Piše: Hrvoje Bučar

Nekolicina je izuzetnih vozača koji su pokazali svoj izvanzemaljski talent, kratko zasjali, ponešto važno i osvojili, a baš kad su trebali postati vladari epohe – smrt ih je zaustavila. Bernd Rosemeyer i Jochen Rindt su čak osvojili po jedno Prvenstvo, no obojica su djelovala kao da tek nagovješćuju mnogo veće dosege. Wolfgang von Trips baš je bio počeo pobjeđivati, slično kao i Antonio Ascari. Jean-Pierre Wimile nije doživio da vidi prvu sezonu Formule 1; prerano je otišao i senzacionalni Gilles Villenueve, ali među svima njima – Dick Seaman zauzima posebno mjesto. Tako kratku i tako nevjerojatno burnu karijeru nije imao nitko od spomenutih, ni o jednom vozaču sa „samo“ jednom prvenstvenom pobjedom u karijeri nije se ni približno toliko mnogo i tako polemički pisalo i govorilo.

Njemački Grand Prix 1938.

Dick Seaman (photo: Pinterest)

Nedjelja, 24. srpnja 1938…više od 300 tisuća gledatelja stoji oko staze, početak utrke se približava i napetost raste. Na startu je dvadeset trolitrenih trkaćih automobila koji nestrpljivo čekaju da budu pokrenuti. Dicku Seamanu ovo je prvi nastup sezone, tek šesti za Mercedes uopće. U kvalifikacijama je postigao treće vrijeme i sad starta iz prvog reda, uz Manfreda von Brauchitscha i Hermanna Langa. Iza njih su Rudolf Caracciola i Tazio Nuvolari, zatim Hasse, Müller i Stuck.

Osam Mercedesa, šest Auto-Uniona, sedam Alfa Romea, pet Maseratija i dva Delhayea dobivaju znak od direktora utrke; trolitreni kompresorski motori svi odjednom zaurlaju, a startni grid u trenutku je zastrt dimom. Publika je luda od sreće, međutim, i kod Nijemaca se greške događaju. U ključnom trenutku zakazuje startni uređaj pa start ispada nekako neuredan, ali naposljetku ipak uspješan.

Krenuli su! Uz divlje urlikanje motora, u zgusnutom poretku vodstvo preuzima Lang, slijede ga Nuvolari i Seaman, koji ubrzo prelazi na drugo mjesto. Nuvolari sve više pada u poretku, očito zbog dodira s nekime; zatim završava u ogradi te mora odustati. Poslije, u pozadini glavnih događaja, preuzima Müllerov Auto-Union i energično kreće u utrku – nakon što si je najprije, onako malen, podmetnuo jastuk na sjedalo. Završio je kao senzacionalni četvrti!

Nakon prvog kruga Mercedes ima četverostruko vodstvo. Lang ima tehničkih problema, u vodstvu je von Brauchitsch, Caracciola osjeća mučninu. Vodstvo preuzima von Brauchitsch, a kad on mora u boks, na čelo izbija Seaman, ali samo zakratko. Inače, na ovoj utrci Mercedes je promjenu kotača i točenje goriva obavljao za 21 sekundu.

Von Brauchitsch se bio požalio da ga Seaman napada pa je ovaj dobio po prstima, neka prestane. Nevoljko je to i učinio, frustriran, jer bio je osjetno brži od „podobnog“ aristokrata. Nakon prve runde boksova vode von Brauchitsch i Seaman, ispred Hassea, Stucka i Müllera.

Slijeva: Von Brauchitsch, Neubauer, Seaman, Lang, Caracciola

I u 16. krugu počinje slijed događaja koji je stvorio legendu…i koji je naredbe Mercedesovog šefa Alfreda Neubarera – da nitko ne smije napadati momčadske kolege – doslovno spalio u dimu! Vodeći von Brauchitsch po drugi put staje u boks, nekoliko sekundi poslije i Seaman, koji se zaustavlja tri-četiri metra iza. U tom trenutku von Brauchitschev automobil zahvaća plamen! Benzin se razlio i gori cijeli bolid, članovi ekipe te okolni asfalt, dok vozač ipak uspijeva, ponešto nagoren, izaći na vrijeme. Samo je vrhunska njemačka organizacija, mala četa vrlo brzih i spretnih vatrogasaca s protupožarnim aparatima, spriječila da dođe do teže nesreće. Na kraju nitko nije ozlijeđen.

I dok su se svi bavili gašenjem vatre, Seaman je sjedio u “natankanom” bolidu sa svježim gumama i napeto čekao, nervozno pogledavajući na sat, svjestan da može pobijediti puste li ga na stazu. I baš je tada, ispod von Brauchitschevog bolida, izbio novi golemi plameni jezik! Istog je časa Neubauer (koji je uvijek bio tu negdje, na nekoliko koraka, a da nikada nije zasmetao ni mehaničarima ni organizatorima), onakav gojazan, potrčao tih nekoliko metara do Seamana – kojega su mehaničari u međuvremenu na brzinu odgurali dalje od vatre – uzbuđeno vičući i grozničavo mu mašući neka krene! Uostalom, više nitko osim njega ni ne bi stigao zauzeti čelo utrke, a i bio je postigao najbrže vrijeme, još u šestom krugu.

