Akcija obuhvaća širok raspon Yamahinih motocikala i skutera, od praktičnih gradskih 125 modela, preko popularne MT i R serije, do ozbiljnih touring i adventure motocikala poput Ténéré 700, Tracer 9 i Tracer 9 GT+. U ponudi su i premium skuteri iz MAX obitelji, uključujući NMAX 125, XMAX 125, XMAX 300 i TMAX.

Za vozače koji tek ulaze u svijet motocikala, Yamaha u ovoj akciji nudi nekoliko vrlo zanimljivih A1 modela. MT-125, R125, XSR 125, XSR 125 Legacy, NMAX 125 i XMAX 125 pokrivaju različite stilove vožnje, od naked i sportskog karaktera, do retro izgleda i gradske praktičnosti. Upravo ti modeli često su prvi ozbiljan korak prema motociklizmu, ali i odličan izbor za one koji žele ekonomično, okretno i zabavno vozilo za svaki dan.

U gradskom segmentu posebno se ističe Yamaha NMAX 125, sada dostupna po cijeni od 3.739 €, uz dodatnu ljetnu pogodnost u obliku Gelato kacige gratis. Za vozače koji traže još više prostora, zaštite i udobnosti, tu su XMAX 125 u boji Icon Blue po cijeni od 5.699 € i XMAX 300 u boji Icon Blue po cijeni od 6.699 €. Na vrhu MAX ponude nalazi se TMAX, Yamahin premium sportski skuter koji u akciji dolazi po cijeni od 14.599 € za Icon Blue boju.

Ljubitelje naked motocikala očekuje MT serija, poznata po agresivnijem dizajnu, uspravnom položaju sjedenja i snažnom karakteru. MT-03 sada je dostupan po cijeni od 6.499 €, dok je MT-09 u akciji snižen na 11.699 €. Za vozače koji žele napredniju izvedbu s Yamahinim Y-AMT sustavom, u ponudi je i MT-09 Y-AMT po cijeni od 12.199 €. MT modeli i dalje ostaju jedan od najprepoznatljivijih izbora za one koji žele motocikl s izraženim stavom za svakodnevnu vožnju.

Sportska Yamaha R obitelj također je dio akcijske ponude. R125 sada je dostupna po cijeni od 5.849 €, dok posebna R125 Anniversary izvedba dolazi po cijeni od 6.049 €. Korak više donose R3 po cijeni od 7.099 € i R3 Anniversary po cijeni od 7.299 €. Za vozače s jasnim fokusom na stazu i vrhunske sportske performanse, tu je i Yamaha R1 Race, sada dostupna po cijeni od 20.799 €.

Za duže rute, putovanja i avanture izvan uobičajenih pravaca, akcija uključuje i modele koji već imaju vrlo snažan status među ozbiljnijim motociklistima. Yamaha Ténéré 700 sada je dostupna po cijeni od 11.899 €, a svojim jednostavnim, robusnim i sposobnim karakterom ostaje jedan od najpoželjnijih adventure motocikala u klasi.

Sport-touring segment predstavljaju Tracer 9 Y-AMT i Tracer 9 GT+. Tracer 9 Y-AMT u akciji dolazi po cijeni od 14.399 €, dok je Tracer 9 GT+ dostupan po cijeni od 19.499 €. Riječ je o modelima namijenjenima vozačima koji žele snagu, udobnost, naprednu opremu i motocikl spreman za svakodnevnu vožnju jednako kao i za duge vikend rute.

U ponudi je i Yamaha RayZR, pristupačan gradski skuter s akcijskom cijenom od 2.699 €, namijenjen svima koji žele jednostavno, lagano i ekonomično rješenje za svakodnevno kretanje kroz grad.

Yamaha ljetna akcija u Novema Nova salonu pokriva gotovo svaki tip vozača, od početnika i gradskih korisnika, do sportskih entuzijasta, putnika i onih koji žele premium skuter za svaki dan. Uz snižene cijene i dodatnu pogodnost 3+2 godine jamstva gratis na odabrane modele, ovo je odličan trenutak za kupnju novog Yamaha motocikla ili skutera.

Za detalje o dostupnosti, bojama, uvjetima akcije, financiranju i rokovima isporuke, kupci se mogu obratiti prodajnom timu Novema Nova salona.

Modeli u Yamaha ljetnoj akciji

Yamaha RayZR – 2.999 € → 2.699 €
Yamaha NMAX 125 – 3.889 € → 3.739 €
Yamaha XSR 125 – 5.349 € → 5.099 €
Yamaha XSR 125 Legacy – 5.649 € → 5.399 €
Yamaha MT-125 – 5.799 € → 5.549 €
Yamaha R125 – 6.099 € → 5.849 €
Yamaha R125 Anniversary – 6.299 € → 6.049 €
Yamaha MT-03 – 6.899 € → 6.499 €
Yamaha XMAX 125 Icon Blue – 5.849 € → 5.699 €
Yamaha XMAX 300 Icon Blue – 6.999 € → 6.699 €
Yamaha R3 – 7.399 € → 7.099 €
Yamaha R3 Anniversary – 7.599 € → 7.299 €
Yamaha MT-09 – 12.399 € → 11.699 €
Yamaha MT-09 Y-AMT – 12.899 € → 12.199 €
Yamaha Ténéré 700 – 12.299 € → 11.899 €
Yamaha Tracer 9 Y-AMT – 14.999 € → 14.399 €
Yamaha TMAX Icon Blue – 14.999 € → 14.599 €
Yamaha Tracer 9 GT+ – 20.399 € → 19.499 €
Yamaha R1 Race – 21.799 € → 20.799 €

Novema Nova d.o.o.
Ovlašteni Yamaha partner
Draganići 30/E, Draganić
+ 385 47 715 930
yamaha@novema-nova.hr

Objava Yamaha ljetna akcija u Novemi – odlična prilika za ulazak u sezonu na dva kotača pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Himalayan 450 privlači pažnju upravo zato što nudi ono što mnogi vozači danas traže: svestranost, dobar osjećaj u vožnji i izgled koji ima karakter. Dovoljno je ozbiljan za duže rute i vikend putovanja, praktičan za svakodnevnu upotrebu i uvjerljiv na cestama koje nisu uvijek idealne. To je motocikl koji se lako uklapa u različite stilove vožnje i zato ima tako široku privlačnost.

Himalayan 450 ne pokušava biti prenaglašen ni agresivan, nudi osjećaj stabilnosti, jednostavnosti i sigurnosti, što ga čini zanimljivim i iskusnijim vozačima i onima koji traže ozbiljan adventure motocikl bez nepotrebne komplikacije.

Posebna cijena od 5.890 eura ovu ponudu čini još zanimljivijom. U toj zoni Himalayan 450 postaje vrlo konkurentan izbor za sve koji žele motocikl s karakterom, ali i s jasnom uporabnom vrijednošću. Kad se tome doda i prepoznatljiva Kaza Brown boja, jasno je zašto ovaj model privlači toliku pažnju.

Za vozače koji već neko vrijeme razmišljaju o Himalayanu 450, ovo je pravi trenutak da ga uzmu ozbiljno u obzir. A za one koji tek traže adventure motocikl koji nudi više od same specifikacije, posebna cijena od 5.890 eura daje ovoj priči dodatnu težinu.

Za sve zainteresirane važno je istaknuti da je Novema Nova zastupnik i distributer Royal Enfield motocikala, pa se upravo ondje mogu dobiti sve informacije o modelu, dostupnosti i aktualnoj ponudi.

Objava Royal Enfield Himalayan 450 dostupan po posebnoj cijeni od 5.890 eura pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Agostini je odrastao u obitelji u kojoj utrkivanje na motoru nije bilo poželjno, posebno ne ocu Aureliju, bogatom industrijalcu i čovjeku uvjerenom da su motocikli izazivanje sudbine. Zbog toga je Giacomo svoje prve utrke vozio u tajnosti, skrivajući to od oca. Kad je za ulazak u službena natjecanja trebao potpis roditeljske suglasnosti, došao je trenutak koji danas zvuči gotovo filmski – obiteljski odvjetnik, vjerujući da se radi o biciklizmu, uvjerio je oca da potpiše dozvolu. Tako je jedno nesporazumno “da” postalo početak jedne od najvećih karijera u povijesti sporta.

