Dr. Helmut Marko (rođen 27. travnja 1943. u Grazu) jedna je od najznačajnijih i najutjecajnijih figura suvremene Formule 1. Austrijski stručnjak, bivši vozač i dugogodišnji savjetnik, ostavio je neizbrisiv trag u motosportu, najviše kroz svoju ulogu u Red Bull Racingu i razvoju vozačkih talenata širom svijeta. Marko je oblikovao karijere nekih od najvećih svjetskih vozača i bio je ključna figura u transformaciji Red Bulla u dominantnu silu u Formuli 1.

Marko je nakon studija prava i stjecanja doktorata na Sveučilištu u Grazu zakoračio u svijet motosporta. Kao mladić bio je blizak prijatelj s Jochenom Rindtom, njih dvojica su odrasli zajedno te su zajedno napravili i svoje prve automobilističke korake. Prva utrka koju su posjetili bila je na stazi Nürburgring 1961. godine, nakon što nijedan od njih nije položio prijemni ispit za fakultet. Umjesto da obiteljima idu priopćiti ne baš mile vijesti, vozili su se cijelu noć i spavali u autu kako bi ih idućeg jutra probudila buka bolida Formule 1. Istog trena su obojica znali da je Formula njihov budući poziv. Upravo je Rindt Marka i zarazio željom za utrkivanjem. Marku je nedostajalo samopouzdanja, no kad je Rindt otišao u Englesku i kad je vidio kako mu dobro ide, Marko je pomislio – zašto ne?

Prijateljeva smrt ga je teško potresla. Na Rindtovom pogrebu Marko je dobio prvu ponudu za mjesto na gridu. Tad je shvatio kako život ide dalje. Marko je nastupao u utrkama sportskih automobila, a jedan od njegovih najvećih uspjeha kao vozača bila je pobjeda na 24 sata Le Mansa 1971. godine s Porscheom 917K.

Monaco 1972 (virage du Loews) – Helmut Marko – BRM pic.twitter.com/9gXfn7bmkL

— phn16 (@phn16) May 12, 2024

U Formuli 1 je debitirao 1971. godine za privatnu momčad Jo Bonnier Racing na utrci za Veliku nagradu Njemačke u bolidu McLarena. Staza Nürburgring Nordschleife i nije baš bila najbolja staza za prvi put uskočiti u bolid Formule 1, pa je tako Marko u svom debiju vozio samo slobodni trening i nije se uspio kvalificirati za utrku. Ubrzo se pridružio momčadi BRM gdje je vozio rezervni bolid od prethodne sezone. Njegova vozačka karijera u Formuli 1 bila je kratka, trkački nastupi za BRM 1971–1972. prekinuti su teškom nesrećom nakon koje je izgubio vid na lijevo oko. Tijekom kratke karijere nastupio je na 10 utrka, a nije uspio osvojiti niti jedan prvenstveni bod.

Nakon završetka vozačke karijere, Marko je ostao u motosportu kao menadžer u potrazi za novim talentima. Osnovao je vlastitu momčad RSM Marko, koja je s vremenom prerasla u Red Bull Junior Programme, razvojnu školu mladih vozača koju je Red Bull pokrenuo 1999. godine.

Kada je Red Bull Racing ušao u Formulu 1 2005., Marko je postao ključna figura u timu. Marko je bio glavni arhitekt vozačke politike u momčadi, nadgledajući kako se perspektivni vozači penju kroz niže klase do Formule 1. Pod njegovim vodstvom, najmanje 20 vozača je stiglo do Formule 1, uključujući i dva velikana, Sebastiana Vettela i Maxa Verstappena. Njih dvojica su donijeli timu čak osam vozačkih titula i šest konstruktorskih naslova.

Nakon više od 20 godina službe, Marko je u prosincu 2025. objavio da napušta ulogu motosport savjetnika Red Bull Racinga na kraju sezone, zaključivši jednu od najutjecajnijih era u modernoj Formuli 1. Iz momčadi su istaknuli kako je imao ključnu ulogu u svim strateškim odlukama koje su oblikovale tim i sport tijekom više od dva desetljeća. Njegov odlazak dolazi u trenutku velikih promjena u Red Bullu, ali i u samom sportu što je i potvrda da započinje jedna nova era u Formuli 1.

Sam Marko izjavio je da je neosvajanje naslova 2025. godine bio znak kako je pravo vrijeme da okonča svoju intenzivnu i uspješnu karijeru u timu. Red Bullovo vodstvo, izrazilo je duboko žaljenje zbog njegovog odlaska i priznalo prazninu koju će njegova odsutnost ostaviti u strukturi momčadi.

“U motosportu sam već šest desetljeća, a posljednjih 20 godina s Red Bullom sam imao izvanredno i iznimno uspješno putovanje”, rekao je Marko po odlasku. “Bilo je to divno vrijeme tijekom kojeg sam imao priliku oblikovati mnogo talentiranih ljudi. Sve što smo postigli ispunjava me ponosom.”

U jednom od svojih intervjua na pitanje koji je najbolji trenutak njegove pedesetogodišnje karijere, rekao je kako mora ipak odabrati tri: pobjeđivanje na utrci u Le Mansu, osvajanje prvog naslova sa Sebastianom Vettelom i Verstappenova pobjeda na utrci za VN Španjolske 2016. godine.

Helmut Marko zauvijek će biti zapamćen kao jedan od arhitekata Red Bullove transformacije iz uloge novog igrača u dominantnu silu Formule 1. Njegov rad na razvoju vozača, strateškom planiranju i odlučivanju o sudbinama karijera ostavio je trajan utjecaj ne samo na Red Bull, već i na cijelu sportsku scenu.

Objava Dr. Helmut Marko: Arhitekt Red Bullove F1 dominacije pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Niki Lauda je svojoj zemlji donio tri naslova, za dvije momčadi. Za Ferrari je pobjeđivao 1975. i 1977. godine, a 1984. godine je svoj uspjeh ponovio za momčad McLaren. Jochen Rindt, koji je 1970. godine osvojio naslov prvaka, jedini je vozač u povijesti kojem je naslov dodijeljen posthumno. Rindt je tragično stradao u sudaru na treningu pred utrku za VN Italije. Osim Laude i Rindta, jedini Austrijanac koji je pobjeđivao je Gerhard Berger.

Berger je pobijedio deset puta, a u Formuli 1 je nastupio u 210 utrka, te je tako Austrijanac s najviše nastupa u Formuli 1. Treba napomenuti da boje austrijske zastave u moderno doba brani momčad Red Bull Racing, koja je od svog prvog nastupa u Formuli 1 2005. godine osvojila šest konstruktorskih i sedam vozačkih naslova, i na dobrom je putu da na taj konto doda i ovogodišnje.

Niki Lauda nije rođen u obitelji u kojoj se utrkivalo. Čak štoviše, njegova obitelj nije nimalo bila zadovoljna Nikijevom odlukom da vozi trkaće automobile. Niki je bio odlučan, pa je podigao bankovni kredit kako bi platio svoj ulazak u svijet najbržih bolida. Kao polog iskoristio je svoju policu životnog osiguranja i kupio sebi mjesto u momčadi March 1971. godine. Dvije godine kasnije prešao je u BRM, no nije uspijevao izaći iz dugova. Kad je Clay Regazzoni potpisao za Ferrari, počela se ispisivati i Nikijeva ljepša priča u Formuli 1.

Regazzoni je nagovorio Enza Ferrarija da otkupi Laudin ugovor od BRM-a, a Lauda se odužio pobjedama. Već 1975. godine Lauda je otplatio svoje dugove i odužio se Enzu Ferrariju osvojivši svoj prvi naslov svjetskog prvaka. Bajka se za Nikija trebala nastaviti i godinu kasnije, ali je ispisivanje lijepe priče prekinuo strašan sudar na stazi Nürburgring, koji se i danas pamti i prepričava. Niki je iz udesa jedva izvukao živu glavu i pretrpio stravične opekotine, no to ga nije spriječilo da nastavi svoj zvjezdani put.

Šest tjedana nakon nesreće i sa samo dvije propuštene utrke, Niki je ponovo bio u bolidu. I danas, Nikijev povratak smatra se jednim od najhrabrijih povrataka u svijetu sporta. Unatoč strašnim ozljedama i dvije propuštene utrke, Niki je na završnicu sezone u Japan stigao sa samo tri boda zaostatka za vodećim Jamesom Huntom. U Japanu je padala strašna kiša i Niki je odlučio odustati iz utrke. Hunt je stigao do kraja na trećoj poziciji i za samo jedan bod prednosti u odnosu na Laudu osvojio naslov svjetskog prvaka.

Da tu nije bio slučajno svjedoči i sezona 1977., tijekom koje se Lauda penjao 10 puta od ukupno 14 utrka na pobjedničko postolje. Drugi put je okrunjen naslovom svjetskog prvaka, te se oprostio od momčadi iz Maranella. Zatim je vozio za momčad Brabham, no sezona je bila ispunjena odustajanjima, te se odlučio povući iz utrkivanja. Lauda je otišao u kratkotrajnu mirovinu, te se 1982. godine vratio natrag u bolid, ovaj put u momčadi McLaren.

Da zaista nije bio za mirovinu, svjedoči još jedan naslov svjetskog prvaka, 1984. godine. Konačno, s krajem sezone 1985., Lauda se oprostio od utrkivanja, ali Formulu 1 nikad nije napustio. Menadžerske pozicije imao je u Ferrariju, Jaguaru i u konačnici u momčadi Mercedes. U svibnju 2019. godine zauvijek je napustio ovaj svijet, ali sigurno nikad neće biti zaboravljen. Preminuo je u snu u sedamdesetoj godini života, kao jedan od najvećih vozača Formule 1 u povijesti.

Prvi naslov svjetskog prvaka za Austriju osvojio je Jochen Rindt, no svoj naslov nije mogao proslaviti. Rindt je rođen u Njemačkoj tijekom Drugog svjetskog rada, no tijekom bombardiranja Hamburga je ostao bez roditelja. S bakom i djedom preselio se u Austriju, te je kao Austrijanac i započeo svoju karijeru u Formuli 1. Debitirao je 1964. godine, na domaćoj stazi, za momčad Rob Walker Racing, u posuđenom Brabham BT11 bolidu.

Bila je to jedina utrka za Rindta te sezone, iz koje je nažalost i odustao. Godinu kasnije dobio je stalno mjesto u momčadi Cooper, ali Cooper nije imao baš dobar bolid. Tamo je Rindt bio do 1968., sezone za koju je dobio ponude od svih momčadi osim Lotusa i Honde, a on je izabrao Brabham. Jochen Rindt je bio sve što jedan vozač treba biti pa je bio popularan i među obožavateljima i medijima. U Lotus je došao 1969. godine, i nije mu trebalo puno vremena da bude brži od momčadskog kolege, svjetskog prvaka Grahama Hilla.

Prva pobjeda za Rindta došla je iste godine, na stazi Watkins Glen u Sjedinjenim Američkim Državama. Prvu pobjedu svoje najuspješnije sezone 1970. ostvario je na VN Monaka u starom bolidu Lotus 49, jer novi bolid nije bio spreman. Nakon rođenja kćerke, želio je odustati iz utrkivanja kako bi više vremena bio s obitelji, no nastavio je voziti i pobijedio još četiri puta uzastopno, na VN Nizozemske, Francuske, Velike Britanije i Njemačke.

Fantastičnu sezonu prekinuo je kobni rujanski vikend na u Monzi, kad je tijekom treninga Rindtov Lotus zaplesao i zabio se u ogradu. Tužna nesreća dogodila se blizu mjesta gdje je Jochenov heroj iz djetinjstva, Wolfgang von Trips, poginuo 1961. godine. Nijemac je tada vodio u prvenstvu, baš kao i Rindt u trenutku svoje pogibije.

Rindtov život je ugašen, a Formula je nastavila dalje. Jacky Ickx nije uspio sakupiti dovoljno bodova i Rindt je ostao vodeći u prvenstvu do samog kraja. Tijekom svoje karijere startao je u 60 utrka, pobijedio je 6 puta, 10 puta startao s najbolje startne pozicije, osvojio 107 bodova i jedan naslov svjetskog prvaka, jedini za koji nije bilo proslave.

Uz dva velika heroja Austrije, pobjede svojoj zemlji donosio je još Gerhard Berger koji se u Formuli 1 natjecao od 1984. do 1997. godine za različite momčadi, uključujući Ferrari i McLaren. Prva momčad za koju je vozio puno radno vrijeme bila je Arrows za sezonu 1985. Izgledalo je kako neće moći završiti sezonu zbog nesreće u kojoj je slomio vrat, no ipak jeste, s tri boda na svom kontu.

Prvu pobjedu ostvario je na VN Meksika 1986. godine za momčad Benetton. Prvi boravak u Ferrariju, koji je trajao tri godine, započeo je 1987. godine i ostvario četiri pobjede. 1990. godine je otišao u McLaren praviti društvo Ayrtonu Senni i tijekom tri godine je pobijedio tri puta. U Ferrari se vratio 1993. godine, a karijeru je završio 1997. godine. Nakon vozačke karijere primio se menadžerskog posla, pa je radio s momčadima BMW i Torro Rosso.

Njegovu karijeru promovirao je Helmut Marko, sunarodnjak i također bivši vozač, koji na upravljaču nije ostvario nikakve uspjehe. Marko kao vozač nije osvojio niti jedan jedini bod, ali je svoju uspješnu karijeru u Formuli 1 gradio na jednoj drugoj poziciji. Marko je jedan od čelnih ljudi ranije spomenute austrijske trofejne momčadi, Red Bull.

Posljednji Austrijanac na pobjedničkom postolju bio je Alexander Wurz, a njegov najbolji rezultat je treće mjesto u utrci. Wurz se u Formuli 1 natjecao u periodima od 1997-2000., te 2005. i 2007. godine, za momčadi Benetton, McLaren i Williams. Posljednji vozač iz Austrije na gridu bio je Christian Klien, koji se također u dva navrata natjecao u Formuli 1. On je nastupao od 2004. do 2006. godine za momčad Jaguar i kasnije 2010. godine za HRT. Tijekom karijere koja je trajala 51 utrku ostvario je 14 bodova.

Roland Ratzenberger je tragično poginuo tijekom tužnog vikenda u Imoli 1994. godine, u sudaru koji se dogodio u kvalifikacijama. Helmuth Koinigg je treći Austrijanac koji je svoj život izgubio na stazama Formule 1. Koinigg je vozio svoju tek drugu utrku karijere kad je poginuo u sudaru na VN SAD-a 1974. godine.

