Retrovizor: Toliko o teoriji dosadne Valencije

Sigurno vam je poznat onaj efekt, kada tulum koji organizirate i trudite ga se tjednima organizirati da bude što bolji na kraju ispadne anemična stajanka puna mučne tišine. S druge strane, nekakav nevin poziv nekoliko prijatelja na kavu u petak poslijepodne samo da se kratko pogledaju fotke sa zadnjeg roštilja, redovito preraste u dvodnevni dernek koji se pamti godinama, koji završi s dvije trudnoće, troje ljudi na ispumpavanju želuca i nečijim padanjem s balkona (nakon čega samo nastavi spavati).

Čini se da nam se nešto slično dogodilo s GP Europe. Utrka od koje smo strepili i očekivali da bude dosadna procesija kao i svake pretshodne godine, ispala je upravo cirkus ― možda ne najbolja utrka, ali sigurno debelo u gornjoj polovici u ovoj sezoni.

Iako ovogodišnje utrke ni u ludilu ne bismo mogli nazvati predvidljivima, postoji ključna razlika. Inače uglavnom gledamo utrke kako se odvijaju kontinuirano; vozači i ekipe donose odluke o strategiji, biraju vrijeme za boksove, napadaju kad ocijene da mogu, čuvaju gume i slično, te kroz utrku pratimo kako im se te odluke postepeno razvijaju u ukupnom poretku, u spletu svih mogućih faktora.

No u Valenciji smo se podsjetili što su “šok-utrke”, u kojoj se veliki koraci događaju odjednom ― tehničkim problemima i karambolima. Nije, opet, bilo nešto abnormalno puno ispadanja: šest kao i u Australiji, dok ih je u Monaku bilo osam. Ali bila su među vodećima i ključna za ishod utrke, što je ipak malo rjeđa pojava.

Realno gledano, nekakav tehnički problem je po svemu sudeći i bio jedino što je moglo Vettelu stati na put prema jednoj gotovo dosadno uvjerljivoj pobjedi. Izgubiti 25 bodova ga je očito izbacilo iz takta (sjećate se bacanja rukavice u ogradu?), osobito kad se ne radi o njegovoj vozačkoj greški, i to na dan kad je momčadski kolega kući donio dvanaest bodova i prestigao ga u vozačkom prvenstvu, nakon što je startao iz Madrida. Ali svejedno, brzina koju je pokazao do tog 33. kruga, ako je može “reproducirati”, je malo zloslutna za njegove konkurente. Bit će interesantno vidjeti u Silverstoneu je li ova brzina bila za njega povoljan splet okolnosti, ili je Red Bull doista toliko izoštrio formu.

A jedan od spomenutih konkurenata bio je podjednako izbačen iz takta (i klasifikacije) ― Lewis Hamilton, koji doduše nije bacao rukavicu nego upravljač nakon što ga je tresnuo Maldonado posve zaboravivši (ili ignoriravši?) da mu povratak na stazu mora neminovno sjeći Hamiltonovu trkaću putanju. Iako nedvojbeno zna biti brz, čovjek iz Venezuele i dalje se teško odriče svojeg imidža kaotičnog vozača. Svaka čast na pobjedi u Barceloni, ali brzina sama po sebi nije ono što čini vozača u vrhu; potrebna je i konzistencija.

Još je najstaloženije odustao Grosjean, s istim kvarom na Renaultovom alternatoru kao i Vettel. I on možda ima malo problem što je, figurativno, ili na postolju ili odustane. Dok su proteklih utrka bili slični, kolega Räikkönen mu je izvrsnim drugim mjestom sad zbrisao na dobrih dvadeset bodova razlike u prvenstvu, i prvi zadatak mladom Francuzu bit će kompenzirati taj razmak.

Još će više trebati Michaelu Schumacheru da dosegne Rosberga, ali ovo postolje (koje je čekao dvije i pol godine!) pokazuje da energiju za to još ima, osobito s obzirom da se kvalificirao na dvanaesto mjesto. Sve manje bih se kladio da se neće skoro popeti i na najvišu stepenicu.

No u Valenciji, ta je čast ipak pripala domaćem kadru. Najlakše je sada reći da je Alonso pobijedio samo zato što je imao sreću da mu najvažniji konkurenti odustanu, ali nije stvar baš tako crno-bijela. Naravno, Vettelovo odustajanje mu je strahovito išlo na ruku i to mu je bila čista sreća, no inače je Španjolac odradio fantastičan posao, vjerojatno najbolji, agresivno ali kalkulirano se probijajući kroz poredak, donoseći zajedno s ekipom ispravne strateške odluke i ne radeći pritom nikakve greške. Opet smo vidjeli svojevrstan mali dokaz da, iako ima možda i bržih i agresivnijih i odvažnijih vozača, kad se radi o čistom hladnokrvnom kalkuliranju i taktiziranju, malo tko se može mjeriti s Alonsom.

