Od svog pojavljivanja na stazi, Australci su svojoj zemlji donijeli niz automobilističkih uspjeha iz svijeta Formule 1. Od njih ukupno 18, neki su se uspjeli samo kvalificirati za nastupe u utrkama, neki su davno otplovili u zaborav, a neki su se upisali u vječne knjige velikim brojem osvojenih bodova, pobjedama i u konačnici, osvajanjem naslova svjetskog prvaka.

Treba znati i da se Formula 1 u mnogome promijenila od pedesetih godina prošlog stoljeća, utrkivanje je sve više stvar tehnike, bolidi su drugačiji, a i pravila su se promijenila. Kalendar broji više utrka nego ikad, a i na stolu je mnogo više bodova za podijeliti nego prije. Stoga, ne treba ni vozače promatrati samo kroz prizmu brojeva i puke statistike, jer stvari nisu baš jednostavno usporedive.

Ukupno je 18 vozača iz Australije nastupilo u Formuli 1, a njih 15 se uspjelo kvalificirati za neku od utrka Svjetskog prvenstva. Iako ne prednjače po broju osvojenih bodova, dvojica Australaca su svojoj zemlji donijela četiri naslova svjetskog prvaka. 132 puta se zastava Australije zavijorila na pobjedničkog postolju, od čega je 43 puta i svirana australska nacionalna himna u čast pobjednika utrke. S obzirom na to da se ovog vikenda vozi utrka za Veliku nagradu Australije, danas ćemo se prisjetiti vozača koji su utrke Formule 1 vozili u čast ove zemlje.

Prvi Australac na gridu bio je Frederick Anthony Owen Gaze, poznat kao Tony Gaze, borbeni pilot i automobilista. Gaze je bio član Kraljevskog zrakoplovstva tijekom Drugog svjetskog rata, a kasnije se počeo baviti automobilizmom, nastupajući u različitim serijama utrkivanja. Gazeova karijera u zrakoplovstvu bila je znatno uspješnija od one u Formuli 1. U Formuli 1 je prvi put nastupio na utrci za Veliku nagradu Belgije 1952. godine, koju je uspio i završiti na 15. mjestu. Uspio se kvalificirati još za utrke za VN Velike Britanije i Njemačke, a svoj posljednji pokušaj u Formuli 1 je imao u Italiji, na utrci za koju se nije uspio kvalificirati. Unatoč tomu što nije osvojio niti jedan jedini bod, Gaze ostaje upisan u povijesne knjige kao prvi Australac koji je nastupio u Svjetskom prvenstvu Formule 1.

#F1 #Formula1 #OnThisDay #OTD #TalDiaComoHoy
03 FEB
Frederick Anthony "Tony" Gaze (1920 – 2013 †) (Chassis Hersham and Walton Motors 1952) Born 98 years ago today.#HappyBirthday pic.twitter.com/7Jziy5Ss5Y

— DriversAnniversaries (@Carhack89) February 3, 2018

No, nije Australija dugo čekala na svoje prve uspjehe u Formuli 1. Prve uspjehe, a i do danas najveće, za svoju zemlju ostvario je Jack Brabham, koji je u Formuli 1 nastupao sporadično 1955. i 1956. godine, da bi u konačnici dobio trajno mjesto u momčadi Cooper. I Brabham je u Formuli 1 došao iz Kraljevskog zrakoplovstva, no za razliku od svog prethodnika, nije bio pilot, već mehaničar.

Svoj prvi naslov Sir Jack Brabham je osvojio 1959. godine za Cooper-Climax momčad, ne samo kao vozač, već i kao aktivni sudionik u izgradnji pobjedničkog bolida. U istom sastavu osvojio je naslov i 1960. godine, kad je pobijedio na pet uzastopnih utrka. Te sezone pobijedio je još jednom, na otvaranju prvenstva u Argentini, a treba napomenuti da je njegovih šest pobjeda bilo na ukupno deset utrka te godine. Promjene pravila koje su uslijedile nisu dobro sjele momčadi Cooper, pa je Jack iskoristio svoja znanja i vještine i osnovao svoju momčad, Brabham.

Brabham se isprofilirao u značajnu momčad u Formuli 1, a kruga znanja, truda i vještina Sir Jacka Brabhama došla je 1966. godine, kad je postao jedini vozač u povijesti Formule 1 koji je osvojio naslov svjetskog prvaka vozeći bolid svoje vlastite momčadi. I vrlo je izvjesno da će ostati jedini takav u povijesti. Brabham je svoju vozačku karijeru završio 1970. godine s ukupno 126 nastupa na utrkama, 14 pobjeda, 13 najboljih startnih pozicija i tri naslova svjetskog prvaka.

Do narednih australskih uspjeha u Formuli 1 nastupit će nekoliko vozača, bez većih uspjeha. Jedine bodove osvajao je Tim Schenken koji je nastupio na 36 utrka kroz četiri godine, osvojivši ukupno sedam bodova s najboljim rezultatom trećim mjestom na Velikoj nagradi Austrije 1971. godine. Potom je, 1975. godine, na scenu stupio Alan Jones, kao zamjena za ozlijeđenog Rolfa Stommelen u momčadi Grahama Hilla. Svojim nastupima zaradio je poziciju na puno radno vrijeme u momčadi Surtees, no prvi uspjesi stigli su 1977. godine, kad je ostvario svoju prvu pobjedu, na utrci za VN Austrije.

Godinu kasnije se pridružio momčadi Franka Williamsa, gdje je 1980. godine osvojio svoj prvi naslov, prvi naslov momčadi Williams i posljednji naslov svjetskog prvaka koji će otići u Australiju. Jonesova, naslovom okrunjena karijera, završila konačno nakon tri razdoblja u Formuli 1 1986. godine, s 12 pobjeda, 24 pobjednička postolja i 199 osvojenih bodova.

Proći će više od 30 godina dok će Australija ponovo biti konkurentna u Formuli 1 i kad će ponovo ljubitelji Formule 1 na proglašenjima pobjednika slušati himnu ove zemlje. Od Jonesa do Marka Webbera boje Australije branilo je nekoliko vozača, uključujući i dvojicu sinova Jacka Brabhama, ali bez ikakvih uspjeha. Ponos naciji probudit će tek Mark Webber, koji je svoju karijeru započeo 2002. godine u momčadi Minardi, i koji je tri puta prvenstvo završavao na trećem mjestu. Webber je iz Minardija prešao u Jaguar, odbivši Williams i Renault. Možda bi se Renault pokazao kao bolji izbor, jer je u tom periodu imao bolid koji je osvajao naslove, a Webber je u svom Jaguaru sezone završavao u donjem dijelu poretka.

Kasnije, Jaguar će postati Red Bull, Webber će ostati i upravo će s Red Bullom ostvariti svoju prvu pobjedu, na VN Njemačke 2009. godine. Red Bull će početi ispisivati nove stranice povijesti Formule 1, no s Webberovim momčadskim kolegom u glavnoj ulozi. Sebastian Vettel okrunit će se s četiri uzastopna naslova svjetskog prvaka, dok će njegov momčadski kolega sezone završavati tri puta treći i jednom šesti. Vožnju bolida napustio je nakon sezone 2013. godine, ali Formulu 1 nije nikad, te ga danas često viđamo u komentatorskim ulogama.

Od Webberovog debitantskog nastupa, Formula 1 nije bila bez predstavnika Australije na gridu. U vrijeme zalaska Webberove karijere pojavio se nasmijani Daniel Ricciardo, za kojeg će mnogi reći da je i jedan od najsimpatičnijih vozača koji je ikad vozio Formulu 1. Ricciardo je prvi put nastupio na utrci za VN Velike Britanije 2011. godine, za momčad HRT, kao dio dogovora s Red Bullom. Već naredne godine imao je stalno mjesto u sestrinskoj momčadi Red Bulla, tad pod nazivom Scuderia Torro Rosso.

Po odlasku sunarodnjaka Webbera iz Red Bulla promoviran je u prvu momčad, i već je tijekom svoje prve sezone za Red Bull osvojio svoju prvu pobjedu. Prvu sezonu za Red Bull je završio na visokom trećem mjestu u ukupnom poretku vozača, pobijedivši tri puta, u Kanadi, Mađarskoj i Belgiji. Red Bull je napustio nakon sezone 2018., kad prelazi u Renault gdje ostaje dvije godine, bez većih uspjeha. Ni kombinacija s McLarenom, od koje se mnogo očekivalo, nije polučila željene uspjehe. Za dvije godine ovog braka, uspio je pobijediti samo na utrci za VN Italija 2021. godine, što je ujedno i njegova posljednja pobjeda i zadnje penjanje na pobjedničko postolje.

Bez mjesta u McLarenu ostao je u korist sunarodnjaka, mladog Oscara Piastrija, po završetku sezone 2022. i činilo se da će to biti kraj za medojednog jazavca s vječitim osmjehom na licu. 2023. godinu započeo je kao treći vozač svoje stare momčadi Red Bull, no nakon nezadovoljavajućih rezultata Nycka de Vriesa u momčadi AlphaTauri, što je također nekadašnja Danielova momčad samo sad s novim imenom, Ricciardo se vratio na stazu. Ove godine, Ricciardo vozi za momčad RB Formula One Team, što je zapravo ista momčad kao i prošle godine, samo ponovo s novim imenom.

