U današnjim zanimljivostima govorimo o Karlu Jochenu Rindtu, legendarnom vozaču, jedinom posthumno proglašenom svjetskom prvaku, a prije svega velikom čovjeku koji je bio daleko ispred svog vremena.

Karl Jochen Rindt rođen je 18. travnja 1942. godine u Mainzu. Potjecao je iz imućne obitelji, njegova majka Ilse bila je vrlo moderna i slobodoumna žena, što je bila prva rijetkost u tadašnjoj društvenoj strukturi. Vjeruje se kako je Jochenovo kozmopolitsko razmišljanje naslijeđeno s majčine strane. Kada su ga novinari opetovano ispitivali o podrijetlu, uvijek je odgovarao: “Ja sam Europljanin”. Ponavljajući tu rečenicu tek nekoliko godina nakon izgradnje berlinskoga zida, sasvim je jasno kako je bio desetljećima ispred svojeg vremena. Njegov otac Karl bio je trgovac, vlasnik tvornice začinima “Klein & Rindt” u Mainzu. S očeve strane naslijedio je sklonost računanju, kao i smisao za poslovanje. Roditelji mu pogibaju tijekom savezničkog bombardiranja 1943. godine u Hamburgu, tijekom posjete jedne od podružnica tvornice začina. Njihova tijela nikad nisu pronađena, a samim time nisu ni razjašnjeni svi detalji o toj kobnoj noći bombardiranja. Jochen je odrastao u Grazu, na adresi Ruckerlberggürtel 16, gdje su živjeli njegovi djed i baka.

Uživao je u bezbrižnom djetinjstvu, svi njegovi zahtjevi su bili ispunjeni. Poslijeratno razdoblje obilježeno je velikim siromaštvom većine stanovništva. Veliki broj njegovih školskih prijatelja nije si moglo priuštiti kvalitetnu odjeću, a u školu su dolazili bosonogi. Njegova bivša učiteljica, gospođa Zeller, ustvrdila je da su se čak i učitelji suočavali s gladi i hladnoćom. U više navrata na vlastitom stolu u školi pronašla je uredno upakirani sendvič, a znala je da ga je Jochen tamo stavio. On se pretvarao da nije znao ništa. “Jochen je većinu vremena bio tih, bio je vrlo povučena osoba.”

Međutim, njegova osobnost značajno se promijenila u srednjoj školi. U tihu i povučenu osobu ušao je buntovni duh, pa u tom razdoblju ne preza od sukoba. Jochen i njegovi prijatelji organizirali su utrke mopedima, a njegov modificirani moped se zvao “Lohner Sissy”. Policija je svakodnevno dolazila na njegovu adresu, a lokalnim djevojkama je zabranjen svaki kontakt s tim “divljim dečkima”. Unatoč zabrani, Jochen je sa svojom ekipom pokušavao doći u kontakt s djevojkama, a sama zabrana im je bila dodatni motiv. Zbog takvog ponašanja Jochen i nekolicina dječaka završili su u zloglasnom privatnom internatu Bad Aussee, kojeg je vodio bivši nacionalsocijalist.

Jochen i njegova ekipa stalno su izmišljali neka nova natjecanja, no u svima je Jochen bio vođa. Na primjer, svatko je smio voziti auto do trenutka dok netko nije primjetio pogrešku u njegovoj vožnji. Njihova pravila predviđala su promjene brzina pri punom gasu, kao i prolaženje svakog zavoja pri maksimalnoj brzini. Ako je vozač promašio točku kočenja, ili ako je netko od suvozača uočio bilo kakvu grešku, netko drugi je dobio priliku da pokaže svoje vozačko umijeće. Ironična činjenica je bila da je od cijele ekipe samo jedna osoba imala vozačku dozvolu. Taj je sjedio iza vozača, te bi u slučaju policijskog zaustavljanja, u trenutku dok se automobil još kretao, međusobno zamijenili svoja mjesta. Stoga je osoba s vozačkom dozvolom uvijek bila za upravljačem u slučaju policijske kontrole.

Jochen završava srednju školu 1961. godine, te se nakon toga prijavljuje na studij svjetske trgovine u Beču, međutim nikad nije prisustvovao niti jednom predavanju. Kao nagradu za uspješno završenu srednju školu, djed i baka poklonili su mu Simcu Montlhéry. Nedugo zatim, Jochen i njegov prijatelj, Helmut Marko, autom su se odvezli na VN Njemačke u Nürburgringu. Nakon 14 sati vožnje došli su do Nürburgringa, a s obzirom na to da su bili umorni od dugog puta zaspali su na dijelu staze pod nazivom “Schwalbenschwanz”. Sljedećeg jutra probudio ih je zvuk glasnih motora. Dok su gledali Ferrarije Wolfganga von Tripsa i Phil Hilla, Jochen je objavio svoju odluku: “To je upravo ono što želim, želim postati vozač utrka!”. Helmut Marko je kasnije taj trenutak protumačio kao iskru koja je razbuktala Rindtovu želju za utrkivanjem u Formuli 1.