Od ostalih vozača koji su nastupali pod austrijskom zastavom bodove su osvajali Patrick Friesacher i Karl Wendlinger, dok su uz Marka bez bodova svoje nastupe okončali još Harald Ertl, Hans Binder, Jo Gartner, Dieter Quester, Otto Stuppacher i Kartl Oppitzhauser.

Objava Hometown heroes: Austrija pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Rekordnih 13 naslova svjetskog prvaka odlučeno je u Japanu, uglavnom zbog toga što je ova utrka tradicionalno imala termin u završnici prvenstva. VN Japana je često vožena u teškim uvjetima praćenim lošim vremenom, odlučivala je prvenstva, donijela suze, tragedije, ali i sreću, a o njoj su se snimali i filmovi. Širom svijeta poznata je priča o utrci za VN Japana 1976. godine koju je zbog loših vremenskih uvjeta Niki Lauda odbio voziti, pa je titula otišla u ruke njegovog rivala Jamesa Hunta, o čemu detaljno govori film Rush. Formula 1 se još jednom vratila na stazu Fuji 1977. godine, kad su zbog dijelova koji su odletjeli s bolida poginuli fotograf i sudac uz stazu. Zbog sigurnosnih problema Fuji je ispala iz igre, a s njom i VN Japana, do 1987. godine kad je Suzuka stupila na scenu.

Suzuka je prvenstveno trebala biti dio kalendara za sezonu 1985., no kako staza nije ispunjavala standarde Formule 1, ipak se moralo sačekati još dvije godine. Nakon prve utrke na ovoj stazi, staza je postala omiljena i među vozačima i obožavateljima Formule 1.

VN Japana je brzo postala omiljen i neizostavan dio tradicije Formule 1. Po rasporedu je bila na samom kraju sezone, pa se tako pet uzastopnih prvenstava između 1987. i 1991. godine odlučilo na ovoj stazi. Među ovim uzbudljivim utrkama je i kontroverzna bitka Ayrtona Senne i Alaina Prosta 1989. godine. Svoje naslove na ovoj stazi osigurali su si i Damon Hill, Mika Hakkinen i Michael Schumacher.

Popularnost ove staze kroz godine je samo rasla, a vrhunac je doživjela 2006. godine kad je tijekom trkaćeg vikenda privukla oko 361.000 gledatelja. Honda je tad preuzela vlasništvo nad momčadi koja je nekad nosila naziv BAR, a na stazi je bila i japanska momčad Super Aguri s domaćim vozačima Takumom Satom i Sakonom Yamamotom.

Unatoč ogromnoj popularnosti, za 2007. i 2008. godinu VN Japana se preselila na stazu Fuji koja je doživjela velike promjene od strane Hermanna Tilkea prije njenog povratka u kalendar. Užasna kiša pogodila je stazu 2007. godine kad je pobijedio Lewis Hamilton. Godinu kasnije, u nešto boljim uvjetima pobijedio je Fernando Alonso. Bila je to posljednja pobjeda za momčad Renault i posljednja utrka na ovoj stazi. Iako je bilo planirano da se Suzuka i Fuji smjenjuju kao domaćini utrke za VN Japana, Suzuka je preuzela primat i najmanje do 2024. godine gledat ćemo utrke bolida Formule 1 na ovoj stazi.

Posljednja velika nesreća Formule 1 dogodila se upravo na ovoj stazi. Uslijed jake kiše VN Japana 2014. godine je prekinuta nakon nesreće Julesa Bianchija, vozača momčadi Marussia. Bianchi je u zavoju Dunlop izgubio kontrolu nad svojim bodilom i sudario se s dizalicom koja je spremala bolid od ranije nesreće. Bianchi je pretrpio ozbiljne ozljede glave i preminuo je devet mjeseci kasnije u bolnici u Nici.

He won't be forgotten.

Pierre Gasly pays his respects to Jules Bianchi as F1 returns to Suzuka pic.twitter.com/urgwMgV8Fa

— Sky Sports F1 (@SkySportsF1) October 4, 2018

Najuspješniji vozač na stazi Suzuka je Michael Schumacher, koji je na ovoj stazi pobjeđivao šest puta u periodu od 995. do 2004. godine. Prati ga Lewis Hamilton, koji je svoju rekordnu petu pobjedu u Japanu ostvario 2019. godine. Hamilton je pobijedio četiri puta na stazi Suzuka i jednom na stazi Fuji. Od momčadi najuspješniji su Ferrari i McLaren, svaka s po sedam pobjeda u Japanu.

Utrka koje ćemo se danas prisjetiti kao utrka nije bila previše uzbudljiva, no svakako ima posebno mjesto u srcu svakog navijača momčadi Ferrari i Michaela Schumachera. U Japan je 2000. godine Schumacher došao sa šansom da postane prvi Ferrarijev prvak nakon 21 godine, a njegov glavni protivnik Mika Hakkinen u bolidu momčadi McLaren jurio je svoju treću uzastopnu titulu. Michael je u Japan stigao s osam bodova prednosti, a kako je VN Japana bila predzadnja utrka sezone, svaki plasman ispred Hakkinena mogao je riješiti sve dileme. Od Michaelovog dolaska u Ferrari 1996. godine i vozač i momčad su četiri sezone je flertovali s naslovom, ali im je svaki put izmicao iz ruku. Bila je to peta sreća za Ferrari i Michaela Schumachera…

Two F1 greats = one rivalry for the ages

Fans will have their own favourite @F1MikaHakkinen v Michael Schumacher moments

But the show they put on in qualifying in Japan in 2000 was incredible

NINE THOUSANDTHS #JapaneseGP #F1 pic.twitter.com/eW2sJse8aO

— Formula 1 (@F1) October 5, 2018

Hakkinenu je trebala pobjeda u Suzuki kako bi borbu odveo do zadnje utrke na stazi Sepang u Maleziji, a u Ferrariju su svi željeli završiti posao prije kraja. Ferrariju nije trebalo još jedno napeto finale u kojem gube naslov svjetskog prvaka.
Cijela sezona bila je napeta, a razlike između Michaelovog F1-2000 Ferrarija i Mikinog MP4-15 McLarena su bile minimalne. Subotnje kvalifikacije su pokazale upravo to, Schumacher se za najbolju startnu poziciju kvalificirao sa samo 9 tisućinki ispred Hakkinena. Društvo u drugom startnom redu pravili su im momčadske kolege, David Coulthard u McLarenu iza Michaelovih i Rubens Barrichello u Ferrariju iza Mikinih leđa.

Hakkinen je utrku započeo bolje od Schumachera i već u prvom zavoju je preuzeo vodstvo. Obračun dva velika šampiona je počeo gašenjem crvenih svjetala za stazi Suzuka, a ostatak vozača ih jednostavno nije mogao pratiti. Hakkinen je vozio prilično agresivno, ali se nikako nije mogao odvojiti od Michaela koji ga je pratio u stopu i vrebao svoju priliku. Prilika se ipak ukazala u vidu taktičara u ekipi Ferrarija koji će bolje odigrati igru zaustavljanja u boks i preuzimanja prednosti. Nekoliko kapi kiše je pomoglo Schumacheru da zadrži priključak s Hakkinenom, i nakon drugog ulaska u boks Michael Schumacher je bio u vodstvu.

Mika se nije predao do samog prolaska kroz cilj, ali sve ono što će uslijediti su scene za povijest i ostvarenje sna svakog vozača Formule 1, osvajanje naslova svjetskog prvaka u crvenom bolidu momčadi iz Maranella. Schumacher je s nešto manje od dvije sekunde prednosti pobijedio ispred Mike Hakkinena, a na trećem mjestu našao se David Coulthard s više od cijele minute zaostatka. Titula se vratila kući, odakle je izbivala od 1979. godine i naslova Jodyja Schecktera.

#OnThisDay in 2000, Michael Schumacher ended Ferrari's 21-year drivers' championship drought by sealing his 3rd title with a win at Suzuka, Japan

Schumi beat rival Mika Hakkinen by just 1.8s, declaring it "the race of his life" in later years #F1 #Autosport #JapaneseGP pic.twitter.com/8hHvuUW6Ge

— Autosport (@autosport) October 8, 2022

Formula 1 je u Japan došla polovinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, otprilike u isto vrijeme kao što je i prvi Japanac nastupio u bolidu Formule 1. Hiroshi Fushida bio je prvi Japanac na stazi Formule 1, a kvalificirao se za VN Nizozemske 1975. godine, no zbog kvara na motoru ipak nije uspio nastupiti u utrci. Masehiro Hasemi prvi je startao u utrci Formule 1, upravo na prvoj utrci za VN Japana 1976. godine. Iz Japana kroz povijest je Formulu 1 vozio 21 vozač, nastupili su na ukupno 471 utrci i skupa osvojili 172 boda.

Satoru Nakajima bio je prvi vozač iz Japana s punim radnim vremenom, a vozio je u momčadi Lotus 1987. godine kao momčadski kolega Ayrtona Senne. Karijera mu je trajala pet sezona. Njegov sin, Kazuki Nakakajima će nastupom na VN Brazila 2007. godine postati prvi Japanac iz iste obitelji s nastupom na utrci Formule 1. Prvi Japanac koji se popeo na pobjedničko postolje bio je Aguri Suzuki, osvojivši treće mjesto na utrci za VN Japana 1990. godine. Na pobjedničko postolje za Japan penjali su se još Takuma Sato i Kamui Kobayashi, obojica po jednom što ukupno čini tri pobjednička postolja u statistici za vozače iz Japana. Pobjede još uvijek nisu upisali. Ove sezone na gridu imamo Yukija Tsunodu, koji se za momčad AlphaTauri natječe od 2021. godine.

“Suzuka je posebna staza na kojoj su održane sjajne utrke i za koju me vežu posebne uspomene. Uvijek uživam u izazovu koji ona donosi, od tehničkih zahtjeva za postavku bolida do zahtjevne konfiguracije staze,” svojevremeno je izjavio Michael Schumacher.

Objava Formula 1 u Japanu: Veličanstvena Suzuka pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Kad se 1997. godine Austrija vratila u kalendar, staza je nosila novo ime, prema mobilnom operateru koji je financirao njeno renoviranje i unapređenje. Staza se nalazila na starom mjestu, sada s nazivom A1 Ring, a novu izvedbu je dizajnirao Hermann Tilke, čiji je to bio prvi veliki zahvat na polju trkaćih staza. Staza se u kalendaru održala narednih sedam godina, u periodu od 1997. do 2003. godine. Ovaj period su kao najuspješniji obilježili Mika Hakkinen i Michael Schumacher, obojica s po dvije pobjede.

A1 Ring nije bio posebno profitabilan, a Formula 1 nije nimalo jeftina. Kad je na snagu nastupila zabrana reklamiranja duhanskih proizvoda u Europskoj Uniji, utrka je još jednom ispala iz igre. Od 2004. godine VN Austrije ponovo nije bila dio kalendara, a njen spasitelj je došao u obliku Dietricha Mateschitza, osnivača kompanije Red Bull, kad je kupio stazu i najavio velike promjene i poboljšanja. Radovi su krenuli odmah, no lokalne vlasti su se malo umiješale, pa su radovi ipak usporili. Narednih šest godina zavladala je tišina, dok Mateschitz konačno nije finalizirao svoje želje i svečano pokazao svoju novu stazu. Staza staza novog oblika i imena, sad nazvana Red Bull Ring, zvanično je otvorena 2011. godine, a tek za 2014. godinu osiguran je sedmogodišnji ugovor s Formulom 1. Prva utrka za VN Austrije novog doba održana je 2014. godine pred rasprodanim tribinama.

Austrija uživa veliku popularnost među obožavateljima Formule 1 i svake godine privuče oko 200.000 ljudi tijekom trkaćeg vikenda. Kad su se svi povukli, Red Bull Ring je spasio sezonu od koje su mnogi digli ruke, onu pandemijsku, po svemu neobičnu i posebnu. Sezona 2020. koja je počela tek u srpnju i po prvu put ikad počela je utrkom za VN Austrije. Utrka je održana ispred praznih tribina, a i druga utrka sezone, pod naziv utrka za VN Štajerske, održana je na istoj stazi. I godinu kasnije se karavana Formule 1 dva puta zaustavila u Austriji, kad je obje utrke pobijedio Max Verstappen, postavši prvi vozač koji je pobijedio na dvije uzastopne utrke u istoj zemlji, nakon Damona Hilla. Maxu je ovo pošlo za rukom tijekom jedne sezone, dok je Hill svoje dvije uzastopne australske utrke osvojio na zadnjoj utrci sezone 1995. i prvoj utrci sezone 1996. 2021. godine niti na jednom izdanju utrke u Austriji nisu bile dozvoljene pune tribine, da bi se tek 2022. popunile u punom kapacitetu. U ožujku 2023. godine objavljeno je kako je organizator utrke potpisao novi, četverogodišnji ugovor s Formulom 1 za organiziranjem utrke, što znači kako ćemo utrke za VN Austrije gledati najmanje do 2027. godine.

Tijekom tri perioda u kalendaru Formule 1, Austrija je obožavateljima donijela niz zanimljivih trenutaka. Prva utrka održana je 1970. godine, kad je Rolf Stommelen osvojio jedini podij svoje karijere. On je utrku započeo sa sedamnaestog mjesta, a završio ju na najnižoj stepenici pobjedničkog postolja. VN Austrije 1976. godine je posljednja utrka na kojoj se natjecala žena vozačica bolida Formule 1. Bila je to dvanaesta i posljednja utrka u karijeri Lelle Lombardi. Tijekom treninga 1987. godine dogodila se jedna od bizarnijih nesreća u povijesti Formule 1, Stefan Johansson je brzinom od oko 290 km/h udario u jelena na stazi, na sreću slomivši samo nekoliko rebara. Johannsen je hrabro nastupio u utrci unatoč ozljedama i osvojio odlično sedmo mjesto. Vittorio Brambilla je svoju jedinu pobjedu karijere ostvario na VN Austrije, 1975. godine, na kišom natopljenoj utrci koja je prekinula nakon samo 29 krugova. Najviše pobjeda na bilo kojoj od izvedbi staze u Spielbergu ima Max Verstappen, s tri pobjede na utrci pod nazivom VN Austrije i jednom na VN Štajerske.

Jedna od utrka u Austriji o kojoj se mnogo pričalo, a koja se i danas često spominje, je ona iz 2002. godine, poznata po neslavnom potezu momčadi Ferrari i ne tako velikoj pobjedi Michaela Schumachera. Ferrari je tad bio u odličnoj formi, slavili su na četiri od prvih pet utrka i vjerojatno je ovakav ishod utrke bio nepotreban, no utrku je ipak obilježilo Barrichellovo propuštanje Schumachera u posljednjim metrima utrke.