Dick Seaman spremno ubacuje u brzinu i u vodstvu je njemačke Velike nagrade! Malo kasnije i von Brauchitsch se vraća u utrku. U dobrano spaljenom kombinezonu sjeda u automobil prekriven protupožarnom pjenom i polako hvata brzinu izlazeći iz bokseva, praćen zaglušnim odobravanjem publike. Uspijeva se uključiti u utrku, ali na dijelu zvanom Flugplatz, izlijeće sa staze. Sretan je što nije ozbiljnije ozlijeđen, ali i užasno frustriran što već drugi put (tri godine prije vodio je ovdje do posljednjeg kruga i izgubio od Nuvolarija) gubi gotovo dobivenu utrku, doma, na prekrcanom Nürburgringu.

Seaman rutinski završava preostalih šest krugova i suvereno ulazi u cilj, 4 minute i 20 sekundi prije drugoplasiranog Langa i gotovo devet minuta prije trećeg Hansa Stucka. Samo pola minute poslije stiže prerano otpisani Nuvolari te senzacionalni René Dreyfus u Delhayeu, s krugom zaostatka. No, to već malo tko primjećuje jer se na startno-ciljnoj ravnini razvija opća fešta. Publika luduje u zanosu kako nikada prije nije, a Dick Seaman svoju prvu pobjedu na velikom GP-u podnosi kao stari iskusni šampion. Nasmiješen, staložen, umoran – i ozbiljan i veseo istodobno – prima čestitke, izlazi iz Mercedesa i okružen razdraganim mehaničarima prilazi pobjedničkom postolju. Britanski vozač pobijedio je na nekoj „velikoj“ Velikoj nagradi, prvi još od Henryja Segravea i GP Francuske 1923!

Seaman prima čestitke

Seaman je okružen masom čestitara i SS-ovskim oficirima, svi ga tapšaju, publika je u deliriju kao da je pobijedio njihov najrođeniji. On se vrlo smireno – ma koji „Iceman“ Kimi Räikonnen?!, ni blizu – penje na pobjedničko postolje; potpuno skulirano i izrazito službenog držanja, prima čestitke od nekolicine uniformiranih nacista. Jednome od njih nehajno odzdravlja nacističkim pozdravom i ubrzo dobiva golemi vijenac oko vrata. Uskoro kreću britanska i njemačka himna, a stotine tisuća gledalaca luduju. Novi junak je rođen! Zove se Dick Seaman i Englez je, baš hercig. Negdje, u svoj toj gunguli, Seaman je rekao novinaru Johnu Dugdaleu iz “Autocara”: ‘Volio bih da je to britanski automobil’.

Poslije izvođenja himni Seaman još jednom, prilično mlako, diže ruku nacistički, što je bilo sasvim dovoljno da postane i službena njemačka zvijezda. I narod i Göbbelsov propagandni stroj od tog popodneva su ga naprosto obožavali. To je također bilo dovoljno da o njemu ne bude ni spomena u britanskim filmskim žurnalima, tek kratka vijest u tamošnjim novinama. U tom trenutku star je 25 i pol godina i njegov je davnašnji san upravo ostvaren.

Intoniranje himni – Nürburgring 1938.

Nestvarni brzojav

Samo dvije godine prije toga, u pauzi između sezona 1936/37., na njegovu londonsku adresu stigao je telegram, iz Mercedes-Rennenabteilunga. (Poslije će biti jasnije zašto je njegova majka Lilian brzojav pokušala zatajiti…) Piše mu veliki Alfred Neubauer osobno, najveća faca, najutjecajniji čovjek na stazama Velikih nagrada, šef trkaće momčadi Mercedes. Poruka je bila kratka… i nakon prve nevjerice Seaman je ubrzo pakirao stvari za odlazak u Monzu pa na Nürburgring, na vozačka testiranja. Ondje je razbio dva bolida u dva tjedna, pokušavajući savladati snagu i eksplozivnost s kojom se dotad nije susretao. Unatoč izlijetanjima čini se da je ipak ostavio dobar dojam jer su od tridesetak kandidata odabrani samo on i švicarski vozač Christian Kautz. Navodno je tada Neubauer rekao: ‘dobro je vozio’ (za Kautza) te ‘ovaj mladić ima pravi talent’ (za Seamana).

Prije lipnja 1939. i njegove pogibije, za Mercedes je odvozio devet utrka i su mu bile sve prvenstvene. Sa Srebrnim strijelama osvojio je po jednu pobjedu i drugo mjesto; dva četvrta i peta mjesta; jednom je bio sedmi, a dvaput je morao odustati. Zajedno s neprvenstvenim utrkama, 1934-39. nastupio je 43 puta, 15 puta bio na postolju, pobijedio 10 puta, triput izborio pole-position i šest puta najbrži krug.

Međutim, kako je uopće došlo do te situacije? Kako je mladi Englez zaslužio poziv iz Mercedesa i posljedično postao velika njemačka zvijezda? Je li doista bio nacist ili samo čisti profić?

Važno je pripomenuti da Seaman nije bio jedini strani vozač koji se natjecao za slavu Trećeg Reicha. Ondje su već bili Talijani – Luigi Fagioli u Mercedesu te Tazio Nuvolari i Achille Varzi u Auto Unionu, kao i monegaška zvijezda Louis Chiron, također u Mercedesu.