Na ovogodišnjoj utrci za Veliku nagradu Australije, na domaćem terenu biće dvojica vozača, već spomenuti Daniel Ricciardo i Oscar Piastri. Nakon dramatičnog ulaska u svijet Formule 1, Oscar se isprofilirao u vrlo kvalitetnog vozača momčadi na uzlaznoj putanji. Naime, nakon teškog početka karijere u McLarenu koji se mučio, Oscar je ponovo vratio australsku zastavu na pobjedničko postolje, na utrkama za VN Japana i VN Katara prošle godine. U Kataru se upisao i kao pobjednik sprint utrke. Nakon više od deset godina dvojica Australaca nastupit će na utrci za VN Australije, za nadati se, uz što bolje rezultate.

Piastri and Ricciardo are the current Aussies on the grid, but there's been many of their fellow countrymen who have started past Grands Prix…

Who is your favourite Australian F1 driver? #F1 #AusGP pic.twitter.com/bfEMyYe6WD

— Formula 1 (@F1) March 19, 2024

Objava Hometown Heroes: Australija pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Britanski Brabham idući je u nizu velikana iz prošlosti Formule 1 koje ćemo predstaviti kroz serijal Izumrli velikani. Momčad Jacka Brabhama i Rona Tauranaca natjecala se u najelitnijem razredu automobilizma u razdoblju od 1962. do 1992. godine, kada je zauvijek napustila ovaj sport. Momčad s bazom u Chessingtonu, a kasnije i u Milton Keynesu u tom razdoblju ostvarila je 35 pobjeda i 120 postolja.

Godina u kojoj je Brabham stekao slavu je 1966. kada su sa svojim BT19 bolidom osvojili Svjetsko prvenstvo Formule 1. Jack Brabham je te godine po treći puta postao svjetski prvak, također, Australac je tim pothvatom postao prvim čovjekom koji je osvojio utrku Svjetskog prvenstva Formule 1 u bolidu s vlastitim imenom. Tek je njegov bivši momčadski kolega, Bruce McLaren, ostvario takav uspjeh do dana današnjeg. Dodatno, naslov prvaka svijeta iz 1966. ostaje jedinstveni pothvat korištenjem bolida s vlastitim imenom vozača.

Sir Jack Brabham, 1966. #F1 #Legend pic.twitter.com/5fx2nMqx8J

— F1 Images (@F1_Images) January 11, 2017

Priča kreče davne 1948. kada je Jack Brabham još bio mehaničar u australskim Kraljevskim zračnim snagama gdje je vodio inženjersku radionicu. Te godine počeo se natjecati s patuljastim automobilima (midget-car racing) na nagovor njegova prijatelja Johnnya Schonberga s kojim je i napravio prvi patuljasti automobil. Na početku je Schonberg vozio ručno izrađeni bolid kojeg je pokretao modificirani JAP motor od motocikla, a kojeg je Brabham izradio u svojoj radionici. Godine 1948. Schonberg je predložio Brabhamu da preuzme vožnju nakon što je ga je supruga nagovorila da prestane s vožnjama, na što je ovaj i pristao.

Brabham je odmah otkrio da ima dara za taj sport i počeo je pobjeđivati na utrkama, a zbog vremena potrebnog za pripremu automobila, sport je također postao njegov izvor prihoda. Godine 1948. osvojio je prvenstvo Australije u utrkama s patuljastim automobilima te australska i južnoaustralska prvenstva 1949. godine. Osvojio je još i australska prvenstva 1950. i 1951. godine.

Uspjesi na tim natjecanjima doveli su ga u Veliku Britaniju gdje je postao dijelom Cooper Car Companya gdje je gradio, razvijao i utrkivao se s automobilima. Jack je pridonio razvoju Cooperova bolida te je s tom momčadi osvojio Svjetsko prvenstvo Formule 1 1959. i 1960. godine.

1960 Dutch GP at Zandvoort
Pole,
Stirling Moss(Lotus 18) winner
Jack Brabham(Cooper-Climax)
Innes Ireland (Lotus 18)#ClassicCars pic.twitter.com/aRbxpSKWRa

— Retromania (14.7 K+) (@Retromania4ever) August 29, 2023

Godine 1962. službeno je nastao Brabham Racing Organisation iako je prije toga osnovan doista uspješan Motor Racing Developments koji je dizajnirao bolide za druge momčadi. Bolid Brabhama nije se pojavio na stazi sve do Velike nagrade Njemačke te iste godine, gdje se morao povući iz utrke već u devetom krugu zbog problema s papučicom gasa. Ipak, uspio je ostvariti dva četvrta mjesta do kraja godine i tako skupiti nekoliko bodova.

Sljedeće godine Jacku Brabhamu u momčadi se pridružio američki vozač Dan Gurney s kojim je krenuo put prema uspjehu. Iako s prvom utrke sezone, održanom u Monaku, nisu imali pretjerane sreće, Velike nagrade Belgije i Nizozemske donijele su prva postolja za novu momčad. Dan Gurney osvojio je treće i drugo mjesto na spomenutim utrkama, dok je vlasnik momčadi, Jack Brabham, morao odustati u obje. Do kraja godine osvojena su još dva druga mjesta, a u međuvremenu Brabham je osvojio i Veliku nagradu Solitudea koja nije bila dijelom Svjetskog prvenstva Formule 1. 

Sezonu 1963. obilježilo je to da je Brabham bio prva momčad Formule 1 koja je koristila zračni tunel kako bi usavršila svoje dizajn i time smanjila otpor zraka te spriječila podizanje bolida s tla pri visokim brzinama, dovoljno govori podatak da je tek 1980-ih godina zračni tunel postao standard u Formuli 1.

#OnThisDay in 1964

Dan Gurney claimed Brabham's maiden F1 victory at the French Grand Prix #F1 pic.twitter.com/BsnM3YoB3X

— Motorsport Images (@MSI_Images) June 28, 2018

Sezona 1964. nije počela na način koji su priželjkivali, na Velikoj nagradi Monaka i Velikoj nagradi Nizozemske obojica vozača morala su odustati od utrke. No, kroz sezonu bilo je i odličnih rezultata, Jack je osvojio do kraja sezone dva postolja, dok je Dan Gurney osvojio Veliku nagradu Francuske i Veliku nagradu Meksika. U međuvremenu, Jack Brabham osvojio je i nekoliko utrka koje nisu bile dijelom Svjetskog prvenstva Formule 1. Tijekom 1964. godine pobijedio je u dvije utrke Britanskog prvenstva u utrkama automobila (British Saloon Car Championship) te je u klasi D pobijedio na stazama Snetterton i Oulton Park.

Momčad je s tim rezultatima postavila dobre temelje za budućnost, no već sljedeća sezona pokazala je da neće ići sve baš tako glatko. Sezona 1965. protekla je bez pobjeda u prvenstvu, no ostvareno je šest postolja, ali zbog nedostatka novca te slabe pouzdanosti bolida bilo je nemoguće boriti se s financijski boljim momčadima. S obzirom na takvu situaciju Jack Brabham je u jednom trenutku razmišljao čak i o odlasku u mirovinu kako bi bolje upravljao momčadi, no od toga je odustao, a dotadašnji momčadski kolega Dan Gurney odlučio je napustiti momčad i stvoriti svoju.

Nova pravila u svezi motora koja je FIA implementirala prije početka sezone 1966. pokazala se povoljnom za Brabham. Stvoren je novi 3-litreni motor za Formulu 1 koji se pokazao problematičnim za razvoj, kod većine proizvođača motor je imao 12 cilindara te je bio dosta težak i nepouzdan. Brabham se odlučio na drugačiji pristup, kontaktirali su tvrtku Repco te ih uvjerili da razviju 3-litreni osmocilindrični motor za njihov BT19 bolid iako oni nisu imali iskustva u stvaranju motora za bolide Formule 1.

Brabham i Repco bili su svjesni da motor neće konkurirati u smislu apsolutne snage, ali su smatrali da lagan i pouzdan motor može postići dobre rezultate u prvenstvu. I bili su upravu, iako su u prvoj utrci sezone oba bolida odustala, već na Velikoj nagradi Francuske došla je prva pobjeda za Jacka Brabhama još od 1960. godine, te je tim pothvatom postao prvim čovjekom koji je u bolidu sa svojim imenom osvojio neku utrku Svjetskog prvenstva Formule 1. Bila je to tek prva pobjeda u četiri u nizu koje je Brabham osvojio te sezone. Unatoč odustajanjima na Velikoj nagradi Italije i Velikoj nagradi SAD-a Jack Brabham potvrdio je svoj treći naslov prvaka te time postao jedinim vozačem koji je osvojio Svjetsko prvenstvo Formule 1 u bolidu s vlastitim imenom.

Tijekom sezone ostvarena je i suradnja Brabhama s Hondom u Formuli 2. Nakon općenito neuspješne sezone 1965. godine Honda je revidirala svoj jedno litreni motor. Brabham-Honda osvojila je deset od 16 europskih utrka Formule 2 te godine.

Godine 1967. naslov prvaka otišao je Dennyu Hulmeu. Jack je postao ambiciozniji s vlastitim bolidom te je stalno isprobavao nove dijelove koji su bili u razvoju, što je rezultiralo slabom pouzdanošću. S druge strane, Hulme se držao provjerenih stvari te je na taj način pobijedio svoga poslodavca i osvojio prvu i zadnju titulu prvaka Formule 1. Između njih dvojice ostvaren je 1-2 rezultat u poretku vozača, osiguravajući tako drugi uzastopni naslov u poretku konstruktora.