Barrichello se za utrku kvalificirao na najbolju startnu poziciju, što je bio njegov drugi pole position te godine. Društvo u prvom startnom redu pravio mu je brat momčadskog kolege, Ralf Schumacher u bolidu momčadi Williams BMW. Michaelove kvalifikacije nisu bile impresivne kao prethodnih tjedana, pa se smjestio na „tek“ treće mjesto s nešto više od pola sekunde zaostatka za Rubensom. Michael je brata obišao na samom startu utrke, no momčadski kolega se nije dao. Očekivalo se kako će Barrichello pobijediti, nije postojalo mnogo razloga za bilo kakve momčadske odredbe, Ferrari je bio daleko moćniji od ostalih momčadi na gridu. U konačnici, od 17 utrka sezone, vozači Ferrarija pobijedit će 15 puta, a Michael će naslov osvojiti s gotovo dvostruko više bodova od momčadskog kolege.

Barrichello je na VN Austrije vodio 69 od 71 kruga, no na samom kraju stigla je naredba s vrha da se propusti Schumachera za još jednu Nijemčevu pobjedu. Vozači Ferrarija su gotovo rame uz rame prošli kroz cilj, Michael nekoliko metara ispred momčadskog kolege. Ferrari je za ovaj pothvat kažnjen s milijun američkih dolara kazne, a Schumacher je situaciju pokušao popraviti prepuštajući Rubensu najvišu stepenicu pobjedničkog postolja dok je svirala njemačka himna. Situacija uopće nije bila bolja, publika je bila vidno nezadovoljna, a niti jedan od vozača nije imao lijepe riječi o utrci koja je bila iza njih.

Tijekom povijesti, šesnaest vozača iz Austrije se natjecalo u Formuli 1. Dvojica su osvajala naslove svjetskog prvaka, a trojica poginula utrkujući se u ovom sportu. Niki Lauda je najuspješniji Austrijanac za upravljačem bolida Formule 1. Lauda je osvojio naslov svjetskog prvaka 1975. i 1977. godine za Ferrari i 1984. godine za McLaren, sa samo pola boda prednosti u odnosu na momčadskog kolegu Alaina Prosta. Jochen Rindt je uz Laudu jedini Austrijanac s naslovom svjetskog prvaka, no Rindt je svoj naslov osvojio posthumno. Rindt je svoj život tragično izgubio u nesreći tijekom treninga za VN Italije 1970. godine. Osim Laude i Rindta, Gerhard Berger je jedini Austrijanac koji je pobjeđivao u Formuli 1. Berger je pobijedio 10 puta u 210 nastupa.

Berger je Austrijanac koji je najviše puta nastupio u Formuli 1. Deset puta je u Formuli 1 nastupio i Helmut Marko, no nije uspio osvojiti niti jedan bod. Svoje uspjehe u Formuli 1 su Berger i Marko ostvarili nakon vozačke karijere, s Austrijskom momčadi Red Bull Racing. Drugi tragično nastradali Austrijanac je Roland Ratzenberger, koji je poginuo tijekom tužnog vikenda u Imoli 1994. godine. Helmuth Koinigg je vozio svoju tek drugu utrku karijere kad je stradao u nesreći na utrci za VN Sjedinjenih Američkih Država 1974. godine. Posljednji Austrijanac na gridu bio je Christian Klien, koji se natjecao na momčad HRT i Jaguar. Klien je posljednji put nastupio na VN Abu Dhabija 2010. godine, nakon čega nismo imali austrijskih vozača za upravljačem bolida Formule 1.

“Postoje i tehnički zahtjevnije staze od A1 Ringa, no, sve u svemu, ova staza predstavlja svojevrstan izazov, i za bolid i za momčad. Ova staza se ne smije podcijeniti”, svojevremeno je izjavio Ralf Schumacher.

Objava Formula 1 u Austriji: Staza Crvenih bikova pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

U tom trenutku Mercedes je treću sezonu zaredom uvjerljivo osvojio oba naslova pa je prazan kokpit bio privlačan većini, ako ne i svakome. Opcija je, također, bilo napretek, ali koliko god dobro zvučalo voziti najbrži bolid postojala je velika vjerojatnost da će taj vozač imati ulogu ‘drugog vozača’ iza Lewisa Hamiltona.

U tom trenutku Mercedes je imao Hamiltona pod dugogodišnjim ugovorom vrijednim otprilike 25-30 milijuna eura i u najboljim vozačkim godinama i bilo bi potpuno nelogično dovesti još jednu zvijezdu sličnog kalibra. Također, odluka da potpišu mladog i neiskusnog vozača isto ne bi imala previše logike jer je pitanje koliko bi mladi vozač pomogao momčadi u borbi za oba naslova. Jedina preostala solucija bila je dobar vozač koji ima nekoliko godina iskustva utrkivanja u F1, koji je osvajao naslove u mlađim kategorijama, koji je timski igrač i pomoći će momčadi u osvajanju oba naslova. Neki od kandidata koji su se spominjali bili su vezani ugovorima za druge momčadi (Vettel, Hülkenberg), njihovi juniori (Wehrlein, Ocon) su bili preneiskusni, a bivši Hamiltonovi timski kolege (Alonso, Button) teško da bi se zadovoljili ulogom drugog vozača. I tako je odluka pala na Finca Valtterija Bottasa koji je vozio jako dobro za Williams. Njegov menadžer bio je upravo Toto Wolff koji se naravno povukao s pozicije Bottasova menadžera nakon potpisa s Mercedesom.

Kratka biografija

Valtteri Viktor Bottas rođen je 28. kolovoza 1989. godine u Nastoli, Finska. Obrazovao se u Heinoli, a kratko je i služio u vojsci što je obavezno za odrasle u Finskoj. Od malih nogu volio je utrkivanje i sa šest godina počeo voziti karting na finskim cestama prekrivenim ledom i snijegom za koje je rekao: „ako možeš voziti na njima, onda možeš voziti bilo gdje“. Naslove je osvajao i u kartingu, ali i kasnije. Jedini je vozač koji je dvije godine uzastopce osvojio Formulu 3 Masters, a nakon toga je bio prvak GP3 serije. Od 2013. do 2016. vozio je za Williams, a od iduće sezone vozit će za Alfa Romeo.

Priliku nije dobio nezasluženo ili samo zato što mu je Toto Wolff bio menadžer. Bottas je pokazao dobre vožnje i zajedno s Massom u Williamsu konkurirao Mercedesima u određenim vikendima kroz tri sezone dominacije njemačke momčadi prije prelaska u njihove redove. Uz pet momčadskih naslova, Bottas je ostvario “samo” dva druga mjesta u poretku vozača što sigurno nije zadovoljavajuće s obzirom na to da je u rukama imao najbrži bolid. Također, ostvario je 10 pobjeda, 58 podija, 20 pole positiona i 18 najbržih krugova te 1327 bodova.

Vrijeme u Mercedesu

Više je razloga za Bottasovo neplodonosno razdoblje u najdominantnijoj momčadi F1, a glavni razlog je uloga ‘drugog vozača’ koja mu je bila namijenjena i prije nego što je potpisao ugovor s Mercedesom. Iz već spomenutog razloga Hamilton je imao gotovo pa zacementirano mjesto ‘prvog vozača’ i jedini način da momčad obrne uloge je veliko neimanje sreće ‘prvog vozača’, a svjedoci smo da je božica Fortuna gotovo u stopu pratila Hamiltona. Čak i kada nije bila na njegovoj strani, Rosberg je jedvice osvojio naslov.

To je dokaz kakvog je vozača Bottas morao pobijediti da bi došao do naslova. Nažalost po njega nije uspio, ali je svoju momčadsku dužnost odradio korektno. Koliko je bolje mogao, teško je reći jer je momčad od njega nemali broj puta tražila da ostane dulje na stazi i u dvoboju za poziciju usporava Hamiltonove konkurente za naslov čime je njegova utrka bila kompromitirana. Ironično je to što je upravo Bottas imao bolid s najviše izgleda da se bori s timskom kolegom za naslov. Osim taktičkih odluka momčadi da dulje ostane na stazi, nerijetke su bile odluke da propusti Hamiltona i ne bori se s njim za poziciju čime mu se jasno daje do znanja da je ‘broj dva’ što psihološki utječe na vozača bez obzira koliko on mentalno bio jak.

Sve su to faktori na koje Bottas nije mogao utjecati, a smanjivali su mu šanse da dođe u priliku boriti se za naslov. Doduše, nisu ga sputavale samo momčadske odredbe, sjajni timski kolega, uloga ‘drugog vozača’ i (ne)sreća. Imao je Bottas i vlastitih ‘mušica’. One su se najviše ogledale u praćenju bolida ispred i približavanju. Nije mali broj puta Bottas zaglavio iza vozača u sporijem bolidu i gubio puno vremena kako bi mu se uopće približio na ispod jedne sekunde da bi mogao koristiti DRS i tako pokušao proći naprijed. Isti problem se javljao na nekim utrkama prilikom prestizanja vozača za puni krug. Žalio se Bottas preko tim radija svojem inženjeru da bi mu se bolid ispred njega trebao maknuti, ali Bottas nije bio dovoljno blizu da se vozaču zaostalom za puni krug maše plavim zastavama i da ga propusti.

Također, pitanje je koliko je Bottas bio (ne)zainteresiran kada bi pao u poretku, bilo to zbog loših kvalifikacija, pada na početku utrke zbog lošeg starta ili zbog momčadskih odredbi da ostane dulje na stazi. Ogromna je razlika u pristupu takvoj situaciji između Bottasa i Hamiltona. Dovoljno se sjetiti što je Hamilton napravio na VN Brazila, dok je Bottas u sličnim i u čak ne tako lošim situacijama kao što je bila ta, izgledao potpuno nezainteresirano za proboj prema naprijed. Ulogu u tome je sigurno imao i njegov problem približavanja bolidu ispred. S druge strane u netom završenoj sezoni, Red Bull je imao Sergia Pereza koji je nekoliko puta pokazao da mu je forte probijanje prema naprijed i zato su uspjeli izazvati Mercedes za oba naslova, jedan su im uzeli.

Istina je da je Bottas podbacio u završnom vikendu prošle sezone kada ga je momčad najviše trebala za vrijeme njegovog boravka u Mercedesu. Red Bull je imao oba svoja vozača iza Hamiltona i imali su prednost s taktičke strane koju su iskoristili kada je Perez omogućio Verstappenu da nadoknadi sedam sekundi zaostatka u krug i pol. Bottas je već tada možda ‘glavom’ bio u Alfi za koju je potpisao, ali ne može mu se ništa prigovoriti zbog toga koliko je “služio” Mercedesu i Hamiltonu, pa čak i onda kada za to nije bilo potrebe. Nećemo nikada znati, ali čini se da njegovo mišljenje nije imalo veliki utjecaj u njemačkoj momčadi. Dobar primjer za to je VN Francuske kada je Verstappen prestigao Hamiltona na starijim gumama, a Perez Bottasa. Preko tim radija se Bottas prilično ljuto žalio kako ga nitko ne sluša kada je govorio da neće uspjeti strategija jednog ulaska u boks. Takvog Bottasa nismo imali prilike vidjeti za vrijeme njegovog boravka u Mercedesu.

Njegovih pet godina u Mercedesu bilo je prilično uspješno s momčadskog stajališta. Dobili su točno onakvog vozača kakvog su htjeli, odnosno kakav je Mercedesu i Hamiltonu bio potreban nakon Rosbergovog umirovljenja. U njemačkoj momčadi nemaju za čime žaliti, postali su najdominantnija momčad s osam uzastopnih konstruktorskih naslova, a svoj obol dao je i Bottas te mu jedino mogu zahvaliti za pet godina koje im je posvetio. S vozačkog stajališta, Bottas ne može biti zadovoljan jer nije osvojio naslov, niti je bio u prilici za njega se boriti, a statistika u usporedbi s momčadskim kolegom izgleda prilično loše. Bottas je u pet godina ostvario 10 pobjeda dok je Hamilton u tri od pet sezona imao više pobjeda nego Bottas u pet sezona zajedno. Ništa puno bolja situacija nije u ostalim statističkim pokazateljima i to je ono za čime Finac može žaliti. Imao je na raspolaganju jedan od najboljih bolida u povijesti, a statistika kaže da u nekim segmentima (pobjede i pole positioni) nije bio bolji ni od Rosberga u prve tri sezone dominacije Mercedesa. U najbržim krugovima, podijima i bodovima Rosberg ne zaostaje previše, a odvozio je dvije sezone manje u tom moćnom Mercedesu (vozio je za njih inače sedam godina).

Usporedba s ostalim velikanima

Iako Bottas nije osvojio naslov za vrijeme boravka u Mercedesu, a statistika s momčadskim kolegom i svojim prethodnikom nije pretjerano bajna, svejedno je ostvario dobre rezultate u usporedbi s ostalim velikanima i legendama ovog sporta gledajući samo tih pet godina njegove karijere. Bottas je osvojio 1327 bodova čime se nalazi na 20. mjestu, tik iza velikog Nikija Laude, a ispred Jackieja Stewarta, Damona Hilla i mnogih drugih koji su osvojili naslov prvaka. S 10 pobjeda nalazi se na 35. mjestu ljestvice ispred osvajača naslova kao što su John Surtees, Giuseppe Farina, Keke Rosberg i drugi. Puno bolje plasiran je u kategoriji pole positiona (15. mjesto) gdje je iza sebe ostavio mnoge veličine kao što su Stewart, Moss, Ascari itd. Ostvarenih 58 podija stavlja ga na 13. mjesto ispred već spomenutih velikana, a iza njega su i Fangio, Clark, Fittipaldi i ostali. 18 najbržih krugova ga stavlja na 19. mjesto svih vremena iza Senne (19, toliko ima i Bottas kada se uračuna jedan ostvaren za Williams). Također, ostvario je čak 48 drugih i trećih mjesta što ga svrstava na visoko 9. mjesto, samo su Barrichello i Coulthard, od vozača bez naslova, ispred njega.

Ova usporedba je samo pokazatelj koliko dobar i moćan bolid je Valtteri imao u rukama jer je za samo pet godina nadmašio mnoge velikane, uzimajući u obzir njihove cijele karijere, ovog sporta u raznim statističkim pokazateljima osim u jednom, onom najvažnijem po kojem se ‘šoferi’ pamte. Do naslova nije uspio stići, ali će u povijesti ostati upamćen kao dio momčadi koja je osvojila rekordnih osam uzastopnih naslova.

