Bellof je rođen 1957. u Njemačkom Giessenu i vrlo brzo se probio kroz juniorske kategorije, a karijeru je započeo u kartingu 1973. Njegova agresivna, ali precizna vožnja isticala se već u Formuli Ford gdje je 1980. dominirao i pobijedio u 8 od 12 utrka, a zatim i u Formuli 3, gdje je prvu sezonu završio kao viceprvak. U Formuli 2 je pobijedio odmah u svom prvom nastupu na Silverstoneu 1982. Bellof je pokazivao izniman osjećaj za granice automobila. Ono što ga je činilo posebnim bila je sposobnost da vozi na rubu kontrole, često brže od iskusnijih kolega. Pravi proboj dolazi u utrkama izdržljivosti u momčadi Porsche Factory Racing, kojoj se pridružio 1983., a već 1984. osvaja Svjetsko prvenstvo u utrkama izdržljivosti.

BELLOF I NURBURGRING – POSEBNA VEZA

Rekord koji je Stefan Bellof postavio na stazi Nürburgring Nordschleife 1983. godine i danas se smatra jednim od najimpresivnijih krugova u povijesti automobilizma. Vozeći Porsche 956, Bellof je postavio nevjerojatno vrijeme od 6:11,13 tijekom kvalifikacija za utrku izdržljivosti. Važno je naglasiti da je riječ o staroj, izuzetno opasnoj verziji staze, dugoj preko 20 kilometara, bez današnjih sigurnosnih standarda. Njegov krug bio je kombinacija brutalne brzine, savršene preciznosti i potpune neustrašivosti.

Taj rekord nije bio samo brz – bio je gotovo “nedodirljiv”. Ostao je najbrže službeno vrijeme na toj konfiguraciji staze više od 35 godina. Tek 2018. godine srušio ga je Timo Bernhard, ponovno za volanom Porschea, modela 919 Hybrid Evo. Bernhard je postavio vrijeme od 5:19.55, ali uz važnu razliku: taj bolid nije bio ograničen pravilima utrkivanja, bio je tehnološki ekstrem, razvijen bez restrikcija koje su vrijedile u Bellofovo vrijeme. Zbog toga mnogi i dalje Bellofov krug smatraju “pravim” rekordom u kontekstu utrkivanja. Njegovo vrijeme postavljeno je u realnim natjecateljskim uvjetima, s automobilom koji je morao zadovoljiti tadašnja pravila i izdržati utrku, što njegov podvig čini još impresivnijim. 

U očima ljubitelja motorsporta, taj krug nije samo broj – on je simbol jedne ere i dokaz koliko je Bellof bio ispred svog vremena.

FORMULA 1 I USPOREDBE S VELIKANIMA

Bellof je u Formuli 1 debitirao 1984. vozeći za Tyrrell Racing. Iako momčad nije bila među najjačima, Bellof je uspio impresionirati, posebno na kišnoj utrci za Veliku nagradu Monaka, gdje je briljantno napredovao kroz poredak, demonstrirajući talent koji su mnogi uspoređivali s Ayrtonom Sennom, tada također mladom zvijezdom u usponu. Na toj kišnoj utrci Monte Carlu, poslije starta s 20. mjesta završio je treći. Ispred njega nalazili su se još samo Alain Prost i Ayrton Senna. U trenutku prekida utrke Ayrton Senna je brzo sustizao Prosta i mnogi vjeruju da bi ga prestigao da utrka nije zaustavljena. Bellof je također vozio izvanredno i smanjivao zaostatak za vodećima.

Bellof je imao sirov, eksplozivan stil, riskantan, ali spektakularan. Mnogi stručnjaci vjeruju da bi, uz pravu momčad i više vremena, Bellof mogao postati svjetski prvak i jedan od najvećih u povijesti.

TRAGIČNA POGIBIJA I KRAJ KARIJERE

Bellofova karijera naglo je prekinuta 1. rujna 1985. tijekom utrke 1000 kilometara Spa na Circuit de Spa-Francorchamps u zavoju Eau Rouge. Bellof je vozio za privatni tim Porsche u sportskom prototipu i u jednom trenutku pokušao je napasti vodeći automobil Jackya Ickxa u zavoju Eau Rouge/Raidillon, jednom od najbržih i najopasnijih dijelova staze. Došlo je do kontakta i Bellofov Porsche 956 izgubio je kontrolu pri velikoj brzini, udario u zaštitnu ogradu i zapalio se. Sudar je bio izuzetno težak, a Bellof je zadobio fatalne ozljede. 

Jedna od najčešće prepričavanih anegdota o Stefanu Bellofu vezana je upravo uz dan njegove tragične pogibije. Prema riječima njegova brata, Bellof mu je tog jutra, gotovo usputno, rekao da je dobio ponudu od Scuderije Ferrari i da je dogovor bio pred samim zaključivanjem. Iako ta tvrdnja nikada nije službeno potvrđena od strane Ferrarija, ona je s vremenom postala dio legende koja okružuje Bellofa. U kontekstu njegove forme i reputacije u svijetu Formule 1 i utrka izdržljivosti, ideja da je bio na pragu prelaska u Ferrari djeluje gotovo logično. Upravo zato ta priča nosi dodatnu težinu ne samo kao anegdota, već i kao simbol svega onoga što je moglo biti, a nikada se nije ostvarilo.

Nakon smrti Stefana Bellofa na Spa, momčadi Formule 1 postale su nesklone dopuštati svojim skupim vozačima nastupe u utrkama koje nisu dio prvenstva. Kolega iz Formule 1 Jonathan Palmer ozlijeđen je u nepovezanoj nesreći tijekom slobodnog treninga na istom događaju, što je dovelo do toga da su mnoge momčadi postrožile ugovore vozača kako bi im zabranile nastupe izvan njihovih prvenstava.

Bellofa se često spominje kao dječjeg idola Michaela Schumachera. Schumacher, koji je bio gotovo 12 godina mlađi, odrastao je u vrijeme kada je Bellof bio na vrhuncu karijere. Često se spominje da je Bellof bio jedan od njegovih ranih uzora, posebno kao primjer njemačkog vozača koji može uspjeti na svjetskoj sceni. U širem smislu, Bellof se često vidi kao “izgubljeni talent” njemačkog motosporta, dok je Schumacher kasnije ostvario ono što mnogi vjeruju da je Bellof mogao: dominaciju u Formuli 1.

Godine 2010. Bellofova obitelj donirala je njegove trkaće uspomene lokalnom muzeju Sammler und Hobbywelt. Donirani predmeti uključivali su njegov karting iz ranih dana, trkaće kombinezone i kacige iz vremena u Porsche i Tyrrell Racing, kao i sve trofeje. U njegovu čast postoji i karting staza nazvana Motorsportarena Stefan Bellof, smještena u Oppenrodu. 

U kolovozu 2013. godine, uprava Nürburgringa odala mu je počast preimenovanjem dijela staze Nordschleife (ranije poznatog kao Pflanzgarten III) u “Stefan-Bellof-S”. Tijekom utrke 6 Hours of Spa-Francorchamps 2015., njemački vozač Timo Bernhard nosio je kacigu s Bellofovim dizajnom u znak obilježavanja 30. obljetnice njegove smrti.

Unatoč kratkoj karijeri, Bellof je ostao legenda. Njegov rekord na Nürburgringu, njegova neustrašivost i sirovi talent učinili su ga simbolom “što bi bilo kad bi bilo” u povijesti motorsporta. Često se spominje uz bok vozačima koji su definirali generacije, a njegova priča podsjeća na to koliko je sport opasan – ali i koliko briljantni talenti mogu ostaviti neizbrisiv trag u vrlo kratkom vremenu.

