Oton Ribić: Vrhovne rošade

Da, stigla je potvrda iz samog Mercedesa – Paddy Lowe napušta brod. Frederic Vasseur, prvi čovjek Renaulta, također je iznenada na odlasku. Otišao je Pat Symonds is Williamsa, a još se nije slegla ni prašina otkad su Ronu Dennisu u McLarenu pokazana izlazna vrata. Odlazak Allisona iz Ferrarija je već malo davniji, ali još odjekuje…

Promjene na vrhu u Formuli 1 nisu ništa tako neviđeno rijetko, i ne bih se složio s onima koji u ovome vide išta više od koincidencije. Uostalom, toliko nam sugeriraju i brojke: uzmemo li u obzir vlasnike, šefove, tehničke direktore i slične figure, svih zajedno u Formuli 1 ima pedesetak (red veličine). A opet, promatramo li bilo kojih pedeset ljudi kroz godinu dana, potpuno je normalno da njih nekoliko u tom vremenu promijeni posao, naročito u takvom super-turbulentnom biznisu kao što je Formula 1.

Međutim, neosporno je da smo isto tako u našem oktanskom sportu možda prenavikli na povijesna vremena prepuna ikoničkih, živopisnih figura u vodstvu legendarnih ekipa. Upravo je Ron Dennis dobar primjer nekoga tko je oduvijek djelovao kao da je zavaren, zakovan i zalemljen u McLaren, pa ipak, stvari su se za njega odigrale drukčije. Poanta koju hoću reći je da su u turbulentnom biznisu takvi ljudi, koji vladaju desecima godina, više izuzetak nego pravilo, premda je u Formuli 1 često znalo djelovati obrnuto. Era “stoljetnih” vlasnika i šefova je ipak za nama – bilo to dobro ili loše.

I, druga stvar: promjene na vrhu ne moraju značiti i instantne promjene firme prema van. One mogu značiti da se razmišlja o dugoročnim promjenama, ali treba biti realan: slučajevi Lowe, Vasseur ili Symonds ne znače da će Mercedes možda prestati biti dominantan u 2017., ili da će Williams biti lošiji, kao ni da je ovo sad brži oporavak za Renault. Nova vodstva se obično dovlače radi općenitih planova i politike, ne zato jer bi bolid za sezonu koja počinje za tek nešto više od dva mjeseca više stigao biti nevjerojatno poboljšan.

No, ako je neko vodstvo u neprilici, onda je to Manorovo, što je dobar uvod u temu broj dva. Sudeći po onome što je došlo do javnosti, Manor je u neprilici pronaći kupca (dakle investitora odnosno financije) koji bi omogućio da se ekipa ove godine uopće nađe na gridu. U svakom slučaju, bio investitor pronađen ili ne, našao se Manor (ili kako god bi se u tom slučaju zvao) na gridu u 2017. ili ne, ovo je samo nastavak priča o financijskim problemima ekipa, a koje se repetitivno već godinama pojavljuju, naročito u sezonskim pauzama ili potkraj sezona.

Svi znaju da je Manor pod sam kraj sezone 2016., točnije rečeno na predzadnjoj utrci na Interlagosu, pao na posljednje konstruktorsko mjesto nakon što je Sauber ščepao deveto mjesto. Razlika u nagradnom novcu, iako možda ne dramatična za ekipe iz gornjeg ešalona, predstavlja razliku između bankrota i opstanka u nižem. Na neki način, ne mogu se ne složiti da je to takav brutalan sport u kojem se ili poboljšavaš ili iščezneš. Ako si posljednji u bilo kojem sportu, vjerojatno te čekaju problemi – nije, uostalom, ni nogomet po tome, recimo, puno drukčiji. Međutim, za razliku od nogometa, Formula 1 se već dugo vrti oko brojke od desetak ekipa, i izlazak bilo koje jače se osjeća.

Osobno moram priznati da često pratim i simpatiziram takve ekipe. Naročito mi je, kad je još bio aktivan, Hispania Racing bio zanimljiv i simpatičan sa svojim otkačenim bolidima, završavanjem bolida deset minuta prije početka prvih kvalifikacija sezone, rošadama vozača, i sl. Istu ulogu je u još davnijim vremenima imao, upravo radi sličnog pristupa, Minardi.

Minardijeva priča je ispala sretnija u smislu da je naišao Dietrich Mateschitz s pristupom “kad već kupujem, daj dva”, ušpricao pozamašne financije u novoimenovani Toro Rosso (koji se prvih dana zvao još Squadra Toro Rosso) i dovukao ga do stabilnog i respektabilnog srednjeg reda. No to je, ponavljam, za njih ispalo sretnim, a može li i hoće sličnu sreću imati Manor, drugo je pitanje. Ili da organiziramo peticiju Mateschitzu da otkupi i njih, pa da dobijemo još i Rød okse ekipu, ili tako nešto. Pa i Sauber je tek odnedavno malo stabilizirao financijsku situaciju, nije da su financije njima bile jako harmonične…

U krajnjoj liniji, ispadanje ekipa bile bi slatke brige, da je atmosfera takva da svake sezone bude dovoljan broj novih zainteresiranih kandidata. Haas je protekle sezone bio jedan svijetli primjer nekoga tko je krenuo s vlastitom ekipom umjesto otkupa postojeće, i tko je odmah konkurirao za srednji ešalon – iako, priznajem, već s dosta motorsportskog iskustva inače.

Ali izuzev Haasa, pustoš. Što je najkomičnije (ili najtragičnije?) od svega, valjda već deset godina slušam raznorazne poruke iz ulaštenih FIA-inih konferencijskih stolova i, općenito, vodstva Formule 1 kako treba promijeniti stvari da bi se privukle nove ekipe. Treba se dodvoriti proizvođačima automobila… pa se ipak dodvoriti samostalnim ekipama… pa ipak proizvođačima. Pa treba pojeftiniti motore, pa smanjiti testiranja, pa napraviti mjenjače trajne toliko umjesto onoliko utrka… Pa KERS jer će to privući firme koje se bave hibridima, pa poticati CFD jer je to trend u industriji. Dobro da nije predloženo šest kotača ili raketni pogon.

Rezultat? Nije baš neka navala na sudjelovanje. I dalje situacija u kojoj se uspješan debi svake ekipe pozdravlja limenom glazbom, puštanjem golubica, vatrometom i svečanim balom. Istina, stalno se kroz medije provlače neki proizvođači i imena koja o tome navodno razmišljaju (već sam prestao brojati koliko je puta Volkswagen “kontemplirao” ulazak u F1), ali pokazalo se da su to, logično, češće medijski spinovi nego nekakvi konkretni, opipljivi planovi.

Ne želim reći da imam bolji plan za jedan tako kompleksan problem, daleko od toga. Ali poanta je da kojekakva upravna tijela i nosači kravata u FIA-i, Libertyju, itd. upravo imaju ljude kojima je to, ili bi trebao biti, opis posla. Nema to samo veze s novcem. Iako je Formula 1 jako skupa, firme ili organizacije koje te novce mogu skupiti, a kakvih ipak ima, neće oklijevati s ulaskom ako ocijene da za to dobivaju dobru protuvrijednost. Ali reklo bi se da zasad tu protuvrijednost ne vide. Nešto kao otvaranje velike nove tvornice: jako skupo, ali firme će stisnuti zube i investirati u to ako ocijene da dugoročno od toga trebaju imati koristi.