Uglavnom, početak Drugog svjetskog rata efikasno je prekrio sve ostale vijesti i teme pa su Britanci svojeg zapostavljenog predratnog junaka otkrili tek mnogo kasnije.

Richard Seaman British Grand Prix Photo: The Sunday Times 17.09.1961 Retrocon: Motor Racing

Student iz Cambridgea

Dick Seaman rodio se kao Richard John Beattie Seaman, u bogatoj obitelji, 3. veljače 1913. u Aldingbourne Houseu (Sussex), u Engleskoj.

Njegov otac William Beattie-Seaman, bogati biznismen škotskog podrijetla, osnovao je dvije zaklade za sina; preračunato ukupno oko 11 mil. današnjih funti. Jedini je uvjet bio da će Dick morati novac pričekati dok ne napuni 27 godina. Imao je 26 godina i 5 mjeseci kada je poginuo.

Seaman s majkom

Bio je predestiniran za političara, diplomata ili biznismena, za najbolje škole i koledže. Njegova ambiciozna majka Lilian Beattie-Seaman isposlovala je preseljenje obitelji, najprije u Kentwell Hall (gdje su gotovo poginuli u napadima njemačkih cepelina u Prvom svjetskom ratu), zatim u London.

Velika elizabetanska kuća u Kentwell Hallu bila je gotovo sravnjena tijekom njemačkih bombardiranja. Dick je poslije, kao tinejdžer, navodno izjavio, a netko zabilježio: ‘Ti užasni Nijemci! Čekaj samo dok odrastem. Sve ću ih pozatvarati u željezne kaveze i baciti u jarak.’ Ali, umjesto toga, postao je njemački šampion.

Nije posebno zabilježen trenutak kad je mali Seaman prvi put vidio utrke, ali s obzirom na to da je bio dijete bogataša, okružen luksuzom, i da su se utrke ondje održavale ponajprije kao hobi vrlo imućnih, lako je zamisliti kako se automobilima oduševio još u najranijoj dobi.

Sve u svemu, marljivo je učio, pozavršavao gimnazije i pripremne škole, te se upisao na znameniti Trinity College u Cambridgeu. Tada je od roditelja dobio i svoj prvi automobil – sportski Riley.

Prvi susret s utrkivanjem imao je upravo s tim automobilom, na brdskoj utrci Shelsley Walsh 1931. – gdje je završio je na drugom mjestu u svojoj klasi, koju je u sličnom automobilu dobio njegov budući prijatelj Whitney Straight.

Njih dvojica uskoro su se ponovno sreli, upravo u Cambridgeu, gdje su krenuli na studij. Sljedeće dvije godine obojica su uspijevala studirati tijekom tjedna i utrkivati se vikendima. Mladi američki milijunaš Straight zadržao je svoj privatni avion za boravka u Cambridgeu. Kolegi Seamanu rado je davao instrukcije iz letenja, pa su uskoro, leteći kontinentom, počeli zajedno posjećivati utrke.

Majka Lilian mislila je da će pokrajina dobro djelovati na njega, pa mu je kupila zgradu Pull Court u Worcestershireu (danas je ondje škola) za njegov dvadeseti rođendan. Uviđajući da su previše razmazili svog dječaka, roditelji su se ipak još nadali da će postati odvjetnik i/ili parlamentarni torijevski zastupnik.

Seaman je vozio MG Magna (koji je također dobio od roditelja) u nekoliko lokalnih utrka i nadmetanja, te Bugatti u Doningtonu i Brooklandsu. Potom je, 1934. godine, u svojoj 22. godini, Seaman donio odluku da napusti Cambridge i svoj život posveti utrkama. Razumljiv prvi korak bio je pridružiti se svojem prijatelju Whitneyu Straightu i njegovom novoosnovanom trkaćem timu, Whitney Straight Stable.

Majčin novac i prva pobjeda

Debi na međunarodnoj sceni imao je 22. srpnja 1934. na GP d’Albi u Francuskoj. Dotična je utrka upropaštena već na startu; izgleda da je starter predugo zadržavao vozače na gridu. Čekajući start, motor Seamanovog automobila najprije je zakuhao, a zatim se zaustavio. Pritrčali su neki entuzijastični gledatelji te ga pokrenuli na guranac, zbog čega je poslije novčano kažnjen, a nakon nekoliko krugova utrke ionako je odustao. Prije razočaravajući nego zadovoljavajući debi. Pobijedio je Seamanov momčadski kolega Buddy Featherstonhaugh iz Straight-a s Maseratijem.

Nagledao se tih dana i Nijemaca i njemačkog stila. Nakon završetka Svjetske krize (koji se poklopio s dolaskom nacista na vlast u Njemačkoj) Nijemci su se vratili 1934. godine u velikom stilu, jedini od konkurencije istinski uklizavši u svojevrsni restart utrkivanja, koji je uslijedio nakon nekoliko mršavih sezona s bijednim budžetima, na rubu legalnosti. Novi njemački kancelar i vlada odmah su pojurili za svjetskim prestižem, a jedna od najprestižnijih stvari bila je utrkivanje, gdje su Nijemci imali veliku tradiciju i iskustvo. Čak i onakva njemačka vlast nije stavila, pučki rečeno, „sva jaja u istu košaru“, nego je izabrala dvije vrhunske kompanije (Mercedes i Auto Union) ne bi li kroz internu konkurenciju postigla njemačku dominaciju u utrkama. Točno tako je i bilo, počela je era Srebrnih strijela.