Dojam i budućnost

Kao što sam već spomenuo, priliku nije dobio nezasluženo, ali ostaje upitnik koliko je Bottas mogao više napraviti, da se mogao boriti s Hamiltonom umjesto da mu je otpočetka bila dodijeljena etiketa ‘drugog vozača’. Dojam koji je Finac ostavio je da se radi o vrlo dobrom vozaču, koji se ističe iz gomile prosječnih, ali ipak ne o vozaču koji može otići do kraja i biti prvak. Kao što je bio slučaj s njegovim idolom i sunarodnjakom Hakkinenom te još jednim Fincem, Raikkonenom. Možda će mu odlazak u Alfu više odgovarati, neće imati pritisak da svaku utrku mora biti u/na vrhu i bit će iskusniji vozač u momčadi pa će njegova riječ imati puno veći značaj i utjecaj. Također, više će do izražaja doći njegovo vozačko znanje i umijeće jer će on biti taj od kojeg se očekuje veći doprinos i da bude mentor mladom kolegi. Teško je išta prognozirati za iduću sezonu, ali ako mu Alfa podari bolid sposoban boriti se u sredini poretka, mislim da ćemo vidjeti puno boljeg Bottasa.

Welcome to the team, @ValtteriBottas! pic.twitter.com/vD6yfRHT5y

— Alfa Romeo F1 Team ORLEN (@alfaromeoorlen) January 1, 2022

Objava Valtteri Bottas: U pravo vrijeme u krivom bolidu pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

On je kvalitetan vozač, veoma moćan, a ima samo 16 godina. Ako na ovakav način bude nastavio napredovati, siguran sam da će jednog dana voziti u Formuli 1. Ima nešto posebno u tome vidjeti mladića tih godina na trkaćoj stazi. On zbilja ima pravi trkaći mentalitet.

Ovo je izjava sedmerostrukog svjetskog F1 prvaka Michaela Schumachera iz 2001. o tada mladom Lewisu Hamiltonu nakon jedne ekshibicijske utrke u kojem su sudjelovale mlade karting zvijezde i prekaljeni vozači tadašnje Formule 1. Kada vas jedna istinska i neupitna sportska i automobilistička veličina prepozna kao budućeg velikog vozačkog talenta u vremenu dok ste još golobradi klinac koji vapi za pažnjom i svojevrsnim pogurancem u karijeri, onda znate da vam je potencijalni uspjeh u motosportu zajamčen.

Dva desetljeća kasnije, taj tamnoputi mladac iz Stevenagea, grada udaljenog sat vremena vožnje od Londona, ne samo da je postao vozač Formule 1, nego je postao i sedmerostruki prvak Formule 1. Također je, nakon briljantne pobjede na VN Rusije pretprošlog vikenda, postao i jedini vozač u povijesti koji dostigao troznamenkasti broj pobjeda u najvećem oktanskom cirkusu. Tako je Britanac dodao još jedan u nizu rekorda koje je dosad ostvario u svojoj impresivnoj karijeri.

Statistika Lewisa Hamiltona

• Nastupi u Formuli 1: 281 utrka
• Broj pobjeda: 100 (35,5% uspješnosti)
• Broj pobjedničkih postolja: 176 (62,6% uspješnosti)
• Najbrži krug utrke: 57
• Broj osvojenih bodova: 4024,5

Kao što možemo vidjeti iz priloženog, Hamiltonova F1 statistika je veoma impresivna i još će dugo vremena proći prije nego je ijedan drugi vozač u budućnosti uspije ponoviti i popraviti. Posebno impresivno djeluje činjenica da je Lewis ostvario pobjedu u prosjeku na svakoj trećoj utrci u kojoj je sudjelovao, dok je na dvije trećine utrka minimalno osvojio mjesto na pobjedničkom postolju.

Složili se neki s tim ili ne, Lewis Hamilton je i statistički i činjenično jedan od najboljih vozača Formule 1 i svakako jedan od najuspješnijih sportaša u povijesti. Da, iako nas poznata pjesma grupe Colonia uči “da svijet voli pobjednike”, Lewis Hamilton ima i vrlo snažnu opoziciju među navijačkih pukom F1. Mnogo puta mu spočitavaju da je razlog njegovog uspjeha činjenica kako je većinu svoje karijere vozio za dominantne momčadi i kako su mu sve okolnosti tijekom karijere bile naklonjene. Da, Britanac je svakako miljenik sreće, no nemojmo se zavaravati, Lewis Hamilton je jedan od najtalentiranijih vozača koji je ikada sudjelovao u utrkama F1. Usto, on je jedan od rijetkih vozača u povijesti koji je mnogo puta pokazao sposobnost da psihološki “samelje” svoje protivnike u borbi za naslov prvaka.

Korijeni Lewisovog uspjeha

Kada vam je potrebno određeno životno “podešavanje”, prirodno je da potražite pomoć psihologa. U standardnoj proceduri tijekom tog procesa, psihologa će uvijek zanimati kako ste proveli djetinjstvo ne bi li tako pronašao korijen vašeg trenutnog psihološkog problema. Osim toga, određeni životni nedostatci u djetinjstvu nam također stvaraju pogonsko gorivo koje se u odrasloj dobi najbolje očituje u vidu natjecateljskog duha, neutažive gladi za pobjedama i nesalomljivoj odlučnosti za postizanje uspjeha.

Sve gore navedeno je jedan od najvažnijih razloga Hamiltonovog ogromnog uspjeha u F1. Još od najranijih dana Lewis je pokazivao značajke izvanserijskog trkaćeg talenta. Sudbina je htjela da mu jedan očev poklon potpuno predodredi buduću karijeru. Njegov otac Anthony mu na dar poklanja automobil na daljinski upravljač s kojim Lewis sa svega pet godina osvaja drugo mjesto u britanskom prvenstvu. Vidjevši sinovljev veliki talent i smisao za utrkivanje, sljedećeg Božića mu poklanja go-kart uz napomenu da će se moći utrkivati sve dok mu ocjene u školi budu zadovoljavajuće.

Kako bi malo bolje razumjeli Lewisa i njegove poteze na stazi i izvan nje, treba znati kako njegova obiteljska pozadina nije nimalo nalik na zlatne dječake iz imućnih porodica koji u većini slučajeva provode bezbrižno djetinjstvo u nekoj od urbanih vila na rubu grada ili ljetuju na mondenim ljetovalištima i čiji roditelji mogu bezrezervno financirati i podržavati njihov hir za karting utrkivanjima.

Lewis je još kao tinejdžer osjetio nepravdu kada je na neko vrijeme izbačen iz škole radi lažne optužbe da je napao i ozbiljno ozlijedio svog vršnjaka u školi. Također, tijekom svoje rane trkaće karijere i života, bio je meta čestih rasističkih uvreda i zlostavljanja. Osim toga, njegov otac nije bio odveć bogat čovjek, stoga da bi financirao njegovo bavljenje kartingom, Anthony Hamilton je jedno vrijeme radio čak četiri posla istovremeno. Tijekom tih godina, Anthony je bez ičije pomoći i podrške sam sastavljao i nabavljao dijelove za Lewisov karting.

Unatoč svim poteškoćama, Hamilton je s 10 godina postao najmlađi pobjednik kadetskog karting prvenstva Velike Britanije i prilikom jedne dodijele nagrada upitao svog budućeg šefa Rona Dennisa za autogram. Prirodno samouvjeren, Lewis mu je tada poručio kako želi jednoga dana voziti za njegovu momčad. Legendarni šef McLarena mu je pomalo diplomatski poručio da mu se javi kad navrši 19 godina i da će mu srediti nešto po tom pitanju.

Ron Dennis i prijatelj Nico

Ipak, Ron Dennis se prije vremena prvi javio Lewisu. Nastavak njegovih impresivnih vožnji u mlađim kategorijama je nagnala ekipu McLaren da ga u dobi od 13 godina uključi u svoj program za mlade vozače. To je na neki način predstavljalo spas za obitelj Hamilton jer se nakon potpisa ugovora za McLaren, smanjio financijski pritisak na samu obitelj. Iz tog vremena Lewis je stvorio prijateljstvo s dječakom koji će mu mnogo godina kasnije biti momčadski kolega u Mercedesu i veliki rival na stazi. Taj dječak je bio čista Lewisova suprotnost. Dolazio je iz ugledne vozačke obitelji, čiji je otac bio nekadašnji prvak Formule 1 i vlasnik uspješne karting ekipe i koji je na stazu dolazio s obiteljskim helikopterom. Dok je Lewis spavao u kombiju ili šatoru pored staze, njegov bogati prijatelj je odsjedao u luksuznim hotelima. Upravo zbog solidnog talenta i snažne obiteljske podrške, bilo je veoma izvjesno kako je karijera u F1 za tog bogatog mladca zajamčena.

Taj dječak je bio Nico Rosberg, zlatni dečko motosporta. Iako su tijekom tog vremena stvorili veliko prijateljstvo, u kasnijim izjavama je Lewis naglasio kako ga je poprilično živcirao taj stvoreni hype oko Rosberga i činjenica kako je zbog svoje obiteljske pozadine predodređen da bude u Formuli 1, dok se sam Lewis morao svojski truditi u puno skromnijim uvjetima ne bi li na kraju dobio takvu vrstu prilike. Ipak, “što te ne ubije, ojača te” i tako je Lewis ovu situaciju iskoristio kao pogonsko gorivo da dodatno razvije svoj ionako prirodni natjecateljski duh.

“Teški” Anthony Hamilton

Tijekom velikog dijela svoje rane karijere Lewis je imao veliki poticaj u vidu svog oca Anthonyja, koji mu je nakon potpisa s McLarenom 1998. postao i agent. Već smo ranije naglasili kako je Lewisov otac podnio veliku žrtvu ne bi li svom sinu osigurao što bolje uvjete za razvoj njegovog sjajnog talenta. Odnos između Anthonyja i Martina Whitmarsha, dugogodišnjeg zamjenika Rona Dennisa, čija je uloga bila pratiti vozački razvoj mladog Lewisa, oduvijek je bila pomalo nategnuta. Upravo će njegove dobre pregovaračke sposobnosti bitno utjecati na daljnju karijeru Lewisa Hamiltona.

Sa samo 16 godina uspio je impresionirati velikog Michaela Schumachera, dok je tijekom tog perioda osvojio prvenstvo Formule Renault, natjecanje koje je tijekom tog vremena bilo veoma dobar indikator kvalitete tadašnjih nadolazećih trkačkih zvijezda. Godine 2004. osvaja i Grand Prix u Macau, dok iste godine započinje utrkivanje na velikoj sceni u Formuli 3.

Premijernu sezonu u F3 završava kao solidan peti u ukupnom poretku i tijekom tog perioda počinje sudjelovati u testiranjima za prvu momčad McLaren-Mercedesa na kojima počinje impresionirati iskusnije kolege svojim vozačkim umijećem.

Početak astronomskog uspjeha

Iako je to iz ove današnje perspektive pomalo čudno, šefovi McLarena nisu dopustili Lewisu Hamiltonu prelazak u Formulu 2 nakon solidnog uspjeha u F3. To je izazvalo poprilične trzavice na relaciji Lewisovog oca i Martina Whitmarsha, jer je taj potez bitno usporio razvoj njegove karijere. Pošto je u to vrijeme njihov ranije potpisani ugovor s McLarenom istekao, Lewis se našao u neobranom grožđu za sezonu 2005. i nije imao zajamčeno vozačko mjesto. Ipak, nakon više od mjesec i pol dana Anthony napokon popušta i ponovo šalje Lewisa da ponovi gradivo u Formuli 3 vozeći za francusku momčad ART Grand Prix.

Prava fama o “malom iz Stevenagea” je započela upravo te sezone. Hamiltona je ta situacija s McLarenom dodatno motivirala i 2005. doslovce uništava konkurenciju u F3 s 15 ostvarenih pobjeda od ukupnih 20 utrka u kojima bilježi samo dva odustajanja i jednako toliko trećih mjesta. Za ilustraciju, Lewisov tadašnji kolega Adrian Sutil, drugi u ukupnom poretku, je osvojio gotovo duplo manje bodova od sjajnog Britanca. Rijetko viđena dominacija te sezone samo je bila nagovještaj sjajne karijere koja je pred njim.

Godinu kasnije, na nešto manje uvjerljiv način osvaja Formulu 2, i dalje vozeći vrlo impresivno za momčad ART GP, čiji je vlasnik i menadžer Nicolas Todt, sin legendarnog Jeana. Budući vozač u Formuli 1 Nelson Pique Jr. osvojio je drugo mjesto u ukupnom poretku te godine.

Lewisov ulazak među elitu

Na VN Italije 2006. godine sedmerostruki prvak Michael Schumacher nakon pobjede na legendarnoj stazi pored Milana, suznih očiju u intervju nakon utrke objavljuje definitivni kraj velike karijere na kraju aktualne sezone. Schumacherov prekid karijere je započeo proces veoma zanimljivih “rošada” unutar vozačkih mjesta u dvije tada najbolje F1 momčadi. Čovjek koji je bio impresioniran 16-godišnjim Hamiltonom na neki način je indirektno utjecao na daljnju karijernu sudbinu mladog Britanca.

Ono što je također imalo velikog utjecaja na Lewisov dolazak u McLaren je činjenica da je slavna britanska momčad u jednoj sezoni ostala bez usluga oba svoja vozača. Njihov prvi tadašnji vozač, Kimi Räikkönen, je odabran da bude Schumacherov nasljednik u Ferrariju naredne sezone. Temperamentni Kolumbijac Juan Pablo Montoya je nakon niza ispadanja iz momčadske discipline i loših vožnji na stazi, svoju sreću u sred sezone 2006. odlučio pronaći u američkom NASCAR-u. Njegova zamjena za preostale utrke bio je veteran Pedro de la Rosa.

Dennisova dilema

Kako možemo vidjeti iz priloženog, Lewis Hamilton je i tada imao puno sreće jer mu se defacto otvorila prilika da odmah kao rookie vozač dobije priliku da odmah vozi za dominantnu momčad, što je na neki način i blagoslov i prokletstvo. Nakon što je aktualni dvostruki F1 prvak i vozač Renaulta Fernando Alonso potvrđen kao novi vozač McLarena, red je došao na odabir njegovog momčadskog kolege.

Ron Dennis je na izbor za Alonsovog pomoćnika u nastavku njegovog šampionskog niza imao tri vozača. Jedan je već spomenuti de la Rosa koji je odradio odličan posao u nastavku prvenstva 2006. Drugi je bio dugogodišnji testni vozač ekipe iz Wokinga i DTM prvak iz 2005. Garry Paffett, dok je treći bio Lewis Hamilton.