Prve uspjehe ostvario je na brdskim utrkama, a zatim i na talijanskim prvenstvima. U ranim danima karijere vozio je motocikl koji si je jedva mogao priuštiti: Moto Morini “Settebello” plaćen na rate. U to vrijeme bio je samo mladić koji je želio dokazati da može biti brz poput svog idola, talijanskog šampiona Tarquinija Provinija. Ironijom sudbine, upravo je Provini napustio tim, a Agostini je dobio ponudu da ga zamijeni. Za momčad Moto Morini osvojio je 1963. talijansko prvenstvo klase 175cc, a 1964. osvaja i klasu 350cc te postiže četvrto mjesto u svom prvom nastupu na Velikoj nagradi Italije. Radi tih rezultata, prelazi u momčad MV Agusta, te se već 1965. bori za naslov svjetskog prvaka u klasama 350cc i 500cc.

A kad je 1965. prešao u MV Agustu, počelo je razdoblje dominacije kakvo sport rijetko pamti. Agostini je bio pobjeđivačka mašina, ali i perfekcionist. U boksu se ponašao kao drugi mehaničar. Pregledavao je svaki šaraf, slušao zvuk motora kao da čuje nešto što drugi ne mogu čuti. Iako je s MV Agustom ostvario najveće uspjehe, odnos nikada nije bio potpuno gladak. Tvrdoglavo je odbio voziti legendarni, ali tehnički rizični “350 šestocilindraš”. Kasnije je ozbiljno razmišljao o prelasku u Suzuki, no zadržale su ga lojalnost i poštovanje prema inženjeru Arturu Magniju, pa je s momčadi ostao do kraja njihove ere u prvenstvu.

Od 1965, kao prva violina Aguste osvaja sedam uzastopnih naslova u klasama 500cc i 350cc te 10 puta utrku Isle of Man TT. Šokirao je svijet motociklizma 1972. kada je izjavio da se radi opasne staze više neće natjecati na Isle of Man TT, koja je tada bila najprestižnija utrka u kalendaru. Iako je Giacomo Agostini na Isle of Manu ostvario tih deset pobjeda, njegovi nastupi na kultnom, ali brutalno opasnom TT-u obilježeni su i dubokim nemirom. Svaki krug po uskim cestama otoka smatrao je “revolucijom u vlastitoj glavi”, jer je znao da se ondje pogreške ne opraštaju. Nakon smrti svog prijatelja i momčadskog kolege Gilberta Parlottija,

Agostini je otvoreno progovorio protiv TT-a, nazivajući ga “nepotrebno smrtonosnim”. Ta iskrenost, rijetka u to vrijeme, odredila je njegov kasniji odnos prema utrci. Poštovao ju je kao vozač, ali je podjednako odlučno zagovarao da se GP prvenstvo makne s otočnih cesta. Upravo na Isle of Manu Agostini je postavio neke od svojih najimpresivnijih vožnji, ali i spoznao gdje je granica između hrabrosti i ludosti.

Malo je poznato da je Agostini bio izrazito praznovjeran. Imao je žutu majicu, koju je uvijek nosio ispod odijela i vjerovao da mu donosi sreću, iako su se tadašnje boje opreme uglavnom držale crnih i tamnih tonova. Na kacigu je stavljao medaljon Djevice Marije iz Lourdesa, a majka mu je dala još jedan s likom pape Ivana XXIII, bila je to kombinacija koja je pratila sve njegove najveće pobjede. Premda je sam sebe nazivao “sumnjičavim katolikom”, Agostini je vjerovao da mu ti simboli donose mir, sreću i fokus.

Njegova privatna strast prema uspomenama iz vlastite karijere danas “živi” u malom muzeju u Bergamu koji nije otvoren za masovni turizam, već u pažljivo uređenoj prostoriji u njegovoj kući. Agostinijev žuti broj 1, kacige, motori i trofeji pričaju priču o njegovoj karijeri, a posjetiti ga mogu samo oni koji se najave unaprijed, najčešće putem njegove kćeri, koja vodi obližnji Bed & breakfast. Iako je njegova GP karijera završila 1977., Agostini se nije mogao tek tako odmaknuti od brzine. Postoji jedna poznata anegdota kako je Enzo Ferrari, fasciniran njegovom smirenošću i osjećajem za brzinu, jednom prilikom u Maranellu rekao Agostiniju:

“Ti ne voziš motocikl, ti plešeš s njim. Takav čovjek bi trebao voziti i automobile.”

Ferrari je više puta pokušao nagovoriti Agostinija da prijeđe u Formulu 1 ili barem da vozi prototipove. Agostini je ispričao kako mu je “il Commendatore“ jednom pokazao novi Ferrarijev bolid i rekao: “Sjedni. Samo sjedni, pa ćeš vidjeti da ti se neće dati izaći iz njega.” Giacomo se nasmijao i sjeo, ali je nakon kratkog isprobavanja kokpita rekao da ga srce još uvijek vuče prema motorima. Na to mu je Ferrari odgovorio: “Šteta, ti bi mogao voziti što god poželiš. Ali razumijem, srce je najbolji mehaničar.” Probao je kratko automobilizam, do 1980. natjecao se u nekoliko automobilističkih prvenstava, kao što su Europska Formula 2 i Britansko prvenstvo Formule 1, s vlastitom momčadi i bolidom Williams FW06.

U motociklizam se vratio 1982. kao menadžer tima Marlboro Yamaha, koji pod njegovim vodstvom osvaja ukupno šest naslova u klasi 500cc, tri naslova konstruktora (1986., 1987. i 1988.) i tri naslova vozača s Eddiem Lawsonom, a upravo je Agostini bio menadžerska figura iza velikog Lawsona kad je ovaj osvajao Svjetska prvenstva s Yamahom. Tada je Agostini naučio da se pobjede doživljavaju drukčije kad stojiš iza momčadi, a ne na motociklu, ali i da je jednako teško slaviti i gubiti čak i onda kad ne držiš upravljač u rukama.

Najemotivniji trenutak njegove karijere nije bila ni jedna pobjeda, nego odluka da se povuče. Agostini je kasnije priznao da je danima plakao prije nego što je konačno rekao sebi da je vrijeme. Znao je da nije izgubio hrabrost, ali da refleksi više nisu što su bili.

“Kad osjetiš da ti nešto malo nedostaje, iako je to ‘malo’ jedva primjetno – to je kraj”, rekao je jednom prilikom.

Danas, desetljećima nakon posljednje utrke, Agostinijev utjecaj ostaje golem. Brojevi su i dalje tu, kao granice i rekordi koje novi naraštaji pokušavaju pomaknuti, ali njegova ostavština je više od statistike. Ona je u pričama o žutoj majici, o skrivenim utrkama, o medaljonima u kacigi i tihoj sobi prepunoj trofeja u Bergamu. Giacomo Agostini ostavio je svijetu moto utrka kombinaciju preciznosti, hrabrosti i strasti koja se još dugo neće ponoviti.

Nevjerojatnih 15 naslova svjetskog prvaka, najtrofejniji vozač moto utrka na svijetu. Il signore Giacomo Agostini.

Naslovna fotografija: Wikipedia – By Anefo

Objava Giacomo Agostini – život iza rekorda pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Royal Enfield Classic 350 bio je najprodavaniji model ove tvrtke dugi niz godina. Tijekom vremena, motocikl je doživio mnoge promjene, uključujući motor, iako je i dalje motocikl od 350 ccm. Najveći novitet koji je motocikl dobio bilo je uvođenje motora J-serije, veliki korak dalje od starije UCE jedinice koja se aktivira potisnom šipkom.

Novi Classic 350 dobio je LED osvjetljenje za prednja svjetla, pozicijska svjetla, stražnje svjetlo i pokazivače smjera. LED prednje svjetlo isto je kao na Super Meteoru 650 i Shotgunu 650. Novi Classic 350 također dobiva podesive poluge kočnice i kvačila, USB-C priključak za punjenje i indikator položaja mjenjača. Međutim, većina ovih značajki dostupna je samo u varijantama s višim specifikacijama.

Vozači će dobiti i opciju 7 novih boja u pet varijanti – Heritage, Heritage Premium, Signals, Dark i Emerald. Heritage varijanta će imati dvije – Madras Red i Jodhpur Blue. Heritage Premium bit će dostupan u opciji Medallion Bronze, dok će varijanta Signals biti dostupna u Commando Sand. Dark varijanta dolazi u Gun Gray (dvotonska shema sive i crne s bakrenim osvjetljenjem) i Stealth Black (black on black).  

