Retrovizor: Pogled prema začelju

Naravno, traje ljetna pauza, i dok ekipe uživaju u dragocjenih nekoliko (donekle) mirnijih dana godišnje, a tempo novosti pao je praktički na nulu, ovo nam je prilika promotriti zbivanja na onoj donjoj trećini rasporeda u prvenstvu, koja se inače rijetko nalazi u centru pažnje.

Pored svih špekulacija, teorija, kontroverzi, događaja, komentara i nastupa vodeće tri-četiri ekipe ove sezone, te prilično zanimljivog i neizvjesnog stanja stvari u srednjem redu (u kojem se za razliku od vodećih još mnogo više toga može preokrenuti), lako je zanemariti donju trećinu što vozačkog, što konstruktorskog prvenstva. Istina, ovdje ulozi nisu toliko visoki niti su ove ekipe toliko zaslužne za napete utrke, ali svejedno ne bi škodilo da povećalo malo zaustavimo i na njima.

Kao što nam je dobro poznato, dno konstruktorskog prvenstva, i dalje bez osvojenog boda otkad su ušli u Formulu 1, zauzimaju Lotus, HRT i Virgin. I to, spletom pravila koja reguliraju redoslijed u konstruktorskom prvenstvu, upravo tim redoslijedom. Unatoč tome što iza Lotusa i Virgina stoji barem kakav-takav kapital i struktura, a HRT je stalno na rubu preživljavanja i u kaosu promjena vlasništva (što čini i same njihove neprekinute nastupe od početka 2010. svojevrsnim uspjehom), ipak je momentalno Virgin, a ne HRT kao potpuni underdog, posljednji na tablici.

Razlog je Liuzzijevo trinaesto mjesto u Kanadi, što je plasman koji ove sezone još nije pošao za rukom Virginu. Uostalom, HRT je po sličnim detaljima u pravilima ukupno prošlu sezonu završio ispred Bransonove ekipe: i jedna i druga ekipa ostvarile su četrnaesto mjesto kao sveukupno najbolji plasman u sezoni, ali ga je HRT zato osvojio više puta. Minijaturna razlika, ali dovoljna.

Lotus ispred njih djeluje kao osjetno ozbiljnija i bolje strukturirana ekipa, ali činjenica je da po rezultatima stoji tek jedva mjerljivo ispred HRT-a, s jednim trinaestim mjestom više ove sezone. Neka se dogodi čudna utrka u kojoj neki HRT ili Virgin bude dvanaesti, i preuzet će deseto konstruktorsko mjesto.

U ovakvoj situaciji, bilo kakvo osvajanje bodova nekoga od njih bilo bi iznenađujuće i praktički predstavljalo garanciju “mini-pobjede” među novim ekipama. Ipak zasad djeluje mnogo vjerojatnije da će se redoslijed ove sezone opet odlučivati po najboljem ostvarenom plasmanu sezone, i eventualno broju koliko je puta postignut ― baš kao i 2010.

Usredotočimo se sada na svaku od ovih ekipa pojedinačno ― uostalom, svaka ima svoju “priču” kroz koju se vukla posljednjih mjeseci.

Lotus

Nažalost za sport a na sreću odvjetničkih ureda, dugo je vrijeme glavni kontekst u kojem se ova ekipa spominjala bila pravna zavrzlama oko njegovog imena i sukoba s Lotus grupom koja je uletjela u posao s Renaultom. (Na kraju Lotus grupa nije bogznašto postigla u praksi jer im ionako svi i dalje bolid zovu Renaultom, a Team Lotusov ― Lotusom.) Sad je čvor konačno raspetljan i znamo da će se ova ekipa nastaviti zvati Team Lotus.

Nevezano za pravna pitanja, Lotus je, kao što je ranije spomenuto, među novim ekipama već od početka djelovao solidno koncipiranim. Umjesto novih vozača koji plaćaju, uzeta su dva veterana sa sveukupno 330 utrka iskustva, od kojih je jedan neposredno bio stigao iz McLarena; zaposlen je legendarni tehnički guru Mike Gascoyne; osigurane su pristojne financije; postoji vizija u kojem smjeru ići i razvijati se.