Izbor je pao na Lewisa, dijelom zato što je pokazao sjajan talent u nižim kategorijama i najavljivao velike stvari na predsezonskim testiranjima za prvu momčad, a dijelom i zato što je imao odličnog agenta u vidu svog oca koji je na neki način pritisnuo Rona Dennisa pokazujući mu ponude drugih F1 momčadi za angažman njegovog sina. Dennis nipošto nije htio izgubiti Hamiltona iako je svakako imao u podsvijesti da će biti pod udarom kritika javnosti i uprave McLarena ako se pokaže da Lewis nije dorastao tom izazovu. Šef McLaren-Mercedesa je čak u najavi sezone izjavio kako se nada da će Lewis barem redovito biti među pet najboljih.

Premijerna F1 sezona 2007.

U proteklih 40 godina Formule 1 samo je jedan vozač u svojoj premijernoj sezoni odmah dobio priliku da vozi za dominantnu momčad. To je pošlo za rukom jedino Jacquesu Villeneuveu 1996. godine kada je dobio priliku voziti za momčad Williams. No, ipak budimo pošteni, Jacques ipak nije bio stablo bez korijena s obzirom na to da mu je otac Gilles bio neprežaljena legenda F1 i vozač koji je imao snažnu podršku iz svoje rodne Kanade.

Hamilton je tako sa samo 22 godina na leđima dobio priliku da u svojoj prvoj sezoni kao drugi vozač sjedne u bolid ekipe koja je u svojoj povijesti imala redom samu vozačku kremu, svjetske prvake poput Senne, Prosta, Laude ili Häkkinena. Nije loše za nekoga tko nije dolazio iz vozačke obitelji i čije je podrijetlo bilo poprilično skromno što nije baš slučaj u veoma skupom bavljenju motosportom. Lewis za razliku od svojih kolega početnika nije imao vremena za učenje i stjecanje iskustva, nego je odmah morao prionuti ozbiljnom poslu, dok izazova na i izvan staze nije nimalo manjkalo.

Lewis Hamilton 2007. godine nije pokazao samo izvanserijski vozački talent jer njega je ionako već dokazao sa samo 10 godina u karting prvenstvu, nego je bio sposoban da već kao novak može veoma uspješno ući u glavu mnogo iskusnijim vozačima i svjetskim prvacima. U prvih devet utrka već je srušio rekord s jednako toliko penjanja na pobjednička postolja za rookie vozača, dok je njegova prva pobjeda došla na veoma zahtjevnoj utrci za VN Kanade u Montrealu. Tih dana nova sportska i automobilistička zvijezda je rođena i malo tko je mogao pretpostaviti koji su dosezi simpatičnom mladcu iz Stevenagea. Treba također istaknuti i briljantnu vožnju i pobjedu po velikoj kiši u Fujiju.

Njegov momčadski kolega Fernando Alonso je toliko bio frustriran uspjehom mladog momčadskog kolege, da mu je u kvalifikacijama za VN Mađarske priredio pravi šou u boksu stopirajući mladog Britanca da uspješno odradi svoj brzi krug. Na neki način je sam Fernando kumovao jednom od najvećih skandala u povijesti sporta. U čuvenom Spygateu je svoj iskaz na sudu morao dati čak i Lewis, a sam skandal je na kraju samu momčad koštao svih osvojenih konstruktorskih bodova te sezone i “olakšanje” momčadskog računa u iznosu od 100 milijuna dolara.

Kada je sportska javnost očekivala da će po prvi puta jedan rookie osvojiti naslov prvaka u Formuli 1, pritisak i loša atmosfera unutar ekipe uzela je svoj danak. Tada se Britancu događa i dan danas neobjašnjiva pogreška na ulazu u boks na VN Kine i mehanički kvar u Brazilu u finalu sezone koji je Lewisa definitivno udaljio od titule prvaka i ostavio ga na samo jedan bod razlike u odnosu na Kimija.

Prema autorovom skromnom mišljenju, ovo je najbolja Hamiltonova sezona. Te sezone srušio je nekoliko neoborivih rekorda osvojivši ukupno 109 bodova uz samo jedno odustajanje i jednu utrku izvan bodova. Zadivio je F1 navijače svojoj agresivnom vožnjom u kojima nije štedio svoje rivale, izbacio dvostrukog prvaka iz svoje momčadi i izdržao sve izazove koje donose političke igre unutar Formule 1. Za potpuno ilustraciju njegove kvalitete koju je pokazao sa samo 22 godine, probajte zamisliti kako bi se proveli Mick Schumacher, Yuki Tsunoda ili Nikita Mazepin da su kojim slučajem na početku ove sezone potpisali za Mercedes ili Red Bull. Mislite li da bi ponovili ovakav rezultat?

Najdraži Fortunin sin

Sljedeće godine Lewis Hamilton definitivno postaje prva zvijezda McLarena, pošto je Dennis odlučio da mu toksični Alonso više ne treba. Ironično je da je sezona 2008. bila nešto slabija nego prethodna za Lewisa, no te je godine postalo jasno da je Fortuna, grčka božica sreće, definitivno na njegovoj strani. Iako je i te sezone vozio odlično, serija nevjerojatnih pogrešaka i tehničkih poteškoća Ferrarijevog vozača Felipea Masse donijela je nevjerojatno finale sezone u Sao Paulu na stazi Interlagos. U jednoj od najuzbudljivijih završnica u povijesti Formule 1, Hamilton uzima naslov tako da osvaja 5. mjesto ispred Time Glocka koji je zakasnio s promjenom guma za kišu i to samo pola kilometra prije kraja utrke.

S tek 23 navršene godine sa samo jednim bodom prednosti Hamilton postaje najmlađi svjetski prvak Formule 1, i to u svojoj tek drugoj sezoni kao vozač Formule 1. Ako ne računamo 50-te godine prošlog stoljeća, to je uspjelo jedino već spomenutom Jacquesu Villeneuveu 1997. godine. Bilo je izvjesno kako će se ovaj sjajan niz nastaviti i sljedećih sezona, no nitko nije ni slutio da će usred promjene tehničkih pravila u F1 uslijediti jedna od najlošijih sezona u karijeri.

Ni na nebu ni na zemlji

“On je mogao pobijediti s dominantnim bolidom, kao i s dobrim bolidima 2010. ili 2012., ili s užasnim bolidima koje je vozio 2009. ili 2011. S time se ne može pohvaliti mnogo prvaka.”

Ovo je prije nekoliko godina izjavio Lewisov veliki rival Fernando Alonso, analizirajući Hamiltonove sezone dok je još bio vozač McLarena. I zbilja, u svakoj od tih sezona je barem jedanput pobijedio na Velikim nagradama, no tijekom tih godina Lewis pada u sjenu velikog uspjeha momčadi Red Bull i njihove sjajne zvijezde Sebastiana Vettela. Uz iznimku 2009. godine kada je prvenstvo osvojio Jenson Button, od 2010. do 2013. apsolutni primat u F1 uzima mladi Nijemac koji se svojevremeno natjecao s Hamiltonom u nižim kategorijama.

Nakon sjajnog ranog dijela karijere kada je postao istinska sportska zvijezda i prvak Formule 1, Hamilton sve više počinje tonuti u prosječnost, počinju veoma ozbiljni privatni problemi, davanje otkaza vlastitom ocu koji je još od prvog ugovora s McLarenom bio njegov agent, te odlazak Rona Dennisa s čelne pozicije momčadi. Sve ove okolnosti su dovele do toga da je 2011. prvi put bio bodovno lošiji od svog momčadskog kolege Buttona, što mu se u karijeri dogodilo samo još jednom i to 2016. godine. Njegova zvijezda sve je slabije sjala te je čak bilo veliko pitanje hoće li ikada dečko Stevenagea opet biti u prilici za osvajanje naslova prvaka. Uz to, ugovor s McLarenom mu je isticao na kraju 2012. i sam Lewis je definitivno bio na karijernoj prekretnici.

Laudino obećanje

“Potpiši za Mercedes i ja ti obećavam da ću napraviti sve što je u mojoj moći da ti stvorim dominantan automobil.”, izjava Nikija Laude tijekom pregovora s Lewisom Hamiltonom 2012. godine.

Krajem 2012. godine je objavljeno kako se drugi puta u svojoj karijeri jedan od najvećih vozača svih vremena Michael Schumacher definitivno povlači iz Formule 1 i time prekida trogodišnju suradnju s ekipom Mercedes. Momčad Mercedes AMG Petronas je tada bili u sredini poretka konstruktora što i nije bilo tako loše s obzirom na to da su se kao samostalna momčad natjecali u F1 prije dvije i pol godine.

No, ambiciozni Nijemci htjeli su više. Osim dobrog strateškog planiranja i zapošljavanja vrhunskih stručnjaka na najvažnijim pozicijama, nužno im je za uspješan nastavak projekta trebao vozački kapitalac. U ekipi je već neko vrijeme stolovao Nico Rosberg, Lewisov prijatelj iz djetinjstva koji je tijekom tri godine skupljao iskustvo pored velikog Schumachera. Bivši trostruki svjetski prvak i stručni savjetnik Mercedesa, Niki Lauda, angažirao se oko dovođenja Lewisa Hamiltona kojem je istjecao ugovor s McLarenom. Lewis Hamilton je bio u velikoj dilemi i nakon veoma dugog razgovora u gluho doba noći u hotelu nakon VN Singapura, dobio je čvrsto obećanje od samog Laude da će dobiti kompetitivan automobil u kojem će se ponovo moći vratiti na stare staze slave.

Iako se iz ove perspektive to činila kao logična odluka, treba znati kako je McLaren bio po mnogočemu bolja momčad, no Nijemci su strpljivo čekali promjenu F1 pravila i prebacivanje na hibridnu eru koja je trebala uslijediti 2014. godine. Povodeći se svojom intuicijom i vjerujući obećanju od strane samog Laude, Lewis je prelomio i potpisao ugovor za Mercedes, što je tada izazvalo veliko iznenađenje. Dobar dio javnosti složio se s konstatacijom da je taj potez veliki korak unazad za Hamiltonovu karijeru. Povodeći se faktografijom, sadašnji veliki šef Toto Wolff nije sudjelovao u dovođenju Lewisa kako smatra dio našeg čitateljstva, jer tada uopće nije bio u Mercedesu. Na mjesto šefa te ekipe dolazi tek nekoliko mjeseci kasnije iz Williamsa i to uz ozbiljno lobiranje šefa AMG-a s kojim je Wolff rodbinski povezan.

Lewisova stotka u najavi

Do dolaska u Mercedes Lewis Hamilton je ubilježio samo 19 pobjeda. Jednu je još pridodao u prvoj sezoni za novu momčad, no to je bila samo skromna najava za ono što slijedi u hibridnoj eri. Prema nekim izvorima, Mercedes je tijekom pripreme za hibridnu eru potrošio vrtoglavih 5 milijardi eura, zaposlivši najbolje inženjere koji su u tom trenutku bili na raspolaganju. Proizveli su veoma moćan i dominantan bolid koji je Lewisu 2014. donio drugi naslov u karijeri i uvjerljivu konstruktorsku pobjedu za Mercedes. Hamiltonova odluka da prijeđe u Mercedes konačno se pokazalo odličnom, a u kasnijim sezonama će se to i iznova potvrđivati. Jednako kao i 2014. i sljedeća sezona je jednako uvjerljiva, no dobar odnos koji je nekada imao s Nicom Rosbergom počeo se rapidno hladiti.

Psihološko “uništavanje” Nijemaca

U ranijem dijelu teksta smo naveli kakve je sve životne izazove Hamilton morao proći ne bi li osigurao poziciju u F1. Kolumnu koju je autor ovog teksta napisao na početku ove sezone o Lewisovoj psihološkoj moći i odlučnosti možete ponovo pogledati ovdje.

Tko je podrobnije pratio utrke ove sezone mogao je primijetiti koliko su svi vozači nervozniji kada znaju da je iza njih Hamilton. To smo mogli vidjeti na primjeru Landa Norrisa koji je nekoliko puta naprasno prekinuo radio komunikaciju sa svojim trkaćim inženjerom ne bi li bio što koncentriraniji na ono što ga čeka.

Za 2016. i 2017. godinu možemo reći da su nam najbolji mogući način pokazale koliko Lewisov psihološki pritisak utječe na njegove rivale. Cjelokupnu priču znamo. Nico je nakon osvajanja sa samo 31 godinom prekinuo karijeru jer više nije mogao pratiti taj tempo.

Tijekom tog vremena počinje još jedan niz rekorda za Hamiltona. Srušio je rekord od čak 33 uzastopne utrke u kojima se našao unutar osvajača bodova. Od 2018. do 2020. traje dominacija Britanca, te se upravo prošle godine osvajanjem naslova izjednačava po broju naslova s legendarnim Schumacherom, čovjekom koji je jednom indirektno, a drugi put izravno svojim odlaskom dao priliku Lewisu Hamiltonu i čovjeku koji ga je već prepoznao dok je imao samo 16 godina.

Cjelokupna slika

Na početku karijere Lewis je pokazivao puno više agresije na stazi i veoma dobru sposobnost vožnje po kiši čime je podsjetio na svog velikog idola Ayrtona Sennu. Dolaskom u Mercedes, Hamilton postaje klasični all-rounder, vozač koji pokazuje različite karakteristike, ovisno o situaciji na stazi koja se od njega zahtijeva. Možemo svakako istaknuti da je njegova 100. Grand Prix pobjeda nalik na njegovu čitavu karijeru. Doza umješnosti i sjajnog talenta, smirenosti i koncentracije pri promjenama uvjeta na stazi i rijetko viđena sposobnost da izazove sreću i odnese pobjedu i onda kada se to čini malo vjerojatno. Namjerno ćemo ovoga puta izbjeći sve one izvannastavne aktivnosti po kojima je Britanac također poznat, jer se na ovom portalu bavimo isključivo utrkivanjem.

Sir No. 44 još jednom velike čestitke na ovom sjajnom jubileju i stotoj pobjedi uz jedno prigodno pitanje za naše čitatelje, je li Sir Lewis Carl Davidson Hamilton najbolji vozač svih vremena?

Objava LH100 – Yes, Sir no. 44! pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Monza je dio kalendara Formule 1 od samog početka, a sama staza iduće godine slavi svoj 100. rođendan. Od 1950. godine, kada je počelo Svjetsko prvenstvo Formule 1, utrke za VN Italije vozile su se uvijek u Monzi, s izuzetkom 1980. godine, kada je Imola ugostila utrku za VN Italije. Stara Monza bila je duga deset kilometara, a dio originalne staze koristi se i danas.

Nakon ljetne pauze od tri tjedna, imamo seriju od tri uzastopna trkaća vikenda (s izuzetkom VN Belgije gdje smo trebali vidjeti utrkivanje), a završnica tako gustog rasporeda bit će ovog vikenda upravo u Monzi. Osim toga, u Monzi ćemo imati “produženi vikend” jer ćemo gledati i sprint kvalifikacije, pa su tako i mogućnosti za osvajanje bodova povećane. Sezona je ušla u vrlo zanimljivu fazu gdje je svaki bod zlata vrijedan, a mi ćemo se za pripremu trkaćeg vikenda prisjetiti uzbudljivih trenutaka s Monze.