1967: #Brabham wins the #F1 Constructors' Championship for the 2nd year running, whilst Danny Hulme takes the Drivers' Trophy #Brabham70 https://t.co/83HC7n8mts pic.twitter.com/lTRFFEzVzy

— Brabham Automotive (@brabhamauto) April 18, 2018

Nakon dvije godine osvajanja trofeja, sezona 1968. bila je katastrofalna. Hulme je napustio momčad kako bi se pridružio Bruceu McLarenu i njegovoj momčadi. Jack Brabham uspio je naći zamjenu za njega i to u vidu Jochena Rindta. Repco je proizveo snažniju verziju V8 motora kako bi konkurirao Cosworth DFV motoru tvrtke Ford, ali od toga nije bilo puno uspjeha. Dvojica vozača u sezoni koja je odnijela živote Jimmya Clarka, Mikea Spencea i Joa Schlessera osvojili su samo 10 bodova u tri utrke koje su uopće uspjeli završiti.

Unatoč tome što je Brabham kupio Cosworth DFV motore za sezonu 1969. Rindt je napustio momčad i otišao je u Lotus. Njegova zamjena Jacky Ickx, imao je prilično dobru sezonu, ostvario je dvije pobjede i tri postolja i osvojio drugo mjesto u poretku vozača. S druge strane, Jack Brabham uspio je završiti samo četiri utrke u sezoni nakon što je doživio ozljedu stopala prilikom testiranja. Tom prilikom obećao je svojoj supruzi da će prodati momčad i otići iz svijeta Formule 1.

To je i učinio na kraju sezone 1970., na Velikoj nagradi Južnoafričke Republike ostvario je svoju zadnju pobjedu u Formuli 1 te je na kraju sezone prodao svoj udio u momčadi bivšem menadžeru Jochena Rindta, biznismenu Bernie Ecclestoneu koji je odmah zaposlio dvostrukog prvaka svijeta Grahama Hilla i Tima Schenkena da voze u sezoni 1971. godine. Nažalost, bez puno uspjeha, momčad je osvojila ukupno sedam bodova u prvenstvu i jedini zapaženi rezultat je pobjeda Hilla na BRDC International Trophy turniru u Silverstoneu koja nije bila dijelom Svjetskog prvenstva Formule 1.

Tauranac je napustio Brabham tijekom sezone 1972. godine zbog promjena koje je Ecclestone napravio bez konzultacija s njim, a ta sezona na koncu je bila prilično loša, istaknuta postignuća uključuju pole position Carlosa Reutemanna na utrci u Buenos Airesu i pobjedu na Velikoj nagradi Interlagosa koja nije bila dijelom Svjetskog prvenstva Formule 1.

Kroz sezone 1974. i 1975. bilo je puno uspjeha, ali opet bez titule, a u potrazi za boljim motorima Ecclestone potpisao je sporazum s Alfa Romeom za korištenje njihovog motora s 12 cilindara. Međutim, motori su bili nepouzdani, a BT45 bolidi su također bili i preteški. Za sezonu 1978. Gordon Murray dizajnirao je BT46 s novom tehnologijom, a Ecclestone je angažirao Niki Laudu koji je pobijedio u dvije utrke sezone uključujući pobjedu u takozvanoj kontroverznoj ‘B specifikaciji’ bolida koja je vožena na Velikoj nagradi Švedske.

#POTD – Brabham team owner Bernie Ecclestone talks with Niki Lauda ahead of the 1978 Brazilian Grand Prix #F1 pic.twitter.com/1RGYmt883N

— Motorsport Images (@MSI_Images) March 13, 2018

Suradnja s Alfa Romeom završila je 1979. godine kada je i Nelson Piquet došao u momčad. U sezoni ’80., Piquet ostvario je tri pobjede i zauzeo je drugo mjesto u poretku vozača. Već sljedeće godine s bolji razumijevanjem bolida s efektom tla razvijen je BT49C i s tri pobjede unatoč optužbama za varanje, Nelson Piquet postao je svjetskim prvakom Formule 1.

Za sezonu 1982., Brabham se odlučio koristiti turbo motore od BMW-a što se pokazalo katastrofalnim izborom, te godine Brabham je uspio završiti samo šest utrka sezone dok su ostalima morali odustati. U sezoni 1983., Piquet je preuzeo vodstvo u prvenstvu od Alaina Prosta na posljednjoj utrci sezone i tako postao prvim vozačem koji je osvojio Svjetsko prvenstvo Formule 1 s bolidom koji je imao turbo pogon.

POČETAK KRAJA

Godine 1984. i 1985., Piquet je ostvario posljednje tri pobjede za Brabham i to na Velikoj nagradi Kanade, Velikoj nagradi Detroita te na Velikoj nagradi Francuske, no ostali vozači koji su mu pravili društvo u momčadi nisu bili uvjerljivi u svojim bolidima. Sljedeća sezona bila je potpuni promašaj, tijekom testiranja na stazi Paul Ricard poginuo je vozač Elio de Angelis, a momčad je u toj sezoni u bolidu BT55 osvojila samo dva boda.

Nelson Piquet, Brabham BT52B – BMW M12/13 1.5 Straight-4. GP Brands Hatch 1983.

: Sutton Images.#F1 pic.twitter.com/07I5DJuNA1

— Legendary F1 (@LegendarysF1) September 25, 2023

Ekipa iz BMW-a odlučila je stvoriti svoju momčad te je obavijestila Ecclestonea da će napustiti suradnju s njime. Nemogućnost pronalaženja odgovarajućeg dobavljača motora dovela je do propuštanja FIA-ina roka za prijavu za sezonu 1988. što je značilo da po prvi puta od 1961. godine momčad Brabhama nije bila na gridu Formule 1.

Tijekom Velike nagrade Australije koja je bila zadnja utrka sezone Ecclestone je potvrdio kako će se povući iz Formule 1. S obzirom na tu informaciju uskoro je potvrđeno da je momčad prodana švicarskom biznismenu Joachimu Lühtiju.

Brabham se vratio u Formulu 1 1989. godine, a Stefano Modena osvojio je posljednje postolje za momčad završivši na trećem mjestu na Velikoj nagradi Monaka. Lühti je uhićen zbog sumnje u utaju poreza, pa je kontrolu nad momčadi preuzeo Middlebirdge Racing u vlasništvu Kojia Nakauchija. Nakauchi nije bio u stanju plaćati financijske obveze koje je koristio za kupovinu Brabhama te je otišao u stečaj dok su direktori tvrtke koja im je posudila novac svi redom završili u zatvorima zbog financijskih malverzacija.

Iako je bilo glasina o povratku Brabhama u Formulu 1 to se do dana današnjeg nije dogodilo. Godine 2014. David Brabham, sin Jacka Brabhama, osnovao je Projekt Brabham sa željom da sudjeluje u utrkama izdržljivosti i Formule E. No David, koji je startao u 24 utrke Formule 1, ne isključuje mogućnost povratka Brabhama u Formulu 1, ali vjeruje da bi takav projekt izgledao potpuno drugačije u odnosu na ono što je bio kada se prvi puta pojavio 1962. godine. No, s obzirom na sadašnje stanje u Formuli 1 teško je da ćemo u bližoj budućnosti gledati momčad Brabhama u Formuli 1.

Naslovna fotografija: Wikipedia – edvvc

Objava Izumrli velikani F1- Istaknute momčadi iz prošlosti: Brabham pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Na odmet im nije išla ni činjenica što je Johnov otac Charles prošao naukovanje za mehaničara u automobilizmu, a održavao je i bolide Brooklandovog vozača Gingera Hamiltona. Uz to im je dobro došla Charlesova vrlo pristojno izgrađena mehaničarska radnja sa sjedištem u ulici Holyfield Road u Surreyju. Upravo u toj radionici nastala je tvrtka Cooper Car Company 1947. godine s namjerom da proizvodi trkaće automobile.

Charlie Cooper bio je vrlo tvrdoglav biznismen, ali je dijelio sinovljevo zanimanje za nešto što se u to doba nazivalo utkivanjem za siromahe, utrkivanje u samostalno izrađenim jednosjedima s otvorenim kokpitom koje su pogonili motori od 500 kubičnih centimetara. Charlie Cooper je podržao sina i njegovog prijatelja Erica u pokušaju da od dva prednja dijela Fiata Topolina s otpada naprave nešto iskoristivo. Nova izvedba koju će Cooperi dizajnirati imat će potpuno neovisan prednji i stražnji ovjes, a jednocilindrični motor motocikla sa zračnim hlađenjem smješten je iza vozačevog sjedala. Elegantna šasija izrađena je tako da se može smjestiti spremnik za gorivo, sjedalo i vozač, et voila, nastao je Cooper.

Isprva su izrađena dva takva bolida, jedan za Johna i jedan za Erica. John i Eric su se zapravo pokazali kao vrlo talentirani mladi vozači, a njihovi bolidi kao ponajbolji u svojoj klasi. Sve više zainteresiranih klijenata kucalo je navrata tek osnovane tvrtke Cooper i već je dvanaest „Mark 2“ Coopera bilo spremno za isporuku. 1950. godine FIA je utrkivanje za siromahe prepoznala i usvojila kao kategoriju, nastala je Formula 3 i od samog početka zvaničnog utrkivanja Cooper je postavio visoke standarde. Jedan od prvih kupaca Cooperovih bolida bili su Stirling Moss i Peter Collins. U periodu od 1951. do 1954. godine u vrijeme vrhunca 500cc bolida u Formuli 1, Cooperi su pobijedili na 64 od 78 utrka. Krivci za ovakav uspjeh bili su otac i sin Cooper i ekscentrični dizajner Owen Maddock, koji se Cooperima pridružio 1948. godine. John je uglavnom imao originalne ideje koje je Maddock sprovodio u stvarnost.

