Retrovizor: Dietrich Mateschitz može početi hladiti šampanjac

Treba priznati ― odraditi ostatak sezone za titulu prvaka Vettelu je sad još samo formalnost. No bit će zanimljivo pratiti bitku za drugo mjesto u vozačkom poretku, iako je jasno da manje-više sve ekipe gornjeg reda već prebacuju fokus na 2012. godinu…

Čini se da ove godine najave u smjeru “ova staza neće odgovarati Red Bullu” univerzalno završavaju s njihovom pobjedom. U teoriji (koju smo više puta čuli iz raznih izvora), zbog toga što su na Monzi motori u prvom redu, Red Bull bi tamo trebao biti nešto slabiji s obzirom da Renaultov motor navodno ne može ponuditi performanse koje imaju Mercedesov ili Ferrarijev V8. Samo se čini da je to Red Bullu netko zaboravio reći, pa je ― po inerciji ― pobijedio.

Preciznije rečeno, pobijedio je Vettel, još čvršće zapečativši zadnje nade u nekakav hipotetski veliki preokret na kraju sezone. Ali, za razliku od svojih do sada čestih pobjeda kojima je prethodio Pole position i vodstvo od početka do kraja cijele utrke, ovaj put ipak se morao, iako kratko, probiti do prvog mjesta. Enormno agresivan ali precizan napad na Alonsa u početku utrke, u kojem ga nije nimalo pokolebalo nekoliko metara voženih po travi na koju ju je Asturijac jednako agresivno otjerao, uzvratilo je vatru onima koji Nijemcu inače vole zamjerati nedostatak inicijative za napade. Samo neka ubuduće bude još takvih spektakularnih manevara…! (Dodajmo da mu ta pobjeda uopće nije bila toliko neophodna ― mogao je komforno završiti i na drugom, trećem mjestu i opet ostati čvrsto na putu prema vozačkoj tituli broj dva.) Dakle, još 25 bodova, zasluženih bez prigovora.

A kad spominjemo Alonsa, treba priznati i Španjolcu da iz tog Ferrarija, očito duboko ispod razine Red Bullovog bolida, uspijeva izvući abnormalno mnogo. Da ga u Singapuru posjednu i na crveni tricikl, vjerojatno bi na kraju ostao ispred Virgina i HRT-a (i možda Maldonada). Slično kao i u Španjolskoj, startao je utrku kao katapultiran, i nakon malog vijuganja i juriša na prvi zavoj Variante del Rettifilo (i on malo po travi), nakon prvog kruga našao se u vodstvu. Treće mjesto nastavilo je njegov popriličan broj utrka koje završava na boljem mjestu nego što se kvalificirao ― i čini se da je to sve na što Ferrari može zasad ulagati, s Red Bullom koji jednostavno ne može izgubiti Pole position.

Alonso je time zauzeo drugo mjesto u poretku vozača, i čini se da će to dalje biti glavna bitka koju treba pratiti. Nije ni najmanje izvjesna ― Španjolac ima 172 boda, Button i Webber su na samo pet bodova manje, dok se Hamilton šulja s još devet bodova iza njih. Uglavnom, te razlike su itekako premostive kroz šest utrka koliko ih još imamo na kalendaru. Dok Vettelova razlika od 112 bodova više nije.

U poretku konstruktora dilemi ima znatno manje. Štoviše, gornjih pet ekipa je toliko razmaknuto da se svaka nalazi u svojoj “stotici”: RBR 451, McLaren 325, Ferrari 254, Mercedes 108 i Renault 70. Eventualno bi još moglo biti trenja između Mercedesa i Renaulta, iako s novom formom koju Nijemci imaju (uključivo revitaliziranog Schumachera), Renaultu bi to bila gotovo nemoguća misija. Interesantniji će biti dvoboj u srednjem redu: onaj Force Indije i Saubera koji su na 36 odnosno 35 bodova, a možda se i Toro Rosso pridruži, koji je na 29.

No, vratimo se Monzi, i to preostalom čovjeku s postolja ― Jensonu Buttonu. S izuzecima ispadanja kod kuće i u Njemačkoj, Britanac je nastavio svoj niz uvjerljivih utrka u kojima izvrsno balansira agresiju, čuvanje guma, taktiku i mnoge druge suptilnije parametre. Štoviše, to mu ide dovoljno dobro da u vozačkom poretku bude ispred momčadskog kolege. Razlika je samo devet bodova, dakle praktički simbolička, ali sasvim dovoljna da razuvjeri one koji su slutili dugoročno apsolutnu Hamiltonovu dominaciju u Wokingu. Ovo je, naravno, Buttonu najbolja moguća preporuka za taj novi ugovor s McLarenom o kojem se ovih dana toliko priča. Istina, nije ni Hamilton imao lošu utrku, ali sad je teško previdjeti da je posljednje tri utrke Button svaki put bio na postolju, a Hamilton niti jednom.

Schumacher nas je podsjetio na neke svoje stare, bit ćemo zlobni pa reći ― “navike”. Dupla promjena linije u obrani pozicije, inače zabranjena, bila je dovoljan razlog da krene lanac tužakanja prema FIA-i, koji je rezultirao upozorenjem da Nijemac mora ostaviti dovoljno prostora napadaču. Pristalice Hamiltona će reći da ga je Schumacher doista nepravedno blokirao, dok će navijači Nijemca reći da njegove linije nisu bile znatno drukčije od onih drugih vozača, niti su posebno ugrozile Hamiltona. Istina je, kao i obično, negdje između; indikativno je, međutim, što je Button istog tog Schumachera s kojim je Hamilton muku mučio kroz krugove i krugove, pretekao nakon samo nekoliko zavoja pošto mu se zalijepio na mjenjač. (S druge strane, Hamilton je možda nešto obazriviji s obzirom da već zacijelo ima traume od odlaska sucima i obrazlaganja svojih manevara.)

