbog njegove podrške štrajku vozača.

Surtees 1957. nije uspio obraniti svoj naslov, završio je treći u klasi Premier. Ali, ’58. vratio se u velikom stilu, pobijedivši na svakom Grand Prixu od 500 ccm i 350 ccm na kojem se natjecao. Prvi je put postao dvostruki svjetski prvak, a taj je podvig ponovio i sljedeće sezone kad je moćna MV Agusta maksimalno došla do izražaja. Taj niz uspjeha donio mu je golemu popularnost u Italiji i nadimak Figlio del vento (“Sin vjetra”).

Premda bi povremeno bilježio i poraze, u svojoj posljednjoj sezoni Svjetskog prvenstva (’60.), potvrdio je obje krune, čime je ostvario šest naslova u tri godine. Nadalje, te je sezone postao i prvi vozač u povijesti koji je osvojio utrku Isle of Man TT Senior tri godine zaredom, prije odlaska u Formulu 1.

1959., sada već slavnog motociklističkog asa zapazili su nezajažljivi automobilistički menadžeri i lovci na talente; pozvan je na probne vožnje. U svojoj prvoj utrci jednosjeda, u Goodwoodu (sudjelovao i Ken Tyrrell), u F3 Cooperu, završio je tijesno drugi, iza Jima Clarka – tada obećavajućeg mladića u Lotusu – čiji ga je šef Colin Chapman odmah angažirao za 1960-tu. Prvi nastup, u Monte Carlu, nije završio. Odustao je na četvrtini utrke, zbog kvara na mjenjaču. U srpnju, na britanskom GP-u, svojoj drugoj utrci u životu, bio je drugoplasirani, 49,6 sekundi iza Jacka Brabhama.

U kolovozu, na GP Portugala, osvojio je svoj prvi pole-position i postigao najbrži krug, ali zbog nevolja s hladnjakom, odustao je na 2/3 utrke. Na posljednji GP sezone, onaj američki, u Riversideu (Kalifornija), kvalificirao se kao šesti, ali je zbog vozačkog incidenta odustao već u trećem krugu.

Ti rezultati – iako se danas možda ne čine naročito senzacionalnima – odmah su Surteesa učinili vrlo traženim vozačem.

Prelazak u F1

Od 1961. sasvim je prestao je voziti motociklističke utrke te razmotrio nekoliko ponuda iz Formule 1, uključujući i onu koju mu je dao Chapman – da bude partneru Clarku u Lotusu. Umjesto toga, Surtees je odlučio voziti Cooper, a zatim Lolu – međutim, s nijednim od njih nije polučio bogzna kakve rezultate.

Prva utrka ’61. bila je u Monaku. Surtees se kvalificirao kao 12. te odustao 68. krugu zbog kvara na motoru.

Od ukupno osam utrka te sezone, na pola njih je odustao, a do kraja osvojio dva peta mjesta, u Belgiji i Njemačkoj. Prvak je postao Phil Hill u Ferrariju, s dvije pobjede, dva druga i dva treća mjesta – samo s jednim bodom više od drugoplasiranog Wolfganga von Tripsa.

Godine 1962. Surtees je nastupao s istim motorom (Climax), ali u drugoj momčadi, Loli. U prvoj utrci sezone, u Zandvoortu, kvalificirao se na prvo mjesto, ali je tijekom utrke odustao.

Do kolovoza i VN Njemačke, nanizao je dva peta, jedno četvrto i dva druga mjesta. Na Nürburgringu se kvalificirao kao četvrti, ali je na kraju bio drugi, samo 2,5 sekunde iza Grahama Hilla. I to mu je bio sav uspjeh te sezone – za konačno četvrto mjesto u Prvenstvu.

U posljednje tri utrke – Italija, SAD i Južnoafrička Republika – Surtees je odustao, svaki put zbog kvara na motoru.

Međutim, njegova nevjerojatna snaga, talent i upornost, držali su ga u središtu pažnje, posebno u Italiji. Od bivše zvijezde MV Aguste sada se očekivalo da predvodi slavnu talijansku momčad Formule 1.

Enzo Ferrari (koji je vodio motociklistički tim u 1930-tima) cijenio je strast i borbeni duh Johna Surteesa, te ga je ’63. angažirao kao svojeg vozača broj jedan.

“Formula 1, sportski automobili… ili bilo što drugo za što bismo se mogli odlučiti. Evo ugovora!” – rekao je Enzo, a Surtees je osjećao čudnu atmosferu u njegovom uredu. Slike Ferrarijevih na dužnosti poginulih vozača poredale su se po zidovima. Smrt je bila rutina u automoto utrkama pedesetih i šezdesetih godina, posebno za momčad Ferrarija. Surtees je znao da pridruživanje Ferrariju neće biti samo borba za osvajanje Prvenstva; bit će to borba za opstanak.

Dobio je nadimak ‘Veliki John’ (Big John), a zvali su ga i ‘Neustrašivi John’ (Fearless John) – posebno 1964., nakon što je osvojio još jednu briljantnu pobjedu na zastrašujućem i opasnom Nürburgringu, ispred Grahama Hilla u BRM-u.

Poslije gore opisane prve Surteesove pobjede, sezona ’63. se nastavila. Najprije je već na sljedećoj utrci u Monzi, poslije osvojenog pole-positiona, morao odustati u 16. krugu, zbog kvara na motoru.

U Watkins Glenu u SAD-u, kvalificirao se treći, da bi u 82. krugu (od 110) opet odustao zbog motora. U Mexico Cityju se kvalificirao drugi, ali je zbog nepravilnog starta diskvalificiran.

U posljednju utrku sezone, održanoj u južnoafričkom East Londonu, s vodstvom je došao nedostižni Jim Clark (54 boda), a pratili su ga Ginther (29), Graham Hill (25) i Surtees (22).

Clark je uzeo pole-position, a Surtees se kvalificirao četvrti, iza Brabhama i Gurneya. Na kraju, Clark je upisao pobjedu i potvrdio osvajanje svojeg prvog naslova, s golemom bodovnom prednošću. Surtees je još jednom odustao zbog motora te time zadržao četvrto mjesto u Prvenstvu, iza Ginthera i Hilla. Njih su dvojica naime, osvojila identičan broj bodova i tako podijelila naslov viceprvaka.

Šampionska sezona bez šampionskog niza

Sezona ’64. imala je deset utrka; američku i meksičku izvan Europe… Prva od njih, u svibnju, održavala se u Monaku. Pole-position uzeo je Clark ispred Brabhama, dok je Surtees bio dobar četvrti.

S treće startne pozicije pobijedio je Hill, dok su Brabham i Surtees morali odustati. Drugi je bio Hillov kolega Ginther, koji se probio s osmog startnog mjesta.

U Zandvoortu, dva tjedna poslije, Surtees je s 4. startnog mjesta osvojio drugo mjesto u utrci, iza Clarka. Tako je uhvatio bodovni priključak i optimistično očekivao sljedeću utrku, Spa-Francorchamps.

U Belgiji je, iznenađujuće, pobijedio Clark sa šestog startnog mjesta, dok je Surtees startao peti, ali je već u petom krugu morao odustati.

Uoči sljedeće utrke, francuskog GP-a, Surtees je već zaostajao 15 bodova ispred vodećeg Clarka. Na stazi Rouen-Les-Essarts Clark je opet startao s pole-positiona, dok je Surtees imao treću poziciju. Već u šestom krugu Surtees odustaje zbog kvara, a malo poslije polovice utrke i Clark.

Britanski GP vozio se na Brands Hatchu. Prvih pet startnih pozicija zauzeli su Clark, Hill, Gurney, Brabham i Surtees. Do kraja su Clark i Hill zadržali vodeće pozicije, a Surtees je napredovao do trećeg mjesta. Clark je povećao prednost u Prvenstvu i izgledalo je da će naslov biti obranjen.

Na svojem omiljenom Nürburgringu, Surtees je osvojio i pole-position i utrku. Drugi je bio Hill, a Jim Clark je odustao na polovici utrke zbog kvara na ventilima.

Hill je preuzeo prednost u Prvenstvu, a Surtees je sve lakše pratio, popevši se na treće mjesto.

U Zeltwegu je vožena sedma utrka sezone. Hill je s pole-positiona odustao već u trećem krugu, a pobjednik je bio Bandini, sa sedmog startnog mjesta. Surtees je odustao u 9. krugu, a Clark u četrdesetom, pa se bodovna situacija za naslov prvaka nije promijenila.

U Monzi, pred domaćom publikom, Figlio del vento je s lakoćom uzeo pole-position, a u utrci cijelo vrijeme nije ispuštao vodstvo. Završio je prvi, s 1’06“ prednosti ispred McLarena, a zaostatak trećeg Bandinija i četvrtog Ginthera bio je više od jednog kruga. Hill i Clark nisu osvojili bodove (odustajanja u 1. i 27. krugu) pa se tablica Prvenstva promijenila: prvi je Hill s 32 boda; drugi Clark, 30; treći Surtees s 28 bodova.

Odluka pada u posljednjoj utrci

Pretposljednja utrka vozila se u Watkins Glenu, u SAD-u, 4. listopada. Pole-position je osvojio Clark; drugi je bio Surtees, dok je Hill startao tek peti, iza domaćeg vozača Gurneyja.

U konačnici, pobijedio je Hill s 30,5 sekundi ispred Surteesa, dok je Clark odustao na polovici utrke. Na početku je bio poveo, ali Surtees i Mike Spence ubrzo su prošli naprijed, spustivši aktualnog prvaka na treće mjesto. Nakon već jednog kruga, poredak se drastično promijenio: Surtees, Spence (sa 6. mjesta), Hill, Clark, Brabham, Ireland, Gurney i McLaren.

Hill je ubrzo zaobišao Spencea za drugo mjesto, ali malo poslije i sam je preteknut. Clark je zatim napao Surteesa i uspješno preuzeo vodstvo u 13. krugu. Sljedećih 18 krugova Clark se sve više odvajao od Surteesa, a Hill se probio na drugo mjesto, i sam pretekavši Surteesa.

U 40. krugu, Clarkov Lotus počeo je gubiti brzinu zbog problema s ubrizgavanjem goriva. Surtees, zatim Hill i Gurney obišli su ga u 44. krugu. Ekipa je dva kruga pokušavala prilagoditi sustav ubrizgavanja i Clark se ponovo priključio utrci na posljednjem mjestu, te konačno odustao nakon samo šest krugova. Colin Chapman je bolid drugog vozača (Spencea, trenutačno 4. mjesto) dodijelio Clarku, u nadi da bi ipak mogao napredovati ispred Hilla i Surteesa te smanjiti bodovnu razliku. Spence je pak pokušao nastaviti u Clarkovom automobilu, ali je uskoro morao odustati.

