Ronnie Peterson, SuperSwede

Na današnji je dan, 1944. godine, u Örebru (Švedska) rođen Ronnie Peterson. Njegov otac Bengt, po zanimanju pekar, sudjelovao je u utrkama Formule 3 kada mu je slobodno vrijeme to dopuštalo. Kada je Ronnie navršio 10 godina, otac mu je napravio karting, što je označilo početak Ronnijevog zanimanja za utrkivanje, a uskoro i njegove bogate karijere u Motorsportu.

1961., uz očevu pomoć konstruira karting na koji ugrađuje njemački motor Ardie i daje mu ime Robardie. 1962. ga se moglo uočiti u utrkama. Osvojio je drugo mjesto u švedskom FK prvenstvu, a potom je četiri godine za redom osvajao naslov prvaka u istoj kategoriji. 1965. sudjeluje i u utrkama europskoga prvenstva i najbolji je individualni vozač u momčadi Euro Championship u Parizu. Peterson je bio mnogo viši od ostalih vozača u kartingu i njegovu pojavu mnogi su pratili s nevjericom, no uskoro ih je razuvjerio svojim velikim vozačkim sposobnostima. 1966. sudjeluje i u utrkama svjetskoga prvenstva gdje se nadmeće s Talijankom Susy Raganelli koja ga je pobijedila, pa se Peterson razočaran povlači iz kartinga i okreće prema Formuli 3.

Ronnie je uskoro postao redoviti natjecatelj u utrkama Formule 3 gdje mu je glavni protivnik bio sunarodnjak Reine Wisell. Kad je nabavio Tecno, s kojim je pobijedio tri puta 1967., stvari su izgledale mnogo svjetlije. Sljedeće je godine dominantno osvojio naslov prvaka Švedske s 12 pobjeda. 1969. i dalje vozi na Tecnu zajedno sa sunarodnjakom Wisellom, ali pod budnim okom Marchovih stručnjaka koji pripremaju svoj automobil za Formulu 3. Peterson pobjeđuje u utrci u Montecarlu upravo ispred Wisella i debitira na Velikoj nagradi Lotterije u Monzi za upravljačem službenog Tecna. No rezultat u Montecarlu bio je presudan da 1970. s Marchom sklopi trogodišnji ugovor koji će mu omogućiti nastupe u Formuli 1 i 2.

Formula 1

1970. debitirao je na Velikoj nagradi Monaka s Marchom 701 momčadi Colina Crabbea. Taj je March bio iznimno težak za vožnju, te se s njim mučio čak i Jackie Stewart. Na svojem debiju na jednoj od najzahtjevnijih staza Formule 1 osvojio je sedmo mjesto s dva kruga zaostatka za pobjednikom. Bio mu je to ujedno i najbolji rezultat sezone. Za tvornički March 702 momčadi Malcolm Guthrrie Racing nastupa i u Formuli 2, gdje se ističe trećim mjestom na Velikoj nagradi Baden-Württemberga u Hockenheimu, četvrtim u Imoli i ponovno trećim u Tulln-Langenlebarnu. Sezonu je zaključio 5. mjestom i s 11 osvojenih bodova.

Peterson se dokazao kao vozač koji se može prilagoditi bilo kakvom tipu automobila, pa sudjeluje i u utrkama izdržljivosti (24 sata Le Mansa) te u utrkama Interserije. 1971. u prvenstvu Formule 2 vozi na tvorničkom Marchu 712M i praktički nema doraslih protivnika, pa zahvaljujući pobjedama u 5 utrka (Thruxton, Rouen, Mantorp, Tulln-Langenlebarn i Vallelunga) osvaja naslov europskog prvaka. U Formuli 1 je sada prvi vozač u momčadi March. Novi model 711 mnogo je obećavao i Ronnie je osvojio četiri druga mjesta (Monako, Velika Britanija, Italija, Kanada) te je na kraju prvenstva završio kao vice prvak iza dominantnog Stewarta. Sljedeća godina je bila razočaravajuća. U ukupnom poretku je završio na 12. mjestu, te je osvojio samo 9 bodova. Kako mu je krajem godine istekao ugovor s Marchom, za sljedeću je sezonu potpisao s Lotusom, iako je imao ponudu i od Ferrarija.

Lotus

Lotus 72E bio je mnogo konkretniji bolid, te su pobjede za Ronniea napokon počele stizati. Premda su rezultati mnogo bolji nego prethodne godine, ipak se sve ne odvija prema njegovim zamislima. Na kvalifikacijama je bio izvrstan, te je osvojio čak 9 pole positiona, ali u utrkama nije toliko postojan. Osim toga, počela su i neslaganja u momčadi gdje je Fittipaldi neprikosnoveni prvi vozač jer je osvojio titulu godinu prije. Peterson je svoju prvu pobjedu u Formuli 1 osvojio na stazi Paul Ricard u Francuskoj, a u nastavku sezone je pobijedio na još tri utrke, VN Austrije, Italije i SAD-a. Titulu svjetskog prvaka je ponovno odnio Jackie Stewart, dok je Peterson završio na trećem mjestu, tri boda iza svog momčadskog kolege Fittipaldija. Brazilac je na kraju sezone prešao u McLaren pa je Ronnie ostao u Lotusu kao prvi vozač s reputacijom najbržeg vozača koju je stekao 1973. godine.

