Oton Ribić: Flashback

Ispalo je zgodno da je Formula 1 pokazala kako je živa i zdrava – i zanimljiva – upravo na stazi koja je prije nekoliko godina upravo služila kao dokaz da nešto s njom ne funkcionira, i stvorila flashback koji se i kasnije dosta spominjao. Bahrein 2010. je bio specijalno dosadan Grand Prix, da bi sada bio upravo onaj koji malo smiruje brige nakon početne dvije utrke. U pustinji Sakhir ovaj put je bilo svega: taktiziranja, mnogo izravne akcije na asfaltu, nadmudrivanja, neobičnih odustajanja, i za to sve nije trebala niti kiša, koja bi u Bahreinu ionako bila veća senzacija nego valjda i McLarenov Pole position.

Ostanu li stvari ovakvima, a ipak Bahrein radi specijalnih okolnosti (između ostalih, i temperature) ipak nije pokazatelj za to, mogla bi nam se spremati jedna od onih sezona u kojima imamo pravo među-ekipno prvenstvo, kako vozačko, tako i konstruktorsko, što je kombinacija koju nismo već imali poprilično dugo. I Hamilton i Vettel su u snažnoj formi, kao i njihove ekipe, i obojica imaju uz sebe momčadske kolege koji su u stanju skupiti dosta bodova, a katkad i više od njih.

Scena za crveno-srebrni dvoboj je postavljena, ili barem djeluje kao da bi to lako mogla postati, i za Formulu 1 kao sport je to nesumnjivo dobro. Svaka čast Mercedesovim genijima u inženjeringu, ali publiku privlače “velika” rivalstva između ekipa i vozača, a s više zadovoljne publike, sve funkcionira bolje: sponzori, staze, mediji, i svašta drugo. Mala pukotina u tom sceni je to što je Mercedes, čini se, bez posebnog premišljanja izdao ekipne zapovijedi da Bottas ima propustiti Hamiltona. Ali tek treba vidjeti koliko će takvi scenariji biti česti i, naročito, hoće li funkcionirati i u obrnutom smjeru. Zasad je Bottas (osim ako smo propustili čuti neke psovke na radiju) pokazao da uspjeh tima pretpostavlja vlastitom uspjehu, čime je sigurno osvojio simpatije Mercedesa, ali pitanje da li i svojih navijača, ili sve publike općenito. Ta dilema, treba li vozač biti primarno vozač za dobrobit ekipe, ili voziti za svoj interes, već je stara priča i odgovor varira ovisno o tome kakav tko ima stav o Formuli 1 kao sportu. Definitivan odgovor, uglavnom, ne postoji.

Uglavnom, da ne bude zabune, dobar je i Red Bull, iako zasad ima dva odustajanja što ga je malo skinulo u rasporedu konstruktora. No ako sve poštimaju kako treba, nije nezamislivo vidjeti ih također kao česte goste postolja. Interesantno je i Force Indijino konzistentno skupljanje bodova (šest puta u bodovima od šest mogućih, što imaju samo još Ferrari i Mercedes), a i Williams nije loše krenuo. Ili točnije: ni Massa nije loše krenuo, s obzirom da Stroll još nije završio utrku i tek treba vidjeti kako će kotirati u odnosu na svojeg grozomorno iskusnijeg momčadskog kolegu izvučenog iz najkraće penzije svih vremena. Ostalo je u Bahreinu još i bodova za Renault i Haas, šteta samo što je Sauberu promaknuo prvi bod za jedno mjesto. No, ako su jednom dosegli 12. mjesto, i još jednom 11., gotovo sigurno će kroz sezonu uspjeti probiti taj prag i ščepati neke bodove.

Ostaje McLaren, za koji bi se, s malom dozom crnog humora, moglo reći da u Bahreinu nije razočarao, nego je barem ostao konzistentan u odnosu na Grand Prix Kine. A i nakon utrke: stigle su vijesti kako je McLarenov motor otkazao čak i u početku bahreinskih testova, nakon samo dva kruga. Ovo sve skupa je iz nevolje prešlo u problem, pa u farsu, pa u nakaradu, pa u grotesku, i ako se nastavi, već će mi biti teško smisliti dodatne riječi.

Ono što se inače McLarenu moralo priznati je da, unatoč teškim problemima, nikad iz njegovog apsolutnog vrha nisu dolazile tako velike kritike i panike – npr. niti blizu onoga što je Red Bull cmizdrio s Renaultovim motorima, premda je ovaj problem puno teži. I radi toga, kad se tako nešto dogodi, to ima i puno veću važnost. A sad se dogodilo, čim Mansour Ojjeh, vlasnik četvrtine McLarena, govori, ili barem ne skriva, kako je više teško dalje gurati McLaren-Hondu na ovaj način. Opet, već smo prežvakali to da se u ovoj situaciji motor ne može samo tako ostaviti i zamijeniti jer to za sobom vuče strahovite posljedice na sve i svašta, uključivo financije, ali ovo je znak da stvari ispod površine ne samo da ne idu nabolje, nego se samo natežu i postaju napetije.

I utoliko mogu razumjeti Alonsa da mu nije bilo preteško preskočiti jedan Grand Prix kako bi sudjelovao na Indianapolisu 500, kad se već pružila prilika. Ne vidim što se svi toliko zgražaju oko toga za nekoga tko je dobro poznat kao vozač koji nema ni strpljenje ni energiju izvlačiti sve iz bolida kako bi osvojio 10. mjesto. U F1 bolidu koji vozi već je počeo očito razvijati i smisao za britanski humor, kad u ravninama ima vremena dosta razmišljati. Njemu zgodna promjena ići na Indy 500, nespretnoj McLaren-Honda uniji dobar publicitet koji skreće pažnju od “uspjeha” u Formuli 1, i sve pet(sto).

Ne mislim da Vandoorne gleda nešto puno sretnije na to sve – doveden kao mladi odlikaš koji je blizu Alonsovog kapaciteta ako ne i netko tko bi jednom nadmašio svojeg španjolskog mentora, kako će pokazati što može kad je u bolidu kod kojeg je temeljno pitanje hoće li dočekati kraj utrke? Ili zapravo, hoće li dočekati početak utrke? Ono što čini situaciju gorčom je što, ako je doista tako, McLarenova šasija zapravo funkcionira jako dobro i bolid se ponaša kako treba u zavojima, ali većinu gubitaka ima na ravnini, gdje motor preuzima veću važnost nad šasijom.

No, dalje se Formula 1 pakira u smjeru Rusije. Tamo je prošle godine, u svojem stilu, Mercedes osvojio dvostruku pobjedu, s Räikkönenom koji je dopunio postolje. Zasad možemo pretpostaviti da bi iste srebrne i crvene boje mogle biti tamo na postolju i ove godine, iako ne nužno tim redoslijedom…