U nastavku, Hill je preuzeo vodstvo od Surteesa u 45. krugu, a Clark je sada bio već na trećem mjestu, dostizao je Hilla sekundu po krugu i gotovo izjednačio svoje kvalifikacijsko vrijeme, sve dok i drugi Lotus nije počeo raspršivati gorivo uokolo. Clark je zato odustao u 102. krugu i ostao bez bodova. Pred kraj, od vodećih su samo Hill i Surtees imali ispravne automobile, a Hill je upisao svoju drugu pobjedu u sezoni. Treće mjesto osvojio je Švicarac Jo Siffert u Brabhamu, ispred Amerikanaca Richieja Ginthera i Walta Hansgena.

Prije posljednje utrke sezone, u Meksiku, Graham Hill je imao pet bodova više od Surteesa, a s obzirom na tadašnji način bodovanja (9-6-4-3-2-1), uz njih je jedino još Jim Clark imao teoretsku šansu da osvoji Prvenstvo.

Pole-position osvojio je Clark, dok su favoriti Surtees i Hill startali s 4. odnosno 6. mjesta. Bila je to dotad jedna od najdramatičnijih završnica Prvenstva, jer da bi osvojio naslov: Clark mora pobijediti u utrci, pri čemu Surtees ne bi završio više od trećeg, a Hill od četvrtog mjesta. Surtees bi mogao osvojiti naslov u svakom slučaju, ako bi završio prvi; ili drugi, ako Hill ne bi završio najmanje peti.

Clark je poveo! Gurney je vozio na drugom mjestu. Hill i Surteesov momčadski kolega Bandini, borili su se za treće mjesto. Surtees je vozio peti u poretku, naizgled bez ikakvih šansi. Međutim, Bandini je naletio na stražnji dio Hillovog BRM-a, oštetivši njegov ispušni sustav i izgubivši nekoliko mjesta. Hillov je bolid i dalje funkcionirao s iskrivljenom ispušnom cijevi, ali zbog toga je gubio na snazi.

Činilo se da će Clark lagodno obraniti titulu… I da je ostalo tako, on bi bio prvak s četiri pobjede u odnosu na Hillove dvije, iako bi bili izjednačeni po bodovima (39).

U pretposljednjem krugu, međutim, otkazao je dovod ulja i Clarkov motor se zaglavio, baš u trenutku dok je započinjao posljednji krug! Sad je vodio Gurney; Bandini je na 2. mjestu, Surtees na trećem – što znači da bi Prvenstvo pripalo Hillu, ako se Surtees ne probije na drugo mjesto!

Uvidjevši to, šef Ferrarijevog tima mahnito je signalizirao Bandiniju da uspori – kako bi kasnije ušao u posljednji krug i pustio Surteesa da prođe naprijed. Bandini je to lojalno i učinio, pa je Surtees završio drugi, čime je osvojio Svjetsko prvenstvo vozača sa samo jednim bodom više od Hilla (40:39)!

U međuvremenu, Gurney je osvojio Grand Prix (jedan od svoja četiri), gotovo nezapaženo. Jimu Clarku se piše šesto mjesto s krugom zaostatka, dok je Graham Hill uspio završiti na 11. mjestu i postati viceprvak. Treće u mjesto Prvenstvu zauzeo je Clark, a četvrto Bandini, s istim brojem bodova kao i petoplasirani Ginther.

Bolide Ferrarija za ovu utrku prijavio je North American Racing Team (NART) pa je livreja bila bijelo-plava, uobičajena za timove iz SAD-a. Inače, ova je utrka bila posljednji put da su Ferrarijevi F1 bolidi nosili neku drugu boju osim tradicionalne crvene.

Ferrari, Cooper, Honda, BRM

U sezoni ’65. svjetski je prvak ostao vjeran Ferrariju i nastupio na osam od deset prvenstvenih utrka. Američku i meksičku utrku je propustio jer je u rujnu doživio nesreću opasnu po život na stazi Mosport Park Circuit (Ontario, Kanada) – dok je “na crno” trenirao u sportskom automobilu Lola. Izgubio je kotač u zavoju, izletio, izašao iz automobila, onesvijestio se i srušio. Posljedica nesreće je ta da mu je jedno rame bilo 10 cm niže od drugog. Tamošnji liječnici su većinu prijeloma zaliječili bez operacija, rastežući njegovo smrskano tijelo sve dok se odstupanje desno-lijevo nije smanjilo do jednog centimetra – i tako je ostalo. Mjesecima se oporavljao u bolnici i morao ponovno učiti hodati. Svaki dan je brojao korake koje je uspio napraviti u bolničkim hodnicima koji su bili okićeni božićnim ukrasima. Jednog dana bilo je osam. Sljedeći dan, 83.

Vratio se u trkaćem automobilu Ferrari u Modena, već u ožujku, postavljajući rekorde krugova. Sedam mjeseci nakon nesreće zbog koje je morao ponovno učiti hodati, postavljao je rekorde na stazi. Demonstracija upornosti, strasti, vještine i hrabrosti.

Za sljedeću sezonu Formule 1 bio je spreman.

Nastupnu utrku u East Londonu završio je drugi, a Jim Clark započeo je pobjednički niz. Doduše, na drugoj utrci u Monaku Clark nije nastupio. Pobjednik Hill, Surtees četvrti.

Nakon toga slijedi Clarkova niska od pet uzastopnih pobjeda, dok je John Surtees bilježio odustajanja i prosječne rezultate.

Svoju posljednju utrku sezone Surtees je vozio pred domaćom publikom u Monzi. Kvalificirao se 0,2 sekundi iza Clarka, ali je nije završio. Odustao je na pola utrke zbog kvara spojke. Dvostruku pobjedu odnijeli su BRM-i. Prvi je bio Jackie Stewart (3.startno mjesto), a drugi Graham Hill. Jim Clark, iako je odustao zbog kvara na ubrizgavanju goriva (sic!), zadržao je prednost u Prvenstvu. Prije zadnjih dviju utrka vodio je s 54 boda. Drugi Hill imao je 34 boda, treći Stewart 33, a četvrti Surtees 17, bez šansi za obranu titule.

U Meksiku i SAD-u zato valjda nije ni nastupio. U Watkins Glenu pobijedio je Hill, a Clark nije završio. U Mexico Cityju pobijedio je Ginther, dočim su i Clark i Hill odustali.

Šampion je – po drugi put – Jim Clark s 54 boda. Viceprvak Hill ima 40 bodova, a trećeplasirani Stewart 33. S jednim drugim, dva treća te po jednim četvrtim i sedmim mjestom, Surtees je završio peti u konačnom poretku.

Iako je u sljedećoj sezoni imao četiri odustajanja (od 9 utrka), s dvije pobjede te jednim drugim i trećim mjestom završio je kao viceprvak – iza Jacka Brabhama.

Na prvoj utrci sezone ’66. u Monaku, morao je odustati, a na sljedećoj, VN Belgije, osvojio je svoju posljednju pobjedu za Ferrari. Na toj prostranoj stazi pobijedio je s 42 sekunde prednosti ispred nailazeće mlade nade – stanovitog njemačkog Austrijanca u Cooperu, Jochena Rindta.

Naime, već od sljedeće utrke Surtees vozi za Cooper, a Rindt mu postaje momčadski kolega. Početak je neslavan, tri odustajanja zaredom (FRA, GBR, NED) pa nakon polovice sezone Surteesa nema među prvom petoricom.

Na Nürburgringu je završio drugi, iza Brabhama, a na donedavno „domaćoj“ Monzi odustao je prije polovice utrke, zbog dovoda goriva. Pobjeda, jedina u karijeri, pripala je Ludoviku Scarfiottiju iz Ferrarija, dok je drugi bio njegov timski kolega Britanac Mike Parkes (jedini podij u karijeri). Surtees je na 4. mjestu u Prvenstvu; trenutačno vodi Brabham.

U SAD-u je bio treći, iza Clarka i Rindta, a na posljednjoj utrci u Meksiku je pobijedio. I pole-position i pobjeda bili su njegovi, prva za novu momčad. U Prvenstvu je uzeo drugo mjesto, s popriličnim zaostatkom za Brabhamom.

Surtees vozi za mladu momčad Honda, u njezinoj tek 4. sezoni, s promjenjivim uspjehom. Francuski i kanadski GP je propustio, dok je u Monaku, Nizozemskoj, Belgiji i SAD-u odustao. Prvenstvo je uzeo novozelandski vozač Denny Hulme, u svojoj tek trećoj sezoni, za tim Brabham. Slijede ga Jack Brabham, Clark i Surtees.

U uvodu nove sezone, 1. siječnja 1968. u Kyalamiju, pobijedio je Jim Clark, ispred Hilla i Rindta; Surtees u Hondi bio je osmi, bez bodova.

Jim Clark poginuo je 7. travnja u Hockenheimu, na utrci Formule 2.

Prvenstvo se, naravno, nastavilo, bez njega. Drugu utrku sezone u Madridu pobijedio je Hill i nagovijestio dobru sezonu, premda osjetno zasjenjenu Clarkovom tragedijom. Imala je 12 utrka, a Surtees je razočaravajuće nizao odustajanja (8/12).

Drugo mjesto uzeo je u Francuskoj, a treće u SAD-u. Bilo je to dovoljno za osmo mjesto u Prvenstvu, a Hondi za šesto u Prvenstvu konstruktora. Naslov je osvojio Graham Hill (svoj drugi), ispred Stewarta i Hulmea.

Surtees 1969. opet vozi za BRM. Ima samo dva plasmana; peto mjesto u Španjolskoj i treće u Watkins Glenu. Pet odustajanja i tri preskočene utrke donijele su mu na kraju 11 mjesto, dok je prvak po prvi put postao Jackie Stewart u Matri, s deeebelom prednošću ispred Belgijanca Jackieja Ickxa (63-37).

Sljedeće godine John Surtees vozi za SRO, vlastitu momčad.

Surtees Racing Organisation

Još je 1966. John Surtees osnovao trkaću momčad Surtees Racing Organisation (SRO) – s nakanom da sudjeluje u Canadian-American Challenge Cupu, poznatijem kao Can-Am (to se natjecanje sportskih automobila uspješno održavalo od 1966-87., a u njemu su sudjelovali i mnogi F1 vozači).