Iste godine u kolovozu Seaman je za tim Straight osvojio svoju prvu pobjedu u švicarskom Bremgartenu i iz prve ruke uvidio koliko svi, na startu nove epohe, zaostaju za Nijemcima. Talijani su pratili koliko-toliko, Francuzi uspijevali uhvatiti bodove samo kad bi se utrke rasplitale dramatično, dočim su Britanci još uvijek stizali slabo opremljeni; šminkerskim pozerstvom potvrđujući da su utrke na Otoku ipak još samo hobi za bogataše. Seaman nije htio tako, ali u to vrijeme nije imao izbora.

Igrao je svojoj majci na savjest, motao je kako ju je god htio, i baš je ona manje-više kupovala sve njegove automobile, dok je otac bio izričito, ali bezuspješno protiv. Naposljetku, uz očev pristanak, kupila mu je i privatni avion, ne bi li ga nekako odvratila od utrka. Zrakoplovom je odletio u Monte Carlo, da izbliza vidi GP-automobile i njemačku superiornost na djelu. Oduševljen, naravno, samo se učvrstio u nakani da se ubaci među njih.

Među ostalim, taj je nabrijani mladić sa svojim je prijateljem Straightom posjetio i  jug Afrike. Putovali su danima, u Straightovom avionu, kako bi sudjelovali na prvom GP-u Južnoafričke Republike u East Londonu – gdje je Straight poslije i pobijedio. To već bilo je previše za Dickovog oca, Williama Seaman-Beattiea. Nestrpljivo čekajući sinov povratak, vikao je i prijetio da će ga razbaštiniti, ali iznenadni srčani udar onemogućio ga je u toj nakani.

Nedugo poslije toga Dick je uvjerio svoju majku – novopečenu udovicu – da mu kupi 1,5-litrenu trkaću ERA-u za 1700 funti. Uglavnom, preračunato u današnji novac, gospođa Seaman je za sinove automobile, utrke i prateće troškove malo-pomalo isplatila ukupno oko 2 milijuna današnjih funti.

Men push BOAC (British Overseas Airways Corporation) boss Whitney Straight in his Maserati race car in 1934. (Photo by © Hulton-Deutsch Collection/CORBIS/Corbis via Getty Images)

„Student koji je došao niotkuda“

1935., njegova druga sezona na europskoj sceni, donosi mu naramak gorkih razočaranja, ali i nove tri pobjede. ERA, English Racing Automobiles, automobilska kompanija osnovana godinu dana prije, postojala je do 1954. – sudjelujući, s minimalnim uspjehom, i u tri sezone Formule 1. Uglavnom, tada su mnogi britanski vozači vozili ERA-u, pa tako i Seaman.

Njegova ERA R1B, obojena crnom bojom, započela je sezonu kao dio ERA-inog tima, međutim, baš je taj automobil ponajprije zaslužan za njegova odustajanja i razočaranja. Prvih pet utrka završio je s pet odustajanja (iako je bio na pole-positionu u Dieppeu), sve zbog mehaničkih problema.

Izgubio je strpljenje i, bijesan, napustio momčad Straight. S pomoću majčine velikodušne i izdašne financijske injekcije, osnovao je vlastiti tim. Preoteo je Straightu Giulija Ramponija, bivšega vozača i konstruktora Straighta i Scuderije Ferrari u Alfa-Romeu, nekadašnjeg mehaničara Antonija Ascarija. Sa samostalno pripremljenom ERA-om 1935. godine osvojio je Prix de Berne, deklasiravši Raymonda Maysa, službenog vozača ERA-e. To je bila slatka osveta.  Kao privatnik, pobijedio je još i na Coppa Acerbo Junior u Pescari, kao i u Brnu, na Masaryk GP-u.  Osvojio je 1. mjesto u svojoj klasi te  drugo sveukupno (odmah do Stucka), na međunarodnoj brdskoj utrci u Freibergu.

Whitney-Straight i Giulio Ramponi čekaju start -1934 – prvi južnoafrički GP

Onih pet prisilnih odustajanja uvjerilo ga je da mora nabaviti bolje sjedalo, pa je sljedeću sezonu pokušao sa Scuderijom Torino. Na GP-u Njemačke 1936. Dick Seaman dobio je priliku utrkivati se za njih, u Maseratiju. Odustao je nakon tri kruga zbog problema s kočnicama, ali nešto poslije u utrci, zamijenio je Carla Felice Trossija za volanom drugog Maseratija te zabilježio solidno 8. mjesto. Njegov pretpostavljeni brak s Maseratijem na kraju se pokazao kao prolazna sezonska avantura.

Seaman je procijenio da se i ERA pokazala dokazano razočaravajućom i beznadnom. Prodao svoj R1B i potpuno se prepustio Ramponijevim savjetima. Počinje jedna od najfascinantnijih storija epohe. Naime, Ramponi je uvjerio Seamana da bi njegov najbolji izbor za upravo započetu sezonu bio – automobil iz stare ere, Delage iz 1927. godine! Bez mnogo premišljanja, auto je kupio od vozača utrka i obiteljskog prijatelja lorda Francisa Howea.

