François Cevert

“Vozim Tyrrell 006, s trkaćim brojem 6, s brojem motora 066, na 6. listopad, to mora biti moj sretan dan!”

Albert François Cevert Goldenberg, sin Charlesa Goldenberga i Huguette Cevert, rođen je 25. veljače 1944. u Parizu. Rođen za vrijeme nacističke okupacije Pariza, Françoisu zbog progona Židova nije dano očevo prezime Goldenberg, već je prezime dobio po majci koje je zadržao i nakon završetka rata. Françoisovi roditelji bili su veliki ljubitelji sportskih automobila i brze vožnje, a tu su ljubav prenijeli i na svog sina. Njegovu strast prema brzini pojačali su i posjeti utrkama u kojima je nastupao muž njegove sestre Jacqueline, Jean-Pierre Beltoise.

Sa 16 godina počeo je s utrkivanjem, ali onim na dva kotača. Njegova majka kupila je Vespu koju nikad nije koristila, ali je zato malena Vespa poslužila Françoisu za utrkivanje s prijateljima po ulicama Pariza. Utrkivanje na motorima potrajalo je sve do odlaska na služenje vojnog roka, da bi se nakon povratka posvetio utrkama automobila. Françoisov odabir karijere nije naišao na odobravanje kod njegova oca koji je želio da njegov sin nastavi sa školovanjem za pijanista. Smatrao je da se od bavljenja profesionalnim automobilizmom ne može živjeti, i da je to sport za bogate. Takav stav ipak nije pokolebao Françoisa koji je 1966. postao polaznikom škole utrkivanja na stazi Le Mans Bugatti. Ubrzo se prebacio u školu “Winfield” u Magny-Coursu gdje je vidio veće mogućnosti za napredak u karijeri. Tamo je ušao u natjecanje “Volant Shell” čiji je pobjednik za nagradu dobio u potpunosti sponzoriranu sezonu u francuskoj Formuli 3 za upravljačem Alpine A310. Unatoč neiskustvu i jakoj konkurenciji, poput Patricka Depaillera, François pobjeđuje i širom si otvara vrata ulaska u profesionalni svijet utrkivanja.

Prva godina u Formuli 3 pokazala se teškom za Françoisa. Manjak iskustva u utrkivanju, te znanja kako pravilno složiti set-up bolida, uzrokovali su poteškoće, no njegov prirodni talent je ipak omogućio da u drugoj polovici sezone ostvari nekoliko solidnih rezultata.

1968. je ostao u Formuli 3, te je prikupio nešto sponzorskog novca za samostalne nastupe. Prvih nekoliko utrka odradio je u starijem modelu Alpine A280, a kasnije je kupio Tecno 68 s Fordovim motorom. To se pokazao kao odličan potez i već u drugom nastupu u tom bolidu, dolazi do pobjede. Do kraja sezone ostvario je još tri pobjede i tri druga mjesta što mu je u konačnici donijelo prvo mjesto u ukupnom poretku prvenstva francuske Formule 3. Od protivnika vrijedi izdvojiti Jean-Pierrea Jabouillea, Ronnieja Petersona, Jean-Pierrea Jaussauda.

1969. dobio je poziv momčadi Tecno za nastup u Formuli 2. Sezonu je završio na trećem mjestu, iza Johnnya Servoz-Gavina i Huberta Hahnea. Posebno vrijedi istaknuti njegovu pobjedu u Reimsu ispred tada već respektabilnih vozača poput Stewarta, Couragea i Rodrigueza. Razlike na cilju bile su minimalne, te je prvu sedmoricu dijelila samo jedna sekunda. Iste je godine debitirao u Grand Prix utrci, voženoj na slavnom Nordschleifeu. Utrka je bila dio prvenstva Formule 1, ali su nastupali i bolidi Formule 2 koji su služili za popunjavanje grida. U svojoj kategoriji Formule 2, kvalificirao se kao treći, dok je utrci odustao zbog kvara mjenjača.

