Putopis s VN Italije: Vettelov navijač u Ferrarijevom hramu

„Hoćeš sutra u Monzu?“

Sjedim s curom u jednom restoranu (kažu da je i loša reklama svejedno reklama, ali baš me briga, istina se mora reći – zagrebački odrezak u Nocturnu – bljak pljuc!), četvrtak rano poslijepodne, mobitel mi zvoni.

– „Šefe, šta ima?“
– „Ante, brzo pitanje. Hoćeš u Monzu?“

Mislim se ja – hoću – jednom kad ne budem morao napisati hrpetinu tekstova i izvještaja za GP1 i kad sačuvam dovoljno love da si priuštim fine ulaznice i hotel. Ali, s Dadom nikad ne znaš, pa nastavljam:

– „Hoću, koje godine?“
– „Sutra. Javi se Robertu za detalje. Čujemo se.“

Ideš! Mozak na overload, vrtim kalendar po glavi i što je sve zabilježeno za ovaj vikend. Odgađam sve, i javljam se Robertu. Polazak ujutro u 9 kod Avisa (ovo je pozitivna reklama!), povratak u nedjelju nakon utrke. Savršeno, bolidi mi već jure po glavi, odmah mi pada na pamet Renaultov difuzor – baš me zanima kako će to lupetanje pri kočenju zvučati uživo? Bubnjići će sigurno otpadati, u to nema sumnje. A onda mi dolazi do mozga da idem na Ferrarijevu domaću utrku. Buh! Ruku na srce, ja sam bivši njihov fan, ali taj nekadašnji Ferrari sličan je današnjem samo po boji kombinezona. Pa dobro, razmišljam, čak i da pobjede oni, a ne moj favorit, to je u ovoj prigodi manje bitno. Možda čak i nije tako loša opcija, obzirom da bi sigurno uslijedio fascinantan stampedo navijača nakon utrke.

Jutro je došlo prerano, nakon samo tri sata sna. Sinoć je trebalo objaviti novu nagradnu igru, a ujutro alarm zvonio već u 6:30. Ali dobro, u ovakvoj situaciji nije problem ustati se kad god je potrebno, bez obzira na umor i neispavanost. Zadnje provjere i uputim se do Avisa. Tamo se pobrojimo i krećemo. Sedam sati do Milana, gdje odsjedamo. Hotel s četiri zvjezdice. Fino, mislim. Sedam sati vožnje prošlo kao za tren, i već smo u tamo. GPS smo uključili nekoliko kilometara prije da nas odvede do točne lokacije hotela, ali smo valjda zaboravili isključiti opciju „odaberi najgoru moguću rutu“. Naime, našli smo se u samom centru grada u 4 sata poslijepodne. Gužva neviđena. Kružni tok s valjda pet traka čije su linije na cesti jedva vidljive, a talijani ih svejedno ne poštuju. Naš Peugeot Boxer izgledao je kao slon u staklani. Sav kredit ide našem vozaču (Ivanu) koji je fantastičnim manevrima obavljao i najluđa prestrojavanja dok su skuteri dolijetali sa svih strana i iskakali iz svakog mrtvog kuta.

Talijanski hoteli – **** (i doslovno i cenzurirano)

Napokon, stižemo u hotel. Šarmantno da ne može biti šarmantnije, čak i karticu umjesto ključa imamo. Prvi dojam odličan. Soba uredna, lijepo izgleda, solidno velika, TV me oslovio imenom i prezimenom i upitao što želim gledati, noćni ormarić ima gumbiće za podesiti svjetlo, glasnoću tv-a i spuštanje roleta, svjetlo može biti bijelo ili obojeno, ma divota! A onda – drugi dojam. Idem napuniti mobitel – utičnica ne odgovara. Hitno isprobam uključiti punjač laptopa, ni to ne odgovara. Napokon, u wc-u pronađem jednu koja odgovara, duboko izdahnem jer sam riješio taj potencijalno ogroman problem, kad ono – u toj utičnici nema struje. Talijanska briga za detalje je zaista impresivna. Još nešto! Kad ste zadnji put bili u hotelu koji naplaćuje pristup internetu? Ooo da! Ako želim surfati, moram ispljunuti nešto više od 10 eura dnevno. Čak je i moj Vodafone mobilni internet jeftiniji od toga. Netko se sprda sa mnom?