Crni Delage, u konačnici izvrstan izbor, ali i zadivljujuće mehaničarsko djelo i Ramponija i Seamana – omogućio je nevjerojatnu sezonu 1936., u kojoj se ta kombinacija pokazala izvrsnom, nesmiljeno donoseći odlične rezultate sredinom sezone.

No, nakon toga uslijedili su i neuspjesi. U ostatku sezone stvari su za Dicka krenule nizbrdo. Pretrpio je dvije teške nesreće u petnaestak dana, najprije na Nürburgringu, a zatim na GP Picardije u Péronneu. U oba slučaja, zbog pretjerane brzine u zavojima završio bi izvan staze, na sreću, bez težih ozljeda.

S Ramponijem je pobijedio i na International Light Car Race 1936., međunarodnoj utrci lakih automobila na otoku Man. Britanski tisak promptno je izbacio priču o „studentu koji je došao niotkuda i potukao konkurenciju s odlično podešenom krntijom“.

Iste je godine u listopadu – u tandemu s Hansom Rüeschom (kasnijim poznatim piscem) – startajući iz 3. reda, pobijedio na GP Doningtona. Nije bio ni svjestan da je već pod povećalom Alfreda Neubauera i da će uskoro stići sudbonosni brzojav.

„Priženjen“ u njemačko visoko društvo

Godine 1937. već je počeo voziti za Mercedes, a njegov je transfer, navodno morao odobriti sam Adolf Hitler.

GP Njemačke u srpnju 1937. bila je, što bi se reklo, fast and furious utrka. U sedmom krugu, Auto Union Ernsta von Deliusa zabio se u Dickov Mercedes pri brzini od 270 kn/h! (Von Delius je umro istog dana, nešto poslije.) Dick je izbačen iz automobila i čini se, imao mnogo sreće u nesreći. Zadobio je mnoge opekotine i ozljede, a nužna je bila i plastična operacija. Dok se oporavljao, njemački automobili imali su debi u Britaniji, nastupivši u Doningtonu i uzevši prvih sedam mjesta!). Za vrijeme rekonvalescencije Seaman je poveo „nazi-friendly“ vojvodu i vojvotkinju od Windsora, u turističku šetnju po tvornici Mercedes-Benz u Stuttgartu.

Njemački GP 1937_Mercedes_Benz_W125_-1

Koliko je bio oduševljen Njemačkom evidentno je iz pisama koje je, neposredno prije nego što je potpisao za Mercedes, Seaman iz Bavarske pisao majci : ‘Hitler ne podnosi gluposti. Ne želi imati neradnike oko sebe. Svi moraju imati posao. Shodno tome, on je obnovio i reorganizirao zemlju, i zato oni vjeruju u njega i okupljaju se oko njega. U odnosu na to, prljavština, bezobrazluk i lijenost u našoj zemlji ne daju se opisati’. ‘Mora da je to impresivno’, odgovorila je, Lilian Beattie-Seaman, ‘vidjeti način na koji Herr Hitler ne podnosi gluposti od zabušanata, ništarija i komunista’.

A onda je na zabavi koju je u Münchenu kompanija BMW priredila 15. lipnja 1938. (9 dana prije trijumfa u Nürburgringu) Dick upoznao simpatičnu i razmaženu Eriku Popp – kćer direktora i suvlasnika BMW-a  jednog od najuspješnijih industrijalaca Reicha – „bliskog prijatelja“ Göringa, von Ribbentropa i Hitlera.

U svakom smislu Njemačka je prigrlila Dicka Seamana, a Erica je time bila oduševljena. Uskoro je trebala upoznati i svekrvu Lilian koja je dolazila u posjet. Lilian je pak, uza sve rezerve koje su se odnosile na Dickov izbor karijere, bila zatečena filmskim žurnalima koje je gledala, iznova i iznova; Dickovu pobjedu, Dicka kako prima lovorov vijenac, Dicka koji pozdravlja nacistički dok puhački orkestri sviraju ‘Deutschland Über Alles’, nakon čega slijedi ‘God Save The King’… Službene filmske novosti završile su portretima Dicka, Führera i kralja Georgea VI. ‘Mislila sam’, napisala je nakon toga Lilian, ‘neće biti rata. Njemački narod je prijateljski narod. Ne žele rat …’.

U početku se oduševila Erikom, a još je impresioniranija bila kad je saznala da je ovaj primjerak arijevske rase kći ne samo jednog golemog industrijalca već i aristokrata. Na trenutak, činilo se da prijetnja ratom jenjava. Erikin otac pristao je na brak 14. rujna, dva dana prije znamenitog susreta britanskog premijera Nevillea Chamberlaina s Hitlerom u Münchenu, na Minhenskoj konferenciji.

Kad se majka Lilian vratila iz Njemačke, morile su je proturječne misli. Hitler ipak misli na rat. Kako se njen voljeni Dick mogao oženiti njemačkom državljankom? Kako bi mogla imati njemačke unuke? Što bi susjedi pomislili kad bi bombe počele padati opet kao nekada, dok su Lilian i Dick bili u Kentwell Hallu?

Dick i Erika Popp

Dick i Erica vjenčali su se u londonskom Westminsteru 7. prosinca 1938. To je bila, zbog međunarodne i obiteljske politike, vrlo ekskluzivna prigoda. Ipak, Lilian Seaman, izrazito protiv takvog poteza, ne samo da nije prisustvovala vjenčanju, već je i promijenila oporuku tako da isključi Dicka kao svog zakonitog nasljednika. Sin i majka više se nikada poslije nisu vidjeli.