Anegdote o Stefanu Bellofu često se vrte oko iste ideje: da je bio vozač koji je brzinu imao “ugrađenu”, bez potrebe za savršenim uvjetima, dugim pripremama ili idealnim gumama. Iako se dio tih priča s vremenom pretvorio u mit, njihova pouka ostaje dosljedna – Bellof je pripadao rijetkoj skupini talenata koji su se mogli odmah prilagoditi bilo kojem automobilu i izvući maksimum iz njega. Upravo zato ga se i danas ne pamti samo po rezultatima, nego po dojmu da je mogao biti izniman čak i kada okolnosti nisu bile idealne, što ga čini simbolom sirove, gotovo instinktivne brzine u motosportu. Nije mu trebala savršena priprema da bi bio brz, brzo se prilagođavao bilo kojem autu i imao je prirodan “race pace” koji se teško objašnjava. Vozio je “na osjećaj”.

Danas se Stefan Bellof pamti kao vozač koji je imao potencijal promijeniti povijest Formule 1 i čije ime i dalje izaziva poštovanje među ljubiteljima utrka diljem svijeta.

Naslovna fotografija: By 35mmMan – Stefan Bellof in the Tyrell-Ford – 1984 British Grand Prix

Objava Stefan Bellof – jedan od najvećih talenata njemačkog motorsporta pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Dr. Helmut Marko (rođen 27. travnja 1943. u Grazu) jedna je od najznačajnijih i najutjecajnijih figura suvremene Formule 1. Austrijski stručnjak, bivši vozač i dugogodišnji savjetnik, ostavio je neizbrisiv trag u motosportu, najviše kroz svoju ulogu u Red Bull Racingu i razvoju vozačkih talenata širom svijeta. Marko je oblikovao karijere nekih od najvećih svjetskih vozača i bio je ključna figura u transformaciji Red Bulla u dominantnu silu u Formuli 1.

Marko je nakon studija prava i stjecanja doktorata na Sveučilištu u Grazu zakoračio u svijet motosporta. Kao mladić bio je blizak prijatelj s Jochenom Rindtom, njih dvojica su odrasli zajedno te su zajedno napravili i svoje prve automobilističke korake. Prva utrka koju su posjetili bila je na stazi Nürburgring 1961. godine, nakon što nijedan od njih nije položio prijemni ispit za fakultet. Umjesto da obiteljima idu priopćiti ne baš mile vijesti, vozili su se cijelu noć i spavali u autu kako bi ih idućeg jutra probudila buka bolida Formule 1. Istog trena su obojica znali da je Formula njihov budući poziv. Upravo je Rindt Marka i zarazio željom za utrkivanjem. Marku je nedostajalo samopouzdanja, no kad je Rindt otišao u Englesku i kad je vidio kako mu dobro ide, Marko je pomislio – zašto ne?

Prijateljeva smrt ga je teško potresla. Na Rindtovom pogrebu Marko je dobio prvu ponudu za mjesto na gridu. Tad je shvatio kako život ide dalje. Marko je nastupao u utrkama sportskih automobila, a jedan od njegovih najvećih uspjeha kao vozača bila je pobjeda na 24 sata Le Mansa 1971. godine s Porscheom 917K.

Monaco 1972 (virage du Loews) – Helmut Marko – BRM pic.twitter.com/9gXfn7bmkL

— phn16 (@phn16) May 12, 2024

U Formuli 1 je debitirao 1971. godine za privatnu momčad Jo Bonnier Racing na utrci za Veliku nagradu Njemačke u bolidu McLarena. Staza Nürburgring Nordschleife i nije baš bila najbolja staza za prvi put uskočiti u bolid Formule 1, pa je tako Marko u svom debiju vozio samo slobodni trening i nije se uspio kvalificirati za utrku. Ubrzo se pridružio momčadi BRM gdje je vozio rezervni bolid od prethodne sezone. Njegova vozačka karijera u Formuli 1 bila je kratka, trkački nastupi za BRM 1971–1972. prekinuti su teškom nesrećom nakon koje je izgubio vid na lijevo oko. Tijekom kratke karijere nastupio je na 10 utrka, a nije uspio osvojiti niti jedan prvenstveni bod.

Nakon završetka vozačke karijere, Marko je ostao u motosportu kao menadžer u potrazi za novim talentima. Osnovao je vlastitu momčad RSM Marko, koja je s vremenom prerasla u Red Bull Junior Programme, razvojnu školu mladih vozača koju je Red Bull pokrenuo 1999. godine.

Kada je Red Bull Racing ušao u Formulu 1 2005., Marko je postao ključna figura u timu. Marko je bio glavni arhitekt vozačke politike u momčadi, nadgledajući kako se perspektivni vozači penju kroz niže klase do Formule 1. Pod njegovim vodstvom, najmanje 20 vozača je stiglo do Formule 1, uključujući i dva velikana, Sebastiana Vettela i Maxa Verstappena. Njih dvojica su donijeli timu čak osam vozačkih titula i šest konstruktorskih naslova.

Nakon više od 20 godina službe, Marko je u prosincu 2025. objavio da napušta ulogu motosport savjetnika Red Bull Racinga na kraju sezone, zaključivši jednu od najutjecajnijih era u modernoj Formuli 1. Iz momčadi su istaknuli kako je imao ključnu ulogu u svim strateškim odlukama koje su oblikovale tim i sport tijekom više od dva desetljeća. Njegov odlazak dolazi u trenutku velikih promjena u Red Bullu, ali i u samom sportu što je i potvrda da započinje jedna nova era u Formuli 1.

Sam Marko izjavio je da je neosvajanje naslova 2025. godine bio znak kako je pravo vrijeme da okonča svoju intenzivnu i uspješnu karijeru u timu. Red Bullovo vodstvo, izrazilo je duboko žaljenje zbog njegovog odlaska i priznalo prazninu koju će njegova odsutnost ostaviti u strukturi momčadi.

“U motosportu sam već šest desetljeća, a posljednjih 20 godina s Red Bullom sam imao izvanredno i iznimno uspješno putovanje”, rekao je Marko po odlasku. “Bilo je to divno vrijeme tijekom kojeg sam imao priliku oblikovati mnogo talentiranih ljudi. Sve što smo postigli ispunjava me ponosom.”

U jednom od svojih intervjua na pitanje koji je najbolji trenutak njegove pedesetogodišnje karijere, rekao je kako mora ipak odabrati tri: pobjeđivanje na utrci u Le Mansu, osvajanje prvog naslova sa Sebastianom Vettelom i Verstappenova pobjeda na utrci za VN Španjolske 2016. godine.

Helmut Marko zauvijek će biti zapamćen kao jedan od arhitekata Red Bullove transformacije iz uloge novog igrača u dominantnu silu Formule 1. Njegov rad na razvoju vozača, strateškom planiranju i odlučivanju o sudbinama karijera ostavio je trajan utjecaj ne samo na Red Bull, već i na cijelu sportsku scenu.

Objava Dr. Helmut Marko: Arhitekt Red Bullove F1 dominacije pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Agostini je odrastao u obitelji u kojoj utrkivanje na motoru nije bilo poželjno, posebno ne ocu Aureliju, bogatom industrijalcu i čovjeku uvjerenom da su motocikli izazivanje sudbine. Zbog toga je Giacomo svoje prve utrke vozio u tajnosti, skrivajući to od oca. Kad je za ulazak u službena natjecanja trebao potpis roditeljske suglasnosti, došao je trenutak koji danas zvuči gotovo filmski – obiteljski odvjetnik, vjerujući da se radi o biciklizmu, uvjerio je oca da potpiše dozvolu. Tako je jedno nesporazumno “da” postalo početak jedne od najvećih karijera u povijesti sporta.