Poslije prve sezone koja je ionako provedena u postavljanju stvari na noge pa očekivanja nisu bila visoka (i u kojoj je pobijeđena oklada s Virginom oko toga tko će bolje završiti), za vrijeme priprema za 2011. vodstvo ekipe komentiralo je kako svoju drugu sezonu očekuje barem povremeno napadati srednji red. Kao što vidimo, to je ipak bio malo preoptimističanj stav: kako u utrci tako i u kvalifikacijama, zaostatak za etabliranim ekipama je još uvijek poveći. Napredak postoji, ali ipak ne ide tako brzo, čak ni s prelaskom na Renaultov motor i Red Bullov mjenjač. Doduše, sad Gascoyne najavljuje borbu sa srednjim redom za 2012. godinu, ali nemojte još bježati u kladionice.

Neki za slabije rezultate od očekivanih optužuju isključivo vozače, i koliko god bili simpatični i svima omiljeni momci, teško je osporiti da ni Kovalainen ni Trulli nisu kroz svoje godine u snažnijim momčadima uspjeli izboriti renome apsolutnog vrha. No s druge strane, imali su neke vrlo istaknute nastupe i nisu u to doba za vodećima niti zaostajali za sekundu i više, pa je ipak razmjerno sigurno procijeniti da je bolid taj na kojem još uvijek treba najviše raditi. No možda dolazak nekog novog vozačkog lica u ekipu promijeni stanje stvari. Jer, bilo bi neobično da Trulli još ima vrlo dugu vozačku budućnost u Formuli 1.

A ako je cilj Tonya Fernandesa bio primarno marketinški, već i sad ima razloge biti zadovoljan: što zbog imena koje budi nostalgiju, što zbog vozača, što zbog imidža i stava prema utrkivanju koji o sebi gradi, Lotus je skupio nešto navijača i naklonosti publike. Još ostaje “samo” početi osvajati bodove…

HRT

Pogledamo li s kakvim se ograničenjima i problemima ova ekipa nosi, teško se oteti dojmu da unutar tog uskog manevarskog prostora još odrađuje i dobar posao što HRT nije potpuno posljednji. Sponzori su rijetki i financije su kritične, zapošljavaju se samo vozači koji donose novac, bolid je razrada prošlogodišnjeg, malo je personala koji usto nema ni previše iskustva, a lista problema sigurno ne prestaje ovdje. Vlasnička i upravna slika jednako je turbulentna ― ekipa je prvotno bila spašena i otkupljena od Adriána Camposa “pet do dvanaest” pred prvi nastup, da bi je donedavni vlasnik Carabante prije nekoliko tjedana prodao novom gazdi, investicijskoj grupi Thesan Capital. Nemojmo prerano misliti da tvrtka kao takva znači veću stabilnost ili bolje priljeve novca nego što je to mogao osigurati neki pojedinac ― tek treba vidjeti kako će se novi vlasnici dugoročno odnositi prema ekipi br. 11. Osim toga, ona je i usred restrukturacije u kojoj se na stranu miče dosadašnji operativni šef Colin Kolles. Sve u svemu, nad ekipom i dalje stoji vagon upitnika, i izvjesno je da će još tamo neko vrijeme biti.

Donekle svijetlom točkom u toliko nevolja može se smatrati Vitantonio Liuzzi, kojeg je Vijay Mallya smjestio u HRT-ov kokpit istjeravši ga iz Force Indije. Talijan je obično bio bolji od kolege Naraina Karthikeyana, i on je taj koji je zgrabio trinaesti plasman u Kanadi ― koji momentalno znači jedanaesto mjesto među konstruktorima, a njemu osobno čak dvadeseto, ispred svih drugih vozača novih ekipa osim Trullija, te ispred Pastora Maldonada.