Izuzmemo li kozmetičke nadogradnje i dodane značajke, novi Classic 350 mehanički ostaje nepromijenjen. I dalje koristi 349cc, jednocilindrični motor J-serije koji daje 20,2 KS pri 6100 o/min i najveći okretni moment od 27Nm pri 4000 o/min. Motor hlađen zrakom/uljem povezan je s mjenjačem s pet stupnjeva prijenosa. Motor nudi gomilu okretnog momenta u niskom i srednjem rasponu i poznat je po svojoj upravljivosti i prirodi vožnje bez napora.

Novi Royal Enfield Classic 350 će ubrzo biti dostupan u Novema Nova prodajnom salonu i kod ovlaštenih partnera.

Objava Royal Enfield prezentirao novi Classic 350 pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Royal Enfield, globalni lider u segmentu motocikala srednje veličine (250-750cc), najavljuje pokretanje prvog potrošačkog programa svoje vrste, ‘Borderless Warranty Program’, koji nudi vozačima neviđenu slobodu vožnje i osvajanje novih horizonata. Rušenjem prepreka i redefiniranjem avanture, Royal Enfield postaje prvi indijski proizvođač koji je uveo inicijativu globalnog jamstva, potičući vlasnike Royal Enfielda diljem svijeta da pojačaju brzinu, više voze i istražuju bez ograničenja.

Osmišljen kako bi nadahnuo bezbrižno putovanje i istraživanje, program jamstva bez granica iz Royal Enfielda omogućuje vozačima da iskoriste pogodnosti u mnogim zemljama, naglašavajući predanost Royal Enfielda zadovoljstvu vozača i dodatno pojačavanje ‘čistog motociklističkog’ etosa marke.

Uz Royal Enfield Borderless Warranty Program, vozači sada mogu krenuti na svoja putovanja s većim povjerenjem, znajući da su njihovi motocikli Royal Enfield podržani opsežnim jamstvenim programom koji nadilazi granice.

Ovaj program jamstva primjenjiv je na sve motocikle koji su trenutno pod jamstvom i za sve nove motocikle kupljene u ovlaštenim trgovinama Royal Enfielda diljem svijeta. Podržano je 3000+ ovlaštenih servisnih točaka Royal Enfielda u 2605 gradova u 70+ zemalja (uključujući Indiju), a Royal Enfield potiče vozače na istraživanje novih horizonata, otkrivanje različitih kultura i kovanje nezaboravne uspomene na svojim Royal Enfield motociklima, bez tereta brige o održavanju.

Komentirajući pokretanje programa ‘Borderless Warranty’, Yadvinder Singh Guleria, direktor komercijale Royal Enfielda, rekao je:

“U Royal Enfieldu, posvećeni smo poticanju živahne globalne zajednice vozača koji dijele našu strast za istraživanjem i avanturom. Predstavljanjem Royal Enfield Borderless Program jamstva, cilj nam je redefinirati korisničko iskustvo nudeći neviđene razine podrške i sigurnosti vozačima diljem svijeta.“

Program jamstva bez granica ponovno potvrđuje položaj Royal Enfielda kao pionirske sile u globalnoj industriji motocikala, postavljajući nove standarde brige i zadovoljstva kupaca. Ovom inicijativom Royal Enfield nastavlja nadahnjivati ​​vozače diljem svijeta da više voze, istražuju i prihvate duh avanture na svojim pouzdanim Royal Enfield motociklima.

Za više detalja posjetite www.royalenfield.com/borderless-warranty/

Objava ROYAL ENFIELD POKREĆE PROGRAM JAMSTVA BEZ GRANICA pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

GROBNIČKO POLJE – U blagdanskom ozračju prvog vikenda kolovoza i Dana domovinske zahvalnosti, na Automotodromu Grobnik okupit će se motociklisti iz 20-tak zemalja, sudionici više značajnih bodovnih sustava, a sve u okviru već dugovječnog i tradicijskog Alpe Adria sustava začetog 10. listopada 1992. godine upravo na Automotodromu Grobnik. Četvrta je ovo utrka, od šest ove godine zacrtanih u kalendaru sadašnjeg Alpe Adria International Motorcycle Championshipa, u okvirima FIM Europe, najpriznatijeg regionalnog motociklističkog okupljanja na europskom tlu.

Sezona je startala krajem svibnja na Slovakiaringu u Slovačkoj, nastavljena utrkama na Panoniaringu u Mađarskoj i Brnu u Češkoj. Poslije prvog ovogodišnjeg Grobnika slijedi sredinom rujna ponovo nastup u Slovačkoj, a završnica je na još jednoj utrci čiji je domaćin Hrvatska i Grobnik od 20. do 22. listopada.

“Vjerujemo da će ovo biti najbrojnija utrka ove sezone u sustavu Alpe Adria, 81. u nizu na našoj stazi. Prijave još uvijek zaključujemo, ali veliki su izgledi da ih bude i poneka više od 200. Uz već tradicionalno bodovanje AAC, tu su dvije klase FIM Europe Supersport 300 Cup i Superstock 1000 Cup, te odlučujuća utrka sezone  European Handy Bridgestone Cupa za osobe s hendikepom. U okviru utrka što se ovog vikenda voze na grobničkoj stazi boduje se i šest nacionalnih prvenstava Hrvatske, Češke, Slovačke, Srbije, Rumunjske i prvi puta Bosne i Hercegovine”, istakao je Robert Žiković, predsjednik Uprave Automotodroma Grobnik d.o.o., ali i predsjednik upravljačkog tijela Alpe Adria IMC.

Utrku na Grobniku organiziraju Motociklistički klub Kvarner i Automotodrom Grobnik d.o.o., dok je od ove godine i novi promotor Alpe Adria sustava talijanski Dart Race Experience. U bodovnom sustavu Alpe Adria su sudionici četiri klase SSP 300, 600 Superstock, 1000 Superstock i Superbike, a pored svega nabrojanog program će upotpuniti utrka klase 125 SP, BMW M Cupa, kao i bodovanje za Prvenstvo Balkana. Od petka do nedjelje odvijat će se 28 treninga i 18 bodovnih utrka.

Ovo je godina u kojoj se bilježi 45 godina od prve utrke na Automotodromu Grobnik. Bilo je to 17. rujna 1978. godine kada je vožena Grand prix utrka svjetskih asova na dva kotača.

Ljubitelji brzina očekuju nove rekorde, međutim onaj motociklistički apsolutni već je više od pet godina „vlasništvo“ Čeha Michala Praseka. Na motociklu BMW, u klasi STK 1000, Prasek je 28.srpnja 2018.godine vozio 1:26,643 minuta prosječnom brzinom 173,327 km/sat. Bilo je to u okviru 73. utrke AAC. Tek su poneki rekordi klasa kasnije popravljani, ali apsolutni se drži, usprkos činjenici da je u kvalifikacijskom treningu prije dvije godine Čeh Michal Filla, u klasi Superbike, odvezao 1,1 sekundu brže vrijeme.

Trodnevni program izuzetno je sadržajan. Petak je dan slobodnih treninga od 14 do 19 sati, dok u subotu  5. kolovoza prva skupina izlazi na stazu već od 8,30 sati, da bi od 13,15 sati krenula prva od devet bodovnih utrka prvog dana. Nedjeljni 15-minutni „warm up“ treninzi kreću od 8,30 sati, a novi „set“ utrka za bodove u brojnim konkurencijama od 11,10 sati. 

Autor: Miroslav Krpan

Objava Automotodrom Grobnik: Očekuje se više od 200 motociklista pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Vugrinec iza sebe ima debi u klasi Moto2 FIM JuniorGP prvenstva, a sa staze u portugalskom Estorilu ponio je pomiješane emocije. U prvoj utrci imao je tehničkih problema s motorom pa nakon toga doživio prilično težak pad, no uspio je odvoziti drugu utrku pa u njoj osvojiti 12. mjesto i svoje prve bodove u tom prestižnom natjecanju.

Drugi od ukupno sedam trkaćih vikenda održava se na stazi Ricardo Tormo u Valenciji, lokaciji koju svake godine posjećuje i elitno Svjetsko MotoGP prvenstvo. Martin svoju debitantsku sezonu u JuniorGP-u odrađuje na motoru Kalex momčadi Fifty Motorsport, a uoči nastupa u Valenciji kaže:

Vrijeme je za drugu rundu FIM JuniorGP Moto2 prvenstva u Valenciji. Volim ovu stazu i bio sam uspješan na njoj prošle godine. Osjećam se dobro i pozitivno te ću nastojati dati svoj maksimum kao i uvijek”, poručio je Vugrinec.