Te, 1966. godine prvak Can-Am-a bio je upravo John Surtees, kao vlasnik/vozač, a kasnije su to ostvarivali i Bruce McLaren, Denny Hulme, Alan Jones, Jacques Villeneuve…

Surtees Racing Organisation proveo je devet sezona (1970-78.) kao konstruktor u Formuli 1, Formuli 2 i Formuli 5000. (F5000 je bila međunarodna kategorija bolida do 5000 ccm koja se održavala 1968-82., a u njoj su sudjelovali i mnogi znameniti konstruktori – McLaren, Eagle, March, Lola, Lotus, Elfin, Matich i Chevron).

SRO se seriji F5000 priključio 1969., kad je tim po prvi put nastupio s vlastitom konstrukcijom automobila. Poprilično uspješna, momčad je pobijedila na četiri utrke, tri uzastopno, u sezoni od 13 utrka.

To je Surteesa potaknulo da se proširi i na F1. Nakon što je 1969. kao vozač imao vrlo tešku sezonu s BRM-om, odlučio je postati vlasnik/vozač momčadi, a novoosnovani tim priključio se Prvenstvu sredinom sezone 1970. Naime, zbog kašnjenja u isporuci vlastitog F1 bolida, John Surtees je prve četiri utrke bio je prisiljen voziti u starom McLarenu. Novi bolid osvojio je svoja prva dva boda uopće, na VN Kanade. Nakon nje uslijedila je VN SAD-a, gdje je tim osvojio još jedan bod i time je zaključena njihova prva sezona.

Uz Johna Surteesa, 1971. su za SRO vozili još Nijemac Rolf Stommelen, Britanci Brian Redman, Derek Bell i Mike Hailwood, Amerikanac Sam Posey i Nizozemac Gijs van Lennep. Oni su osvojili jedno četvrto, dva peta i jedno šesto mjesto te osvojili deveto mjesto u Prvenstvu konstruktora.

Sljedeće godine glavni vozači za SRO bili su Australac Tim Schenken i Talijan Andrea de Adamich. S Hailwoodom i Surteesom (koji je vozio samo talijanski GP; ujedno i svoju posljednju utrku uopće) osvojili su 18 bodova i 5. mjesto u Prvenstvu, ispred Marcha BRM-a i Matre.

Posljednja utrka Johna Surteesa

Talijanski GP 1972. održavao se u Monzi 10. rujna, kao deseta utrka od dvanaest prvenstvenih. Staza je modificirana dodavanjem dviju šikana, jedne ispred Curva Grande i jedne na mjestu stare Curva Vialone, kako bi se smanjile brzine, navodno zbog sigurnosti.

Najbolje se kvalificirao Jackie Ickx u Ferrariju, ispred Novozelanđanina Chrisa Amona u Matri i Jackieja Stewarta u Tyrrellu. SRO-i su bili deveti (Hailwood), devetnaesti (Surtees), 21. (de Adamich) i 22. (Schenken) na startu.

Sa šeste startne pozicije, utrku od 55 krugova dobio je Emerson Fittipaldi u Lotusu. Drugi je bio Hailwood, a treći Hulme. Ostala tri SRO-a odustala su zbog tehničkih problema, a četiri kruga prije kraja odustao je i Ickx.

John Surtees nije završio svoju posljednju utrku, kao uostalom, ni onu debitantsku svojedobno, u Monte Carlu, dvanaest godina prije, kad je nastupio za Lotus. Ovdje, na oproštaju, odustao je u 20. krugu, zbog kvara na dovodu goriva.

… i time se vozač John Surtees, oprostio od Formule 1, dok vlasnik momčadi Surtees Racing Organisation, izvjesni John Surtees, prvak iz 1964., nastavlja s natjecanjem.

SRO bez većih uspjeha

1970-78. momčad je nastupila na 119 utrka Formule 1, ali nije uspjela nijednom pobijediti. Osim ovdje već spomenutih vozača, za Surteesa su vozili i takvi majstori kao što su: René Arnoux, Vittorio Brambilla, Jean-Pierre Jabouille, Alan Jones, Jochen Mass, Carlos Pace, Patrick Tambay, John Watson…

Uglavnom, 1972. godinu SRO je završio na petom mjestu u Prvenstvu konstruktora, dok je od vozača najbolji bio Mike Hailwood, s osvojenim osmim mjestom. John Surtees nije osvojio nijedan bod, de Adamich tri, a Schenken dva boda.

SRO je baš te, 1972. počeo raditi i tzv. customer-cars, bolide za druge naručitelje tj. timove, od kojih je najpoznatiji Hesketh, s kojim je James Hunt osvojio svoju prvu pobjedu u Zandvoortu 1975.

Pace i Hailwood su u 1973. iznimno mnogo odustajali, a momčad je, osvojivši tek 9 bodova (sve Carlos Pace), zauzela 7. mjesto u Prvenstvu. 1974. bila je još malo gora jer je Pace osvojio samo tri boda, što je bilo dovoljno samo za 11. mjesto u poretku.

SRO je 1975. nastupio na svim utrkama, osim u SAD-u. Najbolji rezultat bilo je osmo mjesto Johna Watsona u Monaku. Bez osvojenih bodova, momčad je završila sezonu na 15. mjestu.

Alan Jones je 1976. uspio osvojiti po jedno četvrto, peto i šesto mjesto, što je njemu donijelo 15. mjesto, a SRO-u 10. mjesto u Prvenstvu, odmah iza tima Brabham, a ispred tima Fittipaldi.

Vittorio Brambilla je 1977. za SRO postizao nešto bolje rezultate (po jedno 4., 5. i 6. mjesto) i zauzeo 16. mjesto u Prvenstvu vozača. To je bilo i svih šest bodova za SRO, što je bilo dovoljno za 11. mjesto u Prvenstvu konstruktora. (Brambilla je te godine bio praktički jedini Surteesov vozač.)

Godine 1978. tim je dodao drugi automobil za konkurentnog vozača, Britanca Ruperta Keegana, ali problemi s financiranjem su se nastavili, točnije, zaoštrili. Nedostatak dobrih rezultata, naravno, produbio je stare probleme i stvorio nove.

Vjerni Fordovom motoru, s njim su ušli i u svoju posljednju F1 sezonu. Brambilla je u Austriji osvojio šesto mjesto i to je bio sav rezultat za tu sezonu. Ruppert Keegan, Carlo Franchi – Gimax, René Arnoux i Beppe Gabbiani nisu osvojili ni boda. Surtees Racing Organisation svoju posljednju sezonu završava s jednim Brambillinim bodom i trinaestim mjestom.

U nemogućnosti da osigura dovoljno novca, SRO je napustio F1 nakon sezone, unatoč tome što je imao bolid pripremljen za 1979. Nakon nastupa u Britanskom F1 prvenstvu (bivši F5000) u listopadu iste godine, Surtees Racing Organisation zauvijek je zatvorio svoje boksove.

Kao Nuvolari i Rosemeyer

John Surtees i dalje ostaje jedini vozač koji je osvajao naslove u Formuli 1 i Svjetskom motociklističkom prvenstvu.

Ovdje više puta spominjani Surteesov suvremenik i prijatelj Mike Hailwood također je u F1 došao iz motociklizma. 1958-67. osvojio je četiri naslova prvaka u klasi 500 ccm (1962-65.); dva naslova u klasi 350 ccm (1966-67.) i tri naslova u klasi 250 ccm (1961., 1966-67.) – ukupno devet naslova svjetskog prvaka!

U Formuli 1 je debitirao 1963., na britanskom GP-u, u Lotusu – za koji je vozio i pobjednik toga dana, Jim Clark. Hailwood je nastupio u 50 utrka, a do 1974. s prekidima je vozio za Lotus, Lolu, Surtees i McLaren.

No, prije Drugog svjetskog rata praksa prelaženja iz motociklizma u automobilističke GP-e i bila je itekako uobičajena.

Legendarni talijanski šampion Tazio Nuvolari (1892-1953.), prije nego se definitivno posvetio automobilizmu, bio je motociklistički prvak. 1925. je osvojio Europsko motociklističko prvenstvo u klasi 350 ccm. Četiri puta zaredom pobijedio je na utrci Nations Grand Prix (1925-28.) i pet puta uzastopce na utrci Lario Circuit (1925-29.). Prvu probu na 4 kotača imao je 1925., ali se tek od 1931. natječe isključivo u automobilizmu. 1932. s Alfa Romeom osvojio je Europsko automobilističko prvenstvo (Championnat d’Europe des pilotes).

Njegov dobar prijatelji i potencijalni nasljednik, Nijemac Bernd Rosemeyer (1909-38.) u sezoni ’31. postigao je deset motociklističkih pobjeda u klasi 250 ccm. Pobjeđivao je i u klasama 500 ccm i 1000 ccm, ali titulu prvaka nije ponio. Nakon što je Rosemeyer 1938. poginuo pokušavajući oboriti brzinski rekord, upravo je Nuvolari sjeo na ispražnjeno mjesto u Auto Unionu. Između 1935-37. Rosemeyer je s Auto Unionom nastupio na 35 Velikih nagrada, pobijedivši 10 puta i osvojivši Europsko automobilističko prvenstvo 1936. (najjača automobilistička kategorija prije osnivanja Formule 1).

Zaklada „Henry Surtees“

John Surtees imao je reputaciju svadljivog i zajedljivog čovjeka. Naravno, jer je uvijek govorio što misli i nije trpio budale. Dok bi većina vozača svoju agresiju ostavila u kokpitu, Surtees bi zadržao svoje „trkaće lice“, što je mnogima bilo zastrašujuće.

Inače, i Johnov sin Henry John Surtees (1991-2009.) vozio je utrke. Nakon kartinga, 2006. je prešao u britansko prvenstvo Ginetta-GT-Junior, gdje je odmah osvojio treće mjesto. Potom je vozio britansku Formulu BMW, a 2008. nastupa u Formuli Renault. Potom se okušao u Formuli 3 i naravno, u Formuli 2.

U jednom intervjuu 2008. John Surtees je rekao novinaru da je to jutro imao bolove u leđima. Sa 74 godine, još uvijek je patio od posljedica nesreće iz 1965. koja ga je bila dovela na milimetar od smrti. Još uvijek je osjećao bol, više od četiri desetljeća poslije. Rekao je i da će kasnije pogledati karting utrku svog sina Henryja.