Dok smo se vozili prema Milanu, Robert slučajno primjeti da je danas derbi na San Siru – Milan i Lazio. Odlično, pa idemo večeras usput tamo. Obavlja par poziva i dolazi do informacije da je ulaznica dvadesetak eura. Nažalost, sve je propalo jer nas je recepcionar kasnije uvjerio da tih jeftinih ulaznica neće biti jer je navala gledatelja, i da možemo kupiti samo one po 80 eura. Pazite, 600 kuna košta jedna prvenstvena utakmica! Naravno, kada smo navečer gledali utakmicu na TV-u, ispostavilo se da je stadion toliko prazan da smo mogli dobiti ulaznicu po prvoj cijeni, bez problema.

Trebam li spominjati da je naš automobil iz inata bio parkiran besplatno ispred obližnjeg trgovačkog centra? Pa kad ćete biti cicije za moj priključak na Internet, onda ćemo i mi biti cicije za vaš plaćeni parking. Balkan style!

Subota

Napokon, unatoč činjenici da sam ovih par dana bio kronično neispavan, nije bilo teško ustati se u 7 sati ujutro. Brzi doručak u hotelu (kasnije se ispostavilo da bi bilo bolje da sam odspavao još pola sata i preskočio doručak) i polazak. GPS opet u svom elementu, uz sve naše pokušaje da to izbjegnemo – odveo nas direktno u sred Milana. Srećom, uz par tipičnih „Soprano“ Talijana u svojim automehaničarskim radionicama pokraj ceste, gotovo da nije bilo nikog po ulicama. Iako nas je bilo troje na prednjem sjedalu i iako Robert (to ćemo tek kasnije u potpunosti otkriti) ima fantastične sposobnosti orijentacije u prostoru – dolazak do staze nije bio nimalo jednostavan. Znakovi gotovo da ne postoje, a glas iz ekrana GPS-a nam je uporno slao savjete poput „skrenite desno“ u trenutku kada desno nema nikakve ceste. Srećom, na jednom semaforu u centru grada ugledali smo crni kombi s logotipom „Vodafone McLaren“ kojeg smo diskretno pratili. Sukladno imenu, Vodafone McLaren nam je ubrzo pobjegao iz vidokruga.

Sat vremena trebalo nam je od hotela do parkirnog mjesta – i tu sve počinje. Izlazimo na ulicu i osvrćemo se oko sebe. Ferrarijevi navijači očekivano dominantni, tek pokoji Red Bullov; a značajno manje McLarenovih. Visoko gore u zraku iznad staze FIA-in cepelin, a helikopteri koji kruže okolo su kao šlag na torti – tu smo, spektakl je tu! Bus nas vozi do parka, odakle moramo pješice do staze. Nešto više od pola sata šetnje, a svuda okolo štandovi s navijačkom opremom i rekvizitima. Ispred Vedano tribine došli smo točno sat vremena prije početka posljednjeg slobodnog treninga. Pojedemo preskupe sendviče i popijemo preskupa pića (3dl piva – 7 eura?!) pa uđemo na tribinu.

Za sve koji planiraju put u Monzu na neku od idućih utrka, par skromih savjeta po pitanju tribina. Vedano je jako dobro mjesto, ali ima manu što se ne vidi onaj prednji dio startno-ciljne ravnine, odakle bolidi startaju. Mogu se vidjeti tek 2 ili 3 zadnja startna reda. Tribine na Parabolici također nisu najbolje rješenje, obzirom da ustvari vrlo kratko možete vidjeti bolid dok prolazi. Mostovi za prolazak preko staze sprječavaju pogled na pravac, a čim krene u zavoj, gubite ga iz vidika. Ono što mogu preporučiti i što mi se učinilo jako dobro su tribine kod prvog zavoja. Osim što je ekran na prilično dobroj poziciji za kvalitetno praćenje utrke, ispred vas je i taj zavoj gdje nerijetko vidimo pretjecanja, a apsolutno svaki dolazak bolida prema njemu popraćen je strašnom tutnjavom zbog snažnog kočenja. Nažalost, neke „sitnice“ uvelike spuštaju dojam o organizaciji VN Monze. O čemu pričam? Prestrašno nehigijenski wc-i, službenici koji ne govore ili jedva govore engleski jezik, „mađioničari“ koji vas pokradu i pobjegnu čim im izvadite nekoliko eura, itd…

