Ivan Blažičko: Uživajte, dok se još može

Australija – Jenson Button i McLaren – tu je sve u redu. Malezija – Fernando Alonso i Ferrari. Dobro, bilo je i kiše, a znate Fernanda u takvim uvjetima. I nije loš onaj mali Perez u Sauberu. Kina – Nico Rosberg i Mercedes. To, to smo čekali i znali smo da će kad, tad, pa makar i nakon 111 startova, ipak stići. Bahrein – Seb Vettel i Red Bull – dobro, trebalo je malo vremena da Newey posloži stvari i sad kreće svjetski prvak. Španjolska – Pastor Maldonado i Williams nakon tolikih godina. Od plaćenika do pobjednika. Ali te gume? To više nitko ne razumije. Tri stupnja niža ili viša temperatura i sve se mijenja. Monaco – Mark Webber i Red Bull. Super za Australca, ali sada se više ne vozi 100 posto. Nego koliko? 50, 60 posto? Ili ipak možda 100 posto od trenutno mogućeg? Kanada – Lewis Hamilton i McLaren. Je li trebalo proći punih šest utrka da jedan od trojice najboljih na gridu napokon stigne do pobjede? I što sad opet taj Grosjean i taj Checo Perez? Opet te gume? Zašto nisu Alonsa pozvali u boks? Hoćemo li u osmoj utrci dobiti i osmog pobjednika? Hoće li to biti strašno ili dobro?

Urotnici na okupu

Otkako su bolidi krenuli sa starta velike nagrade Australije, još tamo sredinom ožujka, ne prestaju umne rasprave o tome kakvu zapravo sezonu pratimo. Je li ovo nešto najbolje što se moglo dogoditi, ili je riječ o sumraku suvremene Formule 1? Za mene osobno nema baš nikakvih dvojbi – sezona je čudesna i daj bože da bude još najmanje pet pobjednika. Zašto? Kada ogolite sve ljušture mistifikacija kojima je obilato zamotana suvremena Formula 1, sve priče o tehnologijama, o aerodinamici, o difuzorima i ispusima, ostaje na stazi čovjek u bolidu koji se utrkuje protiv suparnika u istim, sličnim ili manje više različitim trkaćim automobilima. Kada sam to počinjao pratiti, čekajući izvještaj s Ušća u Sportskom pregledu, bilo mi je važno samo je li naš junak Jovica Paliković bio brži od omraženog generalskog sina Gorana Štroka i nekog Tanasija Kuvelje. Koliko je nabrijan Jovičin Reno Gordini u odnosu na Štrokov šminkerski BMW nije nas previše zanimalo.

Jovica Paliković

Kasnije sam pratio i obračune Pulića i Grande i siguran sam da 20 tisuća ljudi na stazi pored Kaštela nije zanimalo na kojim gumama voze gosparski i splitski ludonje, sve dok su se iz kruga u krug izmjenjivali u vodstvu. Formulu sam komentirao i u vrijeme apsolutne i potpune dominacije Michaela Schumachera i Ferrarija. Kladim se da su tisuće istih ovih koji sada nariču zbog muka sa gumama, tada govorili da je Formula grozna i dosadna. Isti oni koji su zdvajali da Schumi i Ferrari ubijaju sport i da sve manje gledatelja dolazi na utrke, danas, kada su tribine uglavnom krcate, gledanost raste u nebo, a zanimanje medija nikada nije bilo veće, optužuju da je sve to umjetno. U Šumijevo vrijeme, pokušavao sam vas, gledatelje, održati budnima ponavljanjem mantre da je ljepota Formule u potpunoj nepredvidivosti svakog sljedećeg trenutka. Iako taj trenutak nije došao pet godina.

“Zlatna” vremena

Danas, kada u utrci spomenem pet posto pripremljenog materijala i kada je svaki poziv reklama ravan profesionalnom samoubojstvu, jer se cijelo vrijeme na stazi nešto događa, mogu se samo nasmiješiti umnim raspravama. U Formuli, kao i u svim ostalim granama auto sporta, riječ je o utrkivanju. Tko će prije do cilja. S gumama, bez njih, sa fantastičnim aerodinamičkim rješenjima koje je pak toliko prezirao Enzo Ferrari, tvrdeći da su to samo igračke za inženjere koji ne znaju napraviti pošteni motor. Privlačnost auto sporta leži u utrkivanju, u pretjecanju, to je ono što privlači mase. Ne sjećam se da sam ikada doživio toliko upita, znanih i neznanih, o sezoni Formule 1. Čak i oni koji su javno prezirali sport, nisu ostali ravnodušni na seksipil trenutka u kojem je sve moguće, pa i pobjeda Williamsa ili Saubera. Kvalifikacije s 15 bolida u sekundi postaju triler. Utrke u kojima se do posljednjeg kruga ne zna hoće li vodeći izdržati pretvaraju se u sportsku dramu, a ljudi vole sportske drame. U sezoni 1982., kada je naslov osvojio Keke Rosberg sa samo jednom pobjedom, na najvišoj stepenici pobjedničkog postolja stajali su i Pironi, Watson, Prost, Lauda, Arnoux, Tambay, Alboreto, de Angelis, Patrese i Piquet. Njih ukupno 11. U Ferrariju, McLarenu, Williamsu, Lotusu, Renaultu, Tyrellu i dva različita Brabhama – ukupno 8 momčadi. Danas se o toj sezoni ispredaju bajke, a činjenica da su tada po osam pobjeda ostvarili i Goodyear i Michelin baš nikoga pretjerano ne zanima. Zato, uživajte u stvarnoj nepredvidivosti utrka, jer vrlo brzo će neki Newey ponovo vratiti stvari u normalu. Mnogo manje seksipilniju.