Jim Clark (4. ožujka 1936. – 7. travnja 1968.)

“Ako se to moglo dogoditi njemu, kakve izglede mi ostali imamo? Mislim da smo svi to osjećali. Činilo se kao da smo izgubili svog vođu.” Chris Amon

45 godina je prošlo od 7. travnja 1968.. Te kišovite nedjelje, na stazi Hockenheim, zauvijek se ugasio vozački genij Jima Clarka.

James „Jim“ Clark rođen je 4. ožujka 1936. u malenom škotskom selu Kilmany. Dolazi iz farmerske obitelji koja se bavila uzgojem ovaca. Pošto je bio jedino muško dijete, bio je predodređen za nastavak obiteljskog posla. Kad je navršio 17 godina i nabavio vozačku dozvolu, kupio je Sunbeam Talbot. Unatoč protivljenju roditelja, želja za utrkivanjem je bila jača i uskoro se prijavljuje za natjecanja na relijima i brdskim utrkama.

Njegov talent i brzina nisu prošli nezapaženo i 1957. uz pomoć Iana Scotta Watsona postaje članom momčadi „Border Reivers“. Sljedeće godine, za upravljačima Porschea 1600S i Jaguara D-Type dolazi do 19 pobjeda čemu je pridodao još 11 pobjedničkih postolja. Ključna utrka za nastavak njegove karijere je bila ona u Brands Hatchu kada je u Lotusu Elite impresionirao Colina Chapmana, pobjednika utrke. 1959. zajedno s Johnom Whitmoreom nastupa na 24 Le Mansa i u svojoj klasi završavaju na drugom mjestu. Uskoro mu je stigla Chapmanova ponuda za mjesto u Lotusovom timu koji se 1960. natjecao u  Formuli Junior i Formuli 2. Premda je Lotusove automobile smatrao nesigurnima, ponudu je prihvatio.

Tako je započelo doba koje će se zauvijek ostati upamćeno kao doba Jima Clarka, Colina Chapmana i zeleno-žutih Lotusa.

Jimov talent je zasjao u punom sjaju, nizao je pobjedu za pobjedom i Colin je znao da će Jim biti taj koji će njegove automobile voziti do pobjeda. I to bilo koje automobile. Jim je briljirao što god je vozio, počevši od male Lotus Cortine, preko bolida F1 i F2, sve do zapanjujućeg Lotusa 38 konstruiranog za Indy 500.

Ubrzo je došlo unaprjeđenje u Lotusovu F1 momčad i debitira u četvrtoj utrci prvenstava 1960., VN Nizozemske voženoj u Zandvoortu. U utrci je došao sve do petog mjesta, ali ga zaustavlja kvar mjenjača. Sljedeća utrka je bila VN Belgije vožena na zastrašujućem Spa Francorchampsu. Tu osvaja prve bodove, ali utrku su obilježile smrti dvojice vozača, Chrisa Bristowa i Clarkovog momčadskog kolege Alana Staceya. Nakon utrke, razmišljao je o napuštanju svijeta utrkivanja. Ipak nastavlja i te se sezone još dva puta upisuje u bodove, jedno od njih je bilo prvo postolje u Portugalu.

1961. je obilježila još jedna tragedija. U drugom krugu, na kočenju prema zavoju Parabolica, došlo je do kontakta između Clarkova i von Tripsova bolida. Von Trips i još 15 gledatelja su izgubili živote. Iako duboko potresen, s novim mislima o napuštanju utrkivanja, pronašao je snage za nastavak.

Sljedeće godine u revolucionarnom, ali nepouzdanom, Lotusu 25, prvom bolidu s monocoque šasijom, Clark dolazi do prve pobjede na stazi Spa Francorchamps, stazi koju je mrzio, ali na kojoj je briljirao. Sve do posljednje utrke sezone je u borbi za naslov s Grahamom Hillom, no na korak od naslova odustaje zbog gubitka ulja.

1963. je bila godina u kojoj su Clark i Lotus pokorili svijet Formule 1. Pobjeđuje u 7 od 10 utrka, dok u njih pet vodi od starta do cilja. Posebno se ističe virtuozna vozačka predstava po kišnom Spa Francorchampsu gdje pobjedu odnosi s gotovo 5 minuta prednosti ispred drugoplasiranog Brucea McLarena. Iste je godine debitirao na 500 milja Indianapolisa gdje završava na drugom mjestu.

1964. je bila još jedna godina obilježena Lotusovom nepouzdanošću. Clark je ponovno u borbi za naslov do posljednje utrke, ali ga dva kruga prije kraja ponovno zaustavlja curenje ulja.

1965. je možda i najsjajnija godina u Clarkovoj karijeri. Po drugi put postaje svjetski prvak u Formuli 1, a tome pridodaje pobjedu na 500 milja Indianapolisa i naslov u seriji Tasman. Unatoč velikoj slavi, Jim je kroz svoj cijeli život ostao vezan uz svoje korijene, uvijek skroman, nikad nije volio veliku medijsku pažnju koju je svojim uspjesima privlačio.

1966. je bila teška godina za Clarka i Lotus. Promjena na 3.0 motore je ostavila Lotus bez konkurentnog motora, dok je nepouzdanost ponovno predstavljala veliki problem. To ga ipak ne sprječava da pokaže svoj talent i brzinu. Pobjeđuje na VN SAD-a, a na VN Nizozemske vozi veliku utrku gdje svoj Lotus s dvolitrenim motorom drži na vodećoj poziciji sve do prisilnog odlaska u boks.

Sljedeća sezona označava povratak u formu. Svjetlo dana je ugledao Lotus 49 pogonjen Cosworthovim 3.0 V8 DFV. Veličanstvena kreacija Colina Chapmana u Clarkovim rukama odnosi pobjedu u svom prvom nastupu. Na VN Italije nije pobijedio, ali vozi utrku života, demonstrira možda i najveću vožnju ikad viđenu u Formuli 1. U 13. krugu utrke probušena guma i spetljani pit stop ga bacaju na začelje poretka s krugom zaostatka za vodećima. I tada Jim radi naizgled nemoguće. Iz kruga u krugu vozi na limitu i sedam krugova prije kraja utrke nadoknađuje izgubljeni krug i ponovno se nalazi u vodstvu. Ali taj dan mu sreća nije bila naklonjena. U posljednjem krugu utrke ostaje bez benzina. Dok se polako kotrljao prema cilju, prestižu ga John Surtees i Jack Brabham.

1968. je trebala biti godina Jima Clarka i Lotusa, poput 1963. i 1965.. U sezonu je krenuo pobjedom na VN J. Afrike. To mu je ujedno bila i 25. pobjeda u karijeri čime je nadmašio Fangiov rekord po broju pobjeda u Formuli 1. Pokazalo se, nažalost, i posljednja.

Tri mjeseca kasnije, na prvoj utrci sezone Formule 2, na brzim pravcima Hockenheima, Lotusova stražnja guma gubi zrak i uzrokuje izlijetanje bolida u drveće. Udarac je bio strahovit i fatalan.

Automobilistički svijet je bio u šoku. Ne samo da je svijet napustio najveći vozač ikad, nego je svijet napustio veliki čovjek.

Damir Abramović