Prve uspjehe ostvario je na brdskim utrkama, a zatim i na talijanskim prvenstvima. U ranim danima karijere vozio je motocikl koji si je jedva mogao priuštiti: Moto Morini “Settebello” plaćen na rate. U to vrijeme bio je samo mladić koji je želio dokazati da može biti brz poput svog idola, talijanskog šampiona Tarquinija Provinija. Ironijom sudbine, upravo je Provini napustio tim, a Agostini je dobio ponudu da ga zamijeni. Za momčad Moto Morini osvojio je 1963. talijansko prvenstvo klase 175cc, a 1964. osvaja i klasu 350cc te postiže četvrto mjesto u svom prvom nastupu na Velikoj nagradi Italije. Radi tih rezultata, prelazi u momčad MV Agusta, te se već 1965. bori za naslov svjetskog prvaka u klasama 350cc i 500cc.

A kad je 1965. prešao u MV Agustu, počelo je razdoblje dominacije kakvo sport rijetko pamti. Agostini je bio pobjeđivačka mašina, ali i perfekcionist. U boksu se ponašao kao drugi mehaničar. Pregledavao je svaki šaraf, slušao zvuk motora kao da čuje nešto što drugi ne mogu čuti. Iako je s MV Agustom ostvario najveće uspjehe, odnos nikada nije bio potpuno gladak. Tvrdoglavo je odbio voziti legendarni, ali tehnički rizični “350 šestocilindraš”. Kasnije je ozbiljno razmišljao o prelasku u Suzuki, no zadržale su ga lojalnost i poštovanje prema inženjeru Arturu Magniju, pa je s momčadi ostao do kraja njihove ere u prvenstvu.

Od 1965, kao prva violina Aguste osvaja sedam uzastopnih naslova u klasama 500cc i 350cc te 10 puta utrku Isle of Man TT. Šokirao je svijet motociklizma 1972. kada je izjavio da se radi opasne staze više neće natjecati na Isle of Man TT, koja je tada bila najprestižnija utrka u kalendaru. Iako je Giacomo Agostini na Isle of Manu ostvario tih deset pobjeda, njegovi nastupi na kultnom, ali brutalno opasnom TT-u obilježeni su i dubokim nemirom. Svaki krug po uskim cestama otoka smatrao je “revolucijom u vlastitoj glavi”, jer je znao da se ondje pogreške ne opraštaju. Nakon smrti svog prijatelja i momčadskog kolege Gilberta Parlottija,

Agostini je otvoreno progovorio protiv TT-a, nazivajući ga “nepotrebno smrtonosnim”. Ta iskrenost, rijetka u to vrijeme, odredila je njegov kasniji odnos prema utrci. Poštovao ju je kao vozač, ali je podjednako odlučno zagovarao da se GP prvenstvo makne s otočnih cesta. Upravo na Isle of Manu Agostini je postavio neke od svojih najimpresivnijih vožnji, ali i spoznao gdje je granica između hrabrosti i ludosti.

Malo je poznato da je Agostini bio izrazito praznovjeran. Imao je žutu majicu, koju je uvijek nosio ispod odijela i vjerovao da mu donosi sreću, iako su se tadašnje boje opreme uglavnom držale crnih i tamnih tonova. Na kacigu je stavljao medaljon Djevice Marije iz Lourdesa, a majka mu je dala još jedan s likom pape Ivana XXIII, bila je to kombinacija koja je pratila sve njegove najveće pobjede. Premda je sam sebe nazivao “sumnjičavim katolikom”, Agostini je vjerovao da mu ti simboli donose mir, sreću i fokus.

Njegova privatna strast prema uspomenama iz vlastite karijere danas “živi” u malom muzeju u Bergamu koji nije otvoren za masovni turizam, već u pažljivo uređenoj prostoriji u njegovoj kući. Agostinijev žuti broj 1, kacige, motori i trofeji pričaju priču o njegovoj karijeri, a posjetiti ga mogu samo oni koji se najave unaprijed, najčešće putem njegove kćeri, koja vodi obližnji Bed & breakfast. Iako je njegova GP karijera završila 1977., Agostini se nije mogao tek tako odmaknuti od brzine. Postoji jedna poznata anegdota kako je Enzo Ferrari, fasciniran njegovom smirenošću i osjećajem za brzinu, jednom prilikom u Maranellu rekao Agostiniju:

“Ti ne voziš motocikl, ti plešeš s njim. Takav čovjek bi trebao voziti i automobile.”

Ferrari je više puta pokušao nagovoriti Agostinija da prijeđe u Formulu 1 ili barem da vozi prototipove. Agostini je ispričao kako mu je “il Commendatore“ jednom pokazao novi Ferrarijev bolid i rekao: “Sjedni. Samo sjedni, pa ćeš vidjeti da ti se neće dati izaći iz njega.” Giacomo se nasmijao i sjeo, ali je nakon kratkog isprobavanja kokpita rekao da ga srce još uvijek vuče prema motorima. Na to mu je Ferrari odgovorio: “Šteta, ti bi mogao voziti što god poželiš. Ali razumijem, srce je najbolji mehaničar.” Probao je kratko automobilizam, do 1980. natjecao se u nekoliko automobilističkih prvenstava, kao što su Europska Formula 2 i Britansko prvenstvo Formule 1, s vlastitom momčadi i bolidom Williams FW06.

U motociklizam se vratio 1982. kao menadžer tima Marlboro Yamaha, koji pod njegovim vodstvom osvaja ukupno šest naslova u klasi 500cc, tri naslova konstruktora (1986., 1987. i 1988.) i tri naslova vozača s Eddiem Lawsonom, a upravo je Agostini bio menadžerska figura iza velikog Lawsona kad je ovaj osvajao Svjetska prvenstva s Yamahom. Tada je Agostini naučio da se pobjede doživljavaju drukčije kad stojiš iza momčadi, a ne na motociklu, ali i da je jednako teško slaviti i gubiti čak i onda kad ne držiš upravljač u rukama.

Najemotivniji trenutak njegove karijere nije bila ni jedna pobjeda, nego odluka da se povuče. Agostini je kasnije priznao da je danima plakao prije nego što je konačno rekao sebi da je vrijeme. Znao je da nije izgubio hrabrost, ali da refleksi više nisu što su bili.

“Kad osjetiš da ti nešto malo nedostaje, iako je to ‘malo’ jedva primjetno – to je kraj”, rekao je jednom prilikom.

Danas, desetljećima nakon posljednje utrke, Agostinijev utjecaj ostaje golem. Brojevi su i dalje tu, kao granice i rekordi koje novi naraštaji pokušavaju pomaknuti, ali njegova ostavština je više od statistike. Ona je u pričama o žutoj majici, o skrivenim utrkama, o medaljonima u kacigi i tihoj sobi prepunoj trofeja u Bergamu. Giacomo Agostini ostavio je svijetu moto utrka kombinaciju preciznosti, hrabrosti i strasti koja se još dugo neće ponoviti.

Nevjerojatnih 15 naslova svjetskog prvaka, najtrofejniji vozač moto utrka na svijetu. Il signore Giacomo Agostini.

Naslovna fotografija: Wikipedia – By Anefo

Objava Giacomo Agostini – život iza rekorda pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

On je bio prvi vozač koji je poginuo od ozljeda zadobivenih na jednoj Velikoj nagradi, nakon Ayrtona Senne u Imoli 1994.

Remembering Jules Bianchi.

