Retrovizor: Dossier ― Rubens Barrichello

Brazilac koji je u s nama toliko dugo da ga već svi smatraju “stalnim inventarom” Formule 1 ovih dana prolazi kroz nova račvanja, te je još uvijek neizvjesno gdje će i kako nastaviti svoju vozačku karijeru. Nema sumnje da i dalje ima mnogo toga za ponuditi mogućim novim poslodavcima, ali pitanje je ― koliko može tražiti zauzvrat.

Kroz svoju rekordno dugu osamnaestogodišnju karijeru u Formuli 1 Rubens Barrichello prošao je i kroz trijumfe i kroz razočaranja, i kroz vrhunske i kroz slabe ekipe, vozio je i s najboljima i sa sporima. Pa ipak, kroz većinu tog vremena njegov se imidž nije naročito mijenjao ― slično svojem zemljaku Felipeu koji ga je naslijedio u crvenom kokpitu, Rubens se afirmirao kao uporan i dosljedan vozač, načelno pozitivan i ni najmanje bahat u svojim uspjesima. Još jedan “nice guy”, simpatičan i u pravilu raspoložen za zabavu.

Pa ipak, pokazalo se da mu je nešto latinoameričkog temperamenta ostalo (sviđalo se to nekome ili ne): više se puta u karijeri iznervirao oko nekog incidenta, a kad je nezadovoljan, to ni najmanje ne skriva. Ovo potonje s gledišta publike teško možemo nazvati nedostatkom; u modernoj Formuli 1 u kojoj se vozače stalno pakira u korporativno korektne kalupe u kojima daju sterilne neodređeno zadovoljne izjave, netko tko će ukazati na problem i komentirati ga je dobrodošao.

Doduše, za Barrichella treba priznati da je on ovu karakteristiku koristio i šire nego što je stvarno bilo nužno. Ni njegovi najfanatičniji obožavatelji ne mogu poreći da su njegova tumačenja i objašnjenja slabih nastupa često zvučala samo kao malo prenategnuti izgovori. (“Button je dosta viši od mene, pa mu je težište više naprijed i zato nema problema s podupravljanjem…”). U krajnjoj liniji, to obično nije nužno: i najboljim vozačima će se, zbog samog nepredvidivog kaosa utrka Formule 1, prije ili kasnije dogoditi neki katastrofalan rezultat koji nema potrebe opravdavati težištem, hlađenjem kočnica, vibracijama, hidraulikom ili nekim tridesetim problemom.

Što se vožnji tiče, nitko ne može osporiti Brazilcu da, kad mu se poklope uvjeti, zna biti vrlo brz. Uostalom, ne pobjeđuje se u jedanaest utrka na čistu sreću; spor vozač će možda spletom ludih okolnosti pobijediti jednom ili dvaput, ali ne jedanaest puta. Uz to, u nekoliko navrata pokazao se otpornim na teške tehničke uvjete bolida ― upravo je svoju prvu pobjedu na Hockenheimu 2000. ostvario vozeći nekoliko izvrsnih krugova po kiši na gumama za suho.

S druge strane, unatoč takvim bljeskovima perfekcije, Rubens se nije nikad nametnuo u onaj naj-najviši ešalon vozača. Nije stvar samo u pokojoj desetinki sekunde po krugu, već i u povremenim danima kad ustane na lijevu nogu, te je onda u utrci podložan greškama.
No faktor u tome igra činjenica što je Brazilac zapravo dobar dio svoje karijere proveo izravno uspoređivan sa svojim momčadskim kolegama koji su bili prvoklasni. Ima neobično postignuće da je njegov momčadski kolega u šest sezona bio prvak (naravno, pet puta Schumacher, i kasnije Button). Kritičari će, međutim, uzvratiti da to pokazuje da on sam nije mogao iskoristiti potencijal bolida s kojim se očito moglo osvojiti titulu, i nametnuti autoritet ispred svojeg rivala. No istina se, jasno, ne može promatrati tako crno-bijelo.