Liuzzijevo mjesto glavnog vozača će, međutim, kroz ostatak sezone doći na malo veći test s obzirom da je, intervencijom vreća novaca kojima Dietrich Mateschitz raspolaže, na Karthikeyanovo mjesto od Silverstonea zasjeo mladi Australac Daniel Ricciardo, koji kotira kao izuzetn nadolazeći talent. Još je teško prosuđivati koliko se on u Formuli 1 dobro snalazi, ali dva plasmana ispred Liuzzija u tri utrke (s time, doduše, da je od toga jednom Liuzziju otkazala elektrika) nisu loš znak. Ako to još povisi vjerojatnost da se izvuče pokoje trinaesto ili čak bolje mjesto u nekoj kaotičnoj utrci, bilo bi zamislivo da ekipa prestigne Lotus (pod uvjetom da zeleni, naravno, ne poboljšaju postojeća dva trinaesta mjesta).
To bi možda pomoglo da se konačno stave neki sponzori na mjesta na bolidu na kojem zasad piše samo “Your logo could be here”, ili slično, i otvorilo neku novu perspektivu. Ali opet, ne treba sumnjati da, ukoliko se Ricciardo pokaže dobrim, će mu HRT biti samo stanica na putu u neki viši red.

Virgin

Dakle, ne samo da je Sir Richard Branson izgubio okladu time što je u prvoj sezoni završio iza ekipe Tonya Fernandesa, nego je 2010. završio i iza HRT-a, na posljednjem mjestu, a i sada se tamo nalazi. Timo Glock je nakon nekoliko mjeseci kritike stanja stvari u ekipi ipak nedavno potpisao ostanak u Virginu do 2014. Ekipna verzija priče bit će ga je “prepoznao kvalitetu i perspektivu”, njegova da je “Virginu odlučio dati još jednu šansu”, a realna, da niti je Virgin mogao ciljati na snažnija imena, niti je Glock mogao lako naći neki drugi (slobodan) kokpit. Sjećamo se, Nijemac nije loš, u karijeri je bio tri puta na postolju i u trinaest je utrka Toyoti donio bodove (i jednom utrci Jordanu, još 2004.), ali s aktualnom situacijom na tržištu vozača, možda mu je bilo draže tri godine u Virginu u ruci nego, recimo, godina u Sauberu na grani.

Drugi vozač Jérôme d’Ambrosio u prosjeku je mrvicu slabiji od Glocka, mada je zbog četrnaestog mjesta u Australiji zapravo plasiran ispred njega. Vjerojatno nije napravio toliki bum da bi zapeo za oko snažnijim ekipama, pa se nalazi u nezgodnoj situaciji da može biti jednostavno zamijenjen nekim drugim kad se to vodstvu ekipe učini zgodnim ― ili profitabilnim. Sjećate li se još Lucasa di Grassija?

Loših rezultata i konstantnih obećanja da će se stvari promijeniti očito je gazdama bilo dosta, pa je došlo do nekoliko promjena: tehnički šef Nick Wirth je izbačen (nakon opsežne analize stanja koju je napravio Pat Symonds), i potpisan je ugovor o tehnološkoj suradnji s McLarenom. Dodatna velika promjena kroz koju ekipa prolazi tiče se principa razvoja: još od svojih početaka Virgin je inzistirao na isključivom računalno simuliranom (CFD) dizajnu i aerodinamici, da bi sada, sporazumom o korištenju McLarenovog zračnog tunela, “priznao poraz” te ideje i preokrenuo razvoj u konvencionalnijem smjeru. Ove promjene dugoročno mogu svakako pomoći, ali ne treba očekivati da iznenada preokrenu stanje usred sezone.
Prema tome, i dalje će se dobrim korakom naprijed smatrati preuzimanjem jedanaestog mjesta od HRT-a, a uzimanje desetog od Lotusa bio bi još bolji scenario, ali ― korak po korak…

Williams

Svakom klasičaru u Formuli 1 vjerojatno je još uvijek nepojmljivo da Williams spominjemo u ovom kontekstu, ali situacija je baš takva: upravo je legenda iz Grovea četvrta, preostala ekipa u donjoj trećini konstruktorskog prvenstva. Koliko puta smo je već spominjali u komentarima utrka kao razočaranje, ne bi bilo pretjerano reći da je ostalo još vrlo malo vremena da uspije izbjeći biti i jedno od generalnih razočaranja sezone.