Posljedice pada u Estorilu još uvijek osjeća i lijekovi protiv bolova njegova su svakodnevica, no spreman je za dokazivanje na ovoj velikoj pozornici. U njegovoj klasi prijavljeno je 28 vozača iz doslovno svih krajeva svijeta, od Amerike do Australije, tako da će konkurencija ponovno biti izuzetno jaka. U prvenstvu vodi dvostruki pobjednik iz Estorila, Senna Agius iz Australije, a prate ga Talijani Niccolo Antonelli i Mattia Rato. Vugrinec drži 15. mjesto s četiri osvojena boda.

U subotu će se na stazi Ricardo Tormo voziti kvalifikacije, a nedjelja je dan za utrke.

Foto: Facebook/Martin Vugrinec

Objava Vugrinec traži nove JuniorGP bodove u Valenciji pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Piše: Miroslav Krpan

GROBNIČKO POLJE – Automotodrom Grobnik 17. rujna navršit će 44 godine postojanja. Tog je datuma, danas daleke 1978. godine, na novoizgrađenoj stazi, održana prva motociklistička utrka Grand prix motociklističkog Prvenstva svijeta. Bio je to trenutak i događaj s kojim se počela pisati jedna nova povijest oktanskog sporta na Kvarneru, kada je samo 15 mjeseci nakon spoznaje da legendarna staza Preluk odlazi u povijest, na „ledini“ Grobničkog polja izgrađena nova pista koju su pohodili svjetski motociklistički asovi. Idila svjetske motociklističke kreme na Grobniku je opstala 13 godina, onda su došle teške i neizvjesne godine opstojnosti samostalne Hrvatske i Domovinski rat, da bi u jesen 1992.godine, inicijativom  motociklističkih zanesenjaka tadašnjeg Auto moto kluba Kvarner, te podrškom talijanskih i slovenskih prijatelja, 10. i 11. listopada „Utrkom prijateljstva“ bio začet jedan novi sustav kasnije objedinjen pod Alpe Adria Cupom. Od tada do danas na pisti Automotodroma Grobnik održano je 79 utrka, da bi predstojeća, u vikendu pred nama, od 26. do 28. kolovoza, bila upisana kao jubilarna 80. utrka sadašnjeg Alpe Adria International Motorcycle Championshipa, u okvirima FIM Europe najpriznatijeg regionalnog motociklističkog okupljanja na europskom tlu. I sve to 30 godina poslije povijesne Utrke prijateljstva.

Motociklistički klub Kvarner i Automotodrom Grobnik d.o.o. domaćini su i organizatori pete utrke ovogodišnjeg bodovnog sustava AAIMC, u okviru kojeg će se provesti i nekoliko državnih prvenstava. Uz sve to manifestacija će objediniti i FIM Europe klasa SSP 300 Cup i STK 1000 Cup, FIM Europe Vintage Championship, BMW M Cup, te hrvatskog državnog prvenstva za sportske i povijesne motocikle. Očekuje se nastup oko 160 motociklista iz 18 zemalja.

Hrvatska, odnosno Automotodrom Grobnik, kao jedini sportski objekt ove vrste u nas, ove je godine u sustavu Alpe Adria domaćin dva puta. Kup je otpočeo u Češkoj na stazi Brno krajem travnja, nastavljen u Italiji (Cremona), potom krajem lipnja Grobnik, te početkom srpnja Slovačka. I poslije drugog grobničkog ogleda slijedi  prvog vikenda u listopadu završnica s još jednom utrkom u Brnu.

Već nekoliko godina ljubitelji brzina očekuju nove rekorde, međutim onaj motociklistički aapsolutni već je više od četiri godine „vlasništvo“ Čeha Michala Praseka. Na motociklu BMW, u klasi STK 1000, Prasek je 28.srpnja 2018.godine vozio 1:26,643 minuta prosječnom brzinom 173,327 km/sat. Bilo je to u okviru 73. utrke AAC. Tek su poneki rekordi klasa kasnije popravljani, ali apsolutni se drži, usprkos činjenici da je u kvalifikacijskom treningu prije godinu dana Čeh Michal Filla, u klasi Superbike, odvezao 1,1 sekundu brže vrijeme. Trodnevni program izuzetno je sadržajan, a prva skupina izlazi na stazu već od 8,30 sati svaki dan. U tri dana satnicom su predviđena 24 slobodna treninga, osam kvalifikacijskih i 18 bodovnih utrka. Subotnji set devet utrka kreće od 12,30 sati, a nedjeljni od 10,45 sati.

Objava Automotodrom Grobnik: Jubilarna 80. utrka Alpe Adria pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Mali Veliki Čovjek (Piccolo Grande Uomo), Leteći Mantovljanin (Mantovano Volante) i Đavolov sin (Figlio del Diavolo) nadimci su vozača znamenitog po pobjedama na rubu – u nemogućim, zastrašujućim utrkama s ozbiljnim nesrećama iz kojih bi se uvijek uspio izvući živ.

Život Tazija Nuvolarija isprekidan je nevjerojatnim pobjedama, ponekad na granici nemogućeg… Uspio je, među ostalim, voziti u utrci bez upravljača!

Bio je to vozač s takvom brzinom, kontrolom automobila i predanošću da bi lako mogao izazvati bilo kojeg šampiona kasnije Formule 1. „Najveći vozač prošlosti, sadašnjosti i budućnosti“ – rekao je o njemu Ferdinand Porsche.

NEMOGUĆA POBJEDA

Nürburgring, 23. srpnja 1935., 300 tisuća gledalaca – sve je spremno za još jedno prikazivanje njemačke nadmoći. Na drugoj Grande Épreuve te sezone nacisti su htjeli, godinu dana prije berlinske olimpijade, pokazati svijetu da mogu pobijediti uvijek i u svemu. Kružila je glasina da će se čak i Hitler osobno pojaviti. Nitko nimalo nije sumnjao u pobjedu Nijemca u njemačkom trkaćem automobilu. Organizacija je bila maksimalno pompozna, a Auto Union i Mercedes dobili su po 250 tisuća maraka dodatnog budžeta, ne bi li se osigurala dodatna doza superiornosti.

Nuvolari je nastupio s tri godine starom Alfom Romeo P3, funkcionalno zastarjelom i inferiornih performansi: redni 8-cilindrični motor s kompresorom, 3165 ccm i 265 KS s krajnjom brzinom 275 km/h nije se mogao mjeriti s njemačkih pet Mercedesa (4000 ccm i 375 KS) i četiri Auto Uniona (5000 ccm, također 375 KS).  

Alfe, Bugattiji, Maseratiji i ERA-e, mješovita bulumenta privatnih timova kao da je pozvana ‘reda radi’. Scuderia Ferrari nastupila je s tri Alfe Romeo P3, a Nuvolarijevom automobilu kapacitet motora povećan je na 3800 ccm.

Startni položaji bili su određeni ždrijebom, a Đavolji sin našao se u prvom redu između Stuckova Auto Uniona i Alfe Renata Balestrera.

Neposredno prije utrke padala je kiša, start će biti na mokroj stazi. 160 zavoja i 22 kruga po 22,8 km – ukupno 502 km dijelilo je Nijemce od, mislili su, velikog trijumfa i slavlja.

Hans Stuck u Auto Unionu upropastio je svoj start pa je iz drugog reda poveo Rudolf Caracciola, za njim Nuvolari (koji je također loše startao), Luigi Fagioli, Manfred von Brauchitsch i Raymond Mays.

U drugom je krugu Leteći Mantovljanin morao gledati kako pokraj njega prolaze Bernd Rosemeyer, Fagioli i Stuck, te je pao na peto mjesto, a zatim i na šesto. Međutim, nitko ga nije obavijestio da ima slabiji bolid koji nije konkurentan.

Počinje ubrzavati, a njegov način vožnje s proklizavanjem donosi mu prednost pogotovo na kiši, osobito na ovako velikoj stazi. To inače nitko nije pokušavao, jer se smatralo „ako kliziš, znači da nešto krivo radiš“. Međutim, on je znao da će tako biti najbrži. Premda, nije tu bilo mnogo klizanja, nježno, tek toliko da se svlada zavoj…

Rosemeyerov rani pitstop vratio je Nuvolarija na četvrto mjesto, a u devetom krugu potpuno se probudio – odradio je krug ispod 11 minuta i obišao dva Mercedesa – te zauzeo drugo mjesto. Kako to – pa ovo je staza gdje top-speed dolazi do izražaja? – A on nije ni blizu brzine njemačkih bolida! – pitali su se svi.  

