Retrovizor: Zabavna, ali ipak procesijska utrka po Monaku

Najglamurozniji i svakako jedan od najvažnijih Grand Prixova sezone donio je i šestog pobjednika u šest utrka, ali ipak nije bio pun izravnih napada na asfaltu kao prethodnih pet. No nema veze ― prvenstvo, s druge strane, je postalo samo još neizvjesnije…

Dakle niz se nastavio, a znajući kako Räikkönen i Hamilton znaju iskoristiti prilike koje im se pružaju, nije nemoguće (iako je, realno, malo vjerojatno) niz produžiti do osam komada. Njegov daljnji nastavak bio bi malo zapanjujuć jer bi značio da potkraj sezone, na GP SAD ili Brazila trebaju pobijediti Caterhami.

Tako se Mark Webber ponovo popeo na srednje mjesto nepostojećeg pobjedničkog postolja GP Monaka (ponovo, jer mu je to, sjetimo se, pošlo za rukom i 2010.). Uz malu sreću koja mu je “poklonila” Pole position i dobar start, Australac je dobro odradio posao, nije napravio nikakvu grešku niti taktički promašaj koji bi ga koštao vodstva, i spremio u džep 25 bodova.

Nemojmo se zavaravati “vlakićem” vodećih bolida koji su zadnjih dvadesetak krugova slijedili jedan drugog: niti je na kraju među njima bilo i jednog pretjecanja, niti čak ozbiljnog napada. Svima je, vjerojatno, situacija s bodovima dovoljno odgovarala da su radije uzeli vrapca u ruci nego goluba na grani, što im se u biti ne može niti zamjeriti, kad se sjetimo da je prvak onaj s najviše bodova a ne pobjeda, a u Monaku pokušaj pretjecanja itekako može značiti “posjetu” zidu. Da je taj vlakić pak bio u Kini ili Turskoj, pola bi publike palo u komu od prekomjerne doze adrenalina.

Prema tome, Webberova pobjeda možda i nije bila toliko osvojena njegovim herojskim podvizima koliko osigurana rasporedom staze, ali ne treba je opet ni potkopavati: malo je ipak previše bolida na gridu da bi se moglo pobijediti tek tako, slučajno. Ako ima imalo istine u po osamdeset i sedmi put razbuktanim pričama da Scuderia želi Australca ubaciti 2013. godine u svoje redove, ovime si je još malo pojačao karte. A i izjednačenje bodova na drugom mjestu u prvenstvu s Vettelom sigurno nije prošlo nezapaženo.

A vodstvo u prvenstvu je u Monte Carlu preuzeo upravo onaj neumorni mađioničar koji bi mu u tom scenariju bio momčadski kolega ― naravno, Fernando Alonso. I time dosljedno dokazao svoju često izjavljivanu tvrdnju da prvenstvo osvajaju konzistentno skupljani bodovi a ne riskantni napadi na pobjede. Baš kao što smo se pitali i nakon Malezije, možemo se pitati i sad ― tko bi očekivao od Španjolca da vodi u prvenstvu nakon šest utrka, vozeći onaj Ferrarijev bolid koji im je trulkast čak i po vlastitom priznanju? Doduše, očito je da Ferrari sad ima malo bolju formu, i pesimistične su se izjave otamo prorijedile, ali i dalje je izuzetno uzak krug vozača koji bi s takvim bolidom nakon šest utrka vodili u prvenstvu.

Felipe Massa je pak imao jedan vikend revitalizacije. I dalje iza Alonsa po nastupu, ali ovaj put je to barem bilo solidno ― sedmo mjesto u kvalifikacijama i šesto u utrci nešto je s čime bi Ferrari možda i bio dugoročno zadovoljan. No Brazilac treba još ovakvih rezultata, a po mogućnosti boljih, i to brzo.

Dok su, prema tome, Webber i Alonso imali svaki svoje razloge za slavlje, ekipa čovjeka između njih imala je daleko čudniji vikend. Rosbergovo drugo mjesto ga je diglo na peto mjesto i već četiri boda ispred sebe “vidi” Hamiltona, dok je Schumacher opet imao utrku punu ironije. Prvi Pole position otkad se vratio iz penzije, a koji mu je možda mogao značiti pobjedu, srušen mu je za pet mjesta zbog kazne iz prethodne utrke, da bi onda još bio prisiljen odustati iz tehničkog razloga (pada tlaka goriva). Poznajući Schumacherovu upornost i fokus, nastavit će “gristi”, ali isto tako, ovakve prilike mu se ne otvaraju baš na svakoj utrci…

Dok je Mercedes imao mješovit vikend, McLaren je imao užasan. Sveukupni utržak od deset bodova koje je kući donio Hamilton, završivši dva mjesta iza svoje startne pozicije, te odustajanje Buttona, još su produbile konstruktorski zaostatak za Red Bullom, a sad im je već Ferrari bliži s druge strane. Iz Wokinga se čuju glasovi kako ekipa radi na poboljšanjima i da će rezultati sigurno doći, ali vrijeme ide.

