Retrovizor: Dossier ― Mark Webber

Mnogima najdraži vozač na gridu, Australac je kroz svojih devet i pol sezona u Formuli 1 prošao kroz razne dobre i loše faze. Zahvaljujući svojoj neospornoj brzini i, kad zatreba, napadačkom stilu vožnje, 2010. je bio ozbiljan kandidat za prvaka, što mu je u konačnici ipak izmaklo. Ove ga godine momčadski kolega ostavlja u sjeni, no to ni izdaleka ne znači da smo od Webbera vidjeli sve što je imao za ponuditi…

I navijačima drugih vozača teško je barem donekle ne simpatizirati Marka Webbera, jer je kroz svoju dosadašnju karijeru pokazao da ima mnogo kvaliteta. Onima koji vole agresivne, energične vozače, Australac je već pokazao da zna odvažno napasti suparnike kad mu se za to otvori prilika. Onima koji pak preferiraju mirne i taktične sakupljače bodova sviđa se njegov racionalan pristup koji često kući donosi dragocjene bodove, i zna ocijeniti kad je vrijeme držati vrapca u ruci umjesto zirkati prema golubu na grani. A opet, oni koji prije svega vole simpatičan, good guy tip vozača, u pravilu cijene Webberov otvoreni karakter, realne izjave, te nesklonost traženju izgovora i egoizmu. Prema tome, mada za svaku od tih kategorija vjerojatno možete naći vozača koji je u njoj bolji od Webbera, činjenica je da on, školskim rječnikom, ima općenito visok prosjek. Ni u čemu nije apsolutno superioran ostalima, ali mu “sve ide”.

Sezona 2010. pokazala je da mu je to dovoljno za izravnu borbu na titulu ― koja je spletom okolnosti na kraju završila kod njegovog momčadskog kolege. Ali po običaju, prvo ćemo pogledati unatrag malo dalje od samo jedne godine.

Točnije, u 1991. godinu, kad četrnaestogodišnji Mark Alan Webber iz Queanbeyana, praktički predgrađa Canberre, nakon kratke faze vožnje sportskih motocikala širi ukus za još dva kotača i počinje se takmičiti u lokalnom, pa potom i u regionalnom kartingu. Dvije godine kasnije, kao šesnaestogodišnjak osvaja karting prvenstvo svoje savezne države New South Wales; ne treba podcijeniti tu razinu, s obzirom na gotovo sedam milijuna koliko broji populacija tog dijela Australije.

Ova mu je titula platila ulaznicu za australsku Formulu Ford sljedeće sezone. Prve godine je još uzimao zalet: u prvenstvu je završio trinaesti. No već sljedeće, 1995. godine, u istoj kategoriji odnosi tri pobjede i tri Pole positiona, te nakon šesnaest utrka sezonu završava na četvrtom mjestu. Godinu nakon toga vozi u istaknutijoj britanskoj varijanti ove serije, gdje osvaja drugo mjesto. To je bila dovoljna kvalifikacija za prelazak u višu kategoriju: 1997. ulazi u britansku Formulu 3, u kojoj mu pet osvojenih postolja, među kojima je i pobjeda u Brands Hatchu, dostaju za četvrto sveukupno mjesto. No dok su rezultati bili solidni, pozadina nije: ekipa je jedva preživjela sezonu, mučeći se u HRT-stilu cijele godine s financijskim nevoljama.

Time je zapeo za oko AMG Mercedesu koji mu nudi test u sportskim automobilima, i nakon kratkog nećkanja želi li promijeniti “formu”, Australac je ipak testirao. Nijemci su bili zadovoljni, i sljedeće sezone Webber s 21 godinom ulazi u FIA GT prvenstvo vozeći za njih kao junior uz aktualnog prvaka Bernda Schneidera. Rezultat nije izostao: treće mjesto s pet osvojenih pobjeda i osam postolja dalje su mu podigli renome, i od AMG-a za sljedeću sezonu dobiva svoj automobil.

No 1999. je bila katastrofa: nakon u 24 sata Le Mansa u kojoj su zbog aerodinamičke greške AMG Mercedesovi automobili bili skloni “uzlijetanju” i nesrećama (uključivo Webberov), njemačka korporacija se odlučuje povući iz programa utrkivanja sportskih automobila za tu godinu. Australac ostaje bez kokpita, i razmišlja o povratku u kategorije otvorenih kotača.

Kontaktira Eddiea Jordana koji ga je proslijedio također Australcu Paulu Stoddartu. Ovaj mu je za 2000. godinu ponudio vozačko mjesto u Arrows ekipi Formule 3000, s time da može odrađivati neke sitne testove i za Arrowsovu F1 momčad. Sezona mu je dobro prošla: osvaja treće mjesto.