Nakon vjenčanja, mladi sretni par otputovao je u bavarske i austrijske Alpe gdje su proveli zimski odmor na skijanju. Dick je potpisao novi ugovor za sezonu 1939., treći s Mercedesom. I posljednji.

Period poslije vjenčanja, zimi 1938/39. par će, umjesto oko trkaćih staza, pohoditi skijaške padine, obilazeći turističke znamenitosti i pozirajući za fotografe.

Ostati ili ne ostati?

Možda je i bio ljubitelj tadašnje Njemačke, ali nije imao nacističku člansku iskaznicu. Možda i jest bio egocentričan, pretjerano ambiciozan i naivan; slijep za traumatične političke procese koji se isprepliću oko njega i njegovog života – najvjerojatnije nesvjestan onog „faustovskog“ u ugovoru s Mercedesom, Hitlerom i Trećim Reichom. Bio je jedini Englez koji je upravljao trkaćim stazama Europe i SAD-a s kukastim križem na bolidu.

I onda se dogodila ta znamenita utrka 1938. na Nürburgringu, nakon koje mu je karijera procvjetala. Medijska, više nego vozačka.

Tko zna zbog kojih razloga, političkih, tehničkih ili sportskih – unatoč trijumfu na Nürburgringu, Neubauer Seamanu nije dao mjesto u sljedećim dvjema utrkama. U Bremgartenu – za koje ga vežu lijepe uspomene 1934-36., kad je triput zaredom pobijedio – opet se vraća na stazu. U kvalifikacijama za GP Švicarske čak je dvaput ostvario najbrži krug i s lakoćom uzeo pole-position. Dok je kiša nesmiljeno pljuštala Seaman je nakon starta uspio zadržati vodeće mjesto, ispred Stucka i Caracciole. No, relativno neiskusni der Engländer ne može pratiti vozačke sposobnosti čovjeka-institucije, legendarnog der Regenmeistera Rudolfa Caracciole, koji za duge i naporne utrke uspijeva nadvladati svu konkurenciju. Seaman je drugi – jedini konkurent kojega pobjednik nije obišao za cijeli krug.

Sezona 1938. završila je utrkom u Engleskoj, gdje je Seaman završio treći, iza  Nuvolarija i Langa. Prvenstvo je uvjerljivo uzeo Caracciola; drugi je bio von Brauchitsch, a treći Lang. Četvrti Seaman, sa samo tri nastupa i dva plasmana uvrstio se dva boda ispred petoplasiranog Nuvolarija.

Pred početak nove sezone u trkaćem timu vlada dobra atmosfera i Seaman misli da ima dobre izglede za odličan položaj među vozačima. Za to vrijeme, politička situacija u Europi postaje sve napetija. Prije izložbe automobila u Berlinu u veljači, gdje je Seaman trebao upoznati Adolfa Hitlera, on se pred suprugom Erikom rezignirano šalio zbog svoje situacije: ‘ne bih se trebao rukovati s diktatorom, nego ga ubiti’. Naravno, nije pokušao ništa slično, usredotočio se na brak i posao.

Obiteljski prijatelj lord Howe (tada predsjednik Britanskog kluba trkaćih vozača)  savjetovao je svom sunarodnjaku da ne raskida ugovor s Mercedesom zbog političkih razloga – jer možemo samo zamisliti pod kakav je Seaman pritisak dospio u britanskoj javnosti  – čak i ako bi nacistički režim otvoreno zlorabio njegova dostignuća za političku propagandu: ‘Ako možete  to podnijeti, bilo bi Vam znatno bolje da ostanete ondje gdje jeste’, poručio mu je u pismu. ‘Svaki osobni kontakt u Njemačkoj treba održavati što duže. Još uvijek smo u dobrim odnosima s Reichom‘. U tom je pismu najvjerojatnije bio sublimiran i stav članova Kluba trkaćih vozača.

Seaman je odgovorio: ‘Drago mi je što je Vaš savjet upravo ovakav, jer i sâm sam oduvijek mislio da bi bilo bolje da ostanem u Mercedesu, unatoč političkim neprilikama’ – i ostao u Njemačkoj. Dvojbe su naizgled uspješno otklonjene, sudeći prema onome što je napisao svom prijatelju Georgeu Monkhouseu, Kodakovom inženjeru i poznatom fotografu s trkaćih staza: ‘Engleska postaje prilično dobra šala, posebno u fašističkim zemljama. Na nas se gleda kao na gomilu dekadentnih starih žena’.

Još jedan argument protiv raskida s njemačkim utrkama jesu i financije mladog para, budući da Seaman, prema tadašnjim nacističkim regulama, zarađeni novac ne smije iznositi iz Njemačke. Istodobno, rezignirana, nezadovoljna i ljuta, Dickova majka sinu i snahi uskraćuje prihode iz obiteljske imovine.

Propušten početak sezone

Najnovije Srebrne strijele pompozno je otkrio Hitler, na veličanstvenom sajmu automobila u Berlinu, dva mjeseca prije sezone. ‘Na kraju svog 17-minutnog govora’, pisao je Dick Monkhouseu, ‘Hitler je bacio plišane prekrivače iza leđa, otkrivajući fanfare iza glavne izložbene dvorane. Zapravo, sumnjam da bi i Cecil De Mille to režirao mnogo bolje’.

