Danas nam rođendan slavi Jenson Button, svjetski prvak iz 2009. godine. U toj nevjerojatnoj sezoni za njegovu momčad Brawn GP, Button je napokon dokazao svoju klasu i odlične vozačke sposobnosti. No, samo nekoliko godina prije toga, karijera mu je mogla krenuti prilično drugačijim, danas vidimo, vrlo vjerojatno lošim tijekom.

“Lijeni ženskaroš”, tako od milja nazvan od strane svog tada nadređenog u Benetton-Renaultu, Flavia Briatorea, bio je ugovorno vezan uz Williams od 2000. godine, ali posuđen Flaviju 2001. u Benetton zbog dolaska Juana Pabla Montoye u Williams. Krajem 2003. Button je ponovo bio žrtva dolaska nove zvijezde. Briatore je morao napraviti mjesta za Fernanda Alonsa, a Jensona je od gubitka vozačkog mjesta spasila BAR-Honda. Tamo ga je dočekalo pomalo već “zahrđalo gunđalo” – Jacques Villeneuve. Kanađanin je nakon incidenta u boksu koji se dogodio već na prvoj utrci sezone, krenuo u rat riječima. Izjavio je da Jenson izgleda poput člana nekog boy banda, no ipak je Jacques taj koji je nastavio karijeru u glazbenim vodama, a Button bio vidno bolji vozač u momčadi.

Sljedeća sezona, 2004. godine, bila bi možda i pobjednička da Ferrari i Michael Schumacher nisu bili toliko dominantni. Unatoč odličnim rezultatima u Brackleyu, Jenson je najavio da se za sezonu 2005. godine vraća u Grove, tj. Williams. Honda je friško kupila 45% udjela u momčadi BAR-Honda i očito pokazala posvećenost ovom sportu. To je bila vijest koja je, da se na vrijeme saznala, prema riječima Buttona možda mogla i spriječiti cijelu ovu aferu. Nakon najave od strane Williamsa da im se Button vraća u vozačku postavu 2005. godine, Japance tada nije previše smetao gubitak glavnog vozača. No, njihovu kulturu poslovanja zasnovanu na povjerenju i odanosti, uvelike je zasmetao način na koji su to saznali – od treće strane. Engleski tabloidi ovo su dočekali kao neradni ponedjeljak. Naslađivanje sa žutim naslovima i širenje dezinformacija, a koje se nakon svega čini da je bilo i strateški pokrenuto, obilježilo je medijski prostor Formule 1 u kasno ljeto 2004. godine.

U srijedu, 4. kolovoza 2004., Button je potpisao ugovor s Williamsom za sezonu 2005. godine s mogućnošću produljenja. Kako je kasnije rekao, nije znao da je dva tjedna prije toga Honda kupila skoro pa većinski udio momčadi BAR-Honda.

“Nisam mislio da će Honda biti toliko uključena u BAR, takvo je bilo moje razumijevanje, bio sam pomalo krivo upućen”, izjavio je  Button nakon okončanja svega.

Pitanje je zašto Jenson nije na vrijeme znao za ovo preuzimanje, a mogao ga je lako saznati od Davida Richardsa, šefa momčadi BAR-Honde 2004. godine. Britanac s velikim iskustvom u motorsportu, uvidjevši ogromni potencijal Jensona, kako rezultatski, tako sukladno tome i komercijalno, navodno je htio “posjedovati” Buttona. Grubo zvuči ta riječ, no misli se naravno na sam menadžment karijere Jensona Buttona. Richardsovo vrijeme u momčadi BAR-Honda te 2004. godine bližilo se kraju, a njegov odlazak navodno je bio i uvjet Hondine kupnje udjela u momčadi. No, Richards ostaje na funkciji sve do početka 2005. godine.

“To ćete morati pitati Hondu. Ali i u stvarnosti, ako kupite nečiji posao, uvijek zamijenite glavnu figuru, razumijem to”, objasnio je Richards u kasnijem intervjuu razočarano, pošto nije ispunio zacrtani plan s momčadi.

No, ne može se Richards smatrati potpunim negativcem u ovoj priči. On je praktički spasio Jensona od gubitka vozačkog mjesta 2003. godine, a momčad se nakon njegovog dolaska počela boriti za postolja i pobjede. Samim time, takav uspjeh je i privukao Hondu kao kupca momčadi. Logično je da htio nastaviti raditi s Jensonom i nizati uspjehe, ali vjerojatno su mu stvari malo izmakle kontroli zbog dolaska većih igrača, a i same Jensonove neodlučnosti. No, i Williams je itekako sudjelovao u Buttonovoj karijeri i polagao pravo na povratak Jensona.