“Je li vaš sin dobar?”, pitao je novinar. Surtees je visoko podigao bradu, nasmiješio se i rekao: “Vidjet ćemo!”

Prvog dana srpnja 2009., Henry Surtees je doživio fatalnu nesreću u Brands Hatchu. Njegov sunarodnjak Jack Clarke, koji je bio ispred njega, izgubio je kontrolu nad bolidom na dugom brzom zavoju i udario u zid. Stražnji kotač se odvojio i odskočio na stazu. Surtees je u skupini od nekoliko vozača naišao na dotični, prilično nepregledni zavoj, a Clarkeov otpali kotač pogodio ga je u kacigu. Odmah je izgubio svijest, a potom udario u zaštitnu ogradu. Nakon što mu je pružena prva pomoć na stazi, prebačen je u londonsku bolnicu, gdje je u večernjim satima istog dana preminuo.

U svojim kasnim godinama John Surtees provodio je velik dio svog vremena neumorno radeći za Zakladu Henry Surtees. Henry Surtees Foundation još uvijek pomaže osobama s ozljedama mozga ili fizičkim ozljedama uzrokovanim nesrećama – pružanjem podrške za opremu i objekte; vodi kampanje za sprečavanje ozljeda mozga u nesrećama u automotosportu; pruža mogućnosti mladima za edukaciju u automotosportu, tehnologiji, inženjerstvu i sigurnosti prometa na dva i četiri kotača.

Surtees je 1996. primljen u Međunarodnu kuću slavnih motosporta (International Motorsports Hall of Fame), a 2016. odlikovan je s Most Excellent Order of the British Empire.

Sir John Surtees preminuo je u miru sa svojom obitelji, u ožujku 2017.

Objava John Surtees – neustrašivi Sin vjetra pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Chapman ga gurnuo prema ‘oktanskom cirkusu’

Da se vratimo na Clarka. Rođen je u farmerskoj obitelji u Fifeu u Škotskoj. Bio je najmlađe dijete među petoro braće i sestara. Kad mu je bilo šest godina, obitelj se preselila na farmu Edington Mains, blizu Dunsa. Pohađao je škole u Chirnsideu i u Clifton Hallu blizu Edinburgha prije nego što je stigao u školu Loretto u Musselburghu.

Čim je mogao voziti, Jim Clark je počeo sudjelovati u rally i hill climb turnirima, obično u svom Sunbeam-Talbotu. Godine 1958. pridružio se trkaćem timu Border Reivers, utrkujući se u Jaguar D-typeu i Porscheu na natjecanjima diljem Ujedinjenog Kraljevstva i pobijedio je u 18 utrka. Na Boxing Dayu 1958. bio je drugi nakon Colina Chapmana, koji je bio smješten u Lotusu. Chapman je bio dovoljno impresioniran Clarkom da mu ponudi mjesto da vozi njegove nove „Formula Junior” automobile. Do početka sezone 1960., Clark je vozio za momčad Lotus Formule 1.

Nezaboravna 1963. godina

Ostvario je osam prvenstvenih bodova u svojoj prvoj sezoni, 11 u drugoj i 30 bodova 1962. godine, u godini u kojoj je osvojio i svoje prve tri Grand Prix utrke, u Belgiji, Britaniji i SAD-u. Godine 1963. Clark je bio potpuno dominantan, pobijedivši u sedam od deset utrka i tako je osvojio svoje prvo Svjetsko prvenstvo. Njegov je uspjeh također osigurao da Lotus osvoji svoje prvo svjetsko prvenstvo konstruktora. Iduću godinu Clark je završio na drugoj poziciji Svjetskog prvenstva nakon Johna Surteesa, iako je te godine osvojio britansko prvenstvo Touring Car. U sezoni Formule 1 1965. godine ponovno je dominirao, a osvojio je šest od deset utrka i samim time i prvenstvo. To je tim dojmljivije jer se u jednoj od njih nije mogao natjecati jer se termin Velike nagrada Monaka podudarao s Indianapolisom 500, kojeg je te godine osvojio. Promjene u propisima Formule 1 učinile su Lotus manje konkurentnim počevši od 1966., iako su Clark i Lotus nastavili dominirati Tasman serijom utrka sa sjedištem u Australiji. Osvojio je samo jednu utrku Formule 1 1966., četiri 1967. i jednu 1968. godine.

Jim Clark poginuo je 7. travnja 1968. tijekom utrke Formule 2 u bolidu Lotusa na Hockenheimringu u Njemačkoj kada je njegov automobil sišao sa staze i udario u drvo. Tijekom svoje karijere startao je na 72 F1 utrke, ostvarivši 33 pole positiona i 25 pobjeda. I danas, 54 godina nakon njegove smrti, pamti se kao jednog od najboljih F1 vozača u povijesti. Bio je toliko dominantan da je na VN Belgije 1963. drugoplasiranog ostavio iza sebe za čak četiri minute i 53 sekunde! Zbog toga što je do svoje 32. navršene godine upisao čak 25 pobjeda (nitko prije njega to nije ostvario), ali i zbog drugih postignuća, poznate londonske novine The Times 2009. godine proglasile su ga najboljim F1 vozačem u povijesti.

Naslovna fotografija: By Harry Pot – http://proxy.handle.net/10648/aa6a6a28-d0b4-102d-bcf8-003048976d84, CC BY-SA 3.0 nl, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=23254562

Objava Jim Clark – najbolji F1 vozač u povijesti? pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

BORBA NA NASLOV PRVAKA – 1964. GODINA

Točno onako kako to ljubitelji Formule 1 vole i kako bismo željeli da se svaka sezona završava, ušlo se u posljednju utrku sezone 1964. VN Meksika bila je zadnja utrka sezone, a tri vozača su imali šanse na osvajanje naslova svjetskog prvaka. Bili su to Graham Hill iz momčadi BRM, Jim Clark u svom Lotusu i John Surtees u Ferrariju. Nakon kvalifikacija se činilo kako stvari idu u pravcu Jima Clarka, koji se kvalificirao na pole position, dok je Surtees bio četvrti, a Hill tek šesti. Clark je nakon starta i poveo u utrci Clark je poveo nakon starta, ispred Dana Gurneyja, te Hilla i Bandinija koji su se borili za treće mjesto u poretku. Surtees se nalazio tek na petom mjestu, bez šansi za osvajanje naslova, barem se tako činilo.

Stvari su se preokrenule kad se Bandini (koji je tada bio momčadski kolega Johna Surteesa u Ferrariju) sudario s Hillom, zbog čega je upropastio Britančevu utrku, koji ju je u konačnici završio s dva kruga zaostatka. Sve do pretposljednjeg kruga izgledalo je kako će Clark osvojiti naslov prvaka, kada je njegov Lotus počeo ostavljati za sobom uljani trag i usporavati. Gurney je preuzeo vodstvo, a Bandini je propustio Surteesa na drugo mjesto, kako bi osvojio šest bodova koji su mu i trebali kako bi osvojio naslov svjetskog prvaka. Time je John Surtees postao jedini vozač u povijesti koji je osvajao naslov prvaka i na dva i na četiri kotača, što je pothvat koji više nikad nikome nije uspio.

BERGEROVA PRVA POBJEDA – 1986. GODINA

Završnicu sezone 1986. obilježilo je veselje Gerharda Bergera i momčadi Benetton. Cijela sezona bila je u znaku borbe između Nelsona Piqueta, Nigela Mansella i Alaina Prosta, no za predzadnju utrku sezone Berger se sa svojim Benettonom kvalificirao na dobro četvrto mjesto za utrku. Senna je startao s prvog mjesta, no radi pogreške u prvom zavoju, ubrzo je vodstvo predao Piquetu. Mansell je loše započeo utrku i s treće pozicije je pao na sami kraj poretka. Momčadi koje su koristile Goodyear gume imale su značajnih problema na grbavoj podlozi staze u Meksiku, što nije bio slučaj i za Bergerove Pirellije. Upravo je igranka s gumama i donijela prvu pobjedu za Gerharda Bergera i Benetton.

Naime, bila je to utrka za koju je odlazak u boks bio norma, a ni dva odlaska nisu bila neobična, a isto je Berger odlično iskoristio i svoje gume pazio i mazio kroz cijelu utrku, te bez ijedne posjete boksu ostvario pobjedu. Alain Prost je samo jednom bio u boksu, što mu je osiguralo drugo mjesto i što je borbu za naslov odvelo u zadnju utrku sezone. Berger je pobijedio s prednošću od 25 sekundi, a Senna na trećem mjestu je zaokružio listu vozača koji su utrku završili u istom krugu kao pobjednik. Vozači momčadi Williams, koji su se s Prostom borili za naslov, utrku su završili na četvrtom i petom mjestu, s krugom zaostatka za Bergerom.

MANSELLOVA MAJSTORIJA – 1990. GODINA

Jedna od najljepših utrka za VN Meksika desila se 1990. godine, zahvaljujući fantastičnoj završnici utrke. Gerhard Berger se sa svojim McLarenom kvalificirao na najbolju startnu poziciju, a društvo mu je u prvom startnom redu pravio Williamsov vozač Ricardo Patrese. Senna je bio treći, Mansell četvrti, a profesor Prost tek na 13. mjestu. Patrese je dobrim startom poveo u utrci, no njegovo vodstvo nije dugo trajalo. Vrlo brzo Senna je vodio u utrci, a Berger je zbog problema s gumama pao na dvanaesto mjesto. Senna je gradio prednost, a Prost se probijao kroz poredak i pred kraj utrke stigao je do druge pozicije.

Posljednjih deset krugova donijelo je uzbuđenja na stazi. Prost je s unutarnje strane pretekao Sennu, a Senna koji je također imao problema s gumama, nije imao šansi protiv svog velikog rivala. Mansell je već pritiskao Sennu za drugo mjesto, kad je Senni guma eksplodirala, a Mansell se izvrtio na stazi. Kad ga je Berger pretekao za drugo mjesto, Mansell se baš nije složio s tim. Tipično za Mansella, napao je i pretekao Bergera, u 14 zavoju, na mjestu za koje su mnogi mislili da je pretjecanje nemoguće. Upravo je taj zavoj preimenovan, te je dobio naziv Mansell. Prost je na kraju pobijedio u utrci, ispred Mansella i Bergera.