FIA je 1957. godine 1500cc Formulu 2 proširila na međunarodnu razinu, Cooper je svoj sportski automobil preradio, otvorio šasiju tako da se vide kotači, sredio lagano i elegantno aluminijsko tijelo jednosjeda i kombinacija Cooper-Climax imala je spreman vodom hlađen bolid Formule 2. Za upravljačem ovog bolida bili Roy Salvadori i njegov novi momčadski kolega, Australac Jack Brabham. Uz Mossa, Brucea McLarena i druge F2 Cooperi su bili dominantna sila u Formuli 2.

U povijest Formule 1 upisali su od samog početka, već u drugoj utrci Svjetskog prvenstva kad je Henry Schnell nastupio na Velikoj nagradi Monaka u jednom od Cooperovih bolida. Narednih godina su se sporadično pojavljivali u Formuli 1 u rukama samostalnih vozača privatnika koji su uglavnom vozili njihove bolide iz Formule 2. Jedan takav bolid Mike Hawthorn je dovezao do trećeg mjesta na VN Velike Britanije 1952. godine na stazi Silverstone. Isprva Cooperi nisu bili ozbiljno zagrijani za Formulu 1. Ono što je nedostajalo bio je Jack Brabham. Brabham je radio na preinakama bolida kako bi ga pripremili za VN Velike Britanije 1955. godine, trebalo je povećati obujam motora i postati konkurentan i u Formuli 1. Privatnik Rob Walker se ponudio da financira taj projekt, Brabham je zamalo osvojio treće mjesto na utrci za VN Monaka 1957. godine i već su se nazirali uspjesi male britanske kompanije koja je odlučila ukrstiti rogove s velikanima poput Ferrarija, Porschea i Maseratija.

Kao konstruktor, Cooper je pokrio svijet Formule 1 kad je 1959. godine Jack Brabham u bolidu Cooper T51 osvojio naslov svjetskog prvaka. Brabhamu je to pošlo za rukom i godinu kasnije, obranivši naslov s pobjedom na čak pet utrka sezone. Uspjesi u Formuli 1 su se nizali, a Cooperi su otišli i do daleke Amerike na utrku na stazi Indianapolis. U to vrijeme su svi američki bolidi bili krupniji i imali su motor ispred vozača, pa su se tako smijali malenim Cooperima s motorom na stražnjem kraju. Iako nisu uspjeli pobijediti u utrci, pokazali su koliko su napredniji, u godinama koje slijede, bolidi s pogonskom jedinicom na stražnjem kraju će preuzeti primat i u Indy poretku.

1961. godina donijela je i nova pravila u Formulu 1, a britanske momčadi su se tvrdoglavo držale starih navika, pa su polako ostajale iza lakše prilagodljivog Ferrarija. U ovom periodu su se rodile nove „garažne“ momčadi, kad je Colin Chapman svojim Lotusom pomalo imitirao Coopere. Cooper se mučio s nepouzdanošću, a već 1961. godine Chapmanov dizajn se pokazao boljim trkaćim automobilom. Brabham i McLaren su se patili, Cooper je izgubio zalet. McLaren je još jednom donio Cooperu pobjedničko postolje 1962. godine, a Brabham koji je od početka Coopera u Formuli 1 bio dio momčadi, osnovao je svoju momčad.

Stvari su se lagano kretale nizbrdo za momčad Cooper, a sve je skoro pa stalo kad je Charlie Cooper iznenada preminuo 1964. godine. Godinu ranije John Cooper je pretrpio ozbiljne ozljede u nesreći koju je doživio u svom Mini Cooper automobilu. Nakon očeve smrti John je prodao Cooper Formula 1 momčad Chipseta Motor grupaciji. Još nekoliko godina su se vrtjeli u Formuli 1 osvajajući sporadične podije, ali bez ponavljanja ranijih uspjeha. Cooper je polako počeo blijediti. Na kraju 1968. godine tvornička momčad se konačno raspada kad je zabilježen posljednji nastup privatnog Coopera na utrci Svjetskog prvenstva Formule 1.

Osim trkaćih automobila, John Cooper je svijetu poklonio još jedan specifičan automobil koji je i danas omiljen među mnogima. Minija je John zamislio kao mali obiteljski automobil koji može biti uspješan i na trkama. Johnov prijatelj Alec Issigonis je osmislio automobil i 1961. godine je rođen Mini Cooper. Od 2001. godine proizvodi se BMW Mini s modelima Cooper i Cooper S.

Iako već godinama nisu dio Formule 1, momčad Cooper se uvijek treba spominjati s poštovanjem. Obitelj Cooper i suradnici su Formuli 1 dali mnogo, donijeli su revolucionarne ideje i promjene, a s nekima se ipak nisu mogli nositi. Sve u svemu, statistika je jasna. Cooperi su sudjelovali na 129 utrka Svjetskog prvenstva Formule 1 tijekom devet godina, pobijedivši devet puta. U povijest su se upisali kao svjetski prvaci, vozački i konstruktorski. Čast kakvu im nikad nitko neće moći oduzeti.

Objava Izumrli velikani Formule 1 – istaknute momčadi iz prošlosti: Cooper pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Staza u Melbourneu je i ovog vikenda domaćin utrke za VN Australije, a ista se na ovoj stazi vozi od 1996. godine. Na ovoj stazi su održane još dvije utrke za VN Australije prije Svjetskog prvenstva, 1953. i 1956. godine, na kraćoj stazi u smjeru suprotnom od kazaljka na satu. Albert Park je tijekom godine popularno mjesto među turistima koji vole šetati, za piknike i druge sportske aktivnosti. Jednog vikenda tijekom ožujka svake godine ovaj park postaje dom najbržih bolida na svijetu.

Staza se sastoji od javnih cesta i parkirališta unutar samog parka i često je predmet rasprava jer prema tvrdnjama zaštitnika okoliša, ugrožava park i jezero unutar parka. Radi se o privremenoj uličnoj stazi za koju se oko dva mjeseca prije utrke priprema potrebna infrastruktura i park poprima izgled staze za utrkivanje bolida Formule 1. Utrka za VN Australije je uvijek dobro prihvaćena i posjećena od strane obožavatelja Formule 1, pa je tako prošlogodišnje izdanje posjetilo preko 400.000 gledatelja.

Tijekom svog boravka u kalendaru Formule 1 Australija nam je donijela niz zanimljivih trenutaka i utrka za pamćenje. Michael Schumacher je najuspješniji vozač u Australiji, pobijedivši četiri puta, mogao ga je prestići Sebastian Vettel, no on je ipak ostao na tri pobjede, koliko još u eri Svjetskog prvenstva ima još i Jenson Button. Alain Prost je jedini vozač koji je pobjeđivao u Australiji i prije i nakon uvrštavanja ove utrke u kalendar Svjetskog prvenstva. Pobjedu s jedanaeste startne pozicije, što je i najlošija pozicija s koje je jedan vozač pobijedio u Australiji, ostvario je David Coulthard 2003. godine, što je ujedno i njegova posljednja pobjeda u karijeri u Formuli 1.

18th March 2007

Kimi Raikkonen took victory for @ScuderiaFerrari at the opening round of the 2007 Formula One Season in Melbourne #F1 pic.twitter.com/NbLPfFPVGb

— Motorsport Images (@MSI_Images) March 18, 2018

Pobjedničko postolje 2007. godine su okupirala tri vozača koja su prvi put nastupala za svoje nove momčadi, a podij su sačinjavali Kimi Räikkönen za momčad Ferrari kao pobjednik i novi dvojac McLarena – Fernando Alonso i Lewis Hamilton. Mnogo se utrka iz Australije i dan danas prepričava, od kojih je možda najčešće ponavljana priča ona o sudaru Michaela Schumachera i Damona Hilla, čijim je sudarom odlučen naslov svjetskog prvaka. Michael je osvojio prvu od svojih sedam titula, a ta se priča vjerojatno nikad neće prestati prepričavati.

Australija je u Adelaideu zatvarala sezone, a u Melbourneu ih donedavno i otvarala. Upravo je u zaštitnoj ogradi uz stazu u Adelaideu karijeru završio trostruki svjetski prvak Niki Lauda. Niz je trenutaka koji su vrijedni sjećanja, a danas ćemo pozornost posvetiti donedavno najkraćoj utrci u povijesti Formule 1.

Od 2021. godine titulu najkraće utrke u povijesti Formule 1 nosi neslavna utrka za Veliku nagradu Belgije 2021. godine, koja je trajala malo više od tri minute kad se sav taj cirkus odigrao iz sigurnosnog automobila, pa se i danas postavlja pitanje vrijedi li ju uopće nazivati održanom utrkom. Utrka za Veliku nagradu Australije 1991. godine je održana, ali i skraćena, a nebo je na Adelaide prosulo valjda najgoru kišu ikada.