Inače, već u početku sezone 1939-te, Mussolini je Talijanima zabranio nastup na francuskim utrkama, zbog držanja republikanske strane u Španjolskom građanskom ratu. Talijani su predstavili čudesne male kompresorske 1,5-litrene bolide, a – ovaj put s malim zaostatkom – pratili su ih Mercedes i Auto Union. Da je održano Prvenstvo 1940., ta bi klasa postala službena formula za Velike nagrade.

Ovako, još su se uvijek sve prvenstvene utrke (i glavnina neprvenstvenih) vozile na poznatoj ustaljenoj trolitrenoj formuli. Mercedes je osvojio sve prvenstvene GP-utrke (Belgija, Njemačka i Švicarska), osim one francuske, koju je dobio Auto-Union. Nijemci su dominirali na stazama i te godine, uz evidentan napredak Alfa-Romea, Bugattija i ERA-e.

GP Tripoli – 7.5.1939.

U travnju, Seaman je, iako nije htio, propustio neprvenstvene utrke na francuskom Grand Prix de Pau i na Velikoj nagradi Tripolija. U utrku Eifelrennen na stazi u Nürburgringu ušao je optimistično, s 4. startnog mjesta, međutim zbog kvačila je odustao već u prvom krugu.

Dakle, kad za pet tjedana nastupi na Spa-Francorchampsu, to će mu zapravo biti prva utrka sezone.

Posljednji ručak

Dick Seaman i supruga mu Erica stigli su u mondeni belgijski Spa, u najmanju ruku, kao Ingrid Bergman i Bogart, praćeni golemom medijskom pompom (čitaj: Gobbelsov propagandni stroj, plus ponešto inozemnih specijaliziranih glasila koja se bave utrkama). Zlokobno danas djeluju te luksuzne fotografije, koje su snimili reporteri tadašnjih skupih magazina – gdje, samo nekoliko sati prije utrke – vidimo Dicka kako ustaje iz kreveta, brusi britvu, brije se i sprema; zatim njega i nju na ručku. Legendarna je fotografija njihova posljednjeg zajedničkog obroka na kojoj mu Erica pali cigaretu.

Posljednjega vikenda u lipnju održavala se prva od četiri prvenstvene utrke sezone, na stazi Spa-Francorchamps. Dick Seaman dolazi s velikim ambicijama, pun forze. Ponajprije, želi se dokazati der Regenmeisteru Rudolfu Caraccioli, jer baš na dan utrke obilna kiša pogađa istočnu Valoniju. Iz prvog startnog reda kreću Lang, Müller i Giuseppe Farina; iz drugog Seaman i Nuvolari, a iz tek iz trećeg favorizirani Caracciola, uz Hassea i Meiera.

der Regenmeister otpada

Seaman je u početku vozio rezervirano na šestom mjestu, međutim sa svakim se krugom sve više probijao prema vodećima. Na opće iznenađenje, „Kišni majstor“ Caracciola napravio je grešku u zavoju La Source, zavrtio se i morao odustati u 8. krugu. U 11. krugu je Müller zbog tehničkih problema skrenuo u boksove, a vodstvo je preuzeo Seaman. Odmah je odvozio nekoliko brzih krugova te pobjegao Langu i Nuvolariju.

Seaman vodi na Velikoj nagradi Belgije! Prednost mu je sve veća, vrlo udobna, a  više je od pola utrke prošlo kad li je kiša u Ardenima opet pojačala. Promatrači i timovi se čude, zašto Seaman forsira sve jači tempo u tim uvjetima, a vodstvo mu je tako uvjerljivo?

Pri brzini od, kažu, 200 km/h, vodeći u utrci, s 31 sekundom prednosti pred pratiocem Langom, stradao je na ravnici; na dugom ravnom dijelu između Autobusne stanice i La Sourcea, po prilici na istom mjestu gdje je danas pit-wall, a tada je bio drvored. U 22. krugu, sa startnim brojem 26.

Zbog kiše, guma, prevelike brzine, tko zna… njegov se automobil zanio i nekontrolirano udario u stablo, te se takoreći prepolovio. Od silovitog udara pukla je i cijev za gorivo pa je za nekoliko sekundi automobil bio u plamenu. Seaman prvobitno nije teško ozlijeđen, ali je od udarca ošamućen – ne može se sam izvući iz gorućeg smrskanog vozila. Kad prvi pomagači stignu do zapaljene olupine i hrabri belgijski vatrogasac izvuče Engleza iz pakla, on već ima teške opekotine.

Dva su detalja ovdje možda bitna: prvo, uoči vikenda objavljena je ponuda belgijskog industrijalca da s 50 000 franaka nagradi najbrži krug. Drugo, bilo je riječi i o vozačkoj tehnici koja se sastoji od toga da se prednjim unutarnjim kotačem nagazi na rub zavoja popločen ciglama, čime se postizalo prisilno tj. forsirano zakretanje automobila. Naravno, tehnika je primjerena za suho i nitko se toga popodneva nije usudio koristiti je na mokrom, nitko osim Seamana.