Nije se ni Williams nešto proslavio: Sennin jedan bod je tu tek toliko da put u Kneževinu ne bude uzaludan, a Maldonado je svojim lomom bolida imao potpuni kontrast u odnosu na pobjedu prije dva tjedna. Sauber još gore, bez bodova; Pérez je opet razbio bolid na kvalifikacijama u Monaku, iako srećom ovaj put bez zdravstvenih posljedica. Općenito je utrka bila obilježena natprosječnim brojem odustajanja ― njih devet. Međutim, Force Indijinih deset komada su za pohvalu ― di Resta i Hülkenberg su dobro odradili posao, iako na cilju kasneći za vodećom šestorkom preko 35 sekundi.

Ono pomalo neobično u tome kako se cijela ova sezona razvija je da i nakon Monaka još ne možemo reći s prevelikom točnošću kako tko stoji. Naravno, može se ugrubo podijeliti ekipe na viši, srednji i niži red, ali nekakav uži krug najvjerojatnijih pobjednika jednostavno ne postoji. Što se neizvjesnosti sezone i pojedinačnih utrka tiče, teško da smo mogli očekivati napetiju situaciju, premda se čuje sve više glasova onih iritiranih kaotičnošću i nepredvidljivošću koji utrke počinju uspoređivati s lutrijom, prije svega zbog nepoznatog ponašanja guma. Dijelom su to, naravno, oni koji u tome pokušavaju naći vanjski razlog za vlastiti neuspjeh, no slična se mišljenja čuju i od publike.

Dok GP Monaka, kao što je rečeno, ipak nije uspio izbjeći pomalo procesijski efekt, to sasvim sigurno neće biti slučaj na nadolazećoj utrci. Na GP Kanade smo znali imati ludih utrka i prije novih guma i DRS-a, a sada će cirkus biti samo još šareniji. Taman uvjeti da dobijemo sedmog pobjednika u sedmoj utrci.

Heroj utrke: Mark Webber. Mada se nitko nije toliko nevjerojatno istaknuo među ostalima da bi bio posebno stavljen pod svjetlo reflektora, sama po sebi titula ide Webberu koji je izvrsno odradio kvalifikacije i potom dobro startao, te se dovezao do cilja bez greške.

Potez utrke: Fernando Alonso/Ferrari. Dobro odmjerenim trenutkom ulaska u boks i čuvanjem guma kad je trebalo Alonso je ščepao mjesto na postolju, i time vodstvo u vozačkom prvenstvu.

Razočaranje utrke: Posljednjih dvadesetak krugova. Pet oštrih konkurenata unutar dvije sekunde na čelu utrke kroz dvadeset krugova značili bi ludnicu na bilo kojoj stazi ― osim, pokazalo se, u Monaku. Na kraju je društvo prošlo kroz cilj istim redoslijedom kojim se i formiralo dosta ranije. Antiklimaks, ili?

Nagrada za povratak u sedlo: Felipe Massa. Dugo smo čekali neki njegov nastup u kojem ga kolega Španjolac nije smrvio u prah. Monte Carlo je ipak bio druga priča ― šest sekundi za pobjednikom i s osam bodova u džepu, Brazilac se trgnuo. Sad treba još…!

Nagrada “C’est la vie”: Michael Schumacher. Lude okolnosti su htjele da osvoji Pole position na utrci na kojoj je startno mjesto najvažnije od svih upravo tada kad ga “slijedi” kazna s prethodne utrke. Netko malo manje kamenih živaca bi još sada ganjao sačmaricom suce po paddocku…

Nagrada za kontraobavještajne aktivnosti: Meteorolozi. Kiša će, pa neće, pa za četiri minute, pa ipak ne… na kraju, ništa. Šteta, jer bi ona donijela jedan zgodan faktor nepredvidljivosti.

Oton Ribić