I Antonio Brivio i Luis Chiron ispali su iz utrke već na početku, s pokvarenim diferencijalima, pa je Nuvolari ostao jedini preostali vozač Scuderije Ferrari.

U desetom se krugu senzacionalno pojavio u vodstvu jer je vodeći Caracciola zapao u probleme i ostvarivao sve slabija vremena.

Četiri vodeća automobila (Nuvolari, Caracciola, Rosemeyer i von Brauchitsch) ušla su u boks gotovo u isto vrijeme, u 11. krugu. Više nitko nije imao goriva, a i gume je trebalo promijeniti.

Neubauerovi i Porscheovi Nijemci odradili su boksove za 45-75 sekundi, kako tko, i svi ubrzo odjurili dalje…

„NE PRILAZITE NUVOLARIJU!“

U međuvremenu, kod Ferrarija su oštetili pumpu za gorivo i sad nemaju kako dotočiti benzin…! Nuvolari skače, viče i maše oko automobila, dok oni nešto improviziraju – gorivo se razlilo uokolo i na kraju im je trebalo 2’15“ da završe posao. Svi su, naravno, pomislili da je utrka riješena… ali ne i Nuvolari – razljutio se, izašao na šesto mjesto i započeo nemoguću vožnju za nemoguću pobjedu!

Činilo se da ga je fijasko u boksu još više nadahnuo – pretjecao je sad ovdje, sad ondje, jednog po jednog… vozeći kao opsjednut. Njemački vozači iz boksova su dobivali upozorenja „ne prilazi Nuvolariju!“  jer se očekivalo da će izletjeti. Povremena kiša malo mu je pomogla da se smanji razlika u konjskim snagama. Tako u 13. krugu vodstvo preuzima von Brauchitsch, a Tazio dolazi na drugo mjesto i počinje potjeru za njim. U 15. krugu zaostatak je bio 88 sekundi, zatim 77, 63, 47, 43… Von Brauchitsch započinje posljednji krug s naizgled neuhvatljivim vodstvom od 35 sekundi, ali je visokim tempom bio uništio gume. Kod boksova viče „Gume,gume…!“, ali naravno, tim mu pokazuje da nastavi. Jer, što bi uostalom i dobio da je ušao u boks u zadnjem krugu?

„Manfred von Brauchitsch vječiti je pehist, mahnit je i zaboravlja naučeno. Ne pazi ni na gume ni na motor.“ – govorio je o njemu Alfred Neubauer.

Staza je mokra, kiša lagano pada, a Mercedes naprijed izgleda nepobjedivo. Ipak, Đavolji je Sin sve bliže, prolaze Karussel, samo je 200 metara iza… Tada je guma na Mercedesu eksplodirala (ovjekovječeno samo na umjetničkoj slici, nema snimke)  – i Tazio je prošao naprijed!

Gledalište divlja, a zatim, kad crveni automobil – dvije minute prije svih pratećih – prvi uđe u startno-ciljnu ravninu – gledalištem se razlegne jedan golem uzdah. Veliko razočaranje i šok, manje za publiku, a više za nacističku hijerarhiju (bez Hitlera, ipak). Iznenađena njemačka gomila mogla je samo gledati kako talijanska kombinacija prva prolazi pokraj karirane zastave – neki su čak pomislili da je u pitanju greška organizatora i gledali unatrag duž staze za Mercedesima. (Von Brauchitsch je parkirao daleko, na kraju boksova, ne bi li sakrio svoje suze.)

Publika koja je očekivala njemačku pobjedu na VN Njemačke, nakon prvobitne ošamućenosti i male stanke, zapljeskala je Nuvolariju – dok su predstavnici Trećeg Reicha bili manje zadovoljni –  dužnosnici na cilju su već počeli dizati nacističku zastavu i pripremati proslavu. Usto, organizatori su imali snimku samo njemačke himne, ništa drugo nisu očekivali. Međutim, Tazio je uvijek u prtljagi imao singlicu s talijanskom himnom pa je skandal izbjegnut. Nema ni bogzna što kadrova ili fotografija pobjednika – koji je imao prosječnu brzinu veću od 120 km/h – jer snimatelji su snimali samo njemačke bolide i vozače. Kod dodjele priznanja Mantovano Volante ruku je na nacistički pozdrav digao vrlo ležerno; izgledalo je to više kao mahanje, s malo razdvojenim prstima i savijenim laktom. Da oko njega nisu nagurani kurtoazni nacisti, ništa ne bi ni asociralo na ‘Sieg Heil’.

Njemački GP 1935. naziva se najvećom Nuvolarijevom utrkom jer je sa svojom starom Alfom pobijedio devet njemačkih-ispod-čekića automobila. Mnogi se slažu da je to jedna od najvećih pobjeda u povijesti automotosporta, ali ni Alfa Romeo ni Scuderia Ferrari nisu mogli ponoviti takve uspjehe. Nisu, naime, sve do 1939. uspjeli razviti konkurentan automobil.

I OTAC I STRIC…

Tazio Giorgio Nuvolari rođen je na imanju Castel d’Ario pokraj Mantove 16. studenog 1892. Četvrti sin Artura Nuvolarija (1863-1938, dobrostojeći poljoprivrednik) i Elise Zorzi (1864-1943) bio je vrlo živahan i aktivan dječak.

Najavljivao je da će biti inženjer; jednom je od posteljine napravio padobran i skočio s krova kuće te iskusio prvi u nizu oporavaka od lomova i ozljeda. Nešto poslije preživljenog skoka, zainteresirao se za automobile, a sa šesnaest godina zaposlio se kao mehaničar.

Njegov je otac bio prilično dobar biciklist, dok je stric Giuseppe Nuvolari bio i prvak. Nekoliko je puta osvajao Talijansko državno prvenstvo, a pobijedio je i na međunarodnoj biciklističkoj utrci u Nici 1893. Poslije je prešao na motocikle i postao višestruki pobjednik talijanskog Prvenstva. Oduvijek je Tazio osjećao veliko divljenje prema svom stricu, pokušavajući ga slijediti. Više ga nije zanimalo studiranje –  sport mu je bio zanimljiviji.

Kao i stric Giuseppe, njegov je otac također vozio motocikle, dočim se Tazio u mladosti  bavio jahanjem. 1904. prvi put je vidio automobilsku utrku, na stazi Brescia. Bio je impresioniran brzinom i tadašnjim asovima: Vincenzom Lancijom, Feliceom Nazzarom, Alessandrom Cagnom, Victorom Hémeryjem i Leonom Durayem.

Te i sljedeće godine odigrale su se dvije vrlo važne epizode koju su ostavile trajan trag u njegovom životu: Prvo, stric Giuseppe naučio ga je voziti motocikl.  Drugo, jedne je noći Tazio ukrao očev automobil i odvezao se po mjesečini. Poslije je rekao: „Imao sam oko 13 godina. Koliko sam brzo vozio? Oko 30 km/h, ne više … „.

Kao 20-godišnjak uspio je (s)kupiti dijelove razmontiranog aviona koje je dovezao kući i prionuo sastavljati. Srušio se već u prvom pokušaju leta, a priča kaže da je upotrijebio neku vrstu sustava remenica za podizanje stroja na krov roditeljske kuće. Dok je njegov otac gledao, potpuno neometan, Tazio je zatražio da se presiječe uže … i sletio u podnožje zgrade, na plast sijena. Proliveno gorivo se zapalilo, a stog sijena izgorio.

Njegova velika strast prema motorima i automobilima te natjecateljski duh sve su brže rasli. Nađene su fotografije na kojima Tazio stoji na motociklu i juri po prašnjavoj cesti – ili kad nosi kapu i naočale za upravljačem SCAT–a, automobila koji, koliko se zna, nikada nije vozio na utrkama.

U 24. godini izborio je licencu za utrku motocikala – međutim, nekoliko mjeseci poslije u Italiju je stigao Prvi svjetski rat. Nuvolari se pridružio vojsci i ondje služio kao vozač hitne pomoći, kamiona i oficirskih automobila. Išlo je kako-tako sve dok vozilo puno ranjenih vojnika nije ‘parkirao’ u grabu pokraj ceste. Otpušten je iz motorizirane jedinice uz napomenu nadređenog oficira: „Zaboravi vožnju. Ti si previše opasan i nisi za ovaj posao“.