Istina, Williams je otišao svjetlosne milje dalje od Lotusa, HRT-a i Virgina samim time što je osvojio bodove, ali isto tako, prelazak u srednji red djeluje kao jednako dalek put: prvi ispred Williamsa je Toro Rosso s 22 boda, za razliku od Williamsovih mršavih četiri. Barrichellovo deveto mjesto u Monaku i Kanadi, od kojih su obje bile, recimo to tako, “specifične” utrke, jedino je što je uspjelo bilancu bodova kroz proteklih jedanaest utrka odlijepiti od ništice. Da je netko prije samo osam godina rekao da će 2011. Williams biti ekipa donje trećine, a od onih ekipa starijih od dvije godine uvjerljivo posljednja, smatrali bismo da je šenuo. Doduše, 2007. nije bila loša godina, kad su Rosberg i Wurz uspjeli skupiti dovoljno bodova ekipi osiguraju četvrto mjesto na kraju prvenstva. Sada četvrto, pa čak i prošlogodišnje šesto konstruktorsko mjesto izgledaju kao fantastika.

I u najtolerantnijoj ekipi na svijetu takvi rezultati izazvali bi oštre reakcije. I jesu: tehnički šef Sam Michael je već sada na otkaznom roku, zaposlen je Mike Coughlan, bivši McLarenov inženjer koji se “proslavio” špijunskom aferom ali je možda bio jedini kojeg je Williams mogao dovoljno brzo lako naći, a Cosworth će od 2012. biti zamijenjen Renaultom kao dobavljačem motora.

Ova posljednja pojedinost ipak je razveselila ranije spomenute klasičare, jer to će vratiti ime ekipi na Williams-Renault, isto koje je imala u svoje dominantno doba u devedesetima. Naravno, nije najzvučnije ime ono što pobjeđuje utrke, ali teško bi bilo vjerovati da Renault nije nešto bolji izbor ― uostalom, imamo i tvrd dokaz da Renaultov motor može osvojiti prvenstvo.

Tu je, jasno, važna i vozačka postava, mada je ona sada Williamsu vjerojatno manja briga. Barrichello je još uvijek u stanju konzistentno dobro i agresivno voziti kad zatreba, a valjda i pobjeđivati kao što je pokazao prije manje od dvije godine. Ima i prilično iskustvo u razvoju bolida, premda sam ovih dana tvrdi kako mu je užasna uloga biti testni vozač. Pastor Maldonado je pokazao u prethodnim kategorijama da svakako zna biti brz, iako je njegov dolazak obično češće bio komentiran kao priljev novca Williamsu od PDVSA, njegovog moćnog sponzora. Zasad još čeka priliku briljirati u nekoj utrci (od sedam utrka koje su i on i Barrichello završili, samo je u Turskoj bio bolji), ali s kakvim je bolidom, pitanje je koliko su ti rezultati relevantni.

Valjda se, kad se akumuliraju sve te promjene, spremaju opet neki sretniji dani za Williams u 2012., no u ovoj sezoni ne treba se više nadati čudima s ovakvim bolidom, motorom i ostalim okolnostima, već samo prihvatiti da je ovo jedna od onih vrlo loših povremenih godina koje treba zaboraviti, ali koje se katkad događaju i drugim snažnim ekipama, kao npr. 1980. za Ferrari. Istina, Scuderia je već 1982. opet bila konstruktorski prvak; bilo bi malo previše isto očekivati i od Williamsa u 2013., ali u Formuli 1, nikad se ne zna… Sjećate li se ekipe BrawnGP?

Oton Ribić