A kolega mu Felipe, nakon što je u Monaku i Kanadi dao neke natruhe forme, ovom se utrkom opet vratio u, nažalost, staru ulogu. Sudar s Kobayashijem je bio nepredvidljiv incident, ali netko u Maranellu koga zanimaju samo prosječne količine kući donesenih bodova a ne i razlozi zašto dolaze ili ne odlaze, ima sve manje strpljenja.

Naravno, nije on jedini koji je pod vjerojatnom nemilošću svojih poslodavaca. Na primjer, bilo bi teško vjerovati da su šefovi bili posebno fascinirani Vergneovim sudarom i kaznom za sljedeću utrku, a u Formulu 1 je ušao kao netko od koga se, poslije međusezonskih testiranja, očekivalo mnogo. Što se usporedbi s momčadskim kolegom tiče, Senni i Hülkenbergu također prijeti malo zapasti pod sjenu Maldonada i di Reste. Button se možda malo oporavlja s ovim osmim mjestom, ali je to još miljama od onog što radi društvo na vrhu.

Napokon, i mehaničari u McLarenovom boksu ― ili barem onaj tko ih vodi ― imao je u Valenciji neugodan trenutak. Svaka čast što s jedne strane ruše rekorde u brzini zaustavljanja kad uspiju, ali malo koji šef ekipe će na to pristati po cijenu čestih problema koji to sve višestruko anuliraju. Rušenje prednje dizalice i panika koja je uslijedila bio je bizaran kadar.

U tom neobično nepredvidljivom vikendu svoj su udio imale i kvalifikacije. Webber koji ispada u Q1, pa Alonso i Schumacher koji se ne uspijevaju probiti u Q3… to je donekle indikator da su i same ekipe spremne preuzimati određene taktičke rizike, te da su još daleko od jasne slike što i kako s gumama. I to je, s gledišta publiciteta i nepredvidljivosti, dobro.

Britanski GP koji slijedi je jedna od najbržih staza u kalendaru pokazatelj tko se bolje snalazi u brzim zavojima. No kako 2012. protječe, nezahvalno je ikoga proglašavati favoritom, čak i za postolje imamo valjda barem deset kandidata. Silverstone će biti i tehnički zanimljiv, jer će biti nekih tehničkih nadogradnji, pa time i opet malo miješanja karata.

Heroj utrke: Fernando Alonso. Potprosječne kvalifikacije, ali u nedjelju je Španjolac u utrci odradio izvanredan posao. Pomogla su mu ispadanja drugih, no što je jednako važno, on ih je znao oportunistički iskoristiti i spremio u džep 25 bodova. No svakako i Vettel zaslužuje da ga ovdje spomenemo, jer je brzina koju je pokazao u prvoj polovici utrke bila zastrašujuća.

Potez utrke: Kimi Räikkönen. Bilo je mnogo izvrsnih manevara u utrci, ali posebno spektakularno je bilo Räikkönenovo pretjecanje Maldonada u 13. krugu, s vanjske strane. Hrabro i riskantno, ali ― u potpunosti uspješno.

Razočaranje utrke: Pastor Maldonado. Kad se u subotu kvalificirao na treće mjesto, već mu se napola smiješilo postolje, te prestizanje Péreza, možda čak i Buttona u poretku vozača. No, uprskao je stvar do kosti preagresivnim napadom na Hamiltona i obojicu na kraju ostavio bez bodova.

Nagrada za anonimuse: TV grafika. Nekoliko puta smo u utrci vidjeli da se u poretku vozača na dnu ekrana umjesto prezimena pokazuje “Driver name”. Je li to netko tako loše vozio da je zamolio ostati anoniman?

Nagrada za dosljednost: McLarenovi boksovi. Kad je vidjela da mehaničari mijenjaju gume bez problema, dizalica je odlučila sama preuzeti stvari u svoje ruke i pucanjem vratiti malo panike u McLarenov kamp.

Nagrada za rally: Bruno Senna. Kakvo je ono bilo “hvatanje” stražnjeg kraja bolida u 20. krugu, kao da gledamo prizor iz neke etape WRC-a, a ne Formulu 1!

Oton Ribić