Jensonova krivica i pad kredibiliteta leži u prilično loše isporučenoj vijesti o svojem tada dogovorenom povratku u Williams, a to je faks poslan iz Grovea u Brackley kako će Jenson sada voziti za njih zbog, kako je Frank Williams rekao, “raznih mogućnosti u ugovoru” koji imaju s njim od početka njegove karijere. Samim time, situacija je ubrzo zahtijevala pravne postupke. Richards se pak za ovu situaciju ponadao da će se riješiti kao i s reli vozačima, a s kojima njegov slavni Prodrive itekako ima iskustva. Tamo je praksa da se ovakve stvari odmah kažu iskreno u razgovoru, bez sudstva, a kamoli medija. Ipak, pošto je ovo Formula 1, dobili smo “Buttongate”. Stvar se potpuno rasplamsala poticanjem Williamsa od strane BAR-Honde da objavi javno svoju buduću vozačku postavu. Momčad iz Grovea to je napravila, a odmah nakon toga je i BAR-Honda objavila kako će 2005. godine za njih također voziti Jenson Button.

Ovdje stvari izmiču Buttonu iz kontrole, a mašinerija velikih kompanija uzima stvar u svoje ruke. Iz BAR-Honde suptilno daju Jensonu do znanja da bi svaka daljnja objava u medijima mogla uvelike ocrniti njegovu karijeru zbog nelojalnog ponašanja prema momčadi. Medijski spinovi su se naravno odnosili i na Williams. No, pravni postupak je već postao neizbježan, a samim time, Richards i BAR-Honda, natjerali su Buttona, njegov menadžment i Williams da pristupe sudu koji više odgovara Brackleyu. Radilo se o Odboru za priznavanje ugovora, tada smještenom u Milanu. Richards je bio svjestan da bi ovaj postupak vrlo vjerojatno izgubio pred Visokim sudom u Engleskoj. Kasnije je radi toga i postalo jasno zašto je Williams kasnio čak mjesec dana s dokumentacijom vezanom uz Buttonov ugovor, iako je ista očito trebala biti odmah spremna.

“Nikad nisam bio u ovakvoj situaciji, ne znam pravnu stranu stvari, pa sam jednostavno morao slušati što ljudi imaju za reći. Učinio sam to i mislio sam da je to ispravno, ali očito nije”, objasnio je Jenson.

Slučaj od početka javnih objava vozačkih postava na kraju izgleda orkestriran od strane BAR-Honde, a mora se priznati da je strateški maestralno odrađen. Točan dogovor strana na sudu nije dostupan javnosti, a na kraju nitko nema loših riječi o drugoj strani. No, bio je Button i dalje vezan za Williams raznim klauzulama za sezonu 2006. godine.

“Podsjećam vas da smo ga doveli 2000. godine i radujemo se ponovnom susretu, jer imamo pravo na to – točno i ispravno zakonsko pravo. Za očekivati je da će on biti ovdje”, rekao je Frank Williams za Buttona na jesen 2005. godine.

Jensonov uvjet je bio da te sezone do kraja srpnja mora imati barem 75% bodova od vodećeg u prvenstvu (Fernanda Alonsa). Nije bio niti blizu i mogao se slobodno vratiti u Williams. No, Jenson je na kraju otkupio taj ugovor s Williamsom kako bi u miru mogao dalje nastaviti karijeru u Hondi. Mora se priznati, tj. danas je lako suditi, odlaskom u Williams Jenson bi zakoračio u momčad sa silaznom putanjom u performansama, a prilika 2009. itekako bi mu izmakla iz ruku.

“Tijekom nekoliko mjeseci naučio sam o pravnoj strani Formule 1 više nego što sam to učinio tijekom cijele svoje karijere. Bilo je vrlo zamorno. A jedini način na koji mogu doći do mira i tišine zapravo je vožnja bolida”, zaključio je Button.