NAJNAPETIJI ULAZAK U CILJ, 1971. GODINE

Utrka za VN Italije u Monzi održana 1971. godine, u povijest se upisala kao utrka s najmanjom razlikom između vodećih vozača. Naime, Peter Gethin, Ronnie Peterson, Francois Cevert, Mike Hailwood i Howden Ganley u cilj su ušli unutar šest desetinki. Zanimljivo je da je Peter Gethin utrku započeo tek s 11. startne pozicije, a Mike Hailwood tek sa 17. mjesta.

No, tijekom utrke desio se niz promjena u poretku, a pet vozača na čelu kolone su stalno mijenjali pozicije. Veći dio utrke vodio je Gethin, koji je u konačnici i pobijedio s prednošću od samo jedne tisućinke sekunde. Mike Hailwood je utrku završio na petom mjestu sa 0,61 sekundi zaostatka za pobjednikom.

LAUDIN ČUDESNI POVRATAK, 1976. GODINE

Na utrci za VN Njemačke 1976. godine, Niki Lauda je pretrpio stravičnu nesreću iz koje je izašao s ozbiljnim povredama i opekotinama. Dok je čitav svijet mislio da je za Nikija sezona završena i kako će oporavak trajati dosta duže nego što je to Niki planirao, Lauda se utrkivanju vratio samo mjesec dana kasnije i nastupio na utrci za VN Italije. Još uvijek nedovoljno oporavljen od ozljeda, Lauda se za utrku kvalificirao na petu startnu poziciju, no nakon lošeg starta je pao u poretku.

Vrlo brzo je počeo popravljati svoj položaj u utrci na opću radost svih ljubitelja Formule 1, a posebice Ferrarijevih navijača uz stazu. Lauda ničim nije odavao da je iza njega najgori period njegovog života i fantastičnom vožnjom napredovao je do četvrte pozicije na kraju utrke. U utrci je pobijedio Ronnie Peterson ispred Claya Regazzonija i Jacquesa Laffitea. Zanimljivo je još da se radi o posljednjoj utrci u kojoj je Ferrari nastupio s više od tri vozača. Za Ferrari su VN Italije vozili Clay Regazzoni, Carlos Reutemann i Niki Lauda.

VETTELOVA PRVA POBJEDA, 2008. GODINE

Najavu uspješne karijere Sebastian Vettel imao je na VN Italije 2008. godine. U kišnim kvalifikacijama se gotovo idealnom vožnjom kvalificirao na najbolju startnu poziciju i tako postao najmlađi osvajač prvog startnog mjesta. Kako je staza još uvijek bila prilično mokra, utrka je započela pod sigurnosnim automobilom, tako da je Vettel sigurno zadržao prvu poziciju.

Vettel je kontrolirao utrku od početka do kraja u bolidu momčadi Toro Rosso, koji je bio daleko od konkurenata za pobjedu te sezone. Naime, vozači momčadi Toro Rosso su do dolaska u Italiju kao najbolji rezultat imali tek jedno šesto mjesto. Sebastian Vettel se pobjedom u Monzi u povijest upisao i kao najmlađi pobjednik, a svojoj momčadi osigurao je prvu i jedinu pobjedu s nazivom Toro Rosso.

ALONSOVA POBJEDA ZA FERRARI, 2010. GODINE

Alonsova pobjeda na VN Italije 2010. godine bila je predzadnja pobjeda za momčad Ferrari na domaćem terenu. Tijekom cijele utrke mogli smo pratiti zanimljiv dvoboj između Fernanda i McLarenovog vozača Jensona Buttona. Španjolac je utrku započeo s najbolje startne pozicije. Button mu je pravio društvo u prvom startnom redu. Button je bolje startao i pretekao Alonsa, no Alonso se nije dao pa je u stopu pratio Jensona do prvih ulazaka u boks.

Alonso je ostao krug duže na stazi i tako prošao ispred Buttona, no Jenson nije tako lako odustao od borbe. Do kraja utrke Alonso i Button su se borili kotač uz kotač, no ipak je Alonso prošao kroz cilj kao pobjednik. Unatoč dobrim izvedbama tijekom sezone, Alonso je sezonu završio na drugom mjestu, s četiri boda zaostatka za prvakom Sebastianom Vettelom.

I GASLY ZA POVIJEST, 2020. GODINE

Prošla sezona je baš bila raznolika, a Monza je donijela jednu od najdramatičnijih utrka sezone. Prvu pobjedu karijere, kao i novu za svoju momčad, ostvario je Pierre Gasly iz AlphaTaurija. Vozači momčadi Ferrari nisu se baš proslavili, Vettel je odustao zbog kvara na bolidu, a izlijetanje Charlesa Leclerca je uzrokovalo prekid utrke koji je zapravo i donio čitav zaokret tijeka utrke. Hamilton je dobio kaznu zaustavljanja u boksu radi ulaska u pitlane dok je isti bio zatvoren, pa kako je nakon ponovljenog starta morao odraditi svoju kaznu, Gasly je preuzeo vodstvo u utrci.

Sainz, koji je prošle godine vozio za McLaren, je odličnom vožnjom smanjivao zaostatak za Gaslyjem kako se bližio kraj utrke, no do prolaska kroz cilj nije uspio preuzeti vodeću poziciju u utrci. Gasly je pobijedio, i kao Vettel 2008., ostvario prvu pobjedu za sebe i svoju momčad, koja je zapravo nasljednik momčadi Toro Rosso (za sezonu 2020. momčad je promijenila naziv iz Toro Rosso u AlphaTauri). VN Italije prošle godine je bila i posljednja utrka za obitelj Williams u Formuli 1. Naime, nakon prodaje momčadi, Claire Williams i obitelj su odlučili nakon VN Italije odstupiti s čela momčadi i tako okončati dugogodišnju tradiciju ove obitelji u Formuli 1.

Objava VN Italije: Crtice iz povijesti pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Lewis Hamilton i Max Verstappen su na ljetnu stanku pauzu otišli razdvojeni za samo osam bodova u poretku za naslov svjetskog prvaka, a nakon 12. utrke u ovoj sezoni razlika je samo tri boda. Blizu? U svakom slučaju. Najbliže u povijesti Formule 1 na pola sezone? Ni blizu.

U nastavku donosimo deset situacija kada je borba za naslov svjetskog prvaka na polovini sezone bila razdvojena za samo jedan bod ili čak i manje.

JEDAN BOD

1951. – JUAN MANUEL FANGIO (15), NINO FARINA (14)
Broj utrka: 4 od 8
Osvajač naslova: Juan Manuel Fangio
Predratni as Giuseppe Nino Farina okrunjen je prvim naslovom svjetskog prvaka Formule 1 1950. godine. Na pola naredne sezone, kada je Farina branio naslov svjetskog prvaka i kada se činilo kako će ga i obraniti, pratio je vodećeg u prvenstvu, Argentinca Juana Manuela Fangia, za samo jedan bod. Fangio je pobijedio na otvaranju sezone na Bremgartenu u Švicarskoj i podijelio pobjedu za Fagiolijem u Reimsu, dok je Farina pobijedio na stazi Spa. Međutim, do kraja sezone, Farina je pao na četvrto mjesto, a Fangio osvojio prvu od svojih pet titula svjetskog prvaka ispred Alberta Ascarija.

1961. – PHIL HILL (19), WOLFGANG VON TRIPS (18)
Broj utrka: 4 od 8
Osvajač naslova: Phil Hill
Bila je to sezona tijekom koje su priličnu prednost imali vozači Ferrarija. Nakon utrke za VN Francuske na stazi Reims, na kojoj je debitirao i pobijedio Ferrarijev vozač Giancarlo Baghetti, što je ujedno i jedini slučaj kad je novak pobijedio na svojoj prvoj utrci u Formuli 1, a drugi Ferrarijev vozač, Amerikanac Phil Hill našao se za samo jedan bod ispred momčadskog kolege Wolfganga von Tripsa u poretku za naslov prvaka. Rasplet ove sezone je nažalost bio tragičan. Hill je proglašen prvakom na Monzi, nakon utrke tijekom koje je bolid njegovog protivnika von Tripsa, nakon sudara s Jimom Clarkom, odletio u gledalište. Bio je to sudar u kojem su von Trips i još 15 gledatelja izgubili život te će ostati upamćen kao jedna od najtragičnijih nesreća u Formuli 1.

1977. – JODY SCHECKTER (32), NIKI LAUDA (31)
Broj utrka: 8 od 17
Osvajač naslova: Niki Lauda
Jody Scheckter je sezonu započeo fantastično s novoformiranom momčadi Wolf. Južnoafrikanac je pobijedio na VN Argentine na svom prvom nastupu za novu momčad. Pobjedom u Monaku našao se na čelu poretka na polovini sezone, s jednim bodom ispred Nikija Laude. Bila je to Laudina prva čitava sezona nakon strašne nesreće koju je doživio na VN Njemačke 1976. godine. Scheckter je pobijedio još jednom tijekom sezone, na VN Kanade. Lauda je već tad sebi osigurao naslov prvaka, te je odlučio propustiti posljednje dvije utrke sezone, nezadovoljan politikom Ferrarija. Za narednu sezonu, Lauda se pridružio momčadi Brabham.

1983. – ALAIN PROST (28), NELSON PIQUET (27)
Broj utrka: 7 od 15
Osvajač naslova: Nelson Piquet
Vozač momčadi Renault, Alain Prost, prvi se put u karijeri približio naslovu svjetskog prvaka 1983. godine. Borba se vodila između njega i Nelsona Piqueta, tada vozača momčadi Brabham. Pobijedivši na VN Belgije, Prost je poveo u borbi za naslov prvaka, imao je jedan bod ispred protivnika Piqueta. Prost je bio vodeći u prvenstvu sve do posljednje utrke na stazi Kyalami, da bi zbog problema s turbinom morao odustati iz utrke za VN Južne Afrike, čime je naslov svjetskog prvaka predao u ruke trećeplasiranog Nelsona Piqueta. Piquet je tako osvojio svoj drugi naslov svjetskog prvaka.

1986. – ALAIN PROST (39), NIGEL MANSELL (38)
Broj utrka: 8 od 16
Osvajač naslova: Alain Prost
Prost je svoj prvi naslov svjetskog prvaka osvojio 1985. godine, a godinu kasnije se borio s Williamsovim vozačem Nigelom Mansellom kako bi ga obranio. Do polovine sezone Mansell je pobijedio tri puta, a Prost dva, međutim Prost je nakon osme utrke sezone vodio s jednim bodom prednosti. Ovaj put, sreća je bila na Prostov strani, jer je Mansell, vodeći sa šest bodova prednosti prije posljednje utrke u Adelaideu, odustao iz utrke nakon puknuća gume. Prost je pobijedio i tako si vratio i obranio naslov svjetskog prvaka.

2016. – NICO ROSBERG (168), LEWIS HAMILTON (167)
Broj utrka: 10 od 21
Osvajač naslova: Nico Rosberg
Nico Rosberg nije baš s osmijehom prihvaćao činjenicu kako ga je momčadski kolega pobijedio i osvojio naslov prvaka dvije sezone za redom, 2014. i 2015. godine. Početkom 2016. godine vidjeli smo poboljšanje Rosbergove forme i četiri uzastopne pobjede od otvaranja sezone. Hamilton je uhvatio tempo u Monaku i Austriji pa se momčadskom kolegi približio na samo jedan bod. U konačnici, otkazivanje Hamiltonovog motora u Maleziji omogućilo je Rosbergu da poveća prednost, pa unatoč tome što je Hamilton pobijedio na dvije zadnje utrke sezone, to nije bilo dovoljno da pobijedi Rosberga. Rosberg je naslov osvojio s pet bodova prednosti, nakon čega je šokirao svijet Formule 1 najavom povlačenja iz sporta i odlaska u vozačku mirovinu.

2017. – SEBASTIAN VETTEL (177), LEWIS HAMILTON (176)
Broj utrka: 10 od 21
Osvajač naslova: Lewis Hamilton
Nakon što se Rosberg oprostio od Formule 1, Sebastian Vettel je morao istupiti naprijed i boriti se za naslov svjetskog prvaka s Lewisom Hamiltonom. Bila je to Vettelova treća sezona u Ferrariju. Sve je išlo dobro za četverostrukog svjetskog prvaka do polovine sezone, Vettel je vodio s bodom prednosti iako je pobijedio tri, a Hamilton četiri puta. No onda je nastupio „hammer time“. Hamilton je ubacio u višu brzinu i pobijedio pet puta, a Vettel samo dva puta uz dvije utrke bez bodova, u Singapuru i Japanu. Ovo je značilo da je u konačnici Hamilton osvojio svoj četvrti naslov svjetskog prvaka s 46 bodova prednosti u odnosu na Vettela.

NIJEDAN BOD

1950. – NINO FARINA (9), JUAN MANUEL FANGIO (9), JOHNNIE PARSONS (9)
Broj utrka: 3 od 7
Osvajač naslova: Nino Farina
Nakon tri utrke prve sezone Svjetskog prvenstva Formule 1 1950. godine tri vozača su imala isti broj bodova na samom vrhu poretka u borbi za naslov prvog svjetskog prvaka. Tri vozača, Farina, Fangio i Parsons na svom kontu imala su po 9 bodova. Farina je pobijedio na prvoj ikada utrci na Silverstoneu u sklopu Svjetskog prvenstva, dok je na sljedećoj utrci, u Monaku, Fangio sebi osigurao najbolju startnu poziciju, najbrži krug i pobjedu. Nakon utrke Indianapolis 500, Johnnie Parsons se pridružio Farini i Fangiu na vrhu poretka pobijedivši u Kurtis Kraft-Offenhauser bolidu. Nakon još četiri utrke inauguralne sezone Svjetskog prvenstva, Farina i Fangio su ostvarili svaki po još dvije pobjede, no naslov je osvojio Nino Farina, s tri boda prednosti u odnosu na Fangia.

1956. – STIRLING MOSS (11), PETER COLLINS (11)
Broj utrka: 4 od 8
Osvajač naslova: Juan Manuel Fangio
Polovinom sezone 1956., Stirling Moss i Peter Collins bili su izjednačeni u borbi za naslov prvaka, no u konačnici ni jedan od njih dvojice nije pobijedio. Titulom prvaka okitio se Juan Manuel Fangio. Dva Engleza dijelili su prvo mjesto u poretku, svaki s 11 bodova, a do posljednje utrke u Monzi, Moss je ispao iz igre. U zadnju utrku sezone tri vozača su imali šansu za osvajanje naslova, Fangio, Collins i Jean Behra. Utrka u Monzi će biti zapamćena po jednom od najljepših i najvećih poteza u povijesti sporta, kada je Peter Collins predao svoj ispravni Ferrarijev bolid Fangiu, omogućivši tako Argentincu osvajanje četvrtog naslova svjetskog prvaka.