#F1 Adelaide 1991: On This day in 1991 @jeroenscholte50 (Recording VHS BRT Dutch 1991) pic.twitter.com/6h2BkEq5ZO

— ErwinF1Collector (@Erwin1618) November 3, 2022

Vrijeme tijekom vikenda bilo je povoljno, pa su se i pretkvalifikacije i kvalifikacije održale na suncem okupanom stazom. Unatoč dobrim vremenskim prilikama ni tijekom kvalifikacija nije nedostajalo uzbuđenja. Aguri Suzuki se slupao u prvom zavoju i nije se kvalificirao za utrku, što nije pošlo za rukom ni Martinu Brundleu, koji je utrku prije u svom Brabham-Yamaha bolidu osvojio bodove. Stefano Modena je također imao udes tijekom kvalifikacija, no iz istog je izašao neozlijeđen, pa je mogao startati nedjeljnu utrku. Prvi startni red su zauzeli dečki iz McLaren Honde, Ayrton Senna i Gerhard Berger, a pratio ih je Williamsov dvojac u sastavu Nigel Mansell i Ricardo Patrese. Kako bi dalji poredak bio ravnomjerno raspoređen, pobrinuli su se dva Benettona u rukama Nelsona Piqueta i Michaela Schumachera ispred Ferrarijevih Jeana Alesija i Stefana Modene.

U nedjelju ujutro je počela kiša. Vozači su zauzeli svoja mjesta na startu i zabava je mogla početi. Senna je već osigurao svoj naslov svjetskog prvaka, no igranka u konstruktorskom poretku je još uvijek trajala. Stvari su bile otvorene između McLarena i Williamsa. Pod prolomom oblaka Senna je započeo utrku sa svoje šezdesete najbolje startne pozicije i sve je proteklo u najboljem redu. Kiša se nije šalila, problemi su počeli, a žute zastave su se isticale širom staze. Utrkivanje je postajalo nemoguće. Nicola Larini, Jean Alesi, Michael Schumacher, Pierluigi Martini i Mauricio Guglemin su redom odustajali iz utrke kako se stanje na stazi sve više pogoršavalo.

U 16. krugu je Mansell izgubio kontrolu nad bolidom, nakon udesa je odvezen u bolnicu, a kasnije je priznao kako je imao strašnu glavobolju te kako je možda imao i blaži potres mozga. Kako su se uvjeti na stazi pogoršavali, a na inzistiranje Ayrtona Senne utrka je prekinuta nakon 24 minute i 34 sekunde i nakon samo 16 krugova. Prve tri pozicije zauzeli su Ayrton Senna, Nigel Mansell i Gerhard Berger, no Mansell nije sudjelovao u proglašenju pobjednika, jer je još uvijek bio u bolnici.

Nakon prekida utrke podijeljeno je pola bodova, a Berger i Senna su priznali kako ne bi uopće pristali startati utrku da je borba za konstruktorski naslov već bila odlučena. Brazilac je tvrdio kako je najveća glupost bila uopće startati utrku i kako se ista uopće na zaslužuje nazivati utrkom. Ako tih 16 krugova kakvog takvog utrkivanja ne zaslužuje zvati utrkom, što smo to onda imali prije dvije godine u Belgiji?

Kao što je u uvodu ovog teksta napisano, Australija voli Formulu 1 i Formula 1 voli Australiju. Australija nam je dala dva svjetska prvaka, Jacka Brabhama i Alana Jonesa i još 16 vozačkih imena. Četiri naslova svjetskog prvaka i 43 pobjede otišle su u ruke Australaca. Prvi Australac koji se natjecao u Svjetskom prvenstvu Formule 1 bio je Tony Gaze koji je nastupao 1952. godine, a najmlađi je Oscar Piastri koji je ove godine debitirao za momčad McLarena.

Iako su prije uvrštavanja VN Australije u okvir Svjetskog prvenstva dominirali utrkama koje su “tamo dolje” održavane, od 1985. godine niti jedan Australac se nije uspio popeti na pobjedničko postolje doma. Na stazi u Adelaideu su od domaćih vozača nastupali Alan Jones i David Brabham, ali bez većih uspjeha na domaćem terenu. Na Albert Parku su zapaženije nastupe imali Mark Webber i Daniel Ricciardo, koji su u Australiji uspjeli osvojiti najviše četvrto mjesto.

„Poseban je osjećaj voziti utrku doma. Cijelu godinu sam daleko od kuće, tako da je lijepo provesti vrijeme s obitelji i prijateljima. Fanovi su u Australiji fantastični, podrška je nevjerojatna i motivira. Albert Park je zabavna staza za voziti i nudi posebno iskustvo“, o utrkivanju na domaćoj stazi je svojevremeno govorio Daniel Ricciardo.

Objava Formula 1 u Australiji: O utrkivanju “tamo dolje” pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Kroz 73 godine, od samih početaka natjecanja pa do danas, gridom je ukupno prodefiliralo 18 vozača, a u Australiju su otišle četiri vozačke titule i sveukupno 43 pobjede. Uvijek zanimljivi, beskompromisni i na svoju ruku, Australci su na svoj način učinili da je danas teško zamisliti Formulu 1 bez sudjelovanja barem jednog od australskih vozača. Od Tonyja Gazea, koji je 1952. bio prvi vozač koji je nastupao pod australskom zastavom (iako bez većih uspjeha u tri odvožene utrke), pa do Oscara Piastrija, koji ove sezone nastupa za McLaren, “Straya” je uvijek bila tu negdje. U ovom tekstu posvetit ćemo se četvorici najuspješnijih australskih vozača, te petom, Piastriju, koji nastavlja australsku tradiciju u Formuli 1.

JACK BRABHAM

Nakon već spomenutog Gazea, australske boje 1955. je nastavio predstavljati Jack Brabham, ime poznato svakom malo pozornijem pratitelju Formule 1. Brabham, koji je najbolji australski vozač u povijesti „oktanskog cirkusa“ s tri osvojena naslova. Svojom pojavom je obilježio povijest sporta i to ne samo kao vozač, već i kao vlasnik momčadi. Ali, vratimo se na same početke.

Rođen 2. travnja 1926. u blizini Sydneyja, Jack je tijekom Drugog svjetskog rata sudjelovao u sastavu Kraljevskih australskih zračnih snaga. Iako je želio biti pilot, kroz rat je Brabham bio mehaničar i nakon rata je iskoristio svoje genijalno tehničko znanje kako bi otvorio svoju radnju. Na nagovor svog prijatelja, 1948. Brabham se počeo baviti utrkivanjem, počevši u “midget car” serijama. Naravno, iznimno talentirani “Black Jack”, kako su ga zvali zbog crne kose i tihog karaktera, izdominirao je australsku trkaću scenu i s 29 godina prebacio se u Formulu 1, zahvaljujući prijateljstvu sa šefovima Coopera, Johnom i Charlesom Cooperom, čije bolide je vozio u ranije spomenutim “midget car” serijama.

Debi u Formuli 1, na Velikoj nagradi Britanije za 1955. godinu, nije prošao po planu jer je Jack bio prisiljen odustati zbog problema s kvačilom na bolidu Coopera. Zbog boljih rezultata u Formuli 2, kao i u utrkama koje nisu bile bodovane za prvenstvo Formule 1, Brabham se 1956. odlučio trajno preseliti u Veliku Britaniju. Kao tehnički mag, Australac je shvatio da je potrebno konstruirati bolid kojem će motor biti u stražnjem dijelu, za razliku od tada uvriježenog mišljenja da je bolje da se motor nalazi ispred vozača. Na prve službene bodove Brabham je trebao čekati sve do 1958. i Velike nagrade Monaka, koju je završio na četvrtom mjestu. Iduće dvije godine, i dalje u bolidu Coopera, Australac je ipak došao na svoje, pa je tako 1959. Jack osvojio svoju prvu titulu prvaka Formule 1, na tom putu osvojivši dvije utrke, dok je godinu nakon u dominantnom stilu, s pet osvojenih utrka zaredom uzeo i drugu titulu prvaka. U tim uspjesima Brabhamu je pomoglo i izvrsno tehničko znanje, koje je iskoristio za revolucionarne postavke bolida, čime je dobio prednost nad ostalim vozačima.

Cooper je 1961. izbacio slabiji bolid, pa je Brabham sezonu završio na razočaravajućem 11. mjestu, što ga je nagnalo da osnuje svoju momčad, koju je nazvao po sebi. Upravo u to vrijeme, po novim pravilima su uvedeni motori zapremnine od 1,5 litre, a što Jacku nikako nije odgovaralo, pa je do 1966. imao lošije rezultate od onih na koje je bio naviknut, ubilježivši tek četiri postolja. Lošoj pouzdanosti bolida kumovala je i Brabhamova nevoljkost da uloži veća sredstva u momčad. Prije 1966., Brabham je počeo razmišljati da se umirovi, međutim prvi vozač momčadi, Dan Gurney, pokrenuo je svoju momčad i Jack je bio prisiljen nastavi voziti. To se pokazalo kao sreća u nesreći, jer je došlo do nove promjene pravila i povećana je zapremnina motora na 3 litre.

Dok su sve momčadi imale motore s 12 cilindara, Brabham je po tko zna koji put iskoristio svoje tehničko znanje i u suradnji s australskom tvrtkom Repco sastavio je u to doba revolucionarni motor s 8 cilindara. Iako je motor bio slabiji od pogonskih jedinica ostalih momčadi, bio je lakši i pouzdaniji, te je zahvaljujući tim okolnostima Jack uzeo svoj treći i posljednji naslov prvaka, usput izvevši i zanimljiv skeč. Iziritiran novinarskim navodima o njegovoj starosti, Brabham je prije utrke na Velikoj nagradi Nizozemske na grid došao noseći lažnu brad u i šepajući uz pomoć štapa. Da stvar bude bolja, Australac je navedenu utrku i osvojio. U toj sezoni Brabham je postao i jedini vozač u povijesti Formule 1 koji je osvojio prvenstvo u bolidu koji je imao njegovo ime.