Pogled od početka

Rubens Gonçalves Barrichello rođen je na proljeće 1972. u São Paulu, zgodnom koincidencijom istog dana kao i njegov otac koji se također zove Rubens, a dodajmo da je i djed Rubens. Mjesto rođenja je još jedan parametar sličnosti s Felipeom Massom ― mlađi Brazilac također je iz São Paula.

Karijera trkaćeg vozača počinje mu s devet godina, kad se kreće baviti kartingom. Čvrsto napredujući, Rubens je iz godine u godinu prelazio s lokalnih na regionalno, pa potom i državno prvenstvo, i do ulaska u svoje tinejdžerske godine bio je nepobjediv ― skupio je pet naslova prvaka Brazila što je, s obzirom na količinu oktanskog entuzijazma i konkurencije u Brazilu, fantastičan uspjeh.

S ovim titulama iza sebe imao je otvorena vrata napredovati na višu razinu, te 1989., koji mjesec prije sedamnaestog rođendana, prelazi u brazilsku Formulu Ford vozeći za Arisco, ekipu istoimenog lanca supermarketa, koja će mu još dugo biti osobni sponzor. Sezonu završava kao trećeplasiran, što mu je dovoljno da u 1990. prijeđe u europsku Formulu Opel/GM-Lotus. Snašao se kao riba u vodi: šest pobjeda, sedam Pole positiona i sedam najbržih krugova u jedanaest utrka komforno su mu osigurali osvajanje prvenstva već u prvoj sezoni.

Rubens odmah grabi dalje ― sljedeće godine prelazi u britansku Formulu 3, vozeći za West Surrey. Od šesnaest utrka, pobijedio je u njih četiri, što je s ostalim konzistentnim skupljanjima bodova bilo dovoljno za još jednu titulu prvaka. Interesantno, njegovom glavnom konkurentu Davidu Coulthardu titula je izmakla iako je zapravo te sezone pobijedio pet puta.

Prvo mjesto ga je još jednom lansiralo u viši red: Rubens 1992. vozi za međunarodnu Formulu 3000. Ovaj put mu nije uspjelo biti prvakom odmah u prvoj sezoni, već završava kao (također vrlo solidan) treći: ispred njega bio je Andrea Montermini, a titulu prvaka uzeo je Luca Badoer. Oba imena poznata su nam iz Formule 1, ali moguća mala utjeha Barrichellu kasnije je što je po postignućima u njoj svjetlosnim godinama ispred dvojice Talijana. Naime, Montermini je vozio za Simtek i nikad nije osvojio bodove, baš kao ni Badoer u Loli, Minardiju, Fortiju i Ferrariju.

Ali i trećim mjestom privukao je na sebe interes iz F1. Konkretno, Eddie Jordan tražio je obećavajuće vozače za svoju još uvijek relativno novu ekipu, i odlučio je Barrichellu dati priliku u sljedećoj sezoni.

I tako u Kyalamiju, na GP Južnoafričke Republike, 14. ožujka 1993. Rubens Barrichello vozi svoju prvu F1 utrku. Ovo je bila jedna od onih s najdominantnijim pobjedama u povijesti Formule 1, u kojoj je Alain Prost kroz cilj prošao s gotovo minutu i dvadeset sekundi prednosti ispred drugoplasiranog Ayrtona Senne dok je već treći Mark Blundell kasnio za puni krug. Novopečeni F1 vozač Rubens morao je odustati u 31. krugu zbog problema s mjenjačem, ali je već dan ranije pokazao da ga ne treba zanemariti, kvalificiravši se na četrnaesto mjesto od njih 26., tik ispred Gerharda Bergera u Ferrariju.

Jasno, Jordan je još bio u svojim počecima i bolid nije bio materijal za osvajanje bodova, a kamoli postolja. Svojih prvih četrnaest utrka vozio je bez i jednog boda, od čega je bilo osam odustajanja. No potom, na pretposljednjoj utrci sezone u Suzuki, uspio se dočepati petog mjesta (i u to doba, dragocjena dva boda). Ovo ga je po završetku sezone dovelo do osamnaestog vozačkog plasmana, iznad svih petero momčadskih kolega koje je promijenio u toj sezoni (Apicella, Boutsen, Capelli, Irvine, Naspetti), čime si je osigurao nastavak angažmana u Jordanu.