Chapman je dugo vremena pripremao novi model 76, koji je na kraju bio totalni promašaj, unatoč brojnim inovacijama koje je donio. Stoga se momčad ponovno morala vratiti Lotusu 72D koji je s manjim preinakama bio u svojoj petoj sezoni postojanja. Bolid je te sezone nemalo puta stvarao probleme, što se i primijetilo na Ronnijevim rezultatima, no ipak je uspio upisati tri pobjede te je završio sezonu kao 5. u ukupnom poretku. Ni njegov novi momčadski kolega Ickx nije prošao ništa bolje, štoviše, nije osvojio niti jednu pobjedu, već se samo dva puta popeo na postolje. Colin Chapman je na kraju katastrofalne sezone 1975. dao otkaz obojici. Bila je to ujedno godina u kojoj se oženio s Barbro, svojom najvećom navijačicom, koja mu je rodila kći Ninu.

Povratak u March

Iako je prvu utrku u 1976. odvozio za Lotus, ostatak sezone, unatoč Chapmanovim obećanjima, je proveo tamo gdje je sve počelo, March. Model 76 je bio prilično nekonkurentan bolid, no u rukama Petersona je osvojio jednu pobjedu (Italija) i jedan pole position (Nizozemska). Pobjeda u Monzi bila je više plod njegovog vozačkog umijeća, negoli brzine bolida kojeg je vozio, jer March ni u kojem slučaju nije bio auto za pobjede. 1977. je Ronnie prešao u Tyrell koji je vozio svoju drugu, a ujedno i posljednju sezonu na modelu P34 opremljenom sa šest kotača, a koji nije bio nimalo konkurentniji od Marcha. U prethodnoj godini s tim je automobilom Jody Scheckter pobijedio na VN Švedske, ali je 1977. Goodyear obustavio razvoj malih četiriju prednjih Tyrrellovih guma. Osim toga, taj automobil glede aerodinamike nije bio nikada konkurentan. Ronnie je ipak bio uvjeren da bi s tim inovativnim automobilom mogao ostvariti dobre rezultate, no treće mjesto je bilo najbolji rezultat te sezone, što je bilo debelo ispod očekivanja.

Povratak u Lotus

Uspjesi Lotusa 78 tijekom sezone 1977. ponovno su približili Šveđanina Chapmanu koji mu je ponudio potpis ugovora. Automobil je već u prvom susretu oduševio Petersona koji je izjavio da je najbolji koji je ikada vozio, a on je to doista i bio. Lotus se ponovno našao na putevima stare slave, ali uvijek ima ali. Ronnie je morao prihvatiti ugovor koji mu je nametao ulogu drugoga vozača iza Maria Andrettija, koji je bio predodređen za osvajanje naslova prvaka, jer je istog po rječima Chapmana zaslužio 1977.

Peterson je u stopu pratio Andrettija,što su i dokazale njihove tijesne borbe, iz kojih valja izdvojiti onu na Zandvoortu gdje je Amerikanac slavio s tri desetinke prednosti nad Ronniem. SuperSwede, kako su ga nazivali, pobjeđuje u Južnoj Africi i Austriji, a drugi je u Belgiji, Španjolskoj, Francuskoj i Nizozemskoj. Uslijedila je VN Italije, a utrka za naslov prvaka bila je otvorena. Petersona i Andrettija je u ukupnom poretku djelilo samo 12 bodova, a na ljestvici su bili debelo iznad svih ostalih. Kako je bio nezadovoljan statusom u momčadi, Ronnie je za 1979. potpisao ugovor s McLarenom. Start utrke u Monzi nije dobro protekao za njega. Crvena svjetla su se ugasila prije nego su se svi na gridu postrojili, pa su vozači sa sredine grida navalili na one iz prvih redova, što je rezultiralo velikom gužvom ispred prvog zavoja, a ubrzo i sudarom u kojem je Ronnie stradao. Iz gotovo uništenog auta su ga izvukli James Hunt i ekipa za spašavanje koja je radila na stazi. Helikopterom je prebačen u milansku bolnicu Niguarda. U nesreći je zadobio višestruke prijelome po tijelu i udovima te opekline prvoga i drugoga stupnja. Teško mu je ozlijeđena desna noga i postojali su mali izgledi da se ona spasi. Ustanovljeno mu je ukupno 27 prijeloma. Kirurški zahvat trajao je sedam sati. I premda ništa nije ukazivalo na najgore, u 4:30, Peterson je zbog velikim problema s disanjem pao u duboku komu i umro drugi dan (11. rujna 1978.) u 9:55 sati od embolije.

Prema nekim tvrdnjama Peterson je imao velike šanse da preživi u bolnici. Djelomično je bio otrovan opasnim plinom klorinom i prema tvrdnji ondašnjih britanskih medija nije smio primiti narkozu koja je pogoršala njegovo stanje. čini se da su tih godina talijanski liječnici prilično olako prihvaćali pacijente ozlijeđene u utrkama. O tome svjedoči i slučaj s Jochenom Rindtom koji je 1970. nastradao u Monzi i kada su ga prevozili u bolnicu, kola hitne pomoći ostala su bez goriva.

Ronnie Peterson je pokopan 15. rujna u svom rodnom gradu Örebru. Njegov su lijes nosili Emerson Fittipaldi, James Hunt, John Watson, Niki Lauda, Jody Scheckter i prijatelj iz djetinjstva Ake Strandberg.

Petersonova supruga Barbro nije bila na dan utrke u Monzi. Njegova pogibija teško ju je pogodila i nakon što se nekoliko godina pojavljivala u društvu Johna Watsona počinila je samoubojstvo krajem 1987., ostavivši iza sebe kćer Ninu louise.

SuperSwede je otišao je na vječno počivalište bez osvojenog naslova, iako mnogi smatraju da ga je zaslužio više od nekih svojih suparnika tijekom 70-ih godina. Ostao je zapamćen kao druželjubiv među kolegama, onaj koji se nikad nije volio zamjerati, a poticao je tolernaciju među vozačima. U svojoj je karijeri odvozio 123 utrke, od kojih je u 10 pobijedio. Dva je puta bio viceprvak, 1973. i 1978., oba s Lotusom.