Iduću sezonu Brabham je ponovno uzeo naslov, ali ovaj put momčad, a ne sam Jack. Naime, Jack je završio sezonu drugi iza momčadskog kolege Dennyja Hulmea. Kao razlog neosvajanja naslova najčešće se spominje okolnost da je Australac htio čim prije isprobavati nove dijelove bolida, a što je rezultirao većom nepouzdanošću u odnosu na Hulmeov bolid. 1968. i 1969. Brabhamov bolid nije bio konkurentan te je Australac uspio dohvatiti samo dva postolja. 1969. prilikom testiranja, Jack je doživio nesreću u kojoj je teško ozlijedio obje noge, te je obećao ženi da će se nakon sezone umiroviti. Ali u Formuli 1 ništa nije toliko jednostavno kao što se čini, pa je Brabham, ne mogavši naći vozača top klase nakon odlaska Jochena Rindta u Lotus, odlučio sudjelovati i u sljedećoj sezoni. Iako je uspio pobijediti na Velikoj nagradi Južnoafričke Republike, Jack je sezonu završio na petom mjestu, pa je konačno odlučio završiti svoju veliku karijeru. U karijeri je Brabham ostvario 14 pobjeda, 31 plasman na postolje i osvojio je tri naslova prvaka. Ostat će upamćen kao jedan od najboljih vozača ranije ere Formule 1.

Nakon Jackovog umirovljenja, momčad je nastavila nositi njegovo ime, iako je Brabham prodao svoj udio 1969. Pod vodstvom Bernieja Ecclestonea, momčad je ostala konkurentna do sredine osamdesetih, iako više nikad nisu osvojili naslov konstruktorskog prvaka, ali je barem Nelson Piquet uzeo dva vozačka naslova, 1981. i 1983. Momčad je nastavila biti sudionik Formule 1 do 1992., kad je konačno ugašena. Što se tiče samog Jacka Brabhama, on je i u mirovini nastavio aktivno sudjelovati u svijetu motosporta. Nastupao je na raznim ceremonijalnim događanjima sve do 2004. Iz tog vremena ostaje zapamćena i nesreća koju je doživio na Goodwood Revival festivalu 2000. sa 74 godine, zbog koje je morao i prenoćiti u bolnici, ali trkaći duh je bio prejak da trajno odustane od utrkivanja, barem do 2004., kad je bio prisiljen odustati zbog zdravstvenih razloga. Jack Brabham je preminuo 19. svibnja 2014. u dobi od 88 godina, ali njegov utisak u svijetu Formule 1 će ostati u trajnom sjećanju.

ALAN JONES

Nakon Brabhamovog umirovljenja, prva polovica sedamdesetih godina prošla je u znaku nekoliko manje kvalitetnih australskih vozača, od kojih je najdublji trag ostavio Tim Schenken, koji je u karijeri osvojio 7 bodova u 34 nastupa. Iduća australska uzdanica na scenu je stupila 1975. godine, a to je bio Alan Jones.

Rođen u Melbourneu 2. studenog 1946., Jones je od malih nogu htio poći stopama svog oca, vozača utrka Stana Jonesa. Iako je ostvarivao solidne uspjehe u mlađim kategorijama, Alanovu karijeru je nakratko zaustavila recesija koja je teško pogodila australsku ekonomiju i radi koje je Jonesov otac bio prisiljen ugasiti svoju tvrtku. Mladog Jonesa to ipak nije pokolebalo, pa je tako 1970. otišao u Englesku s 50 funti u džepu, a kako bi ostvario snove o karijeri u utrkama.

Iz navedenog se već vidjela čelična volja pomoću koje je Alan ostvario kasnije uspjehe, ali da bi došao do toga trebalo je proći još puno vremena. Korak po korak, Jones je uspio osigurati mjesto u Formuli 3, ali je i dalje muku mučio s financijama. Težak udarac je doživio kad mu je 1973. od srčanog udara umro otac. Ipak, Australac se uspio izdići iznad problema pa je tako 1974. u Formula Atlantic seriji u jednom trenutku bio toliko brz da je držao ritam s bolidima Formule 1 tijekom utrke u Brands Hatchu. Zahvaljujući takvim predstavama, šef Jonesove momčadi, Harry Stiller, 1975. je otkupio Heskethov bolid i omogućio Alanu da uđe u svijet Formule 1.

Suradnja sa Stillerom nije dugo trajala, pa je nakon četiri utrke Jones ostao bez mjesta na gridu. Ipak, u tom kratkom vremenu uspio je impresionirati Grahama Hilla, koji mu je ponudio mjesto u svojoj momčadi Embassy Racing kao zamjenu za ozlijeđenog Rolfa Stommelena. Ostale četiri utrke u Hillovoj momčadi su prošle bolje za Jonesa pa je završio peti na Velikoj nagradi Njemačke održanoj u Nürburgringu. Za 1976. Alan je osigurao stalno mjesto na gridu, vozeći za momčad bivšeg svjetskog prvaka Johna Surteesa, ali odnosi između njih dvojice nikad nisu bili dovoljno dobri da bi suradnja urodila nekim vrhunskim rezultatima. Najbolji rezultat iz te sezone je bilo Jonesovo četvrto mjesto na Velikoj nagradi Japana. Ta sezona će za Australca ipak ostati upamćena po tome što je bio prisiljen voziti bolid koji je sponzorirao Durex, a radi kojeg BBC nije prenosio utrke tijekom sezone.

Sezonu 1977. Jones je dočekao bez osiguranog mjesta, ali sudbina je ponovno umiješala svoje prste. Na Velikoj nagradi Južnoafričke Republike poginuo je talentirani Tom Pryce te je momčad Shadow ostala bez vozača, a mjesto je ponuđeno Jonesu. Australac je objeručke prihvatio priliku i ostvario prvu pobjedu u Austriji, nakon što je startao s 14. mjesta. Dobri rezultati u Shadowu, temeljem kojih je Jones stekao status u paddocku, privukli su pažnju ostalih momčadi, točnije Williamsa i Ferrarija. Iako je legendarni Enzo Ferrari Jonesu već ponudio odgovor, ponuda je u zadnji tren povučena zato što se Enzo predomislio i mjesto u momčadi iz Maranella ponudio Kanađaninu Gillesu Villeneuveu. Srećom po Australca, Frank Williams se nije predomislio pa je tako Jones završio u njegovoj momčadi.

Nakon prve sezone u kojoj je uzeo jedno postolje, 1979. Jones počinje svoj strelovit uspon, a s njim i Williams. Momčad Franka Williamsa uzima prvi pole position i prvu pobjedu, a prvi pole je ostvario baš Australac. Nakon slabijeg ulaska u sezonu, u posljednjih šest utrka, Alan je izdominirao i osvojio četiri utrke, davši time nagovještaj što će se dogoditi sljedeće sezone. Te sljedeće sezone, Jones je osvojio pet utrka i u kombinaciji s odličnim nastupima u drugim utrkama, uspio je osvojiti naslov prvaka Formule 1, postavši prvi Australac kojem je to uspjelo nakon Jacka Brabhama. Ostatak grida bio je impresioniran stavom hrabrog Jonesa, koji je bio poznat po tome da ga ništa nije moglo spriječiti u utrkivanju. Po nekim navodima, jednu od utrka koju je završio na postolju, Australac je odvozio sa slomljenim prstom, kojeg je slomio u tučnjavi protiv četvorice napadača u Londonu.

Iduća sezona je počela još bolje za Alana, ali loš odnos s momčadskim kolegom Carlosom Reutemannom koštao je Jonesa drugog naslova. Iako je Williams imao najbolji bolid, problemi unutar momčadi, kao i pouzdanost bolida, doveli su do većeg gubitka bodova, a što je na najbolji način iskoristio Nelson Piquet, ironično u Brabhamovu bolidu. Nakon razočaravajućeg završetka sezone, Jones je obznanio svoje umirovljenje i odlučio se preseliti natrag u Australiju kako bi se bavio farmerstvom. Ipak, mirovina nije dugo trajala i Jones se vratio na grid 1983. Nažalost, u tom zadnjem razdoblju karijere, Alan nije uspio ostvariti značajnije rezultate u bolidima Arrowsa i Haasa (ne današnjeg Haasa) pa je 1986. konačno napustio svijet Formule 1. U karijeri je Jones ostvario 12 pobjeda, 24 plasmana na postolje i osvojio je jedan naslova prvaka, te će ostati upamćen kao vozač koji je pomogao Williamsu da se vine do zvijezda.

Nakon karijere u Formuli 1, Jones je nastupao u raznim drugim serijama te je počeo karijeru kao komentator sportskih utrka. U poznijoj dobi, Alan je također postao i sudac na utrkama Formule 1, pa je tako sudio i na Velikoj nagradi Indije 2011., gdje je Sebastian Vettel osvojio drugi naslov prvaka. Australac je također poznat i po svojim kontroverznim stavovima i direktnosti, a što ga je dovelo do problema među medijima, gdje trenutno nije među najomiljenijim osobama. Ipak, Jonesu se treba priznati da je obogatio povijest Formule 1 svojom iznimno zanimljivom karijerom, kao i svojim beskompromisnim stavom.