Odgledali smo zadnji trening koji je prošao u revijalnom tonu, prošetali do druge strane do Parabolice, odmorili malo i vratili se na tribine uoči kvalifikacija. Sve negativne strane Monze se isti tren zaborave kad čujete bolide kako izlaze iz garaža. Ukoliko nikad niste bili na utrci, zamislite buku pri polijetanju aviona, pa to pomnožite s deset i dobit ćete približnu sliku koliko je moćan zvuk tih mašina. Neopisivo agresivno i intenzivno vas probode direktno u mozak. Tribina ispod vas počinje vibrirati, svi pokušavaju uhvatiti što bolji pogled prema boksu! Navijači uzimaju trube i krenu po onom svom poznatom zvuku koji se dobro prepozna i u televizijskom prijenosu, a adrenalin radi svoje i srce lupa kao ludo. Uslijedi kratka tišina, a onda zvuk jurnjave po pravcu između Ascarija i Parabolice. To je znak samo za jedno – približavaju nam se. Opet sve po starom, buka se pojačava i postaje gotovo nepodnošljiva još dok su bolidi nekih 200tinjak metara daleko od nas. U trenutku kad stižu točno ispred nas – cijelo tijelo vam vibrira zbog zvuka koji dolazi iz bolida. Moram napomenuti da je svaki zvuk izuzetno karakterističan. Obzirom da je moje mjesto bilo točno kod ulaska u boks, čuo sam ih sve i kako jure punim gasom po pravcu i kako koče neposredno prije ulaska u boks. Naprimjer, Red Bull ima najčudniji zvuk pri kočenju, daleko neobičniji od svih ostalih bolida. Ferrari je upao u uho kao jedan od najtiših pri prolasku ciljnom ravninom. McLaren također podnošljivo tih. Što se tiče onih drugih ekstrema, Sauber i Renault su bili respektabilno glasni i redovito izazivali refleksan pokret ruku prema uhu, ali apsolutni pobjednik je (pazite sad) – bolid Virgina. Mislio sam da je problem u meni, ali kad sam vidio da tijekom prolaska D’Ambrosija ili Glocka i drugi pokrivaju uši – uvjerio sam se da i drugi dijele taj osjećaj.

Zanimljiva situacija zasigurno vrijedna spomena dogodila se kada je pri početku Luca di Montezemolo izišao iz boksa da pozdravi navijače, mahnuo nam, a od publike – tišina. Očito je to pokazatelj revolta Ferrarijevaca koji su bili i više nego nezadovoljni rezultatima Ferrarija tokom cijelog vikenda. Tužno je bilo slušati veselje publike kada su dva Ferrarija izišla prva na stazu i postavili prva dva najbrža vremena. Publika je to pozdravila kao da se radi o pole positionu, a ne o prvom mjerenom krugu dvojice vozača. Čak i ako ne navija za Ferrari, čovjek poželi da im krene nabolje.

Također, impresionirao me odnos prema Red Bullu. Vjerovali ili ne, nakon osvojenog pole positiona Vettel je pri povratku u boks mahnuo prema tribinama, što je dočekano odobravanjem i aplauzom, bez obzira što su navijačke preferense usmjerne na neke druge vozače. Svaka čast!

Nedjelja

Na spavanje u 5 ujutro, a ustajanje u 8. Check-out iz hotela, koferi u kombi i pravac Monza! Treninzi su fora, kvalifikacije već uzbudljive, ali sve je to neusporedivo s utrkom. Barem troduplo više gledatelja, more njih slijevali su se tim parkom kojim se hodalo do staze. Došli smo na stazu dobra 3 sata prije početka. Lagani doručak i par suvenira, pa na stazu. Kao zanimljivost, majicu s logom neke momčadi ne možete naći za manje od 35-40 eura, kape također (!), a o jaknama da niti ne pričam. Osim na jednom štandu. Zamislite, na štandu Michaela Schumachera možete kupiti tri majice za 20 eura. Naravno, Robert je iskoristio priliku i kupio si suvenire za djecu, mi ostali smo već pljunuli duplo više na nekim drugim štandovima.

12:30 i vozači se penju na kamion, kamere ih prate, pa ih gledamo na ekranu. Novinar dođe do Rosberga, Hamiltona, Vettela i na kraju do Alonsa – gromoglasan pljesak sa svih tribina. Nakon nekih desetak minuta, stižu opet na ciljnu ravninu i dolaze ispod naše tribine, svi se ustaju i pozdravljaju ih. Alonso u društvu Pereza, Vettel u društvu Hamiltona; pozdravljaju i oni nas. U tom trenutku postanete svjesni da su ti ljudi s drugog planeta. Doslovno. Kao da su magične aure oko njih, ne usudite se nikog izviždati, gledate ih s poštovanjem. Napokon, ubrzo se vrate u boks i sjedaju u bolide. Opet paljenje motora, tutnjava i izlazak na stazu. Neki su napravili jedan krug i već stali na startno mjesto, dok su neki odvozili i po tri kruga. Malo po malo, sve se složilo i pogled je bio onakav kakvog vidite kad krene prijenos na TV-u. Bolidi na svom mjestu, vozači prešetavaju gridom, ekipe su oko bolida, zgodne tete drže zastave i paradiraju pokraj njih, poznate ličnosti pozdravljaju vozače, a paddock ekipa (bok, Dado! :)) naslonjena na ogradu iznad bokseva, vjerojatno ispija kakav šampanjac uz jagode u šlagu.

