Ivan Blažičko: Keke Rosberg

Ovo je tekst priloga kojeg ste mogli pogledati u Studiju F1. Nažalost, zbog TV prava video prilog nije dostupan na internetu, ali ovako je Ivan Blažičko podsjetio na Kekea Rosberga. Tekstovi za video priloge razlikuju se od klasičnih novinarskih tekstova, jer autori, prije svega, vode računa o video materijalu.

---

Rekli bi anglosasi, napokon je mali Niko slomio patku. Ovaj smiješni izraz, navodno, dolazi iz još smješnije igre – iz kriketa, a mi Hrvati bi, vjerojatno, prvu pobjedu Nike Rosberga prošlog vikenda u Kini, opisali onim našim, slikovitim, skinuo je …, no, znadete već što.

111 utrka trebalo je za pobjedu Nijemcu finskih korijena, čiji se tata rodio u Švedskoj. Zvuči komplicirano, ali kada se baci pogled na 1948. godinu, kada i počinje priča o našem današnjem junaku, Eriku Keiju Rosbergu i nema tu mnogo čuda. Finska u to doba nije najsretnije mjesto na svijetu, još se liječe rane od sukoba sa Sovjetima, pa mnogi posao i budućnost traže u Švedskoj. Veterinar Lars i kemičarka Lea dobili su sina Erika kao gastarbajteri pored Stockholma. Ubrzo su se ipak vratili u domovinu i mali je odrastao u Ouluu. Tu je zabilježio i prvi trkaći incident. Naime, roditelji, pasionirani vikend relijaši, to vam u Finskoj dođe kao kod nas nogometni ili košarkaški hakl, ostavili su klinca samog u garaži za upravljačem. Bum, prvo zabijanje u zid ostvario je s nježnih devet godina. Finski put u autosportu u to vrijeme značio je karting, s 18 je Keke bio prvak Skandinavije, a nakon toga – reli.

Ipak, Keke je krenuo drugom stazom, sjeo je u niže formule, da bi tek s 29 godina dobio pozivnicu u Formulu 1, u momčad Theodor racing. U drugom nastupu, na Silverstonu, po kiši, u utrci koja nije bila dio prvenstva, Keke je pobijedio. Slijedilo je potucanje po nekonkurentnim bolidima, Teodora, ATS-a, vozio je za Waltera Wolfa, pa za Fitipaldi tim, da bi tek s 34 godine dobio priliku biti drugi vozač u Williamsu, uz Carlosa Reutemana. Te, 1982. godine, nitko nije dominirao, a pamtimo ju ponajviše po tragediji Gillesa Villeneuva u Belgiji. Prost je dobio prve dvije utrke, pa sedam puta zaredom nije stigao do cilja, Pironi je dobio dvije utrke pa je teško stradao u Njemačkoj, Watson je dobio dvije pa šest zaredom nije završio, Niki Lauda i Rene Arnoux također su slavili po dva puta, ali i prosuli previše bodova. Iako je u prvih deset utrka bodove osvajao samo u neparnima, Keke je ipak, u finišu prvenstva bio najkonstantniji. Da bi sve bilo kao na početku naše priče, jedinu pobjedu ostvario je na VN Švicarske, voženoj u Francuskoj, u Dijonu. Na kraju, imao je pet bodova više od stradalog Didiera Pironija i postao je svjetski prvak, te prvi Flying Finn, leteći Finac.

Još tri sezone vozio je za Williams, dogurao do ukupno pet pole positiona i pet pobjeda, da bi karijeru okončao 1986., sa 38 godina, vozeći za McLaren. Važnu ulogu u odluci o odlasku odigrala je tragična pogibija dobrog prijatelja, Elia de Angelisa na testiranju Brabhama u Francuskoj. Nakon stanke od nekoliko godina, kada je malo uživao u slobodnim danima i, između ostalog, promovirao Formulu i na našem Grobniku, Keke se devedesetih vratio utrkama u DTM-u. Upravljača se ostavio 95. i preuzeo je ulogu managera sljedećem velikom Fincu, Miki Hakkinenu.

Keke je jednom rekao: “Ja sam drčni gad i to dobro znam, prerano sam otišao”. S Mikeom Hawthornom ’58., upisan je u povijest – to su jedina dva vozača s naslovom i po samo jednom pobjedom u sezoni. Okruglast, simpatičan, ostavio nam je u amanet sina Nicu, nasljednika i u komediji zabuna – Finca koji vozi za Njemačku.