MARK WEBBER

Devedesete su donijele novu sušu u pogledu sudjelovanja australskih vozača u Formuli 1. Nastupi dvojice sinova Jacka Brabhama, Garyja i Davida, nisu donijeli nijedan bod na ukupan konto australskih vozača. Nova australska zvijezda Formule 1 stigla je na grid tek 2002. u obliku Marka Webbera, koji je već u prvoj utrci oduševio sve pratitelje osvojivši peto mjesto na domaćem terenu u Australiji, i to ni manje ni više nego u Minardiju.

Mark Webber rođen je 27. kolovoza 1976. u blizini Canberre. U mladosti se bavio raznim sportovima, kao što je ragbi i plivanje. S 13 godina je mladi Mark ipak odabrao karting kao sport kojim bi se htio baviti i tu je krenula jedna vrlo interesantna karijera. Odlični rezultati u mlađim kategorijama osigurali su Webberu sponzorstvo od strane očevog prijatelja, te je 1997. nastavio karijeru u Velikoj Britaniji, Uslijedili su daljnji uspjesi, temeljem kojih je Webber ušao u svijet Formule 1. Testirao je bolid Arrowsa 1999., a 2001. je postao testni vozač za Benetton, pod paskom Flavija Briatorea.

Australac 2002. potpisuje ugovor za Minardi, kojim mu je bilo osigurano mjesto na prve tri utrke u sezoni, ali odmah dolazi do problema. Naime, Mark je zbog visine jedva stao u bolid, koji je osim toga bio i nekonkurentan u odnosu na ostale momčadi. Webber, poznat po upornosti, nadvladao je te probleme i osvojio senzacionalno peto mjesto u prvoj utrci sezone održanoj u Melbourneu. Ipak, mora se reći da mu je u tome pomoglo pregršt odustajanja konkurencije. Nakon te utrke, šef momčadi Paul Stoddart ga je ekspresno potpisao za ostatak sezone. Nakon završetka sezone, Webber je uspio osigurati transfer u malo konkurentniju momčad, Jaguar. 2003. sezonu Mark je odradio u najboljem mogućem svjetlu, završivši na izvrsnom desetom mjestu, bez obzira na slabiji bolid. Ta sezona mu je donijela i Autosportovu nagradu za vozača godine, u konkurenciji Michaela Schumachera, Kimija Raikkonena i Juana Pabla Montoye.

Iduća godina je bila nešto lošija za Australca, ali je ipak uspio osigurati transfer u Williams za 2005. sezonu. Ako su i postojale nade da bi Webber mogao ponoviti uspjeh koji je njegov sunarodnjak Jones ostvario u momčadi Franka Williamsa, brzo je postalo jasno da engleska momčad više nije konkurentna. Da stvar bude gora, Markovu sezonu su obilježile i ozljede u pogledu slomljenog rebra za vrijeme predsezonskog testiranja, kao i opekotine zadobivene za vrijeme utrke u Francuskoj zbog kvara u elektronici. Ipak, Webber je u poretku vozača završio ispred iskusnijeg momčadskog kolege Nicka Heidfelda, kao i njegove zamjene Antonija Pizzonije. 2006. sezonu je obilježilo zahlađenje odnosa između Australca i šefova momčadi, kao i nekonkurentan bolid zbog raskida ugovora s BMW-om. Zbog slabijih Cosworthovih motora, Webberove performanse su bile lošije i sezonu, kao i svoju avanturu s Williamsom, je završio na 14. mjestu.

Webber 2007. radi najbolji potez karijere i uz Briatoreovu pomoć prelazi u Red Bull. Austrijska momčad je naslijedila bivšu Australčevu momčad, Jaguar, tako da su bili svjesni da dovode kvalitetnog vozača i to se ubrzo pokazalo točnim. U suradnji s Helmutom Markom, Adrianom Neweyjem i Christianom Hornerom, Webber je uspio preuzeti ulogu glavnog vozača momčadi ispred Davida Coultharda i osvojiti treće mjesto na Velikoj nagradi Europe. 2008. sezona je poslužila kao priprema za nova pravila jer su u Red Bullu bili svjesni da će s Neweyjem na čelu razvoja, novi bolid u 2009. zasigurno biti u konkurenciji za naslov. Navedeno se pokazalo točnim.

Te 2009. u Red Bull stiže Webberov budući najveći rival, a ironično i momčadski kolega, Sebastian Vettel. Zahvaljujući odličnom bolidu i ukomponiranom dvostrukom difuzoru, Webber je konačno uspio doći do pobjede i to na Velikoj nagradi Njemačke, iako je već u prvom krugu morao odslužiti kaznu zbog sudara s Rubensom Barrichellom. Tijekom sezone Mark je koketirao i s mogućnošću osvajanja naslova prvaka, međutim morao se zadovoljiti četvrtim mjestom u prvenstvu, iako je uspio osvojiti utrku u Brazilu.

Webber je 2010. bio najbliže naslovu. Kroz sezonu je Australac ostvario četiri pobjede. Mark je čak i vodio u ukupnom poretku u jednom trenutku te je završnu utrku u Brazilu dočekao na drugom mjestu poretka, iza Fernanda Alonsa, ali ispred Vettela. Nažalost po Webbera, utrku je završio tek na osmom mjestu i sezonu zaključio kao treći u poretku vozača. Tijekom sezone je zbog raznih incidenata došlo do zahlađenja odnosa između njega i Vettela, a što će dosta utjecati na daljnji tijek Markove karijere.

Zadnje tri sezone u Webberovoj karijeri su obilježene padom kvalitete njegovih predstava. Naime, Mark se nikako nije mogao priviknuti na nove Pirellijeve gume, za razliku od Vettela, te je ubrzo izgubio korak s dominantnim Nijemcem. Dok je 2010. ostvario četiri pobjede, u zadnje tri sezone karijere, Mark je uspio upisati tek tri pobjede u iznimno dominantnom bolidu. Webberu je teško palo to što ga, po njegovom mišljenju, momčad nije podržavala kao Vettela, te je 2013. odlučio završiti svoju bogatu karijeru. Webber je tijekom karijere osvojio devet utrka te uzeo 42 postolja, što ga svrstava među najuspješnije vozače koji su vozili za Red Bull.

Nakon odlaska iz Formule 1, Australac je do 2016. vozio za Porsche u utrkama izdržljivost te se 2017. u potpunosti oprostio od aktivnog bavljenja utrkivanjem. Danas Webbera možemo vidjeti na komentatorskoj poziciji, a također se bavi novinarstvom te je savjetnik novoj mladoj australskoj zvijezdi, Oscaru Piastriju. Za kraj poglavlja o Webberu, vrijedi napomenuti da je pala i pomirba s Vettelom, tako da se može reći da je Mark u potpunosti zatvorio poglavlje loših uspomena iz Formule 1.

DANIEL RICCIARDO

Jednog Australca u Red Bullu zamijenio je drugi. Nakon dobrih predstava u Red Bullovoj juniorskoj momčadi, Toro Rossu, Helmut Marko i Christian Horner su 2014. odlučili da je došlo vrijeme da Daniel Ricciardo dobije priliku pokazati svoje sposobnosti na najvišoj mogućoj razini i može se reći da je Daniel opravdao očekivanja.

Priča o Ricciardu počinje 1. srpnja 1989. u Perthu, gradu na zapadu Australije. Rođen u talijansko-australskoj obitelj, mali Daniel je već od devete godine počeo razvijati svoje vještine, prvo u kartingu, a onda u nižim formulama. Nakon godina kaljenja, 2009. Ricciardo dobiva priliku testirati Red Bullov bolid i tako počinje njegova avantura u Formuli 1.

Dobre predstave na testiranju su Australcu osigurale mjesto rezervnog vozača u Toro Rossu za 2011. sezonu. Usred sezone, Ricciardo je uspio osigurati mjesto u Hispania Racing Teamu kao zamjena za Indijca Naraina Karthikeyana. Iako nije uspio upisati bodove, Daniel je uvjerio šefove Red Bulla da zaslužuje mjesto u Toro Rossu pa je tako 2012. sezonu prešao u talijansku momčad. Bolid momčadi iz Faenze također nije bio previše konkurentan, ali je Ricciardo u dvoje sezone pokazao bolji dojam od momčadskog kolege Jean-Érica Vergnea i time si osigurao transfer u austrijsku momčad, gdje je ostalo upražnjeno mjesto nakon umirovljenja Marka Webbera.

Daniel sezonu 2014. odrađuje na najbolji način i upisuje tri pobjede, od čega je prva bila na Velikoj nagradi Kanade, gdje je na najbolji način iskoristio probleme koji su zadesili Mercedes. Momčadski kolega, četverostruki svjetski prvak Vettel u sezoni nije upisao nijednu pobjedu pa je samim time pothvat Australca još veći. Nakon odlaska Vettela u Ferrari, Ricciardo je preuzeo ulogu prvog vozača momčadi, a novi momčadski kolega mu je bio Rus Daniil Kvjat. Iako je Daniel na kraju sezone završio iza Rusa, bilo je očito da to nije pravi omjer snaga jer je Australac imao velike probleme s pouzdanošću bolida.

Ricciardu se 2016. nakon četvrte utrke pridružuje budući dvostruki svjetski prvak, Max Verstappen, s kojim je kroz sljedeće tri sezone imao iznimno dinamičan odnos. Iako su nekoliko puta imali sukobe na stazi, vlada mišljenje da je Ricciardo od svih Maxovih momčadskih kolega bio najkonkurentniji, a to dokazuju 2016. i 2017. sezona, u kojima je Daniel sveukupno završio ispred mladog Nizozemca. Daljnji napredak Verstappena, kao i sve veća nepouzdanost bolida, doveli su do toga da je na kraju 2018. Ricciardo napustio Red Bull i karijeru nastavio u Renaultu.

