Retrovizor: Spektakl jednog starog, i jednog novog majstora

Ali time je ujedno dokazana i poanta koju Alonsovi navijači rado serviraju: možda je temperamentan, kompliciran i tvrdoglav, ali čini se da bi on i na crvenom dječjem triciklu s jednom polomljenom pedalom uspio doći na postolje, a u HRT-ovom bolidu bi već do sad osvojio bodove. Španjolac s razlogom dobiva od Ferrarija plaću koliku dobiva, iako će se mnogi složiti da mu ekipa nije dala bolid kakav netko njegovog ranga zaslužuje (i očekuje). 

Nema veze što je situacija s kišom i problemima konkurenata išla njemu na ruku ― kad su se okolnosti poklopile, upravo je on, a ne netko drugi, bio taj koji je maksimalno iskoristio situaciju, taktizirao i prvi prošao ispod kockaste zastave, sigurno priuštivši trenutak nirvane svim Tifosijima na kugli zemaljskoj. Prošle godine nije imao predobar bolid na raspolaganju, nema ni ove, ali u ovakvim kaotičnim situacijama gdje se tehničke performanse prebacuju u drugi plan, Alonso nas itekako dobro podsjeća zbog čega iza sebe ima dvije titule ― i što bi mu u budućnosti lako moglo donijeti još pokoju.

No kakve smo već pothvate od njega vidjeli kroz zadnjih desetak godina, gotovo da tako nešto od njega možemo i očekivati. Ono što je bilo daleko manje očekivano je, naravno, plasman čovjeka koji je utrku završio iza njega, ostvarivši najbolji rezultat karijere i najbolji plasman ekipe otkad se povukao BMW ― naravno, Sergio Pérez. Ako je još bilo nekoga tko sumnja u ono što mladi Meksikanac može, proteklog vikenda dobio je izravan argument.
Skeptična kakva ljudska narav jest, rapidno se proširila priča da je Sauber Pérezu zapravo zabranio napad na Alonsa zbog činjenice što ekipi Ferrari isporučuje motore, a financije su prenisko da bi si društvo iz Hinwila moglo dozvoliti zamjeranje Maranellu. Osobno ne vjerujem u tu teoriju zavjere, ali neću sad preduboko o toj već napola iscijeđenoj priči ― umjesto toga, koga zanima argumentacija, preporučio bih interesantan članak Willa Buxtona.

I za Pérezov rezultat mogu se naći neobične okolnosti koje su ga omogućile, ali opet se možemo pozvati na istu logiku kao i ranije: nije dovoljno da se okolnosti pojave, već ih treba uočiti i znati maksimalno iskoristiti. Da to zna i može, Meksikanac je sad jasno potvrdio, pritom sigurno skupio tisuće i tisuće simpatizera, i vjerojatno osigurao barem solidnu budućnost u Formuli 1.

Ono što je time postalo još izraženije (i što ipak ne držim teorijom zavjere) je napet odnos Pérez-Ferrari-Massa. Dok je “Checo”, inače član Ferrarijeve vozačke akademije na posudbi Sauberu, veselo skakao po postolju i špricao šampanjac po Fernandu Alonsu, Ferrarijev zid boksova teško je mogao zanemariti neugodnu činjenicu što im je drugi vozač prošao kroz cilj kao zadnji u istom krugu, s preko 97 sekundi zaostatka (!). Nije toliko drastično kao kad su u Ferrariju nekoliko utrka vozili Räikkönen i Badoer, ali nije ni daleko od toga. Što se to zbiva sa simpatičnim Brazilcem za kojeg znamo da itekako može biti brz? Ionako je bio pod ogromnim pritiskom rezultata, a nakon Pérezove avanture, još je pod većim. Hoće li Ferrari imati živaca držati ga u Maranellu do kraja sezone ne nađe li hitno formu? Ekipa tvrdi kako mu je kokpit siguran i da će marljivo raditi i pomagati Massi kako bi našli uzrok njegovim problematičnim vožnjama, ali već smo previše puta doživljavali “danas jedno, sutra drugo” u Formuli 1 da bismo tome mogli stopostotno vjerovati.

Udio u pobjedi Alonsa i drugom mjestu Péreza imali su, jasno, i konkurenti. Prije svega, faktor su bili McLarenovi boksovi koji su bili daleko od svoje uobičajene perfekcije. Problemi s montažom guma, točno u najgorim mogućim trenucima kad se izgubilo najviše pozicija, pa nesretan Buttonov sudar s Karthikeyanom, pa sitni propusti u taktici… McLaren nije imao svoj najbolji dan mada je samo dan ranije zauzeo prvi red kvalifikacija, iako je tih petnaest Hamiltonovih bodova za treće mjesto bilo dovoljno da Woking zadrži vodeće mjesto među konstruktorima, s obzirom da je Red Bull bio još osjetno lošiji.

I Vettel je, kao što znamo, imao bliski susret s Karthikeyanom. Vjerojatno je naviknut, uvijek kad pred sobom vidi HRT, očekivati da će se maknuti nakon što vidi neminovnu plavu zastavu. Kako god bilo, Vettelu je pukla guma i to je manje-više presudilo da u Maleziji ne osvoji bodove. Webber, ove godine očito bolje raspoložen nego 2011., drugi je put donio Red Bullu dvanaest bodova. Vettelu još ne mora zvoniti alarm, ali neće si htjeti dozvoliti ni da ga Webber previše zasjenjuje ― hoće li zbog tog pritiska voziti bolje ili lošije, tek treba vidjeti.

Mercedes je i dalje misteriozan. Još nismo vidjeli kakve je rezultate u stanju ostvariti kad se ne dogode nikakvi nepredviđeni sudari ni greške ni padovi na dno poretka. Ali četvrto mjesto za Schumachera na kvalifikacijama sugerira da bismo Kaisera mogli vidjeti na postolju razmjerno skoro…

Ugodno je iznenađenje Malezije bila i hrpa raznih napada i pretjecanja među ekipama srednjeg ešalona. Vergne, Ricciardo, Senna, Kobayashi, pa čak i Räikkönen ako Lotus možemo tamo ubrojiti, napravili su neka spektakularna pretjecanja, i to s obzirom na raspored staze, često atraktivno s vanjske strane zavoja. (Inače nam je tipičan sport kritiziranje djela Hermanna Tilkea, ali Sepang mu je ipak jedan od uspješnijih projekata.)
A kaosom koji smo imali oko kiše, pa crvene zastave, pa sušenja staze, pa prognoze o mogućoj novoj kiši lijepo se pokazalo da nije samo raspored staze ono važno, već i njen geografski smještaj negdje gdje je vjerojatnost kiše znatno viša od kontinentalnog prosjeka svakako možemo ubrojiti pod plus. Naravno, ovo je nešto po čemu je i Spa-Francorchamps donekle famozan.

I sad, slijede tri tjedna do GP Kine, i rezultati iz Australije i Malezije su srećom još uvijek dovoljno “razbacani” da je za Kinu teško dati uopće ikakvu najavu. Staza je sama po sebi dobra i na njoj zna inače biti pretjecanja, pa bismo mogli imati još jedan triler.