Objava Buttongate – ključna odluka karijere definirana zavođenjem medija pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Krenimo od početka. Lionel Martin i Robert Bamford, suosnivači Aston Martina, od najranijih su dana imali želju uključiti svoju tvrtku u svijet utrkivanja. Sam Lionel Martin kao vozač je bilježio zapažene rezultate na britanskim stazama, no znao je da će se morati uključiti u utrke na europskom tlu kako bi svoju tvrtku učinio poznatijom. Njegov san počeo se ostvarivati početkom dvadesetih godina prošloga stoljeća kada je upoznao mladog poljskog vozača, grofa Louisa Zborowskog. Uz iskustvo vožnje Aston Martinovih ranijih sportskih modela, Zborowski je imao za to doba gotovo neograničene financijske mogućnosti te je Martinu predstavljao idealnog partnera s kojim bi mogao ostvariti svoj cilj.

Njihov plan bio je sagraditi dva automobila za utrku Isle of Man TT 1922. godine. Osim u izgradnju samih automobila, novac je uložen i u razvoj četverocilindričnog motora sa 16 ventila, u čemu je pomogao i Peugeotov inženjer Marcel Gremillion. Projekt ipak nije bio dovršen na vrijeme, stoga je Aston Martin svoj službeni debi u međunarodnim natjecanjima upisao mjesec dana kasnije na VN Francuske u Strasbourgu. U utrku je uz Zborowskog krenuo i Britanac Clive Gallop, no oba su vozača morala odustati zbog problema s motorom. Neuspjeh u prvoj utrci nije obeshrabrio momčad sa sjedištem u Kensingtonu te su nastavili s razvojem automobila. Zabilježeno je nekoliko plasmana na postolje. Prvi takav rezultat bilo je drugo mjesto na španjolskoj stazi Villafranca, a isti je uspjeh zabilježen i godinu dana kasnije. U francuskom Boulogneu ostvareno je treće mjesto.

Louis Zborowski poginuo je na utrci u Monzi 1924. godine, dok je Aston Martin u idući ozbiljniji pokušaj u elitnom razredu utrkivanja krenuo nakon Drugog svjetskog rata. Iako nije bila dijelom Grand Prix serije, u tom kontekstu vrijedi spomenuti cestovnu utrku u blizini Bruxellesa 1946. godine, gdje je u modelu Aston Martina iz 1936. godine pobjedu ostvario St John Ratcliffe Stewart “Jock“ Horsfall, britanski vozač koji se istaknuo svojom ulogom u britanskoj tajnoj službi za vrijeme Drugog svjetskog rata. Horsfall je bio posebno raspoložen na belgijskom tlu te je 1948. godine uz pomoć suvozača Leslieja Johnsona osvojio utrku izdržljivosti 24 sata Spa, a iduće je godine osvojio drugo mjesto u svojoj klasi i četvrto mjesto ukupno vozeći bez pomoći suvozača cijelu utrku. Jock Horsfall također je poginuo za volanom, na utrci u Silverstoneu 1949. godine.

Aston Martin je pod vodstvom Sir Davida Browna u novo desetljeće krenuo vrlo ambiciozno, s ciljem natjecanja u svjetskom prvenstvu sportskih automobila te novoosnovanom svjetskom prvenstvu Formule 1. Na utrci 24 sata Le Mansa 1959. godine Aston Martinov model DBR1 zauzeo je prve dvije pozicije, a s jednim krugom razlike pobjedu je odnio vozački tandem Roy Salvadori i Carroll Shelby. Brown je s istim dvojcem krenuo i u Formulu 1, a ulazak u danas najelitnije automobilističko natjecanje kasnio je upravo zbog razvoja sportskog automobila, koji je bio postavljen kao prioritet. Aston Martin je s modelom DBR4 u Formuli 1 debitirao na VN Nizozemske 1959. godine, trećoj utrci sezone. Slično kao i na samome početku u Strasbourgu, oba vozača morala su odustati zbog problema s motorom.

Na VN Velike Britanije Salvadori se kvalificirao kao drugi. Utrku je završio na šestome mjestu te su mu prvi bodovi za dlaku izmakli. Shelby je odustao zbog problema s magnetskim zavojnicama na motoru. Na VN Portugala oba su vozača uspjela završiti utrku, zauzevši šestu i osmu poziciju. Zadnja utrka sezone za Aston Martin bila je VN Italije. U kvalifikacijama su se mučili, dok je u utrci Salvadori morao odustati zbog kvara na motoru, a Shelby je završio na desetom mjestu. Tako je britanska momčad svoju prvu sezonu u Formuli 1 završila bez osvojenog boda, s nastupom u četiri od mogućih devet utrka.