Today. And every day. pic.twitter.com/xvHXI4fFzT

— Formula 1 (@F1) July 17, 2025

Bianchi je u 41. krugu izgubio kontrolu nad svojom Marrussijom u mokrim uvjetima na Dunlop zavoju i sudario se s dizalicom koja je micala Sauber Adriana Sutila. Bianchi je zadobio teške ozljede glave, te je utrka prekinuta. FIA je objavila detalje nesreće, Francuz je sa staze izletio pri brzini od 198 km/h, a u dizalicu je udario 2,61 sek kasnije brzinom od 125 km/h.

Bianchi je rođen 3. kolovoza 1989. u Nici, u Francuskoj i bio je kum sadašnjeg vozača Ferrarija Charlesa Leclerca, a poznato je da je bio veliki obožavatelj Michaela Schumachera u kojem je vidio uzor.

Charles Leclerc winning the Monaco Grand Prix exactly 10 years on from when Jules Bianchi scored his first points in F1 in Monaco.

The perfect tribute to a friend and mentor that's no longer here pic.twitter.com/pRrxL3G6LV

— ESPN F1 (@ESPNF1) May 26, 2024

Bio je unuk Maura Bianchija, koji se natjecao u GT utrkama tijekom 1960.-ih, i u tri utrke Formule 1 1961. Isto tako, bio je pranećak Luciena Bianchija koji se natjecao u 19 Velikih nagrada Formule 1 između 1959. i 1968. prije nego što je poginuo tijekom testiranja u Le Mansu sljedeće godine.

Jules je počeo voziti karting u dobi od 3 godine, a njegov otac Philippe je čak i posjedovao karting stazu. Od 2006. Surađivao je s Nicolasom Todtom, sinom Jeana Todta, koji je vjerovao u njegove sposobnosti i doveo ga do uspjeha, te mu otvorio vrata u Ferrarijev akademski program. Jules je 2007. Osvojio naslov u francuskoj Formuli Renault 2.0, a 2009. naslov u Euro Formuli 3.

U Formuli 1 nastupao je 2013. i 2014. za momčad Marussia, a najbolji rezultat u karijeri ostvario je na Velikoj nagradi Monaka 2014. kada je osvojio deveto mjesto. Nesreća Julesa Bianchija utjecala je na povećanje sigurnosti u F1, a njegov trkaći broj 17 zauvijek je umirovljen njemu u spomen.

Objava Deset godina bez Julesa Bianchija pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Scarab Formula 1 bio je američki tim koji se natjecao u Formuli 1 tijekom 1960. godine. Osnovan od strane Lancea Reventlowa, tim je koristio vlastiti bolid i motor, ali su rezultati bili razočaravajući zbog manjka konkurentne tehnologije. Scarab je sudjelovao na samo tri utrke i nije osvojio bodove, no ostaje zapamćen kao prvi pravi američki pokušaj ulaska na F1 scenu.

Jedan od najpoznatijih američkih pokušaja u Formuli 1 bio je All-American Racers (AAR), koji je osnovao Dan Gurney, legendarni američki vozač. Gurney je 1946. osnovao All American Racers (AAR) i razvio bolid pod imenom Eagle. Koristeći Weslake motore, Eagle je brzo stekao reputaciju tehničke inovacije. Vrhunac tima bio je pobjeda na VN Belgije 1967., kada je Gurney postao prvi (i dugo jedini) Amerikanac koji je ostvario pobjedu s bolidom vlastite proizvodnje. Međutim, financijski problemi i sve veća konkurencija prisilili su tim da se povuče iz Formule 1 1968. godine.

Dan Gurney, Eagle T1G – Weslake.
Grand Prix of Belgium (Spa Francorchamps), 1967.
#F1 #BelgiumGP #SpaFrancorchamps #Gurney #Eagle pic.twitter.com/587ftAuMNP

— RSF Motorsport ® (@RSF_Motorsport) February 14, 2020

Američki trkaći tim Penske Racing, predvođen Rogerom Penskeom, ušao je u Formulu 1 1974. godine. Iako je Penske bio uspješan u američkim serijama poput IndyCara, prilagodba Formuli 1 bila je izazovna. Tim je ostvario svoju jedinu pobjedu na VN Austrije 1976. s vozačem Johnom Watsonom za upravljačem. Momčad je posljednji put nastupila na utrci za VN Kanade 1977. godine.

Dvije različite momčadi pod gotovo istim imenom iz SAD-a su nastupale u Formuli 1. Nepovezan s današnjim Haas F1 Teamom, momčad Haas Lola osnovao je Carl Haas 1984. godine. Haas Lola koristio je šasije razvijene u suradnji s britanskim konstruktorom Lolom, a imao je tehničku podršku Forda. Iako su se trudili, tim nije uspio postići značajne rezultate i povukao se nakon samo dvije sezone, bez osvojenih bodova.

Nekoliko desetljeća kasnije osnovana je momčad Haas F1 Team od strane Genea Haasa Ova momčad se pridružila gridu 2016. godine i danas je jedina američka momčad koja se natječe u Formuli 1. Haas se od početka odlučio za jedinstven pristup, koristeći šasije koje su izrađivane u suradnji s talijanskom ekipom Dallara i pogonske jedinice Ferrarija poštujući aktualna pravila natjecanja. Iako je tim pokazao obećavajuće performanse u svojim ranim sezonama, borba s financijskim izazovima i intenzivna konkurencija često ih drže u sredini ili na začelju poretka. Za momčad su ove godine nastupali Kevin Magnussen, Nico Hülkenberg i Oliver Bearman, od kojih će samo mladi Bearman ostati u momčadi i naredne godine. Momčad Genea Haasa je u Formuli 1 osvojila 295 bodova, ali se niti jednom nije penjala na pobjedničko postolje.

U vrijeme začetka Svjetskog prvenstva Formule 1, pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, utrka Indianapolis 500 bila je dio kalendara, pa tako postoji niz momčadi iz SAD-a koje su se zapravo natjecale u prvenstvu, ali su nastupile samo na utrci na domaćem terenu.

Američke timove u Formuli 1 često su se suočavale s izazovima poput visokih troškova, logistike i prilagodbe europski orijentiranom sportu. Ipak, s porastom popularnosti i guranjem Formule 1 u SAD-u, zahvaljujući vlasničkoj strukturi i sve većem broju američkih utrka, postoji vjerojatnost da će u budućnosti više američkih momčadi ući u sport.

Objava Hometown Heroes: SAD (3) pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Svi prvaci iz Brazila ostvarili su taj pothvat više od jednom. Emerson Fittipaldi je prvi Brazilac koji je osvojio naslov svjetskog prvaka, 1972. i 1974. godine. Nelson Piquet je to uspio jedan put više, osvojivši tri naslova tijekom osamdesetih i tako postavši prvim trostrukim prvakom iz Brazila. Ayrton Senna je, kad je osvojio svoj treći naslov prvaka 1991. godine, postao najmlađi trostruki prvak u povijesti do tad.

What a moment #OnThisDay in 1991, Ayrton Senna won his first #BrazilGP #F1 pic.twitter.com/UqPJN4exRK

— Formula 1 (@F1) March 24, 2020

Upravo je Ayrton Senna jedan od najpoznatijih vozača Formule 1 svih vremena, a njegov utjecaj na sport ostao je velik i nakon njegove prerane smrti. Vrlo često ga se smatra i jednim od najboljih vozača Formule 1 ikad. Rođen 1960. godine u Sao Paulu, Senna je postao legenda zahvaljujući svom nevjerojatnom talentu i hrabroj vožnji. Karijeru u Formuli 1 započeo je 1984. godine s ekipom Toleman, no najveći uspjeh postigao je vozeći za Lotus, McLaren i na kraju za Williams. Senna je osvojio tri naslova svjetskog prvaka (1988., 1990. i 1991. godine) vozeći za McLaren. Poznat je po svojoj nevjerojatnoj brzini u kvalifikacijama i dominaciji u kišnim uvjetima. Nažalost, njegova karijera završila je tragično kada je poginuo u nesreći tijekom Velike nagrade San Marina 1994. godine. Njegova smrt potaknula je poboljšanja sigurnosnih standarda u Formuli 1, a Senna je ostao simbol izvrsnosti, hrabrosti i ljubavi prema utrkivanju.