Pregovaračke karte koje je time dobio u ruke koristi testirati Benettonov F1 bolid u Estorilu na kraju sezone, zajedno s još dva vozača: Giancarlom Fisichellom te Ralfom Schumacherom. Webber je bio bolji od obojice, što mu je za 2001. godinu osiguralo ulogu Benettonovog testnog vozača. Ujedno je prihvatio ponudu šefa ekipe Flavija Briatorea da mu bude menadžer, što mu je otvorilo dovoljne financije da tu godinu u Formuli 3000 uzme kokpit u najjačoj ekipi ― Super Nova. Međutim, unatoč trima pobjedama titula F3000 prvaka mu je izmakla: 2001. ipak završava drugi.

Za sljedeću sezonu gubi mjesto testera u Benettonu, jer na to mjesto dolazi izvjesni Fernando Alonso. No to ga nije previše uznemirilo jer mu Briatore nalazi drugi kokpit, upravo u Stoddartovom Minardiju ― iz kojeg je Alonso upravo bio došao.

I tako, upravo sa svojim domaćim Grand Prixom 2002. godine, Mark Webber iz testnog ulazi u trkaći F1 kokpit (barem koliko se Minardijev trkaćim mogao nazvati). Naravno, ova ekipa nikako nije bila platforma za ozbiljniju borbu, ali vrijedan pažnje ostao je njegov nastup upravo na toj njegovoj prvoj F1 utrci u životu, kad je osvojio peto mjesto i Minardi počastio s rijetkim luksuzom: bodovima. Ostatak sezone nije više ponovio ovaj pothvat: šuljao se obično oko 12.-13. mjesta sa šest odustajanja. Tu sezonu, inače obilježenu Ferrarijevom dominacijom, završava na šesnaestom mjestu, ali s obzirom na bolid koji je vozio, i ti rezultati su bili dovoljni da mu donesu brojne nagrade “Rookie of the Year” tipa.

To mu donosi kartu za jaču ekipu, i potpisuje voziti 2003. u tadašnjem Jaguaru. Sezona je bila obilježena nepouzdanošću bolida i nekim njegovim greškama, ali je ipak u sedam od šesnaest utrka uspio osvojiti bodove, što mu dostaje za pristojno deseto mjesto u poretku.

U Jaguaru ostaje i kroz 2004., ali se to pokazalo putem nadolje: unatoč nekim dobrim kvalifikacijama i pretjecanjima, ove je godine samo četiri puta osvajao bodove, a osam puta odustao. Jaguar je, međutim, počeo prolaziti kroz financijske nevolje te se komentira kako uopće neće biti prisutan na otvaranju sezone 2005. Webber i Briatore su reagirali i već mu rano našli novog poslodavca: Williams, tada u dobroj formi, s Nickom Heidfeldom kao kolegom s druge strane garaže.

I doista, početak 2005. bio je u znaku Webberovog napretka: četiri završetka u bodovima u prvih pet utrka, te prvo postolje u šestoj: treće mjesto u Monaku. No nastavak sezone nije bio toliko dobar, između ostalog i zbog problema s bolidom ― kroz preostalih trinaest utrka samo u pet osvaja bodove, bez postolja. Rezultat je bilo deseto mjesto u vozačkom prvenstvu, ironično jednako onom dvije godine ranije u Jaguaru.

A sljedeća godina, i dalje u Williamsu, razočaranje je produbila u horor: bolid niti je bio brz niti pouzdan, i usprkos nekim dobrim napadima u srednjem redu, Australac od osamnaest utrka bodove prikuplja samo u tri, a odustaje u deprimirajućih jedanaest. Užasnu sezonu završava četrnaesti ― bolje samo od one inauguracijske sezone u Minardiju! U međuvremenu, čovjek koji ga je svojevremeno bio naslijedio u Renaultu odnosi drugu titulu prvaka za redom.

Unatoč spremnosti Webbera da nastavi s Williamsom i pokuša ga vratiti u sedlo, on i Briatore nisu bili zadovoljni ponuđenom plaćom za 2007., te počinju tražiti drugdje. I nalaze ― u Red Bullu, gdje Webber dolazi s trideset godina. Podsjetimo se ― u to doba Red Bull nije imao bolid koji konkurenciju može samljeti u prah, već spada u srednji red. Od sedamnaest utrka, Webber opet bodove odnosi u samo tri, ali jedna od njih je postolje: GP Europe, gdje završava treći. No to, naravno, nije bilo dovoljno u ukupnom plasmanu, te završava samo marginalno bolje nego godinu dana ranije u Williamsu: dvanaesti.

