Retrovizor: Što želimo i što ne želimo sljedeće sezone

Malo je još otvorenih pitanja ostalo za postojeću sezonu: stari novi prvak je već odavno okrunjen, konstruktorski poredak je neizvjestan samo u srednjem redu, a eventualna neizvjesnost još se donekle vrti oko titule viceprvaka. Osim ako se u Abu Dhabiju i Brazilu dogode neki nevjerojatni preokreti, već možemo imati razmjerno dobar dojam o ovoj sezoni ― i zato nije prerano sastaviti barem preliminarnu listu hipotetskih želja za sljedeću sezonu i dalje.

Neke su očito nemoguće s obzirom na već rutiniran način na koji Formula 1 funkcionira, ali neke bi mogle biti izvedive i možda napraviti show još boljim, ili u određenim slučajevima, manje iritantnim.

1) Manje sterilnih izjava vozača i ekipa. Već je ovaj problem dugo prisutan u Formuli 1, ali posljednjih dvije-tri godine postao je posebno naporan. Sigurno su vam dobro poznati intervjui i izjave u stilu: “situacija nije lagana ali vjerujemo da ide nabolje, imamo odlične ljude i zadovoljni smo vozačima, ciljamo na poboljšanje već u sljedećoj utrci”. Praktički sve ekipe prije gotovo svake utrke istrčavaju iznova i iznova s ovom trulom pričom koja je prepuna fabriciranog korporativnog optimizma i marketinške korektnosti.

Sviđao li vam se on ili ne, ovdje treba dati plus Ericu Boullieru, šefu Renaulta. Ponekad je sklon pretjerivanju, ali čovjek barem otvoreno kritizira kad treba kritizirati, čak i kad se radi o vlastitoj ekipi, otvoreno hvali kad treba hvaliti (što je rijetko), i ne mistificira priču o odabiru vozača. Ne bi škodilo imati više takvih.

Ovo se može proširiti i na masovne F1 medije, koji su prepuni vijesti poput “Force India očekuje bolje rezultate”.

2) Manje opsesije gumama. Pirellijev dolazak je, istina, ove sezone napravio utrkivanje napetijim i nepredvidljivijim, ali u praksi (konkretno, u utrkama), se trećina svega spominjanog svodi na praćenje tko je na kakvim gumama, na kakve mijenja, i na kojima je bio. Naravno, taktiziranje (s gumama i ostalim) je elementarni dio Formule 1 bez kojeg ona ne bi bila to što jest, ali opet, priča o gumama dobiva neproporcionalno mnogo prostora.
Situacija je slična onoj od prije pet-šest godina kad se neprestano pričalo je li netko na Bridgestoneu ili Michelinu i u kakvim uvjetima. U tadašnjem, kao i sadašnjem slučaju, gume su se našle u poziciji u kojoj se o njima stalno priča, što odlično odgovara Pirelliju, ali ― da li zaslužuju toliko pažnje?

3) Dosljednije i tolerantnije suđenje. Već se o ovome dovoljno pričalo pa ne treba dužiti; stanje je takvo da praktički svaki kontakt među bolidima bude istražen, i u pravilu bude podijeljeno nekoliko prokaza kroz boksove u svakoj utrci. Je li to potrebno, odnosno jesu li vozači danas toliko “nestašniji” nego prije dvadeset godina? Teško. A i dosljednost je problem: gotovo je lutrija tko će iz sudara izaći kao krivac.

4) Sitne reforme kvalifikacija. Postojeći format kvalifikacija s tri segmenta i ispadanjem najsporijih u svakome od njih pokazao se prilično dobrim i zanimljivim, ali doista treba nešto napraviti u vezi opcije neizlaska koju vozači povremeno koriste u Q3, kako bi sačuvali gume (i opet pričamo o gumama!). Jasno je da se opet radi o taktičkoj finesi, ali kad taktiziranje počne ići nauštrb vožnje po stazi, što je esencijalni dio motosporta, treba donijeti neke sitne finese u pravila.

Najjednostavnija metoda bila bi uvođenje dodatnog seta mekanih kvalifikacijskih guma, ukoliko logistika i organizacija to dozvoljavaju. Radilo bi se jednostavno o kompletu koji se ne smije koristiti u utrci. Druge opcije, iako manje praktične, bile bi uvođenje sankcija vozačima koji nisu postavili nikakvo vrijeme u Q3, npr. tri mjesta niže. Ali tu ulijećemo u problem razvrstavanja onih koji nisu nastupili jer nisu mogli iz opravdanih razloga (npr. mehaničkih), i onih koji su tako samo odlučili.