Emerson Fittipaldi, rođen 1946. godine u Sao Paulu, bio je prvi Brazilac koji je osvojio naslov svjetskog prvaka u Formuli 1. Njegov uspjeh bio je inspiracija za generacije brazilskih vozača koji su kasnije slijedili njegov put. Fittipaldi je 1972. godine osvojio svoju prvu titulu vozeći za Lotus, čime je postao najmlađi prvak u povijesti Formule 1 u to vrijeme. Drugi naslov osvojio je 1974. godine vozeći za McLaren, čime je učvrstio svoj status jednog od najboljih vozača. Nakon svoje uspješne karijere u Formuli 1, Fittipaldi se natjecao u američkoj IndyCar seriji, gdje je također bio uspješan. Njegova svestranost i dugogodišnja karijera učinili su ga jednim od najcjenjenijih vozača u povijesti automobilizma.

Emerson Fittipaldi, Lotus-Ford, Brands Hatch, 1972. #F1 pic.twitter.com/ONARA1tH0O

— F1 Images (@F1_Images) October 25, 2018

Nelson Piquet je trostruki svjetski prvak koji je svojim vozačkim vještinama i taktikom postigao uspjeh u Formuli 1. Rođen 1952. godine u Rio de Janeiru, Piquet je postao prvak 1981., 1983. i 1987. godine. Njegov prvi i drugi naslov osvojio je vozeći za Brabham, dok je treći naslov osvojio s ekipom Williams. Poznat po svojoj tehničkoj stručnosti i agresivnom stilu vožnje, Piquet je bio jedan od najvještijih vozača svoje generacije. Također je bio poznat po svom smislu za humor i ponekad kontroverznim izjavama, što je dodatno povećalo njegovu popularnost među obožavateljima.

Jedan od vozača s najdužim stažom u povijesti Formule 1 je Rubens Barrichello. Rođen 1972. godine u Sao Paulu, Barrichello je u Formuli 1 proveo gotovo dva desetljeća. Iako nikada nije osvojio naslov svjetskog prvaka, bio je poznat po svojoj dosljednosti i posvećenosti sportu. Barrichello je vozio za nekoliko timova, uključujući Ferrari, s kojim je ostvario neke od svojih najboljih rezultata i bio timski kolega slavnog Michaela Schumachera. S Ferrarijem je bio u borbi za naslov prvaka, ali je često završavao kao drugi. Njegova lojalnost i vještina učinili su ga omiljenim među navijačima, a njegova karijera ostaje jedna od najimpresivnijih u povijesti Formule 1.

Rubens Barrichello, Ferrari F-2000 3.0 V10. GP Alemania 2000.#F1 pic.twitter.com/J8aeCy7SYp

— Legendary F1 (@LegendarysF1) December 1, 2017

Posljednji uspješniji Brazilac na gridu bio je Felipe Massa, rođen 1981. godine u Sao Paulu, jedan od perspektivnijih brazilskih vozača nakon Ayrtona Senne. Massa je skoro osvojio naslov svjetskog prvaka 2008. godine vozeći za Ferrari, no u dramatičnoj završnici sezone izgubio je naslov za samo jedan bod od Lewisa Hamiltona. Massa je bio poznat po svojoj brzini i strasti prema utrkivanju, a tijekom svoje karijere pokazao je nevjerojatnu borbenost. Nakon Ferrarija, Massa je prešao u ekipu Williams, gdje je također postigao solidne rezultate. Njegova upornost i sportski duh ostavili su traga među ljubiteljima Formule 1.

Ukupno 32 vozača iz Brazila koja su nastupali u Formuli 1 ostvarili su 101 pobjedu u ovom natjecanju. Najviše pobjeda ostvario je Senna, njih 41. Fittipaldi je prvi Brazilac koji je pobjeđivao u Formuli 1, a posljednju pobjedu ovoj zemlji donio je Rubens Barrichello, 2009. godine. Za Brazil je također nastupao i sin svog mnogo poznatijeg oca, Nelson Piquet mlađi, u periodu od 2008. do 2009. godine, no bez većih uspjeha.

Da utrkivanje kola venama, mislio je i Bruno Senna, Ayrtonov nećak, no njegova kratka karijera završila je s 33 osvojena prvenstvena boda. Kad je Massa s krajem sezone 2017. godine otišao u mirovinu, 2018. bila je prva sezone bez Brazilaca na gridu još od 1969. Otad je samo tijekom sezone 2020. nastupao vozač iz Brazila, Emersonov unuk Pietro, bez iti jednog osvojenog boda.

Heartbreak for Felipe Massa , miracle for Lewis Hamilton!

A throwback to the 2008 Brazilian Grand Prix that still gives you goosebumps! #F1 #Formula1 #BrazilGPpic.twitter.com/pJCCWi5Kx6

— Extreme Cars (@extremecars__) October 29, 2024

Brazil je dao mnoge izvrsne vozače koji su ostavili dubok trag u Formuli 1. Od Emersona Fittipaldija do Ayrtona Senne, Nelsona Piqueta, Rubensa Barrichella i Felipea Masse, brazilski vozači osvajali su naslove i srca obožavatelja širom svijeta. Iako trenutačno nema brazilskih vozača na vrhu Formule 1, nasljeđe koje su ovi vozači ostavili traje i inspirira nove generacije u Brazilu i širom svijeta.

Naslovna fotografija: Wikipedia – Instituto Ayrton Sennaderivative work: Karpouzi

Objava Hometown Heroes: Brazil pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Meksiko je poznat po svojoj bogatoj povijesti motosporta, a kroz povijest Formule 1 nekoliko meksičkih vozača ostavilo je značajan trag. Iako Meksiko nema dugačak popis vozača u Formuli 1, oni koji su se uspjeli natjecati u ovom prestižnom sportu ostvarili su zapažene uspjehe. Do danas je šest vozača iz Meksika nastupalo o Formuli 1, a boje ove zemlje trenutno brani Sergio Perez, koji je ujedno i najuspješniji Meksikanac u povijesti Formule 1.

U Sergia Pereza, Pedro Rodríguez je jedini Meksikanac koji je pobjeđivao u Formuli 1. Jedan je od najpoznatijih meksičkih vozača Formule 1. Rođen 1940. godine u Mexico Cityju, Pedro je bio svestran vozač, natječući se u raznim kategorijama, uključujući sportsku klasu automobila i Formulu 1. U Formuli 1 debitirao je 1963. godine na Velikoj nagradi SAD-a. Tijekom karijere zabilježio je dvije pobjede i ukupno se sedam puta popeo na pobjedničko postolje.

Pedro Rodriguez in the
BRM P160 in 1971

#f1 #formula1
via Pinterest pic.twitter.com/YBIIZ8H6QS

— Culture F1 (@culture_f1) July 18, 2023

Prvu pobjedu je Rodríguez ostvario na utrci za VN Južne Afrike 1967. godine, a drugi i posljednji put je pobijedio 1970. godine na Velikoj nagradi Belgije, vozeći za BRM, što je bio vrhunac njegove karijere. Njegova je karijera, nažalost, prekinuta tragičnom nesrećom 1971. godine kada je poginuo na utrci u sportskim automobilima. Danas se u Meksiku Velika nagrada Meksika često naziva “Pedro Rodríguez Memorial” u čast ovog legendarnog vozača.