Dolazi 2008., i stanje se razvedrava. Šest završetaka u bodovima kroz prvih osam utrka donosi mu bilancu od osamnaest bodova, ali u drugoj polovici sezone kući donosi samo razočaravajuća tri boda. Jedanaesti ukupni plasman barem je minimalno poboljšanje, a momčadski kolega Coulthard nakon posljednje utrke odlazi u penziju ― zamijenit će ga Sebastian Vettel, do tada u Toro Rossu.

Sljedeće godine Webber konačno dolazi u poziciju voziti bolid iz uvjerljivo gornjeg reda. Premda je nuklearni BrawnGP praktički nedodirljiv, Red Bull marljivo grabi sve što za njima ostaje. Nakon razočaranja bez bodova na domaćoj utrci, Webber u sedam sljedećih utrka odnosi tri druga mjesta, te po jedno treće, peto i šesto, iako je samo nekoliko mjeseci ranije pretrpio težak prijelom noge. I onda, na devetoj utrci sezone, Webber na Nürburgringu po prvi put dolazi na najvišu stepenicu postolja. Iako druga polovica sezone nije bila toliko konzistentna po osvojenim bodovima, ipak je pokazao da ona pobjeda nije bila “jedna od milijardu”: kasnije te sezone pobjeđuje u Brazilu, te na završnoj utrci u Abu Dhabiju bude drugi. Četvrto mjesto na kraju sezone daleko mu je, naravno, daleko najbolje u karijeri, ali isto tako, trn u oku mu je što novopridošli kolega Vettel završava ispred njega.

I onda na red dolazi 2010. Svi znamo što je ona donijela: gotovo nevjerojatnu borbu između Vettela, Alonsa, Hamiltona, Buttona i ― Webbera. Očito u bolidu koji zajedno s McLarenom i Ferrarijem spada u vrh, Webber odnosi pobjedu u Španjolskoj, Monaku, Britaniji i Mađarskoj, te je realni kandidat za prvaka na posljednjoj utrci sezone, u Abu Dhabiju. Okolnosti su htjele da Australac, mada je vodio u nekoliko momenata u prvenstvu i uglavnom se držao ispred Vettela, upravo od njega izgubi naslov. S jedne strane, Webberova uvjerljivo najbolja sezona po rezultatima, ali jednako neosporno s druge, razočaranje što mu je titula izmakla. Sezonu završava treći, iza Alonsa, i s izraženim rivalstvom prema Vettelu, osobito nakon napada i lomljave bolida u Turskoj, Vettelove geste koja je (pod afektom) pokazala što misli o Webberu, i uplitanja Helmuta Marka, samopriznatog Vettelofila, u politiku ekipe. Mnogi su najavili kako se u takvim okolnostima za sljedeću sezonu može očekivati veća dominacija Vettela u Red Bullu, čime je realno zapitati može li Webber više očekivati priliku za napad na titulu kakvu je imao 2010.

Time ulazimo u aktualnu sezonu. Iako u njoj još bez i jedne pobjede, nastavi li istim trendom kao i do sad, Webber će nju završiti s više bodova nego 2010. No tu je opet ona nezgodna činjenica da je jedini ispred njega, i to uvjerljivo, upravo momčadski kolega, dok ga je Fernando Alonso već čvrsto stavio na nišan. Sačuva li svoje aktualno drugo mjesto do kraja prvenstva, time će mu zapravo biti nastavljen konstantan rast finalnih plasmana još od 2006. (Po tom trendu, 2012. bi morao onda biti svjetski prvak!)

Realno gledano, malo je preoptimistično nadati se da Webber više može stići Vettela u ovoj sezoni i osvojiti titulu. Ne samo zbog toga što Nijemac ne djeluje kao da može pogriješiti ili imati spor dan, već i radi momčadskog “Keep distance” koji mu se po potrebi može javiti (mada je on sam tvrdio da se na tu odredbu tada nije obazirao). Prije mu briga treba biti odbiti napad Fernanda Alonsa i McLarenovaca na svoje mjesto.