2008. – KIMI RAIKKONEN (48), LEWIS HAMILTON (48), FELIPE MASSA (48)
Broj utrka: 9 od 18
Osvajač naslova: Lewis Hamilton
Najžešća borba vodila se 2008., kada su tri vozača polovinom sezone bila izjednačena na najvišoj poziciji poretka, Ferrarijev dvojac Massa i Raikkonen i McLarenov vozač Lewis Hamilton. Na četvrtom mjestu pratio ih je vozač BMW Saubera, Robert Kubica, sa samo dva boda zaostatka. Hamilton je do tog trenutka pobijedio tri puta, a Massa i Raikkonen su imali po dvije pobjede. U drugom dijelu sezone Kimijeva forma je oslabila i četiri utrke bez bodova izbacile su ga iz utrke za prvaka. Dvoboj između Masse i Hamiltona je ušao u posljednju utrku, onu za VN Brazila, na kojoj je Massa pobijedio i počeo slaviti osvajanje naslova svjetskog prvaka, da bi u posljednjem krugu Toyotin vozač Timo Glock svoje peto mjesto predao Hamiltonu, kome je to upravo bilo dovoljno za prvi naslov svjetskog prvaka. Hamilton je Massu pobijedio za samo jedan bod.

Sažetak te dramatične VN Brazila 2008. možete pogledati ovdje.

Objava Borba za naslov prvaka deset je puta stala u bod ili manje na pola sezone pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Na sreću svih zaljubljenika u Formulu 1, nemamo vikend pauze do naredne utrke pa se tako već za ovaj vikend selimo u Nizozemsku na stazu Zandvoort, koja će nakon 36 godina ponovo ugostiti jureće bolide. Smještena na plaži istoimenog grada, staza Zandvoort je od 1948. do 1985. godine bila domaćin utrka za VN Nizozemske, no dio kalendara Svjetskog prvenstva Formule 1 postala je 1952. godine. Ukupno je 30 utrka voženo na Zandvoortu u okviru Svjetskog prvenstva, a Jim Clark je najtrofejniji vozač s četiri pobjede. Zandvoort je Formuli 1 donio niz zanimljivih trenutaka i danas se prisjećamo njih nekoliko.

JEDINI ZA BONNIERA, 1959. GODINE

Deveto izdanje VN Nizozemske održano je 31.5.1959. godine. Vozilo se 75 krugova na stazi dužine oko 4 km. Bila je to treća od ukupno devet utrka sezone. U utrci je pobijedio Šveđanin Joakim Bonnier u bolidu BRM P25. Bila je to jedina pobjeda, podij i najbolja startna pozicija u petnaestogodišnjoj karijeri Bonniera. Bila je to i prva pobjeda za Owen Racing Organisation, momčad konstruktora BRM, nakon skoro deset godina u Formuli 1.

Bonnier je u utrci pobijedio s 15 sekundi prednosti ispred Australca Jacka Brabhama u Cooperu T51 i time je postao prvi Šveđanin koji je pobijedio u utrci Formule 1. Uz Bonniera i Brabhama, samo je još jedan vozač, Brabhamov momčadski kolega Masten Gregory, završio utrku u istom krugu kao vodeći dvojac. U utrci je nastupilo 15 vozača, a utrku je završilo njih 10. Kako su organizatori željeli imati domaćeg vozača u utrci, bilo je dozvoljeno Carelu Godin de Beaufortu da nastupi u utrci, unatoč tomu što je njegov bolid bio Porsche RSK sportski automobil.

NESREĆA ROGERA WILLIAMSONA, 1973. GODINE

Utrka za VN Nizozemske 1973. godine održana je u srpnju i bila je deseta od petnaest utrka sezone. Zandvoort se u kalendar vratio nakon godine izbivanja, značajnih sigurnosnih preinaka i unapređenja, izgradnje novih barijera uz stazu i kontrolnog tornja. U utrci je pobijedio Jackie Stewart, što je bila njegova četvrta pobjeda tekuće sezone i ukupno 26. u karijeri. Pobjedom u Nizozemskoj Stewart je pretekao Jima Clarka kao vozač s najviše pobjeda u Formuli 1. Stewart je u karijeri pobijedio još samo jednom i bio je najtrofejniji pobjednik u Formuli 1 sve do 28. pobjede Alaina Prosta 1987. godine. No, nije Stewartov rekord nažalost ono po čemu će VN Nizozemske 1973. biti upamćena. U osmom krugu utrke, najvjerojatnije radi kvara na ovjesu, bolid Rogera Williamsona se zabio u barijere pri punoj brzini. Bio je to udar koji ga je odbacio skoro 300 metara dalje uz stazu. Bolid se dočekao na drugoj strani staze uz barijere okrenut naglavačke. Spremnik s gorivom je buknuo i plamen je ubrzo uhvatio čitav bolid. Williamson nije pretrpio značajne ozljede u samom sudaru, no bio je zaglavljen u bolidu.

Utrka nije zaustavljena, istaknute su žute zastave. Vozač David Purley koji je svjedočio Williamsonovom udesu odmah je zaustavio svoj bolid i pohitao pomoći kolegi. Kako je Williamsonov bolid bio okrenut naglavačke, Purley ga je bezuspješno pokušavao okrenuti i izvući unesrećenog vozača iz gorućeg bolida. Suci, koji tada nisu nosili vatrootporne kombinezone, nisu mogli pomoći Williamsonu. Kontrola utrke je smatrala je da je prevrnuti bolid zapravo Purleyev i da je vozač neozlijeđen izašao iz bolida, a isto su mislili i drugi vozači koje je Purley pokušavao zaustaviti da mu pomognu. Utrka se nastavila, dok je Purley očajnički pokušavao spasiti kolegu vozača iz plamena. Uz stazu se na tom mjestu nalazio samo jedan aparat za gašenje požara, što je bilo nedovoljno za gašenje bolida u plamenu. Purleyu su u pomoć došli gledatelji koji su preskočili zaštitne ograde, no kako i sami nisu imali odgovarajuću odjeću, nisu mogli puno učiniti. Kad je vatra konačno ugašena i bolid ispravljen, Roger Williamson je preminuo od posljedica požara. Preminuli vozač i njegov bolid su prekriveni plahtom na mjestu nesreće i utrka je nastavila dalje svojim tijekom.

PRVA POBJEDA JAMESA HUNTA, 1975. GODINE

Utrka za VN Nizozemske 1975. godine pamti se kao jedna od neočekivanijih pobjeda u povijesti Formule 1. Budući svjetski prvak, James Hunt, tada vozač male, privatne momčadi Hesketh Racing, ostvario je svoju prvu i za tu momčad jedinu pobjedu u Formuli 1. Aktualni svjetski prvak Niki Lauda i njegov momčadski kolega iz Ferrarija, Clay Regazzoni, utrku su startali iz najboljeg startnog reda. Hunt je odličnom vožnjom u kvalifikacijama sebi osigurao treću startnu poziciju. Utrka je bila odgođena radi kišne oluje, no momčadi su tražile da im se dozvoli da započnu utrku. Utrka se započela s kišnim gumama na bolidima i Lauda je poveo.

Hunt je riskirao i promijenio kišne gume na gume za suhe vremenske uvjete i kako se staza sušila, tako je stjecao prednost. Već u 15. krugu preuzeo je vodstvo. Lauda je bez uspjeha pokušavao preteći Hunta preko 20 krugova, držeći ga pod nevjerojatnim pritiskom. Lauda je bio bolji u sporim zavojima, dok su brzi zavoji i pravci bili Huntovi. Na televizijskim prijenosima je stajalo da su preostala još tri kruga za voziti, a onda se čuo glasan uzvik publike. Utrka je bila gotova. Hunt je postao prvi Englez nakon Petera Gethina koji je pobijedio u utrci Formule 1.

VILLENEUVEOV KRUG NA TRI KOTAČA, 1979. GODINE

S najbolje startne pozicije na Zandvoortu 1979. godine startao je Rene Arnoux u Renaultu, no Williamsov Alan Jones ga je pretekao na samom početku utrke. Arnoux i Regazzoni, tada također vozač momčadi Williams, su se sudarili. Regazzoni je odmah ispao iz igre, a Arnoux je izdržao do kraja kruga, nakon čega se vratio u boks i parkirao bolid u garažu. Gilles Villeneuve je u 11. krugu u Tarzan zavoju pretekao Jonesa za vodeću poziciju, no Jones je ponovo preuzeo vodstvo u 47. krugu kada se Villeneuve izvrtio na stazi. U 51. krugu, tek što je prošao ulaz u boks, zadnja lijeva guma Villeneuveovog bolida je pukla i uzrokovala da se njegov Ferrari izvrti na stazi.

Gilles je uspio preuzeti kontrolu nad bolidom i započeo jedan od najluđih krugova svoje karijere, na praktički dva kotača. Zadnji lijevi kotač više na sebi nije imao ni gumu, strugao je po podlozi i iskrilo je na sve strane, dok je prednji desni kotač bio u zraku. Neki su smatrali kako je to bio krug istinskog trkača željnog što boljeg rezultata, dok su drugi Villeneuveovu odluku da nastavi krug smatrali neodgovornom i opasnom. Kako bilo, Gilles je iz utrke morao odustati radi kvara na ovjesu bolida. Alan Jones ostvario je treću uzastopnu pobjedu i četvrtu uzastopnu za svoju momčad. Pobjedničko postolje popunili su Jody Scheckter u Ferrariju i Jacques Laffite u Ligieru.

LAUDINA POSLJEDNJA POBJEDA, 1985. GODINE

Osim što je bila posljednja pobjeda velikog prvaka Nikija Laude, utrka za VN Nizozemske 1985. godine bila je posljednja utrka bolida Formule 1 na ovoj stazi. Zandvoort se u kalendar trebao vratiti prošle godine, no zbog pandemije je povratak odgođen za ovu godinu. Zadnje izdanje na Zandvoortu bila je i posljednja pobjeda za trostrukog svjetskog prvaka Nikija Laudu, koji je tada vozio za momčad McLaren-TAG.

Laudin momčadski kolega Alain Prost utrku je završio na drugom mjestu, a treće mjesto zauzeo je vozač Lotusa – Ayrton Senna, s 48 sekundi zaostatka za vodećim dvojcem. Lauda i Prost su se zadnjih dvanaest krugova utrke borili za vodeće mjesto, da bi u konačnici Lauda pobijedio sa samo 0,232 sekunde prednosti. Bila je to i posljednja utrka za Nijemca Stefana Bellofa koji je tjedan kasnije tragično izgubio život na utrci sportskih automobila 1000 km Spa.

Objava VN Nizozemske: Ponavljanje gradiva pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Bome, odužila se ova pauza bez utrkivanja u Formuli 1. Kada nema toliko aktualnog sadržaja, uvijek nam ostaju analize viđenog i stvaranje prognozi za ono što nas tek čeka. Ovogodišnja sezona Formule 1 je konačno nakon dugo vremena ponudila mnoga uzbuđenja, no ono što je najvažnije konačno nam je podarila i veliku borbu za naslov prvaka u ukupnom poretku vozača, između sedmerostrukog prvaka Lewisa Hamiltona i mladog vozačkog bika Maxa Verstappena. 

U dosadašnjih 11 odvoženih utrka mogli smo vidjeti kako se mijenja narativ i momentum između njih dvojice i kako je prvenstvo odmicalo, stvarao se sve veći jaz između njihovih momčadi, Mercedesa i Red Bulla, čiji je sukob prerastao u otvoreni rat nakon incidenta u Silverstoneu. Ipak, tijekom čitave sezone primjetno je kako njemačka momčad sve više gubi korak za Red Bullom, s obzirom na to da je Crveni bik mogao računati na puno brže i pouzdanije Hondine motore. Stjecajem okolnosti, na ljetnu stanku Mercedes i Lewis Hamilton ipak odlaze kao lideri u konstruktorskoj odnosno u vozačkoj konkurenciji.

Nesalomljivi Lewis

U jednoj od prvih kolumni otkako pišem za ovaj portal koju možete pogledati ovdje, nakon utrke u Bahreinu sam napisao kako za Maxa onakva utrka neće biti dovoljna da osvoji naslov prvaka na kraju sezone. Iako se Lewisa Hamiltona može kritizirati zbog mnogih stvari koje radi i izjavljuje izvan staze, njegove performanse i dalje dokazuju koliko je brz i koliko je sposoban napraviti razliku koja će mu kontinuirano donositi pobjede i koja će mu na kraju donijeti rekordni osmi naslov prvaka. Upravo kada se činilo kako su Red Bullovi motori jednostavno presnažni i kada je bio očit pad forme cjelokupne ekipe Mercedesa, dogodio se kontroverzni incident u Silverstoneu, koji je ponovo promijenio narativ cjelokupne sezone i u kojem je Lewis pokazao kako neće tek tako Verstappenu prepustiti lidersku poziciju u ukupnom poretku.

Statistika Lewisa Hamiltona nakon 11 utrka

Broj osvojenih bodova: 195 (1.mjesto)
Pobjede: 4
Pole pozicije: 3
Najbrži krug utrke: 3
Bez odustajanja

Lewis Hamilton se čak devet puta našao u situaciji u kojoj bio predvodnik ukupnog poretka. Samo dva puta u svojoj karijeri morao je priznati poraz na kraju sezone. Prvi put se to zbilo u njegovoj premijernoj sezoni 2007. godine kada je radi greške u boksu utrke u Šangaju i problema s mjenjačem u Interlagosu izgubio prvenstvo od Raikkonena. Drugi puta je za dlaku izgubio prvenstvo 2016. od strane svog momčadskog kolege Nice Rosberga i to najviše poradi eksplozije motora u Maleziji i sjajne Nijemčeve sezone. U ostalih sedam prvenstava, Lewis je slavodobitno izašao kao pobjednik i mnogo puta je ta ukupna pobjeda ostvarena veoma uvjerljivo.

Još od kratkih predsezonskih testiranja, postalo je jasno kako je Red Bullov bolid RB16B mnogo brži i moćniji nego prethodnih godina i kako će ovoga puta pred Lewisa biti stavljeno mnogo više pravih izazova koje već dugo nije imao u prvenstvu. Natruhe sukoba na relaciji Red Bull – Mercedes mogli smo vidjeti već u Bahreinu nakon što je Lewis uzeo pobjedu nakon Verstappenovog izlaska sa staze prilikom pretjecanja, unatoč činjenici da je sam Lewis tijekom utrke na isti način sjekao zavoje čak 26 puta. Osim njegovog vanserijskog vozačkog talenta, već tada smo ponovo mogli vidjeti njegovu najjaču stranu, a to je fokusiranost i briljantno snalaženje u različitim okolnostima.