Ricardo Rodríguez, mlađi brat Pedra Rodrígueza, bio je također iznimno talentiran vozač koji je imao veliki potencijal u Formuli 1. Iako mlađi, u Formuli 1 je nastupio prije starijeg brata. Naime, Ricardo je prvi Meksikanac koji je nastupao u Formuli 1, u periodu od 1961. do 1962. godine. Mlađi brat Rodríguez bio najmlađi vozač u povijesti koji je vozio za momčad Ferrari, u dobi od samo 19 godina, nastupivši na utrci za VN Italije 1961. godine. Tu titulu držao je sve do 2024. godine, dok Oliver Bearman nije nastupio na VN Saudijske Arabije u Ferrarijevom bolidu sa samo 18 godina i 305 dana.

Nažalost, njegova karijera završila je tragično ubrzo nakon debija. Ricardo je smrtno stradao u nesreći tijekom kvalifikacija za Veliku nagradu Meksika 1962. godine sa samo 20 godina. Unatoč kratkoj karijeri, Ricardo je ostavio dubok utisak na motosport zajednicu i bio je veliki izvor inspiracije za buduće generacije meksičkih vozača. Staza na kojoj se vozi utrka za VN Meksika upravo nosi naziv po braći Rodríguez.

Ricardo Rodriguez in his Ferrari 156 “Sharknose”

#f1 #formula1
via Pinterest pic.twitter.com/UzPaMilN2D

— Culture F1 (@culture_f1) April 18, 2024

Sergio “Checo” Perez jedini je trenutno aktivan meksički vozač Formule 1. Rođen 1990. godine u Guadalajari, Perez je debitirao u Formuli 1 2011. godine s momčadi Sauber. Tijekom godina, Perez je vozio za nekoliko momčadi, uključujući McLaren, Force Indiju (kasnije preimenovanu u Racing Point), a trenutno vozi za Red Bull Racing.

Svoju prvu pobjedu u Formuli 1 Perez je ostvario je 2020. godine na Velikoj nagradi Sakhira, čime je postao prvi Meksikanac koji je pobijedio u utrci Formule 1 nakon Pedra Rodrígueza. Od tada je ostvario šest pobjeda i 39 puta se popeo na pobjedničko postolje. Njegov uspjeh učinio ga je nacionalnim herojem u Meksiku, a njegovi navijači s ponosom prate njegovu karijeru.

Esteban Gutierrez, rođen 1991. godine, također je jedan od vozača iz Meksika koji su sudjelovali u Formuli 1. Debitirao je 2013. godine u momčadi Sauber. Prije dolaska u Formulu 1, Gutierrez je bio poznat po svojim uspjesima u nižim kategorijama, uključujući osvajanje GP3 serije 2010. godine. U Formuli 1 je proveo tri sezone, bez većih uspjeha. Nastupio je ukupno 59 puta za dvije momčadi, Sauber i Haas i osvojio ukupno 6 prvenstvenih bodova.

Osim navedenih vozača, još su dva Meksikanca nastupala u Formuli 1, a to su Hector Rebaque i Moises Solana. Solana je u Formuli 1 nastupao tijekom šezdesetih, a Rebaque krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Rebaque je osvojio 13 bodova u svojih 41 nastupa, dok Solani u 8 utrka nije pošlo za rukom osvojiti nijedan bod.

Meksiko možda nema veliki broj vozača u povijesti Formule 1, ali oni koji su se natjecali svakako su ostavili dubok trag. Od legendarnih Rodrígueza do modernih zvijezda poput Sergia Pereza, meksički vozači pokazali su nevjerojatnu hrabrost, talent i strast prema ovom sportu. S Perezovim uspjesima i sve većom popularnošću Formule 1 u Meksiku, budućnost meksičkih vozača u Formuli 1 izgleda svijetlo.

Objava Hometown Heroes: Meksiko pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Do danas se 58 vozača iz Sjedinjenih Američkih Država natjecalo u Svjetskom prvenstvu Formule 1, od kojih su dvojica osvajala po jedan naslov, Phil Hill i Mario Andretti. Najviše puta nastupio je Eddie Cheever, a posljednji Amerikanac u Formuli 1 bio je Logan Sargeant, kojeg od nedavno više ne pratimo u momčadi Williams. Mnogo veći broj Amerikanaca je zapravo nastupao u Formuli 1, gotovo 200 njih samo na utrci Indianapolis 500 koja je od 1950. do 1960. bila dio Svjetskog prvenstva Formule 1. Do danas, posljednji Amerikanac koji se popeo na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja bio je Mario Andretti, na utrci za VN Nizozemske 1978. godine.

Prvi Amerikanac u Formuli 1 bio je Harry Schell. Schell je vozio tijekom 1950-ih i bio je poznat po svom hrabrom stilu vožnje. Iako nije uspio osvojiti nijednu utrku, osvajao je bodove i postavio temelje za buduće američke vozače u sportu. Nastupio je ukupno na 57 trkaćih vikenda i dva puta se penjao na pobjedničko postolje. Tragično je nastradao na treningu za neprvenstvenu utrku na stazi Silverstone 1960. godine, sa samo 38 godina.

Jedan od najznačajnijih američkih vozača bio je Phil Hill. On je postao prvi Amerikanac koji je osvojio naslov svjetskog prvaka 1961. godine vozeći za Ferrari. Hillova pobjeda bila je povijesna, a njegov uspjeh postavio je SAD na kartu svjetskog motosporta. Njegov miran i precizan stil vožnje bio je suprotnost agresivnijim vozačima toga vremena, a do danas je jedini rođeni Amerikanac okrunjen titulom svjetskog prvaka.

Nakon Phila Hilla, nekoliko američkih vozača je pokušalo slijediti njegove stope. Dan Gurney, jedan od najtalentiranijih američkih vozača, bio je aktivan tijekom 1960-ih. Gurney je bio poznat po svojoj svestranosti, a uz utrke u Formuli 1, natjecao se i u Indy 500 i Le Mansu. On je također pokrenuo vlastiti F1 tim, All American Racers, i postao je prvi vozač koji je pobijedio u F1 utrci u automobilu koji je sam konstruirao. Osim što je bio uspješan vozač i što je radio na konstruiranju bolida, Gurney ostaje upamćen i kao utemeljitelj jedne važne tradicije u Formuli 1, a to je špricanje šampanjca na pobjedničkom postolju.

Mario Andretti, rođen u Kraljevini Italiji u današnjem Motovunu, možda najpoznatiji američki vozač svih vremena, osvojio je naslov svjetskog prvaka 1978. godine vozeći za Lotus. Andretti je bio izuzetno svestran vozač, poznat po svojim uspjesima u različitim trkaćim serijama, uključujući IndyCar i NASCAR. Njegov naslov prvaka u Formuli 1 ostaje posljednji američki naslov u povijesti ovog sporta.

Eddie Cheever se nakratko u Formuli 1 pojavio 1978. godine, a stalno zaposlenje je dobio 1980. godine u momčadi Osella. Bolid nije bio konkurentan pa je te godine završio samo jednu utrku. Tek 1982. vozeći za momčad Ligier uspio se popeti na pobjedničko postolje. Najuspješnija sezona za Cheevera bila je 1983. godina kada ga je Renaultov bolid četiri puta dovezao do pobjedničkog postolja. Nastupio je ukupno 132 puta, ali niti jednom nije uspio pobijediti.

Amerikanac koji je šezdesetih godina prošlog stoljeća osvajao bodove bio je Richie Ginther. On je nastupio na 52 utrke, a na pobjedničkom postolju našao se 14 puta. Pobijedio je na utrci za Veliku nagradu Meksika 1965. godine.