Sezona 1994. počinje osjetno bolje: već na otvaranju sezone na domaćoj utrci četvrto mjesto, a odmah potom u Aidi (na GP Pacifika) dolazi po prvi put na postolje kao trećeplasiran iza budućeg momčadskog kolege Schumachera, te Gerharda Bergera. No treću utrku, onaj grozan GP San Marina kad su poginuli Ratzenberger i Senna, nije ni vozio, nakon što je jedva preživio udes na treningu u petak u kojem je prevrnuo bolid i neko vrijeme bio u nesvjestici. Slijedile su četiri utrke bez bodova, pa četvrto mjesto u Engleskoj. Do kraja sezone prikupio je još tri četvrta mjesta. Devetnaest bodova plasiralo ga je na kraju prvenstva na solidno šesto mjesto, dobrih deset iznad momčadskog kolege Irvinea. Jordan je sve bolji, i nakon ovog uspona svi očekuju još bolje rezultate od 1995.

No nažalost za Rubensa, novi bolid ta očekivanja nije ispunio. Mada se s njime u dobrim okolnostima moglo osvojiti neke markantne bodove, bilo je mnogo problema s pouzdanošću, naročito Peugeotovog motora, i generalna učinkovitost bila je lošija. Istina, Barrichello je osvojio drugo mjesto na GP Kanade što mu je najbolji osobni rezultat, ali uz to, postigao je samo još jedno četvrto i dva šesta mjesta. Jedanaest bodova, za jedanaesto mjesto među vozačima, tek bod ispred kolege Irvinea.

Unatoč ovom razočaranju, Rubens nastavlja voziti za Jordan i 1996. Stvari su se počele postepeno poboljšavati, ali presporo: Rubens sedam puta osvaja bodove, ali sve su to bili plasmani između čestog i četvrtog mjesta. Konačni plasman bio mu je osmi, dakle nešto bolje od 1995., ali još uvijek ne kao pretprošla sezona. I dalje je nadmašivao svojeg momčadskog kolegu, koji je ove godine bio Martin Brundle, ali odnosi s Jordanom su već bili prenategnuti da bi se suradnja nastavila.

Tako Brazilac sezonu 1997. počinje u novoformiranoj ekipi Stewart, koja će nakon nekoliko godina postati Jaguar, a potom ― Red Bull. Sezona je bila najteža zamisliva katastrofa: samo je jednom uspio doći do bodova (ali to izvrsnim drugim mjestom u Monte Carlu), a u sedamnaest utrka odustao je četrnaest puta. To drugo mjesto i šest bodova “izvukli” su ga sa začelja vozačkog poretka na trinaesto mjesto, dakle bolje samo od one prve godine u Jordanu.

Rubinho nastavlja sa Stewartom i sljedeće godine, ali pomaci na bolje su uglavnom mikronski. Peto mjesto u Španjolskoj i Kanadi donijelo mu je do kraja sezone četiri boda, ali to je ovaj put bilo dovoljno za dvanaesti sveukupni plasman.

Ostaje u Milton Keynesu i 1999., te se sada po prvi put vidi osjetno poboljšanje bolida, iako ekipi diskvalifikacija u Španjolskoj zbog ilegalne podnice bolida nije trebala. Tri treća mjesta i sveukupno sedam završetaka unutar bodova donose Barrichellu 21 bod, i sedmo mjesto: opet bolje od momčadskog kolege, Johnnyja Herberta.

Do sad je već dospio na nišan Scuderiji ― i Barrichello se sprema u ekipu u kojoj ga čekaju najbolji rezultati. Dogovorena je njegova zamjena s nekadašnjim momčadskim kolegom Irvineom kojem tek što je za dva boda promakla titula prvaka od Mike Häkkinena. Tako Barrichello posljednju godinu milenija odlazi u Maranello, kao društvo tada dvostrukom svjetskom prvaku Michaelu Schumacheru.
Naravno, nikad prije nije imao priliku voziti u ovoliko konkurentnom bolidu, i u ovoj sezoni odmah počinje pokazivati rezultate. U sezonu kreće drugim mjestom u Australiji, osvaja postolja u Šanjolskoj, Monaku, Kanadi, Francuskoj i Austriji, a potom na GP Njemačke dolazi do prve pobjede ― kao što je spomenuto ranije, po kiši završavajući na gumama za suho i spašavajući dan za Ferrari nakon što je Schumachera već na startu udario Fisichella i otpremio ga iz utrke.