MANSELL JOŠ JEDNOM – 1992. GODINA

Williams je bio snažan 1992. godine, a u Meksiku su se dva bolida momčadi Williams kvalificirala u prvi startni red, s Nigelom Mansellom na prvom i Ricardom Patreseom na drugom mjestu. Iza njih bio je mlađahni Michael Schumacher čija je karijera započela polovinom prethodne sezone. Od početka utrke nije manjkalo akcije na stazi, kad su se Ivan Capelli i Karl Wendlinger sudarili u prvom zavoju. Williamsov dvojac vodio je u utrci nakon fantastičnog starta. Pratio ih je Senna, dok je Schumacher nakon lošeg starta morao popravljati ukupni dojam. Mansell je bio neuhvatljiv tijekom cijele utrke, pobijedivši s 12 sekundi prednosti ispred Patresea. U Meksiku smo 1992. godine imali priliku prvi put vidjeti Schumachera na pobjedničkom postolju, a što se tiče njegove karijere, sve ostalo je povijest.

NOVI ČETVEROSTRUKI PRVAK – 2017. GODINA

Sezona se rasplitala u Meksiku i 2017. godine, sa samo tri utrke preostale do kraja sezone. Period je to koji pamtimo kao izrazitu dominaciju momčadi Mercedes, a vozač Ferrarija Sebastian Vettel je pomalo izazivao Hamiltona u borbi za naslov. Tijekom ljetne stanke Vettel je pomalo i gubio priključak, i Hamilton je imao priliku već u Meksiku okruniti se naslovom prvaka i tako izjednačiti broj titula koje na svom kontu ima Sebastian Vettel. Vettel se kvalificirao na prvo mjesto, ispred Maxa Verstappena i Lewisa Hamiltona. Na startu je Verstappen pokazao najviše hrabrosti, pa je iz prvog zavoja izašao kao vodeći u utrci. Vettel i Hamilton su ostvarili kontakt, a Vettel, nezadovoljan razvojem situacije, zabio se u Hamiltona i oštetio mu stražnju desnu gumu. Vettel je morao u boks po novo prednje krilo, a Hamilton po novi set guma. Unatoč oštećenjima na bolidu, Lewis je uspio napredovati do devetog mjesta, što mu je bilo dovoljno za još jednu titulu svjetskog prvaka. Verstappen je na čelu kolone bio nezaustavljiv i s prednošću od oko 20 sekundi pobijedio je u utrci.

Objava Povijest: Priče iz Meksika pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Scuderia Ferrari jedina je momčad koja je nastupila u svim sezonama Svjetskog prvenstva od 1950. do danas i najtrofejnija momčad u povijesti Formule 1, a ovo je Ferrarijev put od 1 do 1000…

Prva utrka u povijesti Svjetskog prvenstva Formule 1 vožena je na stazi Silverstone 13. svibnja 1950. godine. Scuderia Ferrari nije bila na toj utrci jer je Enzo Ferrari, čovjek koji je osnovao momčad 16. studenoga 1929., bio nezadovoljan količinom novca koji su organizatori isplaćivali sudionicima. On je svoje vozače istoga vikenda poslao na utrku Formule 2 u belgijski Mons, gdje su Alberto Ascari, Luigi Villoresi i Franco Cortese osvojili prva tri mjesta. Zaradili su i lijepu svotu novca te motivirali svog šefa da ih usmjeri prema utrkama Formule 1.

Ferrarijeva utrka #1: Velika nagrada Monaka održana 21. svibnja 1950. godine označila je premijeru Ferrarija u Svjetskom prvenstvu Formule 1. U kvalifikacijama su udarne igle Scuderije, Ascari i Villoresi, osvojili šesto i sedmo mjesto, no već je prva utrka donijela i prvo postolje momčadi Enza Ferrarija. Alberto Ascari završio je na drugom mjestu iza Juana Manuela Fangia, koji je vozio za Alfa Romeo.

Generalno su vozači Alfe dominirali prvom sezonom, koja se sastojala od sedam utrka. Naslov prvaka odnio je Giuseppe Farina, a Ascari je upisao još jedno drugo mjesto na finalu sezone, Velikoj nagradi Italije u Monzi.

Ferrarijeva utrka #8: Prvi pole position i prva pobjeda! Nakon niza drugih i trećih mjesta, Ferrari je svoju prvu pobjedu u Svjetskom prvenstvu Formule 1 dočekao na Velikoj nagradi Velike Britanije 1951. Kraj jakih talijanskih snaga, na najvišu stepenicu prvi je ipak stao jedan Argentinac – Jose Froilan Gonzalez. Dogodilo se to 14. srpnja i tu je krenulo.

U istoj godini dvije je pobjede upisao Ascari, na Velikim nagradama Njemačke i Italije, pa završio na drugom mjestu ukupnog poretka. Opet iza Fangia.

Ferrarijeva utrka #17: Prva vozačka titula! Na Velikoj nagradi Njemačke, voženoj 3. kolovoza 1952. na stazi Nürburgring, Ascari je u bolidu Ferrari 500 upisao četvrtu uzastopnu pobjedu i tako osigurao svoj prvi i Ferrarijev prvi vozački naslov. Sezonu je završio još dvama pobjedama, u Nizozemskoj i Italiji.

Slična je priča bila 1953. Ferrari je bio dominantna figura u prvenstvu i osvojio je sedam od devet utrka (jedna od dvije utrke bez pobjede bio je Indianapolis 500). Ascari je Ferrariju donio novih pet pobjeda, a po jednu Mike Hawthorn i Giuseppe Farina. Glavni suparnik Propetim konjićima bio je Fangio u Maseratiju, koji im je malo pokvario slavlje pobjedom na Velikoj nagradi Italije. Ascari je bio prvi dvostruki prvak svijeta u F1, a on i Ferrari imali su tada najveći broj pobjeda.

Uslijedile su dvije slabije sezone. Fangio je preuzeo primat 1954., vozeći prvo Maserati, a kasnije Mercedes. Ferrari je imao dvije pobjede – Josea Froilana Gonzaleza na Silverstoneu i Mikea Hawthornea na stazi Pedralbes za VN Španjolske. Fangio je sljedeće sezone osvojio svoj treći naslov, a Scuderia je ostala na samo jednoj pobjedi, onoj Mauricea Trintignanta u Monaku. Bila je ta 1955. tužna godina, Ferrari je u nesreći izgubio svog dvostrukog šampiona Ascarija.

Ferrarijeva utrka #43: Prvi nastup i prva (djelomična) pobjeda Fangia za Scuderiju! Povlačenjem Mercedesa, prvak Fangio došao je 1956. u Ferrari i pobijedio u svojoj prvoj utrci. Donekle. Morao je odustati zbog kvara na bolidu, no preuzeo je drugi bolid od Luigija Mussa i prvi prošao ciljem.

U nastavku sezone Ferrari je dominirao. Fangio je upisao još dvije pobjede, a dvije je dodao Peter Collins. Na finalu sezone u Monzi dogodila se ona mnogo puta prepričana situacija kad je Collins ustupio svoj bolid Fangiu, čiji se Ferrari pokvario, pa je Argentinac tako stigao do svoje četvrte titule. Petu, svoju posljednju, osvojio je sljedeće sezone vrativši se u Maserati, a Ferrari je te 1957. prvi put nakon šest sezona ostao bez ijedne pobjede u Svjetskom prvenstvu.

Da se to ne bi ponavljalo, pobrinuli su se Hawthorn i Collins, svaki jednom pobjedom u 1958. Ferrari je te godine dobio i svog trećeg prvaka svijeta. Nakon velike borbe sa Stirlingom Mossom, Hawthorn je donio titulu u Maranello, ukupno četvrtu vozačku. Tony Brooks bio je dvostruki pobjednik i drugi u ukupnom poretku 1959., a Phil Hill je svoju prvu pobjedu za Ferrari slavio u Monzi 1960.

Ferrarijeva utrka #88: Prva dvostruka kruna! Izrazito uspješna godina za Scuderiju bila je 1961. s pet pobjeda u sedam nastupa. Jednu pobjedu ostvario je Giancarlo Baghetti, a po dvije Wolfgang von Trips i Phil Hill, koji je na kraju godine postao prvi američki prvak u Formuli 1. Veliko slavlje upriličeno je na VN Italije 10. rujna. Također, Ferrari je slavio svoju prvu konstruktorsku titulu, nakon što je tri godine ranije u Svjetsko prvenstvo uveden konstruktorski poredak.

Ferrarijeva utrka #100: Pobjeda Johna Surteesa na VN Njemačke! Nakon što je Scuderia ostala bez pobjede u ’62, post je prekinut na prvom velikom jubileju. U stotoj utrci Ferrarija pobjedu je 4. kolovoza 1963. slavio legendarni John Surtees, svoju prvu u Formuli 1. Ranije je već četiri puta ponio titulu prvaka svijeta u motociklizmu, a ostao je do danas jedini prvak svijeta i na dva i na četiri kotača.

Pokazat će se kasnije da su ove “okrugle” utrke za Ferrari u pravilu bile prilično loše. Stota je iz današnje perspektive samo iznimka koja potvrđuje pravilo.

Ferrarijeva utrka #114: Dramatična završnica Svjetskog prvenstva 1964. u Meksiku i dvostruka titula! Iz velikog troboja Hill – Clark – Surtees, na tron je isplivao Ferrarijev vozač, a u Maranello je sletjela i druga konstruktorska titula, kojoj je pobjedom u Zeltwegu doprinio i Lorenzo Bandini. Surtees je te godine, na putu do svog drugog naslova, slavio na dvije utrke, VN Njemačke i VN Italije.

U preostalim sezonama 1960-ih za Ferrari nije bilo previše radosti. Najbolja je bila 1966. kad su po jednu pobjedu ostvarili Surtees i Scarfiotti, a u poretku konstruktora osvojeno je drugo mjesto. Do kraja desetljeća još je stigla samo jedna pobjeda, ona Jackyja Ickxa u Francuskoj 1968.

Upravo je Belgijac bio zaslužan za najbolje rezultate Ferrarija početkom 70-ih. Ostvario je pet pobjeda od 1970. do 1972., a po jednu su u tom razdoblju dodali Clay Regazzoni (VN Italije 1970.) i Mario Andretti (VN Južnoafričke Republike 1971.). Titula za Scuderiju nije bilo, tek drugo mjesto konstruktora 1970.

Ferrarijeva utrka #200: Velika nagrada Brazila 1973. Bolidom 312B2 na stazi Interlagos upravljali su Jacky Ickx i Arturo Merzario te osvojili četvrto i peto mjesto. Nije neki uspjeh, ali na koncu je to bila rezultatski najbolja utrka Ferrarija u toj vrlo slaboj sezoni.