Iako mišljenja o tome mogu varirati, Lewisova najbolja utrka u ovoj sezoni je svakako ona u Imoli. U toj utrci nije pobijedio, no tijekom same utrke za VN Emilije Romagne smo vidjeli svu raskoš Lewisove nesalomljivosti i snalaženja u različitim okolnostima. Iako je počinio veliku grešku zbog koje završio u pijesku pored staze, način na koji se izvukao iz te situacije graniči s nemogućim. Naknadna analiza bivših F1 vozača je ukazala na to da je gotovo nemoguće izvući se iz takve situacije i nastaviti utrku. Hamilton se uspio izvući sjajnim manevrom na pijesku no nije stao samo na tome. S devetog mjesta uspio je stići čak do drugog i osvojiti 18 bodova, čime je dokazao kako odustajanje nikad nije opcija za sjajnog Britanca. Nešto slično mogli smo također vidjeti i na posljednjoj utrci prije ljetne stanke na VN Madžarske.

S druge pak strane, i Hamilton je čovjek od krvi i mesa. Nekoliko puta ove sezone smo vidjeli kako pritisak koji mu svojim performansima stvara mladi Max je kao posljedicu imao nekoliko nesvakidašnjih grešaka. To se najbolje moglo vidjeti na ponovljenom startu na kraju utrke u Bakuu kada je Lewis neobjašnjivo kasno kočio i završio izvan staze i to dok je bio prilici iskoristiti Verstappenovo ranije odustajanje i ponovo zasjesti na lidersku poziciju. Prema autorovom skromnom mišljenju, to je njegova najgora utrka ove sezone. Isto tako, treba naglasiti i veoma naprasito ponašanje i davanje vrlo otrovnih kritika koje je izrekao prema svojoj momčadi nakon poprilično lošeg vikenda u Monaku.

Unatoč svemu, Hamilton je i dalje miljenik sreće. Dobar dio njegovih sjajnih rezultata došao je kao neposredna posljedica crvenih zastava, kojih je ove godine već bio popriličan broj. To nam ukazuje na jednu vrlo važnu činjenicu koji bi mogla utjecati na Lewisa do kraja sezone. Mercedes W12 više nije najsnažniji bolid na gridu. I ako ne računamo pobjede u Portugalu i Španjolskoj, za Lewisovu pobjedu u utrci sve je više potrebna dobra momčadska strategija, krajnje vrhunske Hamiltonove performanse na stazi i poneka sretna okolnost poput čestih crvenih zastava. Ilustraciju svega navedenog smo vidjeli u Silverstoneu, kada je Hamilton odmah na startu ušao u borbu s Verstappenom koja je završila Nizozemčevim odustajanjem i velikim sudarom pri sili od 51G i otpočela otvoreni rat između ove dvije ekipe. Hamiltonova i ideja Mercedesa je bila napasti na startu jer su sve više svjesni činjenice kako bi ovakav Red Bull bio neuhvatljiv u ostatku utrke. I uspjelo je, barem zasad, no proizvelo i kamion kontroverzi koje će veoma utjecati na ostatak ove uzbudljive sezone.

Mladi “bik” Max Verstappen

“Narančasta armija” svakim danom dobiva sve više regruta. Njihov vođa i general Max Verstappen je vozač koji je ove sezone u odličnoj prilici da postane svjetski prvak u Formuli 1. Iako je tijekom dva posljednja trkačka vikenda izgubio prednost u ukupnom poretku, sve veći broj pratitelja postaju njegovi vjerni fanovi. Da li zbog samo zbog toga što samo žele promjenu na tronu F1, da li radi toga što je Max Verstappen ove sezone pokazao veliku zrelost i sposobnost da ponekad i na uvjerljiv način pobjedi vozače crno-srebrnih strijela. No, to je prirodna stvar za Formulu 1, barem u posljednjih 20 godina. Jer koliko smo god voljeli Michaela Schumachera, barem jedan dio nas je želio da 2005. mladi Alonso uzme naslov prvaka. Fanovi u F1 jednostavno više vole izazivače od prvaka.

Da, Max Verstappen je definitivno vozački i mentalno sazrio. Iako je i dalje primjetan njegov agresivni stil vožnje, pogotovo na samom startu utrke ili pri ostvarivanju najbržih krugova, mladi Nizozemac više nije predmet kontroverzi kao što je to bio slučaj u svakoj od njegovih sezona još tamo od 2015. godina kada je kao stariji maloljetnik ušao u kokpit Torro Rossa. Osim toga, njegov bolid RB16B, pogonjen sjajnim Hondinim agregatom mu svakako pomaže da bude u prilici doći do uvjerljivih pobjeda, kao i do potencijalnog naslova na kraju sezone.

Statistika Maxa Verstappena

Broj osvojenih bodova: 187 (2.mjesto)
Pobjede: 5
Pole pozicija: 5
Najbrži krug: 4
Broj odustajanja: 1

Veliki broj kritičara lika i dijela Maxa Verstappena, čiji je broj rastao nakon svake njegove kazne i kontroverznih sudara u karijeri je smatrao kako Josov sin nikada neće biti materijala za prvaka. No ova sezona ih poprilično demantira s obzirom na to da je Max većinu svojih utrka ove sezone završavao pobjedama i to s vrlo stabilnim i uvjerljivim performansima. Primjetno je čak, kako je ona doza arogancije s početka karijere potpuno nestala ili je ima samo u tragovima. Nakon teškog sudara u Silverstoneu i odlaska na promatranje u bolnicu, sam je Verstappen odmah prekinuo bilo kakvo nadolijevanje ulja na vatru koje su mediji spremno očekivali.

Max je potpuno fokusiran na svoj zadatak, dok je i njegov vapaj s početka sezone da se ne može utrkivati sam urodio plodom, jer nakon toga i njegova momčad sa svojim performansama potpuno stala iza njega. To se ponajviše moglo vidjeti prilikom odlazaka u boks čime mehaničari periodički postavljaju nove rekorde u brzini izmjene guma. Također, valja spomenuti kako je cjelokupni menadžment Red Bulla postao svjestan kvalitete svog vozača i bolida i u skladu s tim se vrlo autoritarno postavljaju prema Mercedesu, ali i prema strateškim izazovima, onako kako i priliči šampionskim momčadima.

Nakon kašljucavog početka sezone u Bahreinu, Max nakon toga sjajnim manevrom na početku VN Emilije Romagne dolazi do uvjerljive pobjede potpuno nezainteresiran za događaje tijekom utrke. Ipak, u Španjolskoj i Portugalu mogli smo vidjeti kako Red Bull u strateškom smislu još nije dorastao zahtjevima Mercedesa. Baš u Portimau smo mogli vidjeti najslabije Maxovo izdanje, u vidu strategije momčadi i njegovog performansa u kojem je u izravnoj borbi s Lewisom, Britanac pored njega prošao kao pored “turskog groblja”. Što se tiče Bakua i Hungaroringa, bilo bi nekorektno svaliti krivicu na Maxa s obzirom na činjenicu da je tada bio neposredna žrtva okolnosti i “viših sila” na samoj stazi.

Zanimljivo je pak da sve utrke u kojima je Max pobijedio su nalik jedna na drugu. Nakon ostvarivanja pole pozicije tijekom subotnjeg programa, Verstappen je odjurio odmah na startu i više ga nitko nije bio sposoban pratiti. Ipak, valja naglasiti kako je Max u Silverstonu izgubio velikog saveznika, čiji bi gubitak mogao biti taj jezičac na vagi koji bi možda mogao negativno djelovati na ostalih 12 utrka koliko ih je još ostalo u kalendaru. Sila od 51G nepovratno je oštetila sjajan Hondin motor broj 2, koji je bio pouzdani Maxov saveznik pri ostvarivanju uvjerljivih pobjeda još prve utrke u Spielbergu prije koje je motor broj 2 bio implementiran. Tada se činilo kako nitko, pa ni Mercedes ne može prići blizu zahuktalom Hondinog agregatu. Prinudna upotreba već treće pogonske jedinice na tek pola sezone stvara Red Bullu dodatan financijski i natjecateljski pritisak s obzirom na to da ako austrijska momčad ponovo promijeni motor na Maxovom bolidu, to će značiti kaznu od deset mjesta na gridu u nekoj od sljedećih utrka. U okolnostima bespoštedne s Lewisom, to je poprilično izvjesna opcija i možebitna otegotna okolnost za ostvarivanje pobjeda.

“Cjelokupna slika”

“Za biti prvak svijeta u Formuli 1 nije samo dovoljno biti brz i imati dobar bolid, bitna je cjelokupna slika.” – Niki Lauda objašnjava Jamesu Huntu u filmu Rush što mu je potrebno za osvojiti naslov u F1.

Povodeći se riječima briljantnog trostrukog prvaka Nikija Laude, čiji će savjetodavni utjecaj itekako faliti ekipi Mercedesa u ostatku ove sezone, moramo reći kako će na ishod ove sezone u ukupnom poretku vozača itekako utjecati neke vanjske okolnosti.

Momčadski kolege

Prirodno je da drugi vozači imaju značajan utjecaj na konačni rezultat njihovih momčadskih kolega koji se bore za sam vrh. No ono što je zanimljivo kako i Sergio Perez i Valtteri Bottas dijele istu sudbinu unutar ekipe. Obojica imaju ugovore za samo ovu sezonu, dok prema svemu sudeći njihova mjesta za sljedeću sezonu još neko vrijeme neće biti potvrđena. Razlog tomu su i njihovi vrlo dvojbeni nastupi ove sezone. Dok je Sergio Perez kao kutija od čokolade u kojoj ne znaš što možeš dobiti kad je otvoriš, Bottas je s druge strane čovjek koji je odgovoran za najviše kontroverzi ove sezone. U ukupnom poretku razlika između njih je samo četiri boda. Ipak, čak i onda kad je napravio sudar na stazi, Bottas je tako neizravno pomogao svog momčadskom kolegi. Mađarska i Imola su pravi primjer toga. Lewisov forte je i činjenica kako će Bottas svakako imati stabilnije performanse do kraja sezone od nepredvidljivog Meksikanca, što je osim borbe za naslov prvaka, veoma važno i kod ostvarivanja ukupne konstruktorske pobjede na kraju sezone.

Michael Masi & Co.

Ovo što nam iz utrke u utrku priređuje ekipa okupljena oko Michaela Masija nam nikako ne ulijeva povjerenje da su dorasli zadatku pravednog i pravodobnog tumačenja pravila. Neki dan sam ponovo pogledao fenomenalni dokumentarac o Senni, u kojem sam se mogao ponovo podsjetiti kako ružno izgledaju finala uzbudljivih sezona kada se za naslov prvaka odlučuje za “zelenim stolom” ili na šljunku Suzuke ponajviše zahvaljujući nekompetenciji ljudi iz FIA-e. Nekako nam svima miriše kako i ove sezone imamo sličnu situaciju. U ovoj uzbudljivoj i kontroverzama ispunjenoj sezoni, zadnje što nam treba je izravan utjecaj nejasnih sudačkih odluka na krajnji ishod utrka i samog prvenstva. Isto tako, umjesto da na bilo koji način pokažu i dokažu svoj autoritet, nakon svake utrke javnost se zabavlja s analizom famoznih radio komunikacija, u kojem šefovi Red Bulla i Mercedesa na svakoj utrci “tresu” intimne odjevne predmete službenika automobilističke organizacije.

Veoma se toplo nadamo kako će se ekipa oko Masija trznuti i da neće živjeti u filmu što se dogodilo prije. Pohvaljujemo ipak potez Masija, da nakon Silverstonea je zabranjena svaka komunikacija sa sucima tijekom utrke kako bi u miru mogli donositi dobre odluke. Želim vjerovati kako će i oni također postati svjesni situacije u kojoj se trenutno nalaze i pravilno prosuđivati potencijalne situacije u ostatku sezone, kojih svakako neće manjkati.

Menadžment obje momčadi

Ostatak te cjelokupne slike koja je potrebna da bi Max ili Lewis postali prvaci svakako su odluke koji će u ostatku sezone donositi njihovi šefovi. Kao što smo i ranije naglasili, između njih bijesni otvoreni rat, što zbog događaja na stazi, što zbog tužbi koje svakodnevno stižu na adresu FIA-e od strane obje momčadi radi tumačenja sportskih i tehničkih pravila u Formuli 1, kao i zbog odlaska velikog broja vrhunski kadrova u redove austrijske momčadi koji su nekada branili srebrno-crne boje. Osim “se bum vas tužil” stava, Horner i Wolff svakako moraju pokazati i doraslost u ovakvim situacijama i prema poziciji koju vrše. Iako je Mercedes dugi niz godina dominantan u F1, niti ekipa oko Hornera nije bez šampionskog iskustva. I oni su nekada davno četiri godine zaredom bili prvaci i itekako bi trebali znati kako “ishendlati” ovu borbu i doći do naslova prvaka. Minus za Mercedes je izostanak važnog Totovog saveznika, a to je Niki Lauda koji je imao puno iskustva u ovim situacijama i čija pomoću bi mu itekako dobro došla. S druge pak strane, Red Bull je s ovog aspekta u manjoj prednosti.

Jedan od najgenijalnijih inženjera u Formuli 1, Adrian Newey, je tik do Hornera i svakako će njegovo veliko iskustvo biti presudno u tijesnim borbama tijekom sezona, kao i njegovo izvrsno tumačenje pojedinih tehničkih pravila. Osim toga, Horner je ponovo vratio svoj autoritet unutar momčadi, nakon što je postalo primjetno kako Helmut Marko sve manje izlazi u javnost s kontroverznim izjavama čime je svakako najviše štetio vlastitoj momčadi.

Max ili Lewis – pitanje je sad. Za ljubitelje Formule 1 ovo odgovor na ovo pitanje zapravo nije bitan. Bitno je da ovo pitanje postoji, da postoji borba između prekaljenog višestrukog prvaka i mladog izazivača koja nam nudi vrhunske utrke i borbe na stazi, a kao rezultat toga i mnogo kontroverzi. Kao autor ove analize, ne želim se prikloniti niti jednom taboru, želim se samo prikloniti poštenoj borbi i uzbudljivom utrkivanju. No tko ima veće šanse za osvajanje naslova prvaka u Abu Dhabiju možete prosuditi sami.

Objava Max ili Lewis? Pitanje je sad… pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.