U studenom 1917. oženio se Carolinom Perinom (1894.-1981.), a u rujnu 1918. rodilo im se prvo dijete, sin Giorgio.

Prvi put je sudjelovao u motociklističkoj utrci 20. lipnja 1920. na Circuito Internazionale Motoristico u Cremoni. Na natjecanje se prijavio pod svojim drugim imenom – Giorgio – vozeći Della Ferrari, ali poput mnogih početnika, nije uspio završiti utrku.

MOTOCIKLISTIČKI ŠAMPION

Sljedeće je godine prvi put sjeo u trkaći automobil (Ansaldo Tipo-4) – i odmah pobijedio! Bila je to utrka izdržljivosti Coppa Verona, koja je više sličila na test proizvođača, a ne na službenu utrku. Ali, to su dvadesete godine…  

1922. Tazio se preselio iz Castel d’Arija u Mantovu – natječući se i dalje u motociklističkim i automobilskim utrkama. Ali, njegova je automobilska karijera ozbiljno počela tek 1927. kad je osvojio VN Rima za volanom svog privatnog Bugattija Tipo-35.

Nastavio je s motociklističkim utrkama tijekom 1920-tih, prvo kao amater, a kasnije i kao uspješan vozač. Do sredine desetljeća osvojio je talijansko prvenstvo u klasama motocikla od 350 i 500 ccm te pobjede u sportskim automobilima od 1500 i 2000 ccm.

Dakle, motociklima se utrkivao 1921-29., a 1924. i 1926. godine postao i prvak Italije. 1925-28. četiri je puta osvojio prestižnu Veliku nagradu nacija (Nations Grand Prix) – sve to na motociklu Bianchi 350.

Bila je 1923. godina kad je tridesetjednogodišnji Nuvolari pretvorio utrke – svoju najveću strast – u vlastiti posao. Na motociklima je zabilježio mnogo pobjeda, uz nešto manje sreće s automobilima. Utrkivao se na talijanskom Diattu, a nešto bolje se nosio s malim automobilom Chiribiri tipo Monza.

1925. pokazala se kao prekretnica za Nuvolarija i njegovu trkaću karijeru, nakon što je postao evropski motociklistički prvak do 350 ccm. Privukao je pažnju Enza Ferrarija, zato što je uspijevao držati korak s njegovom Alfom, iako je vozio na staroj, znatno slabijoj. Ferrari ga je primijetio ponajprije zbog kontroliranog proklizavanja na zavojima.

Bio je visok samo 160 cm i vrlo je rano je otkrio da nema tjelesne snage za  dovoljno efikasno upravljanje – umjesto toga, razvio je tehniku kojom je puštao automobil proklizavati sa sva četiri kotača, a zatim kontrolirao proklizavanje s pomoću gasa.

I inače je bio poznat po svom užurbanom stilu vožnje i ponašanja. Glava mu je uvijek bila vrlo blizu upravljača, ruke su mu neprestano radile, a laktovi su mu se dizali gore-dolje poput klipova. Kad je bio nadahnut, nije mogao mirno sjediti, već se činilo da skače u sjedalu.

NESLAVAN PRVI POKUŠAJ

Pozvan je na probnu vožnju 1. rujna 1925. u Monzu. Za test je dobio trijumfalni i dominantni GP-automobil tih dana – Alfu Romeo P2. Dobro se snašao, vozio sve brže i brže – brže od tadašnjih asova Giuseppea Camparija i Attilija Marinonija – vrlo blizu najboljeg kruga godine, koji je bio postavio nesretno stradali Antonio Ascari. No, u šestom krugu njegova je probna vožnja završila spektakularnim izlijetanjem sa staze. Zbog istrošenih guma i zaglavljenog mjenjača poletio je preko bodljikave žice u polje i zabio se u stablo.

Razderao je leđa i slomio nekoliko kostiju pa, nakon razgovora, ipak nije izabran u Alfin tim. U bolnici je trebao ostati cijeli mjesec, ali izašao je već nakon šest dana – da bi mogao nastupiti na motociklističkoj utrci u Monzi – samo dva tjedna  poslije. (Nuvolari je mogao zauzeti mjesto Ascarija, koji je poginuo na francuskom GP-u u Monthléryju, mjesec dana prije toga. No, Vittorio Jano, direktor Alfa Romea, nije ga htio uzeti u obzir sve do 1929-te.)

Dok je još bio u bolnici, liječniku je s pomoću skica pokazao točan položaj koji njegovo tijelo mora zauzeti na trkaćem motociklu. “Učinite mi uslugu da skinem sve ove zavoje, a zatim da ih ponovo postavim, ali na zadani položaj.” – rekao je liječniku.

MUMIJA NA MOTOCIKLU

I zaista, sa svježim ranama i zavojima, zamotan poput mumije, s jastukom pričvršćenim na trbuh, utovaren je u automobil i odvezen u Monzu. Nije se mogao pomaknuti ni korak, a kamoli se sagnuti – nije se čak mogao ni sam popeti na motocikl u takvom stanju.

Mehaničari su ga postavili na motocikl i – sa širokim osmijehom na licu Tazio je krenuo… Mogao je sjediti na motociklu, ali kako je padala kiša, bilo je i prekida, kad su ga mehaničari povremeno morali pridržavati da se ne prevrne.

Kako je imao potpisan ugovor s motociklima Bianchi i nije ih htio razočarati, najjednostavnije mu je bilo pobijediti u toj mučnoj utrci – ukupno 320 km s prosječnom brzinom od 80 km/h!

1926. imao je još tri nesreće, sve na svom Bianchiju 350. Na stazi Solitude kod Stuttgarta zbog magle je sletio sa staze i teško se ozlijedio. Život mu je bio u pitanju, ali ipak, samo nekoliko dana poslije već je bio na nogama – njegova upornost bila je izuzetna. Kako se osjećao bolje, krenuo je vlakom prema Italiji. Na graničnom prijelazu sreo je jednog od članova Bianchijevog tima koji je pošao prema Stuttgartu vidjeti što se dogodilo. Talijanski konzul je, naime, poslao u Rim vrlo zabrinut brzojav – jer neke su njemačke večernje novine izvijestile o Taziovoj pogibiji.

Ozlijedio se još jednom na motociklu, ljeti 1929. S dva slomljena rebra nastupio je u Alfi je na Coppa Ciano  – i završio je na drugom mjestu, s grudima imobiliziranim (opet) u gipsanom stezniku.

SCUDERIA NUVOLARI

1926. Tazio se natjecao na legendarnom Bianchiju Freccia Celeste od 350 ccm i bar jednom pobijedio na svim velikim natjecanjima. Bio je vrlo popularan – zvali su ga ‘Campionissimo na dva kotača’, međutim on je i dalje težio k automobilima. 1927., za volanom Bianchija tipo 20, sudjelovao je u prvoj Mille Miglia, osvojivši ukupno deseto mjesto. Najbolje rezultate postizao je s vlastitim, privatnim Bugattijem 35, s kojim je ostvario i dvije uvjerljive pobjede: VN Rima i Circuito del Garda.

1927-28. Tazio je učinio izbor: kako bi intenzivirao vlastitu aktivnost kao vozač automobila, osnovao je vlastiti trkaći tim u Mantovi – kupio je četiri GP Bugattija, a zatim dva preprodao Achilleu Varziju (Taziovom velikom rivalu i jednom od najboljih prijatelja) i Cesareu Pastoreu.

Debi Scuderije Nuvolari, 11. ožujka 1928., na samom početku sezone, bio je trijumf. Devet dana nakon rođenja drugog sina, Alberta, Tazio je osvojio GP Tripolija, postigavši svoju prvu veliku međunarodnu pobjedu.

Dva tjedna poslije osvojio je i Circuito del Pozzo u Veroni, pobijedivši prekaljenog veterana Pietra Bordina (koji će već sljedećeg mjeseca poginuti u nesreći, u toku treninga na Circuito di Alessandria). Nuvolari je i ondje nastupio, a pobjedu posvetio stradalom Bordinu.

Nadmašio je bio i već poznatog Achilea Varzija, bogataškog sina, iako si je ovaj mogao priuštiti bolju infrastrukturu. Bugattiji se nisu mogli mjeriti s Alfa Romeom P2, ali je ipak Nuvolari uspio dvaput pobijediti 1927. i četiri puta 1928. Uslijedile su mnoge manje pobjede sve dok na VN Italije 1928. nije nastupio na  svom prvom Grande Épreuve-u, završivši na trećem mjestu – to je bila tragična utrka u kojoj je poginuo  Emilio Materassi, a smrtno stradalo više od 20 gledatelja.