Za novu sezonu krenulo se s razvojem novog DBR5 modela, koji je u odnosu na svoga prethodnika imao poboljšane performanse ovjesa, no s masivnim motorom na prednjem dijelu bolida nije se mogao nositi s konkurentima čiji su motori bili postavljeni na stražnjem dijelu. Novi bolid ipak nije bio spreman za početak sezone, te je Roy Salvadori na VN Nizozemske krenuo sam s prošlogodišnjim modelom. U samu utrku nije startao jer je organizator odbio isplatiti momčad Aston Martina. Novi DBR5 bio je spreman za VN Velike Britanije, a Salvadoriju se kao momčadski kolega pridružio Francuz Maurice Trintignant. Salvadori je morao odustati zbog problema s upravljačem, dok je Trintignant utrku završio na jedanaestom mjestu.

S obzirom na to da momčad nije ostvarivala očekivane rezultate te nije osvojila niti jedan bod, Aston Martin je odlučio napustiti Formulu 1 te se u potpunosti posvetiti utrkama sportskih automobila. Važno je napomenuti kako Salvadori i Trintignant nisu nastupali isključivo za Aston Martin, nego su dio utrka odvozili za Cooper, koji je tada u Formuli 1 bio prisutan s više različitih konstruktora s različitim motorima. Francuz se tako u prvoj utrci sezone na VN Argentine uspio popeti na postolje, osvojivši treće mjesto. Godinu ranije upravo su Trintignant i suvozač Paul Frere zaostali jedan krug za pobjednicima Salvadorom i Shelbyjem na 24 sata Le Mansa.

Aston Martin je na 24 sata Le Mansa nastupao još od 1931. godine, a ta tradicija s većim ili manjim vremenskim prekidima traje sve do danas. Najuspješnije razdoblje bile su upravo pedesete godine prošloga stoljeća, kada su njegovi vozači redovito završavali na postolju, a među njima su i velikani Formule 1 – Stirling Moss i Jim Clark. Tradicija je 1989. godine prekinuta na duže vrijeme, sve do osnutka Aston Martin Racinga 2004. godine. U suradnji s grupacijom Prodrive, Aston Martin se iduće godine vratio na najpoznatiju utrku izdržljivosti na svijetu. Povratak je bio vrlo uspješan s ukupno pet pobjeda i još sedam postolja u svojoj klasi. Aktualni su pobjednici iz 2020. godine u konkurenciji LMGTE Pro klase. U tom su razdoblju također koristili brojne bivše vozače Formule 1.

Povratak Aston Martina u Formulu 1 nije se nazirao gotovo pola stoljeća, a onda je David Richards, osnivač tvrtke Prodrive, dobio priliku za ulazak njegove momčadi u Formulu 1 2008. godine. Do toga ipak nije došlo, no s obzirom na vlasništvo njegovog konzorcija nad Aston Martinom, britanski se proizvođač automobila ponovno počeo spominjati u kontekstu Formule 1. Richards je tada otklonio tu mogućnost, no u novom neuspješnom pokušaju da uđe sa svojom momčadi u Formulu 1 2010. godine izjavio je kako postoji mogućnost da momčad nosi ime Aston Martina.

Aston Martin se u Formulu 1 vratio 2016. godine kao sponzor momčadi Red Bull, a u posljednjih nekoliko sezona imao je ulogu naslovnog sponzora te momčadi. Pravi povratak dočekali smo ove godine, za što je zaslužan rebranding momčadi Racing Point. S priličnom sigurnošću se može tvrditi kako će Lance Stroll i njegov novi momčadski kolega, četverostruki svjetski prvak Sebastian Vettel, osvojiti prve bodove za Aston Martin u Formuli 1. Ambicije momčadi ipak su daleko veće, a to je u najmanju ruku nadmašiti prošlogodišnje četvrto mjesto u konstruktorskom poretku. Vlasnik momčadi Lawrence Stroll izjavio je:

“Povratak Aston Martina u Formulu 1 vrlo je uzbudljiv za sve nas koji smo povezani s ovim velikim britanskim proizvođačem sportskih automobila, s obzirom na bogatu i dinamičnu povijest ovoga sporta. Formula 1 pravo je mjesto za Aston Martin. To je mjesto gdje ovaj brend i pripada i znam da će sljedeće poglavlje u našoj automobilističkoj povijesti biti uzbudljivo kako navijačima Aston Martina, tako i svim ostalim fanovima Formule 1 u cijelome svijetu.“

Objava Povijest Aston Martina u automobilističkim natjecanjima pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.