„Morat ćeš sama u kino“

Utrka je nakon nesreće nastavljena (hmm, tako to ide…), a usput rečeno, od 14 vozača samo su je šestorica završila, a pobijedio je Hermann Lang.

Seaman je ubrzo dopremljen u bolnicu u obližnji Spa, gdje je poslije još nekoliko puta dolazio k svijesti. Pored kreveta su, naravno, bili i Erica i Neubauer. Njoj je u šali stigao reći da će večeras morati sama u kino, a prisutnom Rudiju Uhlenhautu, glavnom inženjeru trkaćeg tima Mercedes spomenuo je i nesreću: ‘Prebrzo sam išao za ove uvjete – to je bila potpuno moja pogreška – žao mi je.’

Umro je, najviše zbog opekotina, malo prije ponoći, 25. lipnja 1939.

( Nakon rata, Erica se udala prvo za jednog američkog milijunaša, a zatim i za drugog. Postala je američka državljanka i umrla na Floridi 1990. godine.)

„Brzo, ali za sitnicu prerizično“

Uoči tog fatalnog trenutka, s pobjedom gotovo u ruci, zasigurno više nije trebao žuriti. Morao se jednostavno usredotočiti na konzistentnu vožnju do kraja, bez nepotrebnih rizika. Baš ono što nije mogao ili htio učiniti.

Jedna od bilješki iz 1935. godine – kad je pretjerao vježbajući za utrku u Brnu, a kasnije to i priznao svojem prijatelju Georgeu Monkhouseu – ilustrira Seamanov vozački duh i ponešto objašnjava: ‘Bilo je slučajeva kada sam imao poriv za svladavanje zavoja znatno prebrzo i … otkrio da je taj nagon prilično neodoljiv ‘.

Njegov biograf, princ Chula bilježi: ‘Dick je bio zabrinut i uznemiren jer je želio to (taj nagon ili poriv op.a.) skrivati tijekom cijelog života. Ali, sada se ta činjenica može otkriti jer je moguće da ima snažnog utjecaja na uzrok najgoreg slučaja njegove karijere ‘, a možda i na njegova dva sudara na Nürburgringu i u Péronneu u lipnju 1936.

Što ga je moglo dovesti do te posljednje neumjerenosti? Na primjer, tada se općenito vjerovalo: ‘kad ste u vodstvu, morate pokušati steći barem jednu minutu prednosti’.

Jedan od suvremenika ističe da je 1939. ‘Seamanu jednostavno nedostajalo utrka i treninga na Spa-Francorchampsu, ali i na drugim stazama’. Njegov temperament u vožnji, tijekom godina uočila su i dvojica pronicljivih i dobro upućenih Talijana. Ramponi, koji je vozio protiv ili se vozio s toliko velikih ljudi, savjetujući ga u njegovim danima u ERA-i Delageu, ističe da mu je znao govoriti ‘Nemojte pretjerivati, gospodine Seaman!’ Trkaći menadžer Nello Ugolini 1938. godine o Seamanu je rekao: ‘Brzo, ali za sitnicu prerizično!’.

Hitler šalje pogrebni vijenac

Bez obzira na različite moguće interpretacije i zaključke, činjenice su tu. Der Engländer je tijekom karijere na elitnoj sportskoj sceni bio odličan ambasador svoje zemlje. Bio je, bez ikakve sumnje, najbolji britanski vozač Zlatne ere, dok na vrhu još nije bilo zelenih britanskih automobila. U tom razdoblju jedino je on imao odgovornost, i to veliku, za predstavljanje Otoka na najvišoj trkaćoj razini. Britaniji će trebati mnogo godina da pronađu sličnog idola: kad je Seaman umro, Stirling Moss je još bio dijete u dobi od 8 godina.

30.lipnja 1939., na pogrebu u Londonu, skupili su se svi njegovi momčadski kolege i, naravno, Alfred Neubauer; svi pod crnim serioznim cilindrima. Vrpca na najvećem vijencu – od bijelih ljiljana i gotovo dva metra u promjeru – na jednom je kraku imala nacističkog orla ponad kukastoga križa, a na drugom potpis: Adolf Hitler.

Iako se na više mjesta može pročitati kako kompanija Mercedes-Benz AG „dan-danas održava Seamanov grob u Londonu“, to nije točno. U e-mailu* koji smo dobili iz arhive Koncerna piše da održavaju samo grobove svojih osnivača Maybacha, Daimlera i Benza, ali ne i grob bilo kojeg vozača utrka.

Naslovna fotografija: https://www.mercedesamgf1.com/en/heritage/drivers/richard-seaman/

3
Leave a Reply

Molimo za komentiranje
2 Komentara na temu
1 Odgovora na temu
0 Pratitelja
 
Najviše reakcija na komentar
Najkomentiranija tema
3 Autori komentara
avataravataravatar Autori nedavnih komentara
  Pretplati se  
Obavijesti o
avatar
Član
LHsince2007

Veoma zanimljiv tekst, naucio sam nesto novo.
Ako je moguce jos ovakvih tekstova o motosport eri prije F1 jer meni, a vjerujem i nekim drugima, je to veoma neistrazeno podrucje motosport povijesti.

avatar
Član
robif

Ljepo ime…-morski “krastavac”

avatar
Član
Pratiteljcro

Ima ime i prezime kao da je izasao iz epizode south parka xD