PRELAZAK U ALFA ROMEO

Jedna od najtežih godina u Nuvolarijevom životu i karijeri bila je 1929. Sam je upravljao svojim natjecateljskim aktivnostima, a to je bilo jako skupo. Ugovor koji je imao s Varzijem raskinut je ubrzo nakon toga; nesuglasice su bile prevelike. Pokušao je dati sve od sebe, izmjenjujući utrke automobila i motocikala, bio trgovac automobilima za Bianchi, SCAT, Alfa Romeo i Lanciju. Često se utrkivao s različitim automobilima (Bugatti, OM, Alfa Romeo, Talbot…), ali na taj način je imao malo uspjeha. 1929. može smatrati godinom za zaborav.

Prekretnica karijere zbila se 1930. Poslije onog neuspjeha 1925. u Monzi, Alfa Romeo više nije uzimala Tazija u obzir, ali kad su se vratili u utrke Vittorio Jano nije zaboravio na njega. Mali Veliki Čovjek potpisao je ugovor i ubrzo je pozvan na testiranje. Službeni debi nije mogao biti uzbudljiviji: osvojio je 4. Mille Miglia u rekordnom vremenu s prosječnom brzinom 108,5 km/h.

Te se godine povukao iz moto utrka, sporta u kojem je dugo briljirao, s četiri posljednja pothvata: među njima Lario Trophy, gdje je bio prvi ukupno, prvi u klasi i vozio najbrži krug. Njegov Bianchi 350 prešao je ciljnu crtu prije svih motocikala od 500 ccm!

ŠUNKA IZ IZLOGA

Prvi službeni automobilistički nastup imao je  na brdskoj utrci Trst-Opicina u lipnju 1930. te donio novoosnovanoj Scuderiji Ferrari prvu pobjedu uopće. Sa suvozačem Francescom Severijem 7,4-kilometarsku stazu svladao je prosječnom brzinom 95,1 km/h.

Te je godine pobijedio i u Brnu, Firenci, na Mille Migliji te Tourist Trophyju. Legenda kaže da je na tom Tourist Trophyju jedan od vozača izgubio kontrolu i automobilom uletio u izlog mesnice. Kad je to primijetio, Nuvolari se nakratko zaustavio i uzeo šunku iz razbijenog izloga. Za takvu marendu zaista treba imati petlje, ali i samopouzdanja – sve do neupitne pobjede.

Četiri mjeseca prije pobijedio je na utrci Mille Miglia, uz jedan legendarni (opet!) štiklec. Prije cilja u Bresciji, jutro se već bližilo, Varzi je vodio. Nuvolari ga je uporno pratio desecima kilometara, pri brzinama do 150 km/h – s isključenim svjetlima, da bi bio nevidljiv u Varzijevim retrovizorima. Neposredno prije nego što će preteći zatečenog Varzija, uključio je svjetla i jednostavno prošao, u pobjedu. Kontroverzan je to događaj jer priča drži vodu samo dok se ne uzme u obzir da se startalo pojedinačno i da je Tazio imao prednost i bez pretjecanja. Drugo, njegov suvozač Giovanni Battista Guidotti držao se ravnodušno prema toj ‘legendi’. U intervjuima je naglašavao da se pretjecanje dogodilo već pri danjem svjetlu te da je on sam bio pogasio svjetla.

Nuvolari je prvi vozač koji je prešao dugu i iznimno tešku rutu (1654 km od  Brescije do Rima i natrag) prosječnom brzinom od preko 100 km/h – i ta ga je činjenica učinila iznimno popularnim.

OD SADA SAMO AUTOMOBILI!

1930. je bila i posljednja Nuvolarijeva sezona motocikala – od sada će se koncentrirati isključivo na automobilske utrke, djelomično i zbog novih propisa koji zahtijevaju da prvenstvene GP utrke moraju trajati najmanje deset sati.

1931. bila je jedna od najaktivnijih godina za Nuvolarija. Osvojio je tri velike pobjede (Grande Épreuve) od dvadesetak utrka te sezone: Targa Florio, Veliku nagradu Italije i Coppa Ciano.

Na GP Italije u svibnju Nuvolari je zabilježen i među odustalima i među pobjednicima. Naime, dijelio je Alfu s Baconinom Borzacchinijem (utrka od 155 krugova, 1550 km) i, počevši kao deveti na gridu, odustao je zbog mehaničkih kvarova u 33. krugu. Ali, to nije bilo konačno odustajanje. Zamijenio se u kokpitu s Giuseppeom Camparijem i kao par su odnijeli pobjedu u utrci, iako na taj način Nuvolari nije osvojio bodove…

Sljedeća anegdota zabilježena je na utrci Targa Florio 1932… Za navigatora/mehaničara Đavolov je Sin zahtijevao čovjeka koji je lakši od njega(!) i zbog toga morao prihvatiti neiskusnog mladića. Dotični je momak poslije svjedočio: “Prije starta, Nuvolari mi je rekao da se bacim na pod automobila svaki put kad on zaurla – što je bio signal da je prebrzo ušao u zavoj i da moramo spustiti težište automobila. Cijelu sam utrku proveo na podu. Počeo je vikati u prvom zavoju i nije prestao do posljednjeg.“

1932. godine  Alfa Romeo proizvela je svoj vjerojatno najbolji automobil epohe: P3 ili B-tip, pravi klasik koji je pri prvom pojavljivanju otkrio nove mogućnosti automotosporta i ostao konkurentan tijekom podužeg razdoblja. Bio je to prvi punokrvni monoposto u Europi, gdje je vozač sjedio mnogo niže nego dotad. Njegova početna zapremina bila je 2650 ccm, ali je 1935. dobio motor od 3800 ccm – koji je testirao izdržljivost šasije do krajnjih granica (prvi pravi, za utrke građeni bolid, nastao u suradnji Nuvolarija, Janna i Ferrarija).

Nuvolarijeva je zvijezda jako zasjala – od šesnaest utrka, osvojio ih je sedam: GP Monaka, Francuske i Italije, Targa Florio, Circuito di Avellino, Coppa Ciano i Coppa Acerbo. Osvojio je i devet najbržih krugova, a jedina utrka koju nije uspio završiti bila je Mille Miglia.

PRVAK EUROPE

Trijumfalnu godinu upotpunila su dva naslova velikog prestiža: Talijansko vozačko prvenstvo i Europsko automobilističko prvenstvo – osvojeno na temelju dvije prvenstvene pobjede na GP-ima u Italiji i Francuskoj te drugog mjesta u Njemačkoj. (Pobijedio njegov epski suparnik Rudof Caracciola na Alfa Romeu.)

Ime mu se često viđalo na naslovnicama. Nekoliko mjeseci kasnije, neposredno nakon pobjede na Coppa Acerbu u srpnju, Mussolini ga je primio u Rimu i pozirao fotografima u kokpitu Alfa Romea P3.

1933. se definitivno pridružio Scuderiji Ferrari, nakon što je Alfa Romeo službeno prestala sudjelovati u utrkama i većinu svojih trkaćih nastojanja prepustila upravo Ferrariju. (Ondje je i ostao do 1937. – osim kratkog boravka u Maseratiju 1933-34. nakon što se bio posvadio s Il Commendatoreom.)

Unatoč Velikoj depresiji, s trkaćeg je aspekta ovo zasigurno bila pozitivna sezona, ipak obilježena mnogim nesuglasicama i napetošću.

Trebala je to postati najveća godina za Nuvolarija – nastavak sezone započeo je pobjedom na VN Tunisa i Mille Migliji. Krajem travnja u Monte Carlu izgubio je od svog starog suparnika Varzija, nakon jednog od najvećih dvoboja ikad viđenih. Duel je završio kad je Nuvolarijev motor eksplodirao u posljednjem krugu! Figlio del Diavolo, kojega su po stazi proganjali vatrogasci, pokušao je dogurati zapaljeni automobil do cilja – da bi se iscrpljen srušio 200 metara od ciljne crte i konačno bio diskvalificiran.