Sljedeća sezona donijela je Ferrarijev uspon, za što je velikim dijelom bio zaslužan novi vozač, Niki Lauda. Austrijanac je ostvario dvije pobjede, Regazzoni jednu i Ferrari je bio drugi u poretku konstruktora.

Ferrarijeva utrka #239: Prva titula za Laudu i Ferrarijev povratak na tron! Nakon više od deset godina Ferrari je ponovno imao svjetskog prvaka. Niki Lauda upisao je tijekom 1975. pet pobjeda, a naslov je potvrdio 7. rujna na Velikoj nagradi Italije u Monzi. Tom je prilikom bio treći, dok je pobjednik utrke bio njegov timski kolega Regazzoni i velika fešta mogla je početi. Ferrari je osvojio i konstruktorski naslov.

Bio je to prvi od tri uzastopna Ferrarijeva konstruktorska naslova. Iduću sezonu obilježila je strašna Laudina nesreća na Nürburgringu, tako da vozački prvak nije došao iz Ferrarijevih redova, no konstruktorski je naslov osvojen, da bi 1977. bio ponovljen uspjeh od prije dvije godine, s dvostrukom krunom Laude i Ferrarija.

Ferrarijeva utrka #288: Novi heroj u stvaranju! Lauda je otišao iz Maranella ’78, no sezona je bila prilično dobra. Carlos Reutemann donio je Ferrariju četiri pobjede, a u posljednjoj utrci sezone, Velikoj nagradi Kanade 8. listopada, do prve pobjede u karijeri pred svojom publikom došao je Gilles Villeneuve.

Ferrarijeva utrka #300: Zamalo slavlje na jubileju! Ferrari je 1979. ponovno osvojio dvostruki naslov, ali to je potvrdio u svom 301. nastupu u Formuli 1. Velika nagrada Nizozemske bila je 300. utrka za Ferrari i tada je Jody Scheckter osvojio drugo mjesto, da bi samo dva tjedna kasnije pobijedio u Monzi ispred momčadskog kolege Villeneuvea i postao sedmi Ferrarijev vozač na krovu svijeta. Uz vozački, upisan je i šesti konstruktorski naslov.

I tko bi tada rekao da će slavna talijanska momčad na novog prvaka čekati više od dva desetljeća. Gilles je stradao prije nego je došao do onih visina za koje je bio predodređen. U godini njegova stradanja, 1982., Ferrari je osvojio naslov među konstruktorima, iako je to bila prosječna sezona s dvije pobjede Pironija i jednom Tambaya. Konstruktorski uspjeh ponovljen je 1983. uz četiri pobjede ukupno (tri Arnoux, jedna Tambay), no u poretku vozača nijedan nije mogao do krune.

Gilles Villeneuve jedan je od brojnih velikih vozača kojemu se stvari u Ferrariju nisu posložile, a jednom je prilikom izjavio: “Da mi je netko ponudio tri želje, moja prva bi bila da uđem u svijet utrkivanja, druga da budem dio Formule 1, a treća da vozim za Ferrari.”

Ferrarijeva utrka #386: Posljednja pobjeda Talijana u Ferrariju! Velika nagrada Njemačke 1985. pamti se po pobjedi Michelea Alboreta u bolidu 156/85. Njemu je to bila treća pobjeda za Ferrari, posljednja u karijeri i posljednja jednog Talijana u bolidu s istaknutim propetim konjićem. Općenito su njegove pobjede tijekom ’84 i ’85 bile jedine Ferrarijeve i dvaput je osvojeno drugo mjesto među konstruktorima.

Ferrarijeva utrka #400: Velika nagrada SAD-a 1986. Ferrarijevim navijačima baš ni po čemu nije ostala u sjećanju, osim po tom okruglom broju. Bila je to jedina utrka u povijesti održana u Detroitu, a Alboreto je Ferrariju donio četvrto mjesto. Stefan Johansson odustao je zbog kvara.

Bile su to godine u kojima su McLaren i Williams bili moćniji od Ferrarija i osvajali prvenstva konstruktora, dok su vozačke titule uzimali Prost, Piquet pa malo kasnije Senna.

Ferrarijeva utrka #424: Konačno malo slavlja! U godini izrazite dominacije Williamsa, na samom kraju sezone u Ferrariju su dočekali svojih pet minuta. Na Velikoj nagradi Japana 1. studenoga 1987. slavio je Gerhard Berger, nakon što je tijekom sezone odustao devet puta na 14 utrka. Bio je to prekid gubitničkog niza Ferrarija koji je trajao 38 utrka, a Austrijanac je još jednu pobjedu dodao dva tjedna kasnije u Australiji. Bila je to posljednja pobjeda koju je doživio osnivač Ferrarija, veliki Il Commendatore, koji je preminuo 14. kolovoza 1988.

U godini Enzova odlaska Ferrari je došao do drugog mjesta u poretku konstruktora, uz jedan pamtljivi nastup – dvostruku pobjedu u Monzi, kada je Berger prošao ciljem ispred Alboreta. Sljedeću sezonu obilježili su golemi problemi s pouzdanošću bolida 640 pa je Berger od 16 utrka završio samo tri, ali sve tri na postolju uz pobjedu u Portugalu. Nigel Mansell slavio je u Brazilu i Mađarskoj, ali također je imao praksu “ili postolje ili odustajanje”.

Ferrarijeva utrka #459: Prva pobjeda profesora Prosta za Scuderiju! Bilo je to više sretno, nego spretno, ali na Velikoj nagradi Brazila 1990. godine svoju prvu pobjedu za Ferrari upisao je Alain Prost. Francuz je stigao u Maranello kao trostruki prvak i ovom je pobjedom najavio bolju sezonu “Propetih konjića”. Kasnije u sezoni slavio je još četiri puta, no nije bilo dovoljno za titulu. Jednu je pobjedu dodao Mansell i Ferrari je bio drugi među konstruktorima.

Uslijedile su za Ferrari prilično tmurne rane devedesete, s tek ponekim postoljem i puno problema.

Ferrarijeva utrka #500: Velika nagrada Mađarske 1992. Još jedna utrka koja se uklopila u sivilo tog razdoblja. Šesto mjesto Ivana Capellija i odustajanje Jeana Alesija – ništa pamtljivo.

Ferrarijeva utrka #530: Berger i Ferrari ponovno na vrhu postolja! Luda Velika nagrada Njemačke koju je na Hockenheimu završilo samo osam bolida, a pobjedu je Ferrariju nakon 59 utrka posta donio povratnik u momčad Gerhard Berger. Favoriti su ispadali kao na traci pa su s Bergerom na postolju bili “Ligierovci” Panis i Bernard, a Austrijanac je pobjedu posvetio Ayrtonu Senni.

Bila je to jedina Ferrarijeva pobjeda 1994., a isti je skor upisan sljedeće godine. Na Velikoj nagradi Kanade slavio je Jean Alesi, što je ujedno bila i njegova jedina pobjeda u karijeri.

Ferrarijeva utrka #555: Debi Michaela Schumachera! Nakon godina neuspjeha, Ferrari je, pokazat će se kasnije, sredinom 90-ih povukao prave poteze van staze. Dolazak Jeana Todta, Rossa Browna i Michaela Schumachera dovest će u narednom desetljeću do najplodonosnije Ferrarijeve ere. Velika nagrada Australije, 10. ožujka 1996. godine, bila je prva utrka za Ferrari tada dvostrukog prvaka svijeta. Nije počelo dobro, odustajanjem zbog kvara kočnica, no uskoro su došli i prvi uspjesi.

Ferrarijeva utrka #561: Michaelov prvijenac za Scuderiju! Nakon pet uzastopnih pobjeda Williamsa i senzacije Oliviera Panisa s Ligierom u Monte Carlu, 2. lipnja 1996. Schumacher je ostvario svoju prvu pobjedu s Ferrarijem i to kako, ostavivši drugoplasiranog Alesija za više od 45 sekundi u utrci voženoj po jakoj kiši. Iako je sedmerostruki prvak imao mnogo velikih pobjeda, ova je vožnja ostala upamćena kao jedna od njegovih najboljih ikada, a Ferrariju je donijela veliki uzlet za godine koje dolaze.

Još je dvije pobjede ostvario Schumacher iste godine, u Belgiji i Italiji, a 1997. je zaključio s pet trijumfa. Ferrari je obje te sezone završio kao drugi u poretku konstruktora, a isti je rezultat ostvaren i 1998. kad je još jedan veliki jubilej završio neslavno.

Ferrarijeva utrka #600: Dvostruko odustajanje na Spa-Francorchampsu! Bila je to još jedna legendarna utrka obilježena jakom kišom i brojnim sudarima. Schumacher je bio uvjerljivo vodeći kad je sustigao Coultharda u McLarenu za cijeli krug. Škot je usporio, ali ostao na trkaćoj liniji pa ga u oblaku vode Schumacher nije vidio i došlo je do sudara. Pobjedom na toj utrci Schumacher bi u ukupnom poretku prestigao Hakkinena, Coulthardovog momčadskog kolegu, možda bi i ishod te sezone bio drukčiji, no Michael i Ferrari morali su još malo čekati.

Sljedeće sezone stvari su za Schumachera pošle po zlu na Velikoj nagradi Velike Britanije, kad je u nesreći slomio nogu pa propustio sedam utrka. Tako je Ferrarijev kandidat za naslov postao Eddie Irvine koji je u toj sezoni upisao četiri pobjede.

Ferrarijeva utrka #619: Konstruktorska titula nakon 16 godina! Iako se Schumacher vratio na posljednje dvije utrke sezone i stavio se u službu momčadi kako bi pomogao momčadskom kolegi u borbi za naslov, Irvine je ostao kratkih rukava. Velika nagrada Japana vožena 31. listopada 1999. otišla je na stranu Hakkinena, koji je osvojio svoj drugi naslov. Ipak, u Ferrariju su imali razlog za slavlje. Nakon 16 godina postali su konstruktorski prvaci svijeta, za samo četiri boda ispred McLarena.

Od 2000. godine Schumacherov momčadski kolega bio je Rubens Barrichello i tijekom sljedećih pet sezona Ferrari je bio na svom vrhuncu.

Ferrarijeva utrka #630: Velika nagrada Njemačke na Hockenheimu 30. srpnja 2000. trebala je biti nova prilika za iskazivanje moći Michaela Schumachera, no on je morao odustati već u prvom krugu nakon sudara s Fisichellom. Tada je ispisana jedna od ljepših priča Formule 1. S 18. startne pozicije do pobjede u utrci došao je Barrichello. Bila je to prva pobjeda u karijeri za simpatičnog Brazilca, a njegove suze radosnice na pobjedničkom postolju ostaju jedan od posebnih trenutaka za sve ljubitelje Formule 1.