Nakon te pobjede, još su tu bila dva postolja. Sveukupni rezultat? Četvrto mjesto s osvojena 62 boda, preko dva i pol puta više od prvog sljedećeg, Ralfa Schumachera. Njegov kolega Schumacher postao je trostruki prvak, a između su se još ugurala oba McLarena ― Häkkinen i Coulthard. No Barrichellovo uporno skupljanje bodova bilo je dostatno za Ferrarijevo osvajanje konstruktorske titule, što u Scuderiji nisu previdjeli.

Dolazi 2001., i Schumacher je ultra-dominantan, ali Rubensu ipak nije uspjelo biti prvi iza njega ― za drugo mjesto uspio se očerupati Coulthard. Osvojio je deset postolja i 56 bodova, nešto manje nego prethodne godine, ali ovaj put je to bilo dovoljno za treće mjesto među vozačima. No već je očito da sve konce u Ferrariju drži Schumacher, dok je Rubensa zapala uloga biti konzistentan drugi vozač i asistent Nijemcu, čija je uloga ne biti problematičan i skupljati dragocjene konstruktorske bodove.

Treća Barrichellova godina u Scuderiji obilježena je još superiornijim bolidom. Schumacher rafalno pobjeđuje, ali Rubens je u pravilu odmah tu negdje iza njega, s time da je i sam dobio priliku češće pobjeđivati čim je postalo jasno da je Schumi peterostruki prvak. Konkretno, pobjeđuje na GP Europe, Mađarske, Italije i SAD. No ove je godine njegov asistentski imidž bio još produbljen onom razočaravajućom utrkom u Austriji, u kojoj je kroz zadnje metre utrke dotadašnje vodstvo jasno prepustio Nijemcu ― a publiku natjerao u rezignaciju i bacanje smeća po stazi. Ne baš najbriljantniji moment u karijeri jednog vozača iako, naravno, on osobno nije bio izravno kriv za to. Sezonu završava najbolje u karijeri do tada ― drugi.

Ferrari 2003. nije napravio baš toliko beskrajno nadmoćan bolid. Schumacheru dovoljno da zareda i šestu titulu prvaka, ali Barrichellu nije sve teklo toliko glatko. Istina, pobijedio je u Japanu i Engleskoj, ali su se u priču još upleli Räikkönen i Montoya koji su do kraja sezone uspjeli zadržati prednost pred Brazilcem. Četvrti ukupan plasman, ali komforno dovoljno bodova da Scuderia još jednom odnese konstruktorski pehar.

Sezonu 2004. ne treba posebno niti podsjećati, vjerojatno još dobro pamtimo njenu potpunu lišenost neizvjesnosti. Ferrari F2004 bio je za klasu iznad svih ostalih, i njegove dvostruke pobjede (naravno, većinom sa Schumijem na prvom mjestu) postale su uobičajen prizor. Pobjeda u Italiji i Kini, i milijun drugih mjesta, naravno iza momčadskog kolege. Već napola kalendara nije bilo sumnje da će završiti kao drugoplasiran: znatno iza Schumachera, ali i kilometrima ispred ostatka svijeta (u ovom slučaju, Buttona i Alonsa). Izvrstan rezultat sam po sebi, ali neosporno i posve zasjenjen sada sedmerostrukim svjetskim prvakom.

Sljedeće godine monopol Ferrarija i Schumachera je završio, a “vlast” su preuzeli Alonso i Räikkönen. Barrichello je uspio iz tog bolida izvući četiri postolja i sedam završetaka u bodovima, ali gdje je to u odnosu na lomljenje protivnika proteklih godina? Ni Schumacher nije bolje prošao, za dlaku sačuvavši treće mjesto pred Montoyom, ali je bio daleko iza dvojice vodećih. Ali i bez obzira na rezultat, Rubens nije kroz sezonu skrivao svoje nezadovoljstvo situacijom u Scuderiji i želju izaći iz sjene Schumachera.