Spominjalo se i to da je Nuvolari bio umiješan u skandal oko namještanja utrka na GP Tripolija u svibnju 1933. – zajedno s Varzijem i Borzacchinijem, koji su se navodno urotili da namjeste utrku kako bi zaradili na libijskoj državnoj lutriji. Izvučeno je trideset ulaznica prije utrke – po jedna za svakog vozača – a nositelj karte koja odgovara pobjedničkom vozaču osvojio bi sedam i pol milijuna lira, dvostruko više od iznosa koji se dodjeljuje pobjedniku utrke. Međutim, vjeruje se da je ova priča fikcija koju je stvorio Alfred Neubauer, tadašnji šef tima Mercedes-Benza, poznati pripovjedač i zabavljač sa sklonošću intrigama.

U rujnu 1933. je stazi The Ards Circuit u Sjevernoj Irskoj potpuno dominirao na Tourist Trophyju, u kompresorskom MG K3 Magnette. Poslije su ga pitali sviđaju li mu se kočnice MG-a – odgovorio je da zapravo ne može reći, jer ih nije baš mnogo koristio.

ŽVAKAĆE GUME  & ODLAZAK IZ SCUDERIJE

Uslijedile su pobjede u Aleksandriji, Eifelrennen i GP Nimesa te  24 sata Le Mana u lipnju, sa suvozačem Raymondom Sommerom. Sommer je želio voziti većinu utrke jer je bio bolje upoznat sa stazom, a smatrao je i da će Mantovano Volante vjerojatno razbiti automobil. Nuvolari je uzvratio da je on vodeći vozač GP-a, a staza Le Mans je ima jednostavan raspored koji ga neće opterećivati, nakon čega  je Sommer popustio.

Uspostavili su vodstvo nakon dva kruga, ali spremnik za gorivo se oštetio, prisiljavajući ih da se zaustave u boksu, gdje su ga pokrpali žvakaćim gumama. Da, kaugumama! Bilo je potrebno nekoliko zaustavljanja kako bi se neprestano zamjenjivao improvizirani popravak, jer je više puta otpao. Nuvolari je vozio nadahnuto, oborivši rekord kruga devet puta i pobijedivši za otprilike 400 m pred drugoplasiranim – nakon dvadeset četiri sata utrkivanja…

Ipak, tada je odlučio rastati se od Scuderije Ferrari; do tog poteza dovelo ga je uvjerenje da bi samostalno mogao dobiti bolje automobile i zaraditi mnogo više.

Početkom srpnja na VN Belgije pojavio se s Maseratijem 8CM koji je pripremio njegov osobni mehaničar Decimo Compagnoni. Tu su bili svi osvajači najvećih utrka od početka sezone: Achille Varzi je za Bugatti osvojio VN Tunisa, Nuvolari vozeći Alfu VN Monaka, a Luigi Fagioli (Maserati) VN Rima. Nastupili su i velikani kao što su William Grover-Williams, Louis Chiron, Giuseppe Campari i Jean-Pierre Wimille.

Iako je ždrijebom izvukao tek peti startni red, na kraju prvog kruga Tazio Nuvolari već je poveo s čak 43 sekunde boljim vremenom od Borzacchinija i Chirona, a nakon rekordnog drugog kruga, prednost je narasla na čak tri minute. Do kraja utrke, majstor iz Mantove mirno je kontrolirao situaciju te obranio pobjedu iz prethodne godine. U utrci dugoj gotovo 600 km došao je prvi na cilj – gotovo četiri minute prije Varzija koji je startao iz trećeg reda.

Osim toga pobijedio je na Coppa Ciano i na GP Nice –  završivši sezonu na španjolskom GP-u na stazi Circuito Lasarte, gdje je doživio tešku nesreću.

Godine 1933. Europsko automobilističko prvenstvo nije održano, što je Nuvolariju onemogućilo da potvrdi lanjski naslov – koji bi, prema bodovima, uvjerljivo odnio. 41-godišnji Nuvolari bio je u najboljem izdanju, ali predstojala su tmurnija vremena…

VELIKI „RESTART“

Notorna je već i mnogo puta ponavljana storija o ‘nultoj godini’ utrkivanja s okončanjem Velike depresije. Poslije dvije vrlo mršave sezone, 1934. sve se preokrenulo, ponajprije dolaskom Nijemaca. Njihovi superirorni Mercedesi i Auto Unioni zasjenili su svu konkurenciju, a Mantovano volante se u tim uvjetima  nastavio utrkivati gotovo cijelu sezonu, unatoč tomu što mu je jedna noga bila gotovo potpuno imobilizirana zbog pretrpljene nesreće. No, iako je morao propustiti mnoge utrke te sezone –  zabilježio je neke sasvim dobre rezultate.

Ni 1934. Evropsko automobilističko prvenstvo nije se održalo, a Tazio je trijumfirao na Velikim nagradama Modene i  Napulja (obje utrke neprvenstvene; na njima Nijemci nisu ni nastupili).

U travnju, u Aleksandriji na stazi nazvanoj po poginulom Pietru Bordinu, nakon što ga mu se ispriječio Alfa Romeo Carla Trossija, izgubio je kontrolu nad svojim Maseratijem i odletio u drvo, slomivši nogu. Je li ga to zaustavilo? Naravno da ne. Završio je ‘tek’ treći, iza dva Mercedesa.

Liječnici su, opet, preporučili dugo razdoblje oporavka, ali umjesto toga Nuvolari je dao modificirati svoj Maserati – da bi mogao koristiti sve tri papučice jednom nogom. Baš na vrijeme za sljedeću utrku – da zauzme peto mjesto na AVUS-u, iako je njegov Maserati u performansama bio ispod konkurenata.

Već u rujnu, uoči GP Španjolske, zadnjoj Grande Épreuve sezone testirao je Auto Union i činilo se jasnim da pokušava prijeći u njemački tim za 1935. Neki vozači Auto Uniona (najvjerojatnije ‘zvijezda’ Stuck) protivili su se dolasku Đavoljega sina. Pregovori  su prekinuti, a Nuvolari je shvatio da ga je Achille Varzi preduhitrio i već potpisao ugovor s momčadi iz Zwickaua (iako je Ferdinand Porsche više puta pokušao dovesti Nuvolarija).

Nakon toga nastupao je kao privatnik (na Maseratiju) sve dok se sam Mussolini nije umiješao u spor. S ponešto ‘uvjeravanja’ Ferrari je uzeo Đavoljeg Sina natrag u svoj tim, taman na vrijeme da 1935. ostvari Nemoguću pobjedu.

Nakon neuspješnog projekta ‘Bimotore’, Ferrari se posvetio doradama na Alfi P3. Ubrzo je Nuvolari ponovno počeo pobjeđivati: u prvoj utrci sezone ’35. u Pauu, te opet u Bergamu, Bielli i Torinu s moćnijom i izmijenjenom Alfom P3.

Zatim je došao VN Njemačke, 28. srpnja… i znamenita ‘Nemoguća pobjeda’.

*** KRAJ PRVOG DIJELA ***

Drugi dio priče o Nuvolariju pročitajte početkom sljedećeg tjedna na portalu GP1.hr

Naslovna fotografija: By Agence de presse Meurisse – Bibliothèque nationale de France, Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=16836404

Objava Tazio Nuvolari – Mali veliki čovjek (1. dio) pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Vozač odltimer moto utrka i višestruki prvak Hrvatske, Željko Tkalčević, preminuo je usred vožnje. Prema riječima očevidaca, motor je u jednom trenutku počeo vijugati te je motociklist pao s motora. Unatoč brzoj intervenciji Hitne pomoći i liječnice prisutne na motodromu, motociklist je umro na mjestu događaja.

“Smrt je nastupila prirodnim putem. Na mjestu događaja, to je potvrdila i mrtvozornica, te odobrila ukop”, rekao je za Hinu Goran Matijević, glasnogovornik Policijske uprave (PU) požeško-slavonske, dodavši da u cijelom događaju nema okolnosti koje bi iziskivale daljnje postupanje policije.

Željko Tkalčević godinama je bio redovni sudionik utrka oldtimera na hrvatskim pistama. Nekoliko je puta osvajao prestižnu križevačku utrku u svojoj klasi, a bio je i državni prvak. Samo dan prije tragičnog događaja, završio je utrku na trećem mjestu u svojoj klasi. Branio je boje Motocross kluba Jaska i Jaska Mladina Teama.

Od svog kolege i prijatelja emotivnim se porukama opraštaju sudionici Hrvatskog prvenstva u motociklizmu.

https://www.facebook.com/lorismajcan34/posts/629848787682010

https://www.facebook.com/karlo.borko.712/posts/3052229498221282

Naslovna fotografija: Izvor – Facebook

Objava Tragičan događaj na utrci u Požegi: Moto zajednica se oprašta od Željka Tkalčevića pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.