U modernoj eri, američki vozači su se rijetko pojavljivali na F1 gridu. Scott Speed bio je jedan od posljednjih Amerikanaca koji je redovno sudjelovao u utrkama Formule 1, vozeći za Toro Rosso od 2006. do 2007. godine. Međutim, njegov uspjeh bio je ograničen, i nije uspio ostvariti značajne rezultate. Karijeru u Formuli 1 je završio bez ijednog osvojenog boda.

Unatoč tome, interes za Formulu 1 u SAD-u posljednjih godina značajno raste, što se može vidjeti kroz sve veću popularnost utrke u Austinu, kao i ulazak novih staza, momčadi i sponzora sa sjedištem u Americi. Također, postoji sve veća nada da će se u budućnosti pojaviti novi američki talenti koji će moći konkurirati za vrhunske rezultate u Formuli 1.

Iako su američki vozači rijetko dominirali u Formuli 1, njihova prisutnost ostavila je traga u povijesti sporta. Phil Hill i Mario Andretti su dva vozača koja su postigla najveće uspjehe, dok su mnogi drugi, poput Dana Gurneya pomogli oblikovati sport. S porastom popularnosti Formule 1 u Sjedinjenim Američkim Državama, moguće je da ćemo u nadolazećim godinama vidjeti ponovno oživljavanje interesa za ovaj sport među američkim vozačima i momčadima.

Objava Hometown heroes: SAD (2) pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Dakle, od osnivanja Svjetskog prvenstva 1950. godine ukupno je 98 vozača branilo boje talijanske zastave, neki manje, neki više uspješno, no dosad se nije dogodila sezona da se talijanska zastava nije vijorila na gridu. Za one godine kad nismo imali vozače iz Italije na startnom poretku, uvijek je bio talijanski Ferrari, sinonim za utrkivanje koji dolazi iz ove zemlje.

Alberto Ascari i Giuseppe Nino Farina jedini su Talijani okrunjeni naslovima svjetskog prvaka, a posljednji Talijan koji je nastupao u Formuli 1 bio je Antonio Giovinazzi. Od 2021. godine, otkako Giovinazzi nema stalno mjesto na gridu, Italija ima predstavnike samo u vidu momčadi. Do Giovinazzija, Italija pet uzastopnih godina nije imala vozačkog predstavnika, s tim da je 2012. godina bila prva godina sezona bez talijanskog vozača na stazi, i prvi trkaći vikend još od 1969. godine na kojem nije nastupio niti jedan Talijan.

Osim Ascarija i Farine, koji osim što osim što su pobjeđivali i osvajali naslove svjetskog prvaka, još 13 vozača iz Italije se u povijesne knjige upisalo kao pobjednici u utrkama Formule 1. Najviše pobjeda ima Ascari, njih 13, a posljednji pobjednik iz Italije bio je Giancarlo Fisichella na utrci na VN Malezije 2006. godine.

Malaysia GP

The 2006 Malaysia Grand Prix was won by Giancarlo Fisichella, leading home his teammate Fernando Alonso for a Renault 1-2 pic.twitter.com/k3mO8B6WYp

— Motorsport Images (@MSI_Images) September 27, 2017

Od višestrukih pobjednika koji nisu uspjeli u podvigu da postanu svjetski prvaci ističe se Michele Alboreto. Alboreto je startao na 194 utrke tijekom karijere koja je trajala 14 sezona. Karijeru je započeo 1981. godine u momčadi Tyrell, te je dobrim vožnjama sebi osigurao trogodišnji ugovor. Za Tyrell je pobijedio dva puta prije nego je prešao u Ferrari, gdje je proveo pet sezona. Upravo je svetalijanska kombinacija došla posve blizu naslova svjetskog prvaka. Osam pobjedničkih postolja i dvije pobjede ipak nisu bile dovoljne da Ferrari i Alboreto osvoje vozački naslov 1985. godine, te je sezonu završio na drugom mjestu. Većih uspjeha po odlasku iz Ferrarija Alboreto nije imao.

Ricardo Patrese se u Formuli 1 natjecao 17 godina tijekom kojih se 31 puta penjao na pobjednička postolja. Šest puta bila je to najvisočija stepenica pobjedničkog postolja. Patrese je započeo 256 utrka, a manje od pola njih je uspio dovesti do cilja. Od 1977. do 1988. godine, najbolji rezultat na kraju sezone za Patresea bio je deveto mjesto u poretku vozača, no njegova karijera je krenula uzlaznom putanjom po dolasku u Williams. Drugog sezonu u Williamsu je završio na trećem mjestu u poretku vozača, što je ponovio godinu kasnije, a još jednu godinu poslije popravio do drugog mjesta u poretku vozača. Formulu 1 je napustio nakon sezone 1993.

A Ferrari 1-2, Berger and Alboreto. It was the first win and 1–2 finish for the Ferrari team after the death of team founder Enzo Ferrari.

Italian GP – 1988#F1 pic.twitter.com/RPuKZHd1Up

— F1 History (@TodayF1History) February 7, 2024

Andrea de Cesaris se na pobjedničko postolje popeo pet puta u svojih 208 nastupa i vozač je s najviše nastupa koji nije uspio pobijediti u utrci. Niti u jednoj momčadi nije ostao duže od dvije sezone i tijekom svoje karijere promijenio ih je deset. Najgori period karijere imao je od 1985. do 1987. godine kad je završio samo šest utrka od ukupno 42 na koje je nastupio.

Elio de Angelis pobijedio je dva puta u osam sezona koliko je proveo u Formuli 1. Debitirao je 1979. godine za momčad Shadow nakon čega je otišao na šestogodišnji boravak u Lotusu. Njegova najbolja sezona bila je 1984. koju je završio treći u ukupnom poretku vozača. Dvije godine kasnije tragično je poginuo na stazi Paul Ricard.

Posljednje pobjede za Italiju osvojili su Jarno Trulli i već spomenuti Giancarlo Fisichella. Trulli je nastupio na 256 utrka tijekom 15 sezona, počevši od 1997. Pobijedio je samo jednom. Fisichella je pobijedio tri puta i na kraju sezone je uspio ostvariti najbolje četvrto mjesto u poretku vozača. Nastupio je 229 puta i na pobjedničko postolje se popeo 19 puta.

Jarno Trulli, Jordan EJ10 – 2000. #F1 #Formula1 pic.twitter.com/sQA0IfNH33

— F1 Memories (@F1Memories) August 12, 2024

Po jednom su za Italiju pobjeđivali Luigi Fagioli, Piero Taruffi, Luigi Musso, Giancarlo Baghetti, Lorenzo Bandini, Ludovico Scarfiotti, Vittorio Brambilla, Alessandro Nannini i Jarno Trulli.

Osim prvaka i pobjednika treba spomenuti Alessandra Alexa Zanardija i Lellu Lombardi. Alex Zanardi, iako nije imao veliku karijeru u Formuli 1, ispisao je vrlo inspirativnu priču u automobilizmu i sportu uopće. U Formuli 1 nastupao je od 1991. i 1994. godine, i ponovo 1999. godine. U velikom udesu 2001. godine u kartingu ostao je bez obje noge, no to ga nije spriječilo da se aktivno nastavi baviti sportom. Manje od dvije godine od stravične nesreće vratio se utrkivanju, a za svoju zemlju osvajao je i medalje na Paraolimpijskim igrama u različitim disciplinama.