Napušta Ferrari i 2006. odlučuje provesti u Hondi s Jensonom Buttonom. Trenutak nije bio loše odmjeren jer je Honda te godine imala pristojan bolid, čak zabilježila i prvu pobjedu. Češće nego rjeđe, Rubens završava u bodovima, ali ona njegova namjera da izađe iz sjene prvog vozača nije bila toliko uspješna: Button je do kraja sezone skupio gotovo dvostruko više bodova (mada, na kraju su u prvenstvu ionako bili jedan do drugog, šesti i sedmi). Ekipa obećava i svi imaju visoka očekivanja od Honde za ubuduće, čini se da se Rubinho ima čemu veseliti.

Međutim, razočaranje je bilo jezivo. Premda je Hondin bolid bio relativno pouzdan, bio je sporiji od motokultivatora. Po prvi put otkad je u Formuli 1, još od Jordana 1993., Barrichello nije uspio osvojiti niti jedan bod cijele sezone. Najviše što je postigao bilo je deveto mjesto na Silverstoneu. Button je još uspio nekako dovući šest bodova, ali Rubens sezonu završava katastrofalan dvadeseti.

Godina 2008., i dalje u Hondi, bila je bolja, ali otprilike bolja u smislu u kojem je gripa bolja od malarije. Bolid je i dalje bio debelo nekonkurentan, čak je na početnom GP Australije diskvalificiran zbog prolaska kroz crveno, ali kroz sezonu barem je uspio ščepati šesto i sedmo mjesto u Monte Carlu i Kanadi, te jedno treće na Silverstoneu. Jedanaest bodova i četrnaesto mjesto nakon posljednje utrke u Brazilu, ovaj put četiri pozicije bolji od Buttona koji je uspio skupiti samo tri boda, jednim šestim mjestom u Španjolskoj. Ubijena u pojam rezultatima, Honda napušta Formulu 1 i Ross Brawn preuzima kontrolu nad ekipom, uključivo vozačima, za sljedeću sezonu.

Ona se, mnogi se još živo sjećaju, pokazala potpunim kontrastom ― s dna poretka ekipa je iznenada bila jasan kandidat za obje titule, što se na kraju i obistinilo. Samo, po praksi, nije bio Brazilac taj koji je slavio vozački naslov, već njegov ekipni kolega Button. Ali ipak, dvije pobjede, u Valenciji i Monzi, te još četiri postolja i skupljanje bodova na svim utrkama osim Mađarske i Turske, nipošto nije za podcijeniti. No ipak, to nije bilo dostatno za mjesto viceprvaka, jer ga je u toj namjeri pretekao Vettel. Ali što se imidža tiče, efekt nije izostao: nakon faze u kojoj je gotovo guran u penziju kao spor i besperspektivan, svi opet Barrichella percipiraju kao nekoga tko zna i može, tko je spreman voziti za pobjedu.

No Rubensova budućnost nije mogla nastaviti u ovoj ekipi ― kontrolu nad do tada Brawnovom ekipom preuzima Mercedes, i gradi potpuno njemačku momčad, dovlačeći Schumachera iz mirovine te Rosberga iz Williamsa. Ali upravo je to ostavilo slobodan kokpit u Groveu, u koji Barrichello sjeda za 2010., u paru s novom nadom Nicom Hülkenbergom.

Williamsov bolid nije bio ni posebno dobar ni posebno loš: dovoljan za redovito skupljanje bodova, ali ne i za lov na postolja. Brazilac većinu godine konzistentno završava utrke i kući donosi “sitne” bodove ― najbolji rezultat mu je četvrto mjesto iz Valencije. Sve to zajedno mu daje 47 bodova i deseto mjesto. Inače, 47 ih je osvojio i Sutil, ali je prevagnulo što Sutil nije imao bolji plasman od petog mjesta. Hülkenberg osvaja 22.