Ferrarijeva utrka #635: Konačno Scheckterov nasljednik! Vozačka titula u Maranellu se čekala od 1979. U svoju petu sezonu s “Propetim konjićem” Schumacher je krenuo sjajno, no sredinom sezone je nanizao tri odustajanja i borba s društvom iz McLarena ponovno se intenzivirala. Ipak, na Velikoj nagradi Japana 8. listopada, Schumacher je ostvario pole position i pobjedu te tako osigurao svoj treći naslov prvaka svijeta, a Ferrariju donio jubilarnu desetu konstruktorsku titulu.

Tijekom 2001. i 2002. Ferrari je bio svijet za sebe i dvostruke titule u obje sezone ostvarene su priličnom lakoćom. Hakkinen se povukao nakon 2001., a u glavnog suparnika Ferrariju prometnuo se Williams-BMW predvođen tada Juanom Pablom Montoyom.

Ferrarijeva utrka #686: Schumacher postaje najtrofejniji vozač svih vremena! Sezona 2003. bila je mnogo neizvjesnija od prethodnih i na posljednjoj utrci sezone, Velikoj nagradi Japana 12. listopada, o prvaku su odlučivali Schumacher i Raikkonen. Fincu u McLarenu trebala je pobjeda, a da Michael pritom ne osvoji ni bod. Bio je blizu, završio je na drugom mjestu, iza Barrichella, a Michael je osmim mjestom potvrdio svoju šestu vozačku titulu i izbio po broju naslova ispred Fangia.

Ferrarijeva utrka #700: Opet “stativa” na jubileju, ali i nova titula! Da Ferrari nije imao sreće s jubilarnim utrkama dokazuje i Velika nagrada Belgije 2004. U sezoni u kojoj nije slavio na samo tri od 18 utrka, Ferrari je na stazi Spa osvojio drugo i treće mjesto. Pobjednik utrke bio je Raikkonen. Ipak, Schumacher je drugim mjestom na toj utrci potvrdio svoj sedmi naslov, a Ferrari je golemom prednošću došao do 14. konstruktorskog trijumfa.

Ferrarijeva utrka #713: Indygate! U eri suradnje Schumachera i Ferrarija nije bilo lošije godine od 2005. Vrh je preuzeo Fernando Alonso s Renaultom, a u povijesnim knjigama stoji upisana samo jedna pobjeda Ferrarija u toj sezoni. Bilo bi bolje da ne stoji ni ta. Velika nagrada SAD-a 19. lipnja upamćena je kao utrka u koju je startalo tek šest bolida zbog zavrzlame s Michelinovim gumama. Ferrari je upisao dvostruku pobjedu ispred Jordana i Minardija, a generalno to ostaje jedan od mračnijih dana u povijesti Formule 1.

Ferrarijeva utrka #739: Posljednji trijumf najtrofejnijeg Ferrarijevog vozača! U 2006. Ferrari se vratio pobjedama i konkurirao za vrh. Borba za naslov vodila se između Schumachera i Alonsa, a Veliku nagradu Kine 1. listopada Schumacher je osvojio startavši sa šeste pozicije. Bila je to utrka prepuna događanja, vožena u promjenjivim uvjetima, a Nijemac je na koncu slavio s tri sekunde prednosti u odnosu na Fernanda.

Tim se uspjehom poravnao sa Španjolcem po broju bodova i završnica sezone trebala je biti spektakularna, međutim kvar motora (prvi od 2000.) uzrokovao je Schumacherovo odustajanje na idućoj utrci u Japanu, a Alonso je pobjedom došao na koračić do svoje druge titule. Taj završni korak napravio je u Brazilu, gdje je Schumacher odvozio svoju posljednju utrku za Ferrari i osvojio četvrto mjesto.

“Uvijek ću nositi djelić Ferrarija u sebi. Dio mog srca uvijek će kucati za crvene”, izjava je Michaela Schumachera.

Ferrarijeva utrka #758: Senzacionalan dan na Interlagosu! Velika nagrada Brazila 2007. godine bila je utrka na kojoj su do titule mogla čak trojica – rookie Hamilton imao je četiri boda više od timskog kolege Alonsa i sedam više od Raikkonena, koji je naslijedio Schumachera u Ferrariju. U nevjerojatnom raspletu, Kimi je pobijedio i za jedan bod osvojio naslov prvaka svijeta. Bila je to 15. i do danas posljednja vozačka titula za Ferrari.

U istoj sezoni osvojen je i konstruktorski naslov, ali borba s McLarenom nije se odvijala samo na stazi. Britanska je momčad okrivljena za korištenje povjerljivih Ferrarijevih podataka. Bila je to špijunska afera poznata pod nazivom Spygate.

Ferrarijeva utrka #776: Massa prvak na nekoliko sekundi! Godinu nakon Raikkonenove titule, na istom mjestu, mislilo se da Ferrari ima novog prvaka. Felipe Massa pobijedio je na svom domaćem Grand Prixu u kaotičnoj utrci i već počeo slaviti, no Hamilton je u posljednjem zavoju posljednjeg kruga prošao Glocka i osvojio peto mjesto, dovoljno za prvu titulu njegove karijere. Bio je to još jedan legendaran trenutak povijesti Formule 1, a Ferrariju je za utjehu ostao 16. konstruktorski naslov.

Massa više nije došao u priliku boriti se za naslov. Iduće godine imao je onu nesreću u Mađarskoj, a Ferrariju je jedinu pobjedu tijekom 2009. donio Raikkonen u Belgiji.

Ferrarijeva utrka #794: Alonsova pobjeda u debiju! Svjetsko prvenstvo 2010. Ferrari nije mogao bolje otvoriti. Velika nagrada Bahreina 14. travnja okončana je dvostrukom pobjedom – Fernando je u svojoj prvoj utrci za Scuderiju stao na najvišu stepenicu postolja, a Massa je bio drugi. Na žalost tifosa, nisu se ovakvi uspjesi ponavljali u nastavku sezone.

Ferrarijeva utrka #800: Još jedan jubilej za zaborav! Svoju 800. utrku u Formuli 1 Ferrari je slavio na VN Turske 30. svibnja 2010. i pritom osvojio skromno sedmo i osmo mjesto.

Bila je to sezona prve titule Red Bulla i Sebastiana Vettela. Alonso je imao šansu na finalu sezone, ali osvojio je tek sedmo mjesto u Abu Dhabiju i završio sa statusom viceprvaka, a Ferrari je osvojio treće mjesto konstruktorskog poretka i te 2010., a onda i 2011., u kojoj je Španjolac jedinu pobjedu momčadi iz Maranella donio na VN Velike Britanije.

Ferrarijeva utrka #839: Alonsov show u Valenciji! U 2012. godini imali smo onaj ludi scenarij sa sedam različitih pobjednika u prvih sedam utrka sezone, a Fernando je zahvaljujući fantastičnom nastupu na VN Europe u Valenciji postao prvi dvostruki pobjednik te sezone. Startao je s 11. mjesta pa se izvrsno probijao do vrha i na koncu slavio ispred Raikkonena i Schumachera, kojemu je to bilo prvo postolje za Mercedes i prvo nakon one spomenute VN Kine 2006.

Nakon te utrke Alonso je imao čak 26 bodova prednosti u odnosu na Vettela, no u napetoj završnici sezone nije uspio doći do svog trećeg naslova. Ostao je kratak za tri boda u odnosu na Vettela, a Ferrari je među konstruktorima bio drugi. U 2013. Španjolac je ponovno bio viceprvak, treći put u četiri sezone, a Ferrari je sezonu završio treći. Još je gora bila 2014. u kojoj je Scuderia ostala bez ijedne pobjede, tek na četvrtom mjestu konstruktora. Nije pomogla ni činjenica da su u bolidima sjedili bivši svjetski prvaci, Alonso i Raikkonen.

“Od prvog dana kad sam došao u Ferrari krajem 2014. godine, osjećao sam da je duh osnivača, duh Enza Ferrarija prisutan posvuda u Maranellu”, izjavio je jednom prilikom Sebastian Vettel.

Ferrarijeva utrka #891: Prva pobjeda Vettelove ere! S 2015. trebala je početi nova era u Ferrarijevoj povijesti. U momčad je sa statusom četverostrukog prvaka došao Sebastian Vettel, a prvu pobjedu za Scuderiju upisao je na Velikoj nagradi Malezije 29. ožujka. Slavio je kasnije te godine u Mađarskoj i Singapuru, ali nije bilo dovoljno za ozbiljniju prijetnju novoj sili u F1, braniteljima naslova, dominantnom Mercedesu s Rosbergom i Hamiltonom.

Ferrarijeva utrka #900: Treba li uopće isticati, Ferrari na novom jubileju nije napravio ništa značajno. Prvu utrku nakon ljetne stanke 2015., VN Belgije, Vettel je završio izvan kruga osvajača bodova nakon puknuća gume, a Raikkonen je bio sedmi.

Mercedes je izgradio nezaustavljivu mašineriju i uspostavio totalnu dominaciju u Formuli 1, koja traje i danas. U i oko Ferrarija se pak godinama gomilaju frustracije. U 2016. momčad je ostala bez pobjede, a korak naprijed bila je 2017. u kojoj je Vettel pobijedio pet puta i završio kao viceprvak, no ipak nije bio ozbiljniji konkurent Hamiltonu u borbi za naslov.

“Golemi sam fan te momčadi, veliki fan Ferrarija i svega što su postigli u povijesti automobilizma. Voziti za Ferrari definitivno je san za svakog vozača, uključujući i mene”, rekao je Lewis Hamilton 2017. godine.

Ferrarijeva utrka #960: Velika nagrada Njemačke 2018. Činilo se da je to ta godina u kojoj se Ferrari konačno može vratiti na vrh. Imao je Seb na polovici sezone osam bodova više od Hamiltona i vodeću poziciju na svojoj domaćoj utrci. Onda se dogodila dobro poznata situacija koju će u Ferrariju proklinjati još neko vrijeme. Pala je kiša, Vettel je izletio i poklonio pobjedu Hamiltonu. Nakon toga slavio je Nijemac još u Belgiji, ali generalno je druga polovica sezone djelovala kao raspad sustava.