Perspektivu za 2012. mu je teško predvidjeti ― osim što je sad potvrđeno da će i 2012. provesti u Red Bullu. Možda je previše očekivati da iznenada okrene uloge naopako i bude dominantan vozač u ekipi, ali nije pretjerano očekivati da moguće tehničke nevolje s kojima se možda muči (i zbog kojih nije stalno “uvjerljivo drugi”, unatoč očito monstruoznom bolidu) tada budu riješene ili barem, iz nekog razloga, manje izražene. Ukoliko se ta varijanta poklopi sa za njega sretnom mogućnošću da Red Bull zadrži tehnički najrafiniraniji bolid na gridu, 2012. bi za njega mogla biti nova opcija za napad na prvenstvo ― ali samo ako može opet konzistentno konkurirati Vettelu, kao što mu je to lani pošlo za rukom. Jer, s Vettelom u ovakvoj formi to će biti još daleko teži zadatak. Ili, drugim riječima, da bi bio kandidat za prvo mjesto u prvenstvu, mora prvo biti kandidat za prvo mjesto u vlastitoj momčadi.

Ako to ne dosegne, to ne bi a priori značilo Webberov neuspjeh: kao što je spomenuto u jednom od ranijih tekstova, s razinom konkurencije u ekipi gornjeg reda, marljivo skupljanje bodova drugog vozača daleko je važnije za konstruktorsko prvenstvo, i u toj će ulozi Webber svakako ostati barem jednako efikasan koliko je to i sad. U tom smislu bio bi dragocjen ekipi, sigurno i više nego, hipotetski, Alonso ili Hamilton koji bi se gurali laktovima i detonirali potencijalno autodestruktivno rivalstvo u ekipi, a la McLaren 2007. Biti brz ali ne pretpostaviti svim ekipnim interesima one osobne, također se može smatrati svojevrsnom vrlinom. Ovisi, naravno, o percepciji je li “bolji” vozač onaj koji razmišlja s gledišta ekipe, ili svojeg osobnog.

Prema tome, mogućnosti realno mogu varirati od toga da u 2012. bude napadač na titulu, preko visoke konkurencije ali ne u najužem krugu kandidata za prvaka, pa do toga da bude srednji red ukoliko se naglo prekine tehnička dominacija ekipe.

Što bi se moglo zbivati nakon 2012. je još mutnije pitanje. S 35 godina i 171 utrkom iza sebe, mnogi ga već vole prijevremeno tjerati u mirovinu, i uostalom, niti on sam nije porekao da je to u doglednoj budućnosti jedna od opcija. S druge strane, pored Barrichella ili Schumachera, tvrdnja da se mora povući zbog starosti jednostavno ― ne stoji.

S vagonima vozača koje Red Bull stalno spominje u kontekstu dolaska kao društva Vettelu, prije svega je pitanje bi li Australac tamo imao opciju boraviti 2013. i duže. Ako ne, teško bi bilo vjerovati da ima previše strpljenja ići u neku od ekipa nižeg reda. Srednji red će također biti zainteresiran za njega, ali isto tako, mnogi ga manje ili više suptilno tada vide u Ferrariju, kao susjeda Fernandu Alonsu (s kojim je, inače, dobar prijatelj).

U osnovi, koliko god ta varijanta bila smišljena samo na temelju toga da nitko to nije porekao, nije teško vidjeti zbog čega bi to teoretski funkcioniralo. Scuderia bi imala dobrog drugog vozača koji može skupiti hrpe dragocjenih konstruktorskih bodova (što upravo sad radi), ali ne bi ugrozio vodstvo koje je tamo učvrstio Alonso. Problemi s rivalstvom bili bi još manje vjerojatni s obzirom na njihovo prijateljstvo, ali ideja se opet temelji na pretpostavci da je Webber spreman radije biti drugi vozač u ekipi kalibra Ferrarija, nego prvi negdje drugdje. (Kako narod voli reći ― radije prvi u selu nego drugi u Rimu.) Ali opet: radi se o teoriji koja sadrži velik broj “ako”.

Od ostalih ekipa, možemo nagađati o Mercedesu ako se Schumacher makne, ili Renaultu ako se tamo otvori neko mjesto, čak možda i nekima iza njih, ali što dalje nabrajamo prema nižem redu, to bi vjerojatnije za Webbera ta selidba značila odlazak na lošije (barem ako se ugrubo zadrži sadašnji raspored snaga). Djeluje li on kao netko spreman opet se vući oko osmog, desetog, petnaestog mjesta?

Ali ne zaboravimo, to je sve maglovito predviđanje prije nego što uopće vidimo kako će se stvari razvijati zasad teško predvidljive 2012. Ishod te sljedeće sezone vjerojatno će imati veći utjecaj na njegove planove za 2013. nego bilo što aktualno sada. A nekoga tko je prije samo koji tjedan u Spa onako maestralno pretekao dvostrukog svjetskog prvaka u Ferrariju, i tko je dovoljno lucidan reći šefu “nije loše za vozača br. 2, zar ne?”, ni u kojem slučaju ne treba smatrati nevažnim, zar ne?