I tako ulazimo u sadašnju sezonu, koja već sad vrlo liči na onu kakvu je imao u Hondi 2007. i jedna od najlošijih otkad je Williamsa. Ta dva tužna deveta mjesta i četiri boda drže ga na sedamnaestom mjestu, s time da su iza njega samo mlade ekipe, vozač koji je vozio samo pet utrka, te njegov momčadski kolega Pastor Maldonado.

Perspektiva, odlazak ili niži ešalon?

Iako nitko, pa ni Williams, ove godine ne poriče da Barrichello još obavlja i relativno prihvatljiv posao s obzirom koliko je bolid loš, u priče u njegovoj perspektivi u Groveu počeli su se uplitati nagovještaji dolaska Kimija Räikkönena na Rubensovo mjesto. No čak i da se nisu upleli, indikativne su Barrichellove izjave o frustracijama s ekipom, o nedostatku vodstva i inicijative, i slično. Koliko god stav “ili ćemo raditi kako treba ili nećemo uopće” bio mudar i pošten, teško da time harmonizira svoj odnos s ekipom, osobito jednom koja je u tolikoj krizi. Dakle, nije pretjerano slutiti da je već jednom nogom spreman izaći i otići negdje drugdje.

No zadržimo se još načas na varijanti da u Williamsu ipak ostane kroz 2012. Što bi to za njega izravno značilo, teško je ocijeniti ― ekipa sad prolazi kroz prilično masivne restrukturacije svojeg kadra, u kojem se mijenja mnogo ključnih glava. One kroz neko vrijeme mogu donijeti napredak, ali bilo bi malo naivno očekivati da već sljedeće godine bolid bude izvrstan. (Da, postojao je Brawn GP, ali to je rijetki izuzetak, a ne pravilo.) A s druge strane, možda neće donijeti ništa ako za sve to jednostavno nema novca. Prema tome, tko bi bio spreman investirati u budućnost s Williamsom trebao bi vjerojatno imati nešto strpljenja, a Rubens ne djeluje kao da ga ima.
Ako ga put vodi iz Williamsa, problematično je pitanje ― u kojoj bi to ekipi on dobio to što želi (a nema u Williamsu), a koja bi ga ujedno željela zaposliti?

Za početak, većina kokpita u ekipama s vrha već je zauzeta. Ali možemo za prepostavku, recimo, uzeti jedan Renault. Znamo da ova ekipa ima određen potencijal i zna napraviti solidan bolid, ali zašto bi ona od svih vozača uzela baš Barrichella? Na burzi ima podosta mladih i obećavajućih vozača, od kojih neki dovlače novac i sponzore ili su već pokazali da znaju biti brzi, koji pred sobom imaju dužu budućnost i vjerojatno snažniju motivaciju. Mogu li uopće biti sigurni da bi Barrichello bio brži od njih?

U drugoj grupi nalaze se ekipe koje su ušle u Formulu 1 2010., i koje bi mogle itekako profitirati na Brazilčevom iskustvu, znanju o razvoju bolida i slično, i moguće je da bi bile zainteresirane angažirati ga. Ali ono što ga smeta u Williamsu bi ga tamo moglo smetati još više, a i definitivno ne bi bio put prema konkurentnijem bolidu. Nisu tu posrijedi samo nove ekipe ― možete li si vizualizirati Barrichella sretnog u jednom Toro Rossu? Ili u Force Indiji? Bi li mu to bio tolik napredak u odnosu na instituciju u Groveu, a njima napredak u odnosu na živnulog Alguersuarija ili di Restu?

Stoga, situacija bi mogla biti takva da, kad jednom prekrižite s liste sve one koje ne žele Barrichella ili imaju već zauzete kokpite, te one u koje on sam možda ne želi, ne ostane nitko. Ekipe bi teško mijenjale svoj stav, tako da bi budućnost Brazilca mogla biti određena time koliko je fleksibilan sa svojim zahtjevima. I financijama, dakako.

Možda ga situacija, ukoliko čvrsto odluči još ne ići u penziju, ionako prisili da se snađe s onim što uspije naći. Ali što više vremena prolazi u njegovom limbu s Williamsom, to mu je spektar opcija sve uži.

Gdje ga vi vidite u 2012.?

Oton Ribić