Ferrarijeva utrka #967: Raikkonen nakon gotovo šest godina! Na Velikoj nagradi SAD-a 2018. dogodio se lijepi trenutak za posljednjeg Ferrarijevog prvaka. Kimi je do tog trenutka zadnju pobjedu slavio na otvaranju sezone 2013. s Lotusom, a onda do svoje 21. i kako stvari stoje posljednje pobjede u karijeri stigao 21. listopada 2018. izvrsnom vožnjom u Ferrarijevom bolidu.

Na kraju sezone Ferrari se nakon pet godina oprostio od Raikkonena i okrenuo se mladosti. Charles Leclerc oduševio je vodstvo momčadi, sada s Mattijom Binottom na čelu, svojim vožnjama za Sauber.

Ferrarijeve utrke #983 i #984: Leclercov double! U prošloj sezoni Ferrari je ponovno mnogo lutao, a vozači su u više navrata vodili interne obračune za status broja jedan. Na Velikim nagradama Belgije i Italije mladi je Leclerc pokazao za što je sposoban i upisao svoje prve dvije pobjede u karijeri. Sjećanje na ludnicu u Monzi još je svježe, domaću pobjedu koja se u Maranellu čekala od 2010.

Vettel je još dodao pobjedu u Singapuru, no ubrzo je krenula priča o Ferrarijevoj pogonskoj jedinici, koja je završila famoznom nagodbom s FIA-om. U 2020. godini Ferrari je pao jako nisko, još od 1980. godine nije djelovao baš toliko nekonkurentno. Nakon niza neuspjeha pri svakom većem jubileju, nekako kao da je i prikladno da je pred 1000. utrku dotaknuto dno.

Ferrarijeva utrka #1000: Četveroznamenkasti Mugello! Kako je pandemija koronavirusa poremetila održavanje utrka u ovoj sezoni, u kalendar je naposljetku uvrštena Velika nagrada Toskane, prva F1 utrka u povijesti vožena na stazi Mugello. Nije Ferrari očekivao ništa veliko, posebno nakon što je ostao bez bodova u Spa i Monzi, a ništa veliko nije niti dobio. Osmo i deseto mjesto u utrci koju je završilo 12 bolida.

Međutim, usprkos lošoj godini i rezultatima koji su za svaku kritiku, ovaj jubilej Ferrari stavlja na posebno mjesto u povijesti Formule 1. Još će barem šest godina proći prije nego se neka druga momčad pridruži Ferrariju u klubu 1000. McLaren je sada na 872 utrke, a onda dolazi Williams sa 753 i velikim pitanjem što će biti s tim imenom nakon nedavne prodaje i povlačenja britanske obitelji. Od danas aktivnih momčadi, Renault ima 392, Red Bull 295, a Mercedes 219 Grand Prix nastupa.

“Svi su ljudi Ferrarijevi navijači. Čak i ako kažu da nisu, Ferrarijevi su navijači”, još je jedna poznata izjava Sebastiana Vettela.

Generalno, rijetki ostaju ravnodušni prema Ferrariju. Ima onih koji ga vole i štuju poput kakvog božanstva, kojima je navijanje za Scuderiju oblik religije. S druge strane, mnogi su spremni navijati za bilo koga, samo da ne pobjeđuje Ferrari.

Trenutno vlada period u kojemu ova druga skupina može likovati, no Formula 1 oduvijek je bila sport ciklusa, a Ferrari se znao uzdići i nakon najcrnjih perioda svoje prošlosti. Da će put do nekih novih pobjeda i naslova potrajati, sigurno hoće. Možda do 2022. i novih pravila, možda i duže, ali Ferrari otpisati nemojte… i u svojoj drugoj “tisućici”, prije ili kasnije, Ferrari će opet biti onaj vrhunski Ferrari.

Jedna slavna, mnogo puta citirana Enzova izreka kaže: “Nikad nisam sve ovo radio kako bi drugi u tome uživali, već da bih zadovoljio vlastiti ego.”

Na koju će njegov sin Pietro, danas potpredsjednik kompanije, dodati: “Moj otac nikad nije bio sretan spavajući na lovorikama nekih pobjeda iz prošlosti. Smatrao ih je samo poviješću. Umjesto toga, uvijek je razmišljao kao pobijediti u budućnosti, bez zaustavljanja na barem jedan trenutak. Njegovi su dani bili u potpunosti posvećeni razmišljanju o sljedećoj utrci, o sljedećoj pobjedi.”

Pa iako Enza povijest nije zanimala, njegov Ferrari najveća je momčad u povijesti Formule 1. Najviše utrka, najviše osvojenih bodova, najviše pobjeda, najviše postolja, najviše pole positiona i najviše titula.

Objava Scuderia Ferrari od 1 do 1000 pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

“Sjećam se, bio je ponedjeljak. Enzo Ferrari me pozvao u svoj ured i rekao: ‘Sada ste odgovorni za sve aktivnosti i testiranja.’ Samo tako. Imao sam samo 26 godina. Kako je to moguće?”

“Moj otac je radio u Ferrariju dugi niz godina. Ferrari je ponekad pitao oca kako mi je na fakultetu. Ferrari je rekao mom ocu da me želi vidjeti. ‘Zašto ne biste došli i radili ovdje kako biste stekli iskustvo?’

“Pridružio sam se u siječnju 1960. godine… i ostao do 1987.”, izjavio je Forghieri.

Forghieri je svoju karijeru započeo u vrijeme kada su glavni inženjer Ferrarija Carlo Chiti i menadžer momčadi Romolo Tavoni dobili otkaz. Brzo je prerastao u svoju glavnu inženjersku ulogu. Poznat po svojoj živopisnoj, ponekad eksplozivnoj ličnosti, marljivosti, maštovitom talentu za dizajn i iznad svega svojoj industriji. Pod njegovim vodstvom Ferrari je svoju zastarjelu tehnologiju (sharknose) bolida iz 1961. i 1962. godine zamijenio laganim svemirskim okvirom, V6 motorima s ubrizgavanjem goriva koje su 1963. godine ponajviše vozili John Surtees i Willy Mairesse. Također je režirao razvoj slatkog upravljanja bolida s V12 motorom 1963. godine.

Za Ferrari 158 i 1512 Forghieri je konstruirao monokok šasiju s napetim aluminijskim kožnim panelima zakovanim za lako popravljivi okvir cijevi malog promjera. On i njegove kolege dizajnirali su male 1600ccm i dvolitarske Dino V6 prototipove, a zatim i trolitarske F1 V12 za period od 1966. do 1968. Režirao je program u kojem je 250 GTO serija s prednjim motorom kulminirala u krovnom stražnjem 250LM Berlinettu.

“S malom grupom dizajnera i tehničara radili smo na onome što je postalo 312B flat–12 za 1970. Za to smo radili na pogonu na sva četiri kotača. Ferrari je Fiatu želio pokazati svoju naprednu tehnologiju, ali nam je ponestalo vremena pa je izašao samo s pogonom na zadnjim kotačima. Tada je FIA zabranila pogon na sva četiri kotača!”

“Bolidi 312B su bili vrlo dobri, ali pobjede su počele kasno 1970. godine, a nakon dobrog početka 1971. imali smo strašne probleme s vibracijom guma Firestone. Promjene ovjesa koje sam napravio su djelomično krive za probleme u gumama. Naši rezultati su pali.”

“Ferrari me nazvao da poboljšam B3 dok je proizvodio napredno istraživanje za put prema F1, a to je bio B3 “Snježna pahulja”. Proračunao sam da je aerodinamični potisak karoserije sportskih automobila pune širine toliko veći od vitkih modela F1 tog vremena i da bismo trebali napraviti površinski oblik oko 75 posto od sportskog automobila, sa spojenim prednjim krilom, središnjom koncentracijom mase, hladnjaci sa svake strane između prednje i zadnje osovine i kratki međuosovinski razmak za okretnost.”

“Iz ovog testnog automobila nastao je B3 iz 1974. godine, za koji su Niki Lauda i Clay Regazzoni dokazali da može pobjeđivati. Onda je sljedeći korak bio poprečni mjenjač 312T iz 1975. i naše prvo F1 Svjetsko prvenstvo od Surteesa i našeg V8 1964. Rekao bih da su 312T, P4 i 312P Boxer sport iz 1971. i 1972. za mene najbolji dizajn Ferrarija.”

Kasnije, u osamdesetima, postao je predsjedavajući mlađim, sposobnim, ambicioznim i snažnim inženjerima, koji su željeli utisnuti svoj dizajnerski potpis na Ferrari. Forghieri je nekima predstavljao “Staru školu”, što je ponekad bila prepreka za razvoj. Forghieri je pomagao momčadi i štiteći Ferrarijeve interese u političkim sukobima FISA–e / FOCA–e i raspravljajući sa samom FIA-om, kao i savladavanjem i usmjeravanjem novih dizajna. Netrpeljivosti s Marcom Piccininijem i Pierom Lardijem, sinom Enza Ferrarija, dovele su Maura do toga da je želio dati ostavku. Vittorio Ghidella iz Fiata predložio je promjenu odjela, iz trkačkog u Ferrari inženjering.

Mauro je radio dvije posljednje godine s Ferrarijem daleko od F1, ali često je Enzo tražio njegovo mišljenje i reakciju na pitanja koja su se pojavila. Posljednji “Forghieri Ferrari” bio je prototip 408/4RM iz 1987. godine, koji je prikazan na Salonu automobila u Detroitu. Ocijenjeno je previše složenim i inovativnim da bi ušlo u proizvodnju, a umjesto toga Maranello je izgradio 348.

Na sajmu automobila u Ženevi, negdje je Ferrarijev trkački direktor Daniele Audetto upoznao Forghierija i rekao mu da je Chryslerov Lee Iacocca želio da radi na njihovoj najnovijoj akviziciji, Lamborghiniju. Nakon svojih 27 godina i pet mjeseci u Ferrariju, Mauro je prihvatio drugu ponudu.

“Bili smo zaista obitelj. Naš život je bio naš posao, potpuna posvećenost za malo plaće. Nismo bili samo kolege, bili smo braća. Bilo je dana kada je naš rad uspio i rezultati su učinili Ferrari vrlo sretnim. Bilo je dana kada nije bilo rezultata. Ali ja sam zadovoljan svojim životnim iskustvom. I uvijek zahvalan na povjerenju koje je Ferrari imao u mene.”

Objava Mauro Forghieri: Veliki inovator koji je Ferrariju posvetio tri desetljeća karijere pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.