5) Filtrirana komunikacija s vozačima. Emitiranje komunikacije vozača i boksova u prijenosu je izvrsna stvar, i bilo bi dobrodošlo imati ih još češće, ali možda ne bi škodilo da se malo digne kvaliteta (razgovjetnost) ― barem ako je to izvedivo sa strane produkcije filtriranjem, ili možda čak nekim standardiziranim sistemom za komunikaciju. Ovako prečesto imamo prijenose “ššffkkk-tyres-sssšfwing-hhššššhandlingčššššš” i CSI-jevsku rekonstrukciju što je zapravo vozač možda mislio reći, na temelju riječi koje su se nekako čule kroz šum i buku motora.

Kad smo kod toga, možda bi bilo interesantno imati i mikrofon na zidu boksova svake od ekipa, i povremeno ubaciti neki detalj iz njihovih razgovora (iako, kako se tamo donosi strategija i komentiraju tajni podaci, to ipak vjerojatno samo s njihovom dozvolom).

6) Manje Lotus-Renault-Caterham-Renault-Lotus zavrzlama. Možda je nama, posvećenijoj publici koja prati svaki detalj u vezi sporta to manji problem, ali situacija kakvu imamo u prijelazu na sljedeću sezonu u kojoj jedan bolid prestaje biti Lotus a drugi to postaje, je za sve ostale jednostavno zbunjujuća. Ujedno ona malo banalizira i tradicionalna imena i imidž Formule 1 u kojem određeni legendarni timovi imaju svoje povijesno mjesto i ulogu. Zasigurno ima još mnogo nostalgičnih navijača prvog Lotusa iz njegovih slavnih dana kojima itekako smeta što se imenom te legendarne ekipe danas trguje kao lubenicama.

Osobito kad jedno drugo, također povijesno snažno ime ― Renault ― izravno postaje Lotus.
Formula 1 je prije svega biznis tako da se ovakvi manevri ne mogu u budućnosti posve izbjeći ako nekome za to postoji financijski interes, ali u krajnjoj liniji, sport indirektno živi od publike, i to dobrim dijelom upravo od njenog dijela koji cijeni te tradicionalne vrijednosti.

7) Cementiranje ključnih utrka u kalendaru. Ekspanzija kalendara i interes novih država za uvođenje F1 utrka došla je do toga da se priča o rotaciji nekih postojećih utrka, pa i ukidanju. Upravo publika spomenuta u prethodnom odlomku, ona sklona tradicionalnim vrijednostima, vjerojatno će se složiti da bi neke staze morale još dugo biti nedodirljive. Monte Carlo, Silverstone, Spa-Francorchamps i Monza spadaju među taj uski krug, a u nekakav “drugi red” utrka koje bi barem trebale imati prednost pregovaranja pred kojekakvim Valencijama možemo svrstati Nürburgring, Suzuku, možda i Singapur i Kanadu.

8) Informativnije grafike. Uzevši u obzir na kakvim sve tehničkim čudesima Formula 1 počiva, količina zanimljivih informacija koja se daje u grafikama mogla bi biti daleko veća. Zbog čega najzanimljiviji grafovi brzina kroz krugove, pozicija i ostalog uvijek budu viđeni ― tek u medijima, satima nakon utrke? Infrastruktura sigurno ima mogućnosti uvesti, barem koji put po utrci da ne postane nerazumljivo, paralelno praćenje gasa i kočnica različitih vozača u istom dijelu staze, promjenu točaka kočenja kako promiče utrka (zbog smanjenja mase), i štošta drugo.

Čak i ne trebamo ići toliko duboko u tehnikalije ― ponekad bi bilo dovoljno staviti nekoliko natpisa o tome oko kojeg bi otprilike kruga, ovim tempom, vozač A trebao stići vozača B, i to blinkajuće crveno ako su ti vozači Felipe Massa i Lewis Hamilton.

9) Vožnja pozdravnog kruga. S finim podešavanjem količine goriva koju bolidi sada nose, više no jednom vidjeli smo vozače koji odmah po prolasku cilja zaustave bolid pored staze u travi i potom traže taksi do boksova. To je u jednom slučaju ispalo duhovito, kad je Webber vozio Alonsa na bočnom usisniku, ali inače su posljednji krugovi s pozdravom barem osnovna korektnost prema publici koja plaća ne-baš-prejeftine karte. Možda ne bi škodilo uvesti neku regulativu da je potrebno napraviti puni krug do boksova nakon prolaska kroz cilj.

10) Napraviti nešto s Valencijom. Ni atmosferična, ni živopisna, ni karakterna, ni zanimljiva staza puna sivih betonskih blokova i bez mnogo šanse za izravnu akciju na stazi, a predstavljana unaprijed kao da se radi o križancu Spa i Monte Carla. Ili napravite brze zavoje, ili je proširite, ili obojite asfalt u narančasto, ili neka se za vrijeme utrke uz stazu odvijaju gladijatorske borbe… bilo što! Ako ne ide drukčije, uzmite pet ključnih ljudi koji su razvijali projekt utrke u Singapuru i dajte im otvorene ruke preokrenuti stazu i organizaciju naopako.

Toliko za prvih deset, a svoje ste točke dobrodošli dodati u komentarima!

Oton Ribić