Sat i pol nikad nije brže prošlo, od 12:30 do 14 sati, kada su krenuli u krug za zagrijavanje. Adrenalin na vrhuncu, sve misli usmjerene su na start i prvu šikanu, tada sam ljubomoran što je dio ekipe imao karte točno za tu poziciju. Ali dobro, što je tu je, imamo ekran ispred sebe. Koncentraciju je nakratko poremetila senzacionalna Nizozemka, koja očito nema problema sa samopouzdanjem pa se kroz publiku prešetavala u odjeći kakva je izazovna i za plažu. Velikom većinom muška publika, pa pretpostavljate da to nije nikom smetalo, a bilo bi zanimljivo gledati što bi se dogodilo da je ostala tu i za vrijeme starta, pa da vidimo što je formulašima prioritet. 🙂

Start! Alonso kreće kao da je katapultiran, publika u deliriju! Vettel iza njega, Hamilton na trećem mjestu, Schumacher četvrti. I onda krš i lom. Liuzzi s kraja poretka odlazi na travu gdje gubi kontrolu nad bolidom i zabija se u bolide koji su tada prolazili šikanom. Opet ludilo na tribinama. Dok smo gledali snimku, vodeći su se već približili ciljnoj ravnini, čujemo ih da dolaze. Istovremeno, Safety car izlazi na stazu. Nadao sam se da ćemo ga gledati, i ispunila mi se želja. Alonso izlazi iz Parabolice, dolazi prema nama, svi se ustaju i vrište iz sveg glasa, fantastičan prizor. Nakon odlaska SC, dolazi bolan prizor za Ferrarijevce. Ekran prati vodeće i u ulazu u Curvu Grande, Vettel se namješta s vanjske strane, svi su šokirani, Alonso ga zatvara, a od Red Bulla se diže prašina jer je lijevom stranom bolida otišao na travu, gledamo kako pokušava ne završiti u zidu, ali ne popušta od namjere i to mu se isplaćuje kako se zavoj otvarao. Prolazi naprijed, publika je u šoku. Na moje veliko iznenađenje,nisam bio jedini koji je zapljeskao Vettelu kada je došao ispred nas. Još jednom – svaka čast Ferrarijevcima.

Trebam li spominjati da je idućih 15tak krugova sve prisutne bacilo u potpuno ludilo? Schumacherova borba s Hamiltonom zaista je bila epskih razmjera. Iako su navijači vrlo, vrlo korektni, Lewis je jedini koji je dobio zvižduke tijekom pojavljivanja na monitoru. Možete pogađati koliko zadovoljstvo je pružila Schumacherova obrana kroz tih nekoliko krugova. Vrhunac je bio nakon što ga je prvi put prošao, pa je ovaj uspio vratiti poziciju. Stari majstor na djelu, neprocjenjivo.

Nakon što je Red Bull prošao kroz cilj, pola tribine već je sišlo dolje da se probiju na stazu. Mi smo odlučili da ćemo s druge strane, gdje nažalost nismo mogli preko ograde na stazu. Stampedo je bio takav da više nismo mogli promijeniti odluku, trčite u ogromnoj koloni ljudi i idete kuda svi idu, nema stajanja ili premišljanja. Zaista situacija koju svaki ljubitelj ovog sporta mora doživjeti.

Puni dojmova, vratili smo se prema kombiju. Zadnje provjere i via autocesta. Sada smo već bili kao doma što se tiče navigacije po Monzi. Opet sedam sati vožnje, od toga pola spavanje, jedno stajanje za kavicu, i natrag smo u Hrvatskoj. Namještanje signala na hrvatsku mrežu i odmah provjera e-maila i GP1, sve štima. 🙂

Kao zaključak, Monza je zaista poseban doživljaj, pogotovo ako ste navijač momčadi iz Maranella. Istina,Talijani će vas naživcirati, pokušati opljačkati skupim artiklima, pokušati opljačkati i doslovno, poslati u wc koji se zadnji put obnovio 1950., (…), ali za atmosferu na utrci im se mora skinuti kapa. Svi koji to još niste doživjeli, visoko preporučam da uštedite nešto novca i odete u Italiju, prije nego nam Bernie odluči umjesto nje priuštiti VN Vijetnama.

Ante Vetma

Napomena: Svi događaji i stavovi predstavljaju moje osobno viđenje događaja i ni u kojem slučaju nemaju veze sa gp1.hr.