Ivan Blažičko: Sergio Perez

Ovo je tekst priloga kojeg ste mogli pogledati u Studiju F1. Nažalost, zbog TV prava video prilog nije dostupan na internetu, ali ovako je Ivan Blažičko ocijenio Sergija Pereza. Tekstovi za video priloge razlikuju se od klasičnih novinarskih tekstova, jer autori, prije svega, vode računa o video materijalu.

Kada je Meksikanac Sergio Perez u Maleziji prošao ciljem kao drugoplasirani, kroničari Formule 1 morali su zakopati duboko u povijest ne bi li pronašli Meksikanca kojem je to pošlo za upravljačem. I našli su, Pedra Rodrigeza, na velikoj nagradi Nizozemske, 1971. godine. Perez je postao i šesti najmlađi vozač u povijesti koji je vodio u Grand Prix utrci, a još se dugo nakon Malezije špekuliralo je li mogao i prestići Alonsa i doći do pobjede?
Ne bih se mnogo bavio takvim kalkulacijama, kao ni prisjećanjima na povijesne rezultate meksičkih vozača. Sada, kad ima postolje u karijeri, mnogo me više zanima sudbina Sergia Pereza na način – hoće li to biti One Race Wonder, ili, po naški, čudo jedne utrke – ili je dečko kojeg je novac najbogatijeg čovjeka na svijetu doveo u Formulu 1, spreman vožnje poput one u Maleziji ponavljati u nizu.

Naime, povijest Formule bilježi 199 vozača koji su se dokopali mjesta na pobjedničkom postolju, ali gotovo trećini tog broja, šezdeset i četvorici, to je uspjelo samo jednom u životu. Perez je posljednji na toj listi i sigurno ne želi podijeliti sudbinu spomenute šezdesettrojice.
Neću se vraćati daleko u prošlost i baviti se imenima koja nisam gledao i o kojima znadem tek statističke podatke. Iz, nazovimo to tako, mojih vremena, pamtim Brazilca Roberta Morena. Već činjenica da je Brazilac donijela mu je simpatije, a drugo mjesto u Japanu 1990. godine, iza Nelsona Piqueta koji je u toj utrci pobijedio nakon trogodišnje suše, naznačilo je da će se niz brazilskih velikana produžiti. Nažalost po Morena, od toga nije bilo ništa, a zanimljivo je da je u istoj utrci svoje jedino mjesto na postolju u karijeri izborio i Aguri Suzuki – bio je treći, ali ni on kasnije nije uspio ponoviti sličan rezultat.

Na Brazilce i Japance sam bio posebno slab – na prve iz svima dobro znanih razloga, a Japan smo nekako posebno poštovali zbog Honde, zbog staze u Suzuki i cijelog doprinosa Formuli 1. Zbog toga smo nekako očekivali da se pojavi i japanski vozač koji bi zemlji izlazećeg sunca donio veselje u sportu kojem je toliko posvećena. Takuma Sato bio je treći u Sjedinjenim Državama 2004. Možda nije bilo užasno teško biti treći među devet bolida koji su završili utrku, ali Satovi napadi na Panisa i Trullija kojeg je pretekao po travi, ipak su bili posebni. Vozio je Sato i za BAR Hondu, bolid s kojim je Button bio treći u prvenstvu, ali do postolja više nije došao.

Simpatičan je bio i Portugalac Tiago Monteiro. Godinu dana nakon Sata, na Indianapolisu mogao je i do pobjede da su se u 51. krugu skršili Schumacher i Barichelo u utrci u kojoj je nastupilo šest vozača zbog bojkota društva na Michelinovim gumama. Ostao je Monteiro treći u Jordanu, vozio još šest utrka 2006. i nestao iz Formule 1.

Mnogo zvučnije prezime donio je Nelsinjo Piquet. Sinu trostrukog svjetskog prvaka otvorena vrata Renoa nisu mnogo pomogla. Jabuka se otkotrljala daleko od stabla. Zvjezdani trenutak doživio je u Njemačkoj 2008., ali za razliku od Pereza koji je ganjao Alonsa, Nelsinjo je bio naprijed, ali ga je Hamilton pomeo i ostavio mu drugo mjesto. Nakon samo 28 utrka u Formuli i Nelsinjo je sreću potražio u mnogo opskurnijim trkaćim serijama.

I posljednji prije Pereza u toj seriji bio je Vitalij Petrov. Rus je sada gurnut u Caterham i samo ga splet čudesnih okolnosti može spasiti od potonuća u zaborav. Sergio je ostavio trag, sada ga već spominju i u kombinacijama za Ferrari, a nekako sam spreman ustvrditi – postolje u Maleziji neće biti i posljednje za Meksikanca.