Što se Webbera tiče, ove je godine Red Bull toliko konzistentan, da je njegovo odustajanje gotovo bilo čudo. Konkretno, ovo je bilo prvi put 2011. da Red Bull ne završava s oba bolida u bodovima. Sudar s Massom koji ga je koštao prednjeg krila već je zacrtao silaznu putanju, da bi kratko potom ispadanje u Parabolici završilo GP Italije za Australca. Razočaravajuće, jer bi eventualnim završetkom na postolju zadržao drugo mjesto u vozačkom poretku. Felipe Massa nije toliko izgubio ovim karambolom, već je šestim mjestom kući donio osam bodova. Možemo reći, potpuno u skladu s Brazilčevim standardima ove sezone: prosjek plasmana u završenim utrkama do sad mu je 6,3. Za generalne standarde Formule 1 vrlo dobro, ali za ono što bi gazde u Maranellu željeli, vjerojatno i ne, mada i sami priznaju da je Ferrari F-150°th F-Scuderia² Italia°, ili kako se god već zove, razočaranje.

Dodajmo i da je Monza oborila ovogodišnji rekord odustajanja ― osmero vozača nije klasificirano, dobrim dijelom zahvaljujući onom metežu na startu, kad je Liuzzi izveo bočni desant na kolonu koja je prolazila kroz Rettifilo, i zbog koje je dobio kaznu od pet kvalifikacijskih mjesta za sljedeći nastup. Problem je, što iza HRT-a na gridu nikad nema pet bolida iza kojih bi ga se moglo staviti. Inače, do sada je rekorder po odustajanjima bio GP Malezije, s njih sedam.

Slijedi nam atraktivan GP Singapura. Ne želimo niti pomišljati na one priče da Alonso voli Singapur, jer jedino što time može rezultirati je Vettelova pobjeda s četrdeset sekundi razlike. A i neki Red Bullov 1-2 ne bi bio iznenađenje. Uostalom, to Vettelovo prvo mjesto više nije niti važno, jer kao što je rečeno, sad će glavna utrka biti ona za drugo vozačko mjesto. Mada je teško zamisliti da bi bilo koji od vozača koji na njega pretendiraju bio iskreno zadovoljan drugim mjestom (ipak su svi oni super-kompetitivni tipovi), svakako će kroz preostale utrke još biti atraktivne borbe među njima.

Au Revoir, Nick

…reče Eric Boullier ovih dana, nagodivši se s Heidfeldom oko njegovog definitivnog odlaska iz Renaulta. Na njegovo mjesto došao je, kao što znamo, Bruno Senna, i već u Monzi skupio svoja prva dva boda.

U međuvremenu, ovo bi Heidfeldu moglo prijetiti krajem aktivnog utrkivanja u Formuli 1, osim ukoliko uspije ščepati neko od slobodnih mjesta u ekipama nižeg reda, koje bi možda bile privučene njegovim iskustvom oko razvoja bolida. Ako ipak ode u neku drugu seriju, ostat će upamćen kao čovjek s mnogo nesretnih rekorda ― najviše bodova bez pobjede, najviše drugih mjesta bez pobjede, najviše postolja bez pobjede… Sve u svemu, najuspješniji vozač od onih koji nisu nikad pobijedili.

S jedne strane, priličan peh doći toliko blizu pobjedi ali nikad ne konačno doći do tog pobjedničkog pehara, ali s druge strane, ako mu to nije uspjelo u toliko godina karijere, ipak se ne može baš sve svaliti na peh.

Sezona br. 16

Dok, dakle, jednom Nijemcu sredinom sezone prijeti F1 mirovina, jedan Talijan je još odgodio taj rok za barem godinu dana. Riječ je o Jarnu Trulliju, za kojeg je potvrđeno da će u Lotusu (čini se, uskoro nazvanom Caterham) voziti i 2012. godine. To će mu biti šesnaesta sezona u Formuli 1, a naravno treća u ovoj ekipi.

Talijan je momentalno vodeći od svih vozača “mladih” ekipa, mada naravno ne po bodovima, već po najboljim do sad ostvarenim plasmanima: ima dva trinaesta mjesta, što ne treba zanemariti. Čini se da se dobro uklopio u ekipu, i ona dobro formirala oko njega, jer sudeći po dosadašnjim poslovnim i kadrovskim potezima Tonya Fernandesa, teško bi bilo zamisliti da on prihvati nekakvo polu-rješenje, osobito ako sluti da mu postoji neka bolja alternativa.

S druge strane, mnogi bi u njegovom kokpitu željeli vidjeti neko od perspektivnih mladih imena iz GP2 ili sličnih serija, koja se često spominju u medijima. Jer, unatoč svim Trullijevim neospornim kvalitetama, bilo bi teško sad očekivati neke nevjerojatne podvige od njega ― uostalom, realno rečeno, radi se o čovjeku koji je kroz cijelu karijeru bio samo prosječan vozač u prosječnim ekipama. Nikad toliko loš da bi mu o(p)stanak u Formuli 1 došao u pitanje, ali i nikad toliko dobar da bi dobio priliku biti primarni vozač u nekoj momčadi teške kategorije.

Oton Ribić