Lella Lombardi jedina je žena koja je osvajala bodove u Formuli 1. Prva je žena koja se uopće kvalificirala za nastup u utrci. To joj je pošlo za rukom na VN Južne Afrike 1975. godine. Godinu kasnije je na utrci za VN Španjolske osvojila pola boda, s obzirom na to da je utrka prekinula prije kraja. Do današnjeg dana Lella ostaje jedina žena koja je osvajala bodove u Formuli 1.

Today we remember Lella Lombardi.

The only female racing driver to ever score points in Formula 1, Lella was a trailblazer and an inspiration to all women in motorsports. #F1Academy pic.twitter.com/S4BjRsvOCy

— F1 Academy (@f1academy) March 3, 2024

Naslovna fotografija: Wikipedia

Objava Hometown heroes: Italija (2) pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Nakon ljetne stanke vraćamo se jurnjavi bolida Formule 1 i to u domovini aktualnog svjetskog prvaka i najuspješnijeg vozača koji se u Formuli 1 natjecao pod zastavom Nizozemske. Od ukupno 17 vozača iz Nizozemske koji su se natjecali u Formuli 1 od 1952. godine, Max Verstappen je daleko najuspješniji. Jedini je koji je osvajao jedan ili više naslova svjetskog prvaka, a ujedno je i jedini iz svoje zemlje koji je pobjeđivao i utrke započinjao s najbolje startne pozicije.

Max Verstappen, sin dosta manje uspješnog Josa koji je devedesetih također vozio bolide Formule 1 i bivše karting prvakinje iz Belgije, svoju je karijeru u Formuli 1 započeo 2015. godine za momčad Toro Rosso. Maxu je utrkivanje u genima, a od prvih krugova na stazi predviđala mu se blistava budućnost. Iako je karijeru započeo u momčadi Toro Rosso kao najmlađi vozač u povijesti ovog sporta sa samo 17 godina i 166 dana, očekivalo se da će Max vrlo brzo prijeći u prvi tim gdje će moći pokazati svoj potpuni potencijal.

In Spain 2016, Max Verstappen achieved the record for the youngest win in F1.
In that race, Raikkonen finished second, only 0.616 seconds behind Verstappen, which is also the record for the smallest margin ever in Barcelona. pic.twitter.com/lrFpUvCupF

— Holiness (@F1BigData) June 17, 2024

Od utrke za VN Španjolske 2016. godine Max je prebačen u Red Bull, i već na svom prvom nastupu mladi Nizozemac nije razočarao. Naime, odmah se upisao kao najmlađi pobjednik u povijesti Formule 1 i po prvi put ikad nizozemska zastava se zavijorila na najvišoj stepenici pobjedničkog postolja.

Na kraju sezone 2021. je po prvi put okrunjen kao svjetski prvak, i da njegov uspjeh nije bio slučajan potvrdio je i naredne dvije godine, kad je suvereno vladao stazom. Aktualni i trostruki svjetski prvak niže dobre vožnje jednu za drugom i na dobrom je putu da se u povijest upiše i kao četverostruki svjetski prvak.

Od začetaka Svjetskog prvenstva Nizozemci su sudjelovali u utrkama. Prvi Nizozemci na stazi bili su Jan Flinterman i Dries van der Lof, koji su nastupili na VN Nizozemske 1952. godine. Bila je to prva i posljednja utrka u Svjetskom prvenstvu za ova dva vozača. Nekoliko godina kasnije, 1957. godine je Carel Godin de Beaufort postao prvi stalni Nizozemac u Formuli 1 i prvi osvajač bodova za ovu zemlju. Godin de Beaufort je nastupio na 31 utrci u periodu od 1957. do 1964. godine. Osvojio je četiri boda tijekom karijere koja je tragično završila. Godin de Beaufort je poginuo u udesu na VN Njemačke 1964. godine.

Šezdesetih godina su još Ben Pon i Rob Slotemaker nastupali pod nizozemskom zastavom. Ben Pon je vozio samo jednu utrku, VN Nizozemske 1962. godine, kao momčadski kolega uspješnijem Godin de Beaufortu, a Rob Slotemaker nažalost nije nastupio u utrci, jer mu bolid nije bio spreman do starta utrke.
Gijs van Lennep, dvostruki pobjednik utrke 24 sata Le Mansa, bio je prijavljen za 12 utrka početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Nastupio je na osam utrka, i osvojio dva boda.

Today, Dutch racing legend Gijs van Lennep celebrates his 77 birthday. Congratulations and hopefully we see you this year on the Historic GP at the Zandvoort circuit. pic.twitter.com/tIhgRIJhJK

— JohnR (@BrabhamJohn) March 16, 2019

Do prvog predstavnika Verstappen dinastije ovo će biti posljednji nizozemski bodovi u Formuli 1. U drugoj polovici sedamdesetih godina utrkivali su se Roelof Wunderink, Boy Hayje i Michale Bleekemolen, no niti jedan nije napravio neki značajniji rezultat. Naime, nijedan nije upisao niti jedan jedini bod. Ni osamdesete za Nizozemsku nisu bile plodonosne. Jan Lammers je pobjeđivao na Le Mansu i Daytoni, no u Formuli 1 se nije baš najbolje snašao. Kao ni njegov sunarodnjak Huub Rothengatter, nije osvajao bodove.

Krajem 1993. godine, Jos Verstappen je impresivnim nastupima u Formuli Lotus i Formuli 3 postao jedan od traženijih mladih vozača za Formulu 1. Svoj prvi ugovor potpisao je s momčadi Benetton 1994. godine i debitirao na utrci za VN Brazila kao zamjena za ozlijeđenog JJ Letha. Stalno mjesto u momčadi dobio je od utrke u Francuskoj, a u Mađarskoj i Belgiji se penjao na pobjedničko postolje. Već svojim prvim nastupima u Formuli 1 postao je najuspješniji Nizozemac u povijesti, a s trona će ga kasnije skinuti i daleko prestignuti vlastiti sin. U Benettonu se nije dugo zadržao, pa je 1995. godinu proveo u Simteku.

Verstappenova karijera se nastavila i u konačnici i završila u momčadima donjeg dijela poretka kao što su Arrows, Tyrell i Minardi. Jos je u Formuli 1 nastupio 107 puta tijekom devet godina i osvojio je ukupno 17 bodova. U mirovinu je otišao nakon utrke za VN Japana 2003. godine.

Jos Verstappen, Benetton, German GP – 1994. #Formula1 #F1 pic.twitter.com/ikver3kofN

— F1 Images (@F1_Images) January 4, 2015

Početkom novog milenija nekoliko je Nizozemaca nastupalo u Formuli 1. Robert Doornbos je 2004. godine angažiran kao testni vozač momčadi Jordan, a svojim dobrim nastupima zaradio je stalno mjesto na gridu. 2005. godine se pridružio sunarodnjaku Christijanu Albersu u Minardiju. Albers je jedan od rijetkih Nizozemaca koji su upisali bodove. On ih je tijekom svoje kratke karijere osvojio ukupno četiri.

Do vladavine Maxa Verstappena boje njegove domovine kratko je branio Giedo van der Garde u ne baš uspješnoj momčadi Caterham. Osim Maxa, koji suvereno vlada Formulom 1 posljednjih godina, 2022. i 2023. godine nastupao je Nyck de Vries za momčad Williams i AlphaTauri. De Vries je osvoji dva boda za Williams, a polovinom prošle godine zbog nezadovoljavajućih uspjeha zamijenio ga je povratnik Daniel Ricciardo.

Sve u svemu, svi uspjesi Nizozemske u Formuli 1 stoje uz Maxa Verstappena, koji je za svoju zemlju osvojio tri naslova svjetskog prvaka i preko 2.800 prvenstvenih bodova. I na tome sigurno neće stati.

Objava Hometown heroes: Nizozemska pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.