1970. François je nastavio s nastupima u Formuli 2, ali se okušao i u utrkama sportskih automobila gdje je nastupao za Matru. U utrkama su mu suvozači bili prekaljeni vozači Jack Brabham i Dan Gurney. Vrijedi istaknuti da je zajedno s Brabhamom osvojio 1000 km Pariza koji se vozio na Montlhéryu. U lipnju 1970. Cevertu se neočekivano ponudila prilika iz snova. Svojim vožnjama u Formuli 2 privukao je pažnju Jackieja Stewarta čija je momčad Tyrrell, za koju je nastupao u F1, tražila drugog vozača nakon što se Johnny Servoz-Gavin odlučio povući nakon ozljede oka. Stewart je vlasniku momčadi Kenu Tyrrellu preporučio Ceverta što je on prihvatio. François je debitirao na VN Nizozemske za upravljačem Marcha 701, no utrku nije završio zbog kvara na motoru. Do kraja sezone odvozio je još osam utrka u kojima mu je najbolji plaman bilo šesto mjesto u Monzi.

1971. bila je Françoisova prva puna sezona u Formuli 1. Te je godine njegov momčadski kolega i mentor Stewart došao do svog drugog naslova prvaka. François je pod njegovom paskom nastavio s daljnjim napretkom i razvojem, što se moglo vidjeti u njegovim vožnjama i rezultatima. U posljednjoj utrci sezone, koja se vozila na Watkins Glenu, došao je do svoje jedine pobjede u Formuli 1. U ukupnom poretku završio je na odličnom trećem mjestu, a pobjedi je pridodao još tri postolja.

Treća godina u Formuli 1 bila je razočaravajuća za Françoisa. Sezonu su obilježili kvarovi i samo dva posjeta pobjedničkom postolju. No u utrkama sportskih automobila dolazio je do dobrih rezultata. S Howdenom Ganleyem završio je na drugom mjestu na 24 sata Le Mansa, a po prvi puta se okušao u Can-Am seriji gdje je vozio McLaren M8F. Postizao je vrlo dobre rezultate, te je došao do jedne pobjede na Donnybrookeu.

1973. François je sazrio kao vozač. Te je godine Stewart osvojio svoj treći naslov i odlučio se umiroviti na kraju sezone, no François nije znao za njegovu odluku. Kroz sezonu učenik je bio sve bliži i bliži svom učitelju, ponekad i brži, stoga je Stewart znao da će François biti idealan novi vođa Tyrrella.

Jackie Stewart: “U više od jedne pr ilike 1973. bio je brži od mene. Ne mislim da mi je mogao uzeti naslov, jer sam tada bio iznimno iskusan. No mislim da je 1974. mogao osvojiti naslova za Kena.”

I druge momčadi su primijetile Françoisovu brzinu, tako da je na stolu imao ponudu Ferrarija. Za koju bi se opciju odlučio, ostanak ili odlazak, nikad nećemo znati. Posljednja utrka sezone održavala se na stazi Watkins Glen na kojoj je dvije godine ranije stigao do svoje jedine pobjede. Zračio je optimizmom i vjerovao je da će osvojiti pole position i pobjedu. No sudbina nije htjela tako. U kvalifikacijama, u opasnim “Esses” zavojima, izgubio je kontrolu nad bolidom i silovito udario u zaštitnu ogradu. 6. listopada 1973., u dobi od 29 godina, François Cevert je izgubio život.

François je bio iznimno popularna figura u paddocku Formule 1. Stewart je za njega rekao da je bio osoba kojoj ste se htjeli približiti i bolje upoznati. Njegova karijera trkaćeg vozača trajala je relativno kratko, osam godina, od čega je četiri proveo u Formuli 1. Posjedovao je izniman prirodni talent koji je pažljivo i strpljivo, kroz godine predanog rada i neprestanog razvoja, pretvarao u kvalitetne izvedbe na stazi. Ne može se sa sigurnošću reći, ali ipak sve upućuje na to da je Formula 1 na Watkins Glenu izgubila budućeg prvaka i veliku osobu.

Clark6365