Sljedeće dvije sezone Daniel je proveo u francuskoj momčadi, gdje je impresionirao predstavama, pogotovo u 2020., koju je završio na petom mjestu poretka vozača, usput upisavši dva plasmana na postolje. Iako se očekivalo da će ostati u Renaultu, Ricciardo je sve iznenadio i odlučio potpisati za McLaren. Nažalost po Daniela, epizoda u britanskoj momčadi nije završila nimalo dobro po njega te je na kraju 2022. sporazumno raskinuo ugovor i ostao bez mjesta na gridu. Jedina stvar koja će Australcu ostati u dobrom sjećanju je pobjeda na Velikoj nagradi Italije 2021. Ricciardo trenutno obnaša ulogu trećeg vozača Red Bulla te ostaje za vidjeti hoće li se ikad vratiti na grid u ulozi vozača neke od momčadi.

OSCAR PIASTRI

Posljednji u nizu australskih vozača, a možda i najtalentiraniji je mladi Oscar Piastri. Piastri se od ove sezone nalazi u McLarenu, nakon što je uspio otići iz Alpinea, iako su tu odluku popratile kontroverze. Oscar je jedan od rijetkih vozača koji je kao rookie uzeo naslove i u Formuli 3 i u Formuli 2, tako da su očekivanja od njegove karijere poprilična.

Piastri je rođen 6. travnja 2001. u Melbourneu te je svoju karijeru u motosportovima počeo već s pet godina. Nakon kaljenja u nižim serijama, Oscar je 2020. godinu odradio u Formuli 3, osvojivši naslov s tri boda prednosti ispred još jednog wunderkinda, Francuza Théa Pourchairea. Iduću godinu je Piastri proveo u Formuli 2, gdje je izdominirao konkurenciju i uzeo naslov s ogromnih 60 bodova prednosti ispred najbližeg konkurenta, Rusa Roberta Shwartzmana. U obje sezone Piastri je nastupao za Prema Racing kao junior Alpinea.

Kao što smo već spomenuli, Piastri je raskinuo odnos s Alpineom sredinom prošle sezone te je potpisao višegodišnji ugovor s McLarenom. Iako ove godine bolid momčadi iz Wokinga ne izgleda konkurentno, Piastri je već u drugoj utrci sezone, održanoj u Saudijskoj Arabiji, dokazao da se radi o velikom talentu, kad je u kvalifikacijama zauzeo osmo mjesto, ali je nažalost utrku završio na 15. mjestu nakon kontakta s ironično, Alpineovim Pierreom Gaslyjem. Sudeći po prvim dojmovima, za očekivati je da će Piastri nastaviti tradiciju kvalitetnih australskih vozača na gridu. Priliku za pokazati svoje sposobnosti ima već sljedeću nedjelju, kad je na rasporedu utrka u njegovom rodnom gradu.

Objava I come from a land down under pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.

Uzbudljiva sezona je iza nas, odlučena u posljednjem krugu posljednje utrke sezone. Prvi put nakon 2016. godine borba za naslov prvaka otišla je u zadnju utrku sezone, još jednom s Lewisom Hamiltonom u jednoj od glavnih uloga. Baš kao i te ’16 kad je naslov izgubio od momčadskog kolege Nice Rosberga, Britanac se i ovoga puta našao s krive strane jedne napete završnice, ali u duelu s Maxom Verstappenom.

Kroz povijest, Formula 1 je više puta počastila svoje navijače uzbudljivim zadnjim utrkama sezone, a mi ćemo se danas prisjetiti njih deset koje su odlučile pobjednika u borbi za naslov svjetskog prvaka.

FANGIOV ČETVRTI NASLOV UZ POMOĆ MOMČADSKOG KOLEGE, VN ITALIJE 1956. GODINE

Tri vozača su 1956. godine stigli u Monzu na odlučujuću VN Italije. U borbi za naslov prvaka svijeta bili su Ferrarijevi vozači Juan Manuel Fangio i Peter Collins, te Maseratijev Jean Behra. Behra je odustao iz utrke i ispao iz igre, da bi slična sudbina zadesila i Fangija koji je lovio svoj treći naslov. Ferrarijev vozač Luigi Musso je odbio Fangiju dati svoj bolid kako bi nastavio utrku, no na opće čuđenje svih prisutnih, Britanac Collins, koji je imao čist put ka svom prvom naslovu, predao je svoj bolid Fangiju tijekom zaustavljanja u boksu. Fangio je utrku završio na drugom mjestu iza Stirlinga Mossa, i podijelivši bodove s Collinsom za osvojeno drugo mjesto osvojio svoj treći uzastopni, a četvrti ukupno naslov svjetskog prvaka.

BRABHAM GURA BOLID DO TITULE, VN SAD-A 1959. GODINE

Jack Brabham je postao prvi Australac koji je osvojio naslov svjetskog prvaka u prilično dramatičnom stilu. Brabham je, naime, svoj Cooper bolid morao doslovno pregurati kroz cilj nakon što je ostao bez goriva. Utrka za VN Sjedinjenih Američkih Država se 1959. godine održavala na stazi Sebring na Floridi, a još jednom su tri vozača imala šansu za osvajanje naslova. Stirling Moss i Tony Brooks morali su pobijediti uz osvajanje najbržeg kruga, dok je u nešto opuštenijoj varijanti stigao vodeći u prvenstvu Jack Brabham. Moss je odustao na samom početku utrke zbog kvara mjenjača, a Brooks je utrku završio na trećem mjestu, nedovoljnom za osvajanje naslova. Brabham je vodio gotovo cijelu utrku, praćen od strane momčadskog kolege, mladog Brucea McLarena. Samo dva zavoja prije kraja utrke Brabhamov bolid je počeo kašljucati i radi nedostatka goriva stao na uzbrdici prije cilja. Pravila su nalagala da vozač ne smije imati nikakvu pomoć da bi završio utrku, pa je Brabham izašao iz bolida i doslovno ga pregurao preko cilja. Utrku je završio na četvrtom mjestu i postao prvi Australac koji je osvojio naslov svjetskog prvaka.

SVEBRITANSKO FINALE, VN MEKSIKA 1964. GODINE

Tri vozača iz Velike Britanije stigla su do finala sezone 1964. godine s prilikom da postanu prvaci svijeta, Ferrarijev vozač John Surtees, BRM-ov Graham Hill i Lotusov vozač Jim Clack. Hill je polovinom utrke ispao iz igre, kad je Surteesov momčadski kolega Lorenzo Bandini udario u stražnji kraj Hillovog bolida i tako ga izgurao izvan osvajača bodova. Surtees je za osvajanje naslova trebao pobijediti, s tim da Hill nije smio biti plasiran bolje od četvrte pozicije. Sve je izgledalo kao da će Jim Clark osvojiti svoj drugi naslov, obzirom da je vodio u utrci do dva kruga prije kraja. U predzadnjem krugu utrke, Clarkov Lotus je počeo otkazivati poslušnost i za njega je priča bila završena. U tom trenutku u utrci je vodio Gurney ispred Bandinija i Surteesa, i tako je naslov išao u ruke Grahama Hilla. Surtees je mogao osvojiti titulu ukoliko bi utrku završio na drugom mjestu ili pobjedom, te je rukovodstvo Ferrarija odmah naložilo svoj drugom vozaču Bandiniju da uspori i pusti Surteesa ispred sebe. Bandini je poslušao i sa samo jednim bodom prednosti Surtees je osvojio svoj jedini naslov prvaka Formule 1, ali je tako i postao jedini vozač u povijesti s naslovom prvaka u motociklizmu i Formuli 1.

FITTIPALDI OSVAJA NASLOV NA MCLAREN, VN SAD-A 1974. GODINE

Emerson Fittipaldi i Clay Regazzoni su na stazu Watkins Glen stigli izjednačeni po broju bodova. Za utrku su se kvalificirali tek na osmo i deveto mjesto što je moglo ukazivati na dobru borbu za naslov prvaka. Reutemann je startao prvi i poveo u utrci, te od početka povećavao prednost ispred Hunta i ostatka poretka. U desetom krugu došlo je do fatalne nesreće, kad je Austrijanac Helmuth Koinigg, kome je to bila tek druga utrka u karijeri izletio sa staze, te se zabio u zaštitnu ogradu. Austrijanac je nažalost izgubio život. U petnaestom krugu Regazzoni je otišao po nove gume, no ni to nije poboljšalo njegovu izvedbu na stazi. Fittipaldi je bio zaglavljen na petom mjestu iza Jodyja Schecktera, koji je nakon utrke i priznao kako je namjerno zadržavao Brazilca, no zbog kvara Scheckter je ipak morao odustati. Fittipaldi je utrku završio na četvrtom mjestu, a kako je Regazzoni ostao bez bodova, to je bilo dovoljno za Brazilčev drugi naslov i prvi konstruktorski naslov za momčad McLaren.

HUNTOV PLES NA KIŠI, VN JAPANA 1976. GODINE

Koliko priča mora biti dobra da bi se o njoj snimio film? O završnici sezone 1976. godine sve je rečeno, to je doslovno ostala filmska priča. Borba između Nikija Laude i Jamesa Hunta protezala se tijekom cijele sezone i stigla do zadnje utrke sezone na stazi Fuji u Japanu. Lauda je 1976. godine doživio nesreću na VN Njemačke, no to ga nije spriječilo da se junački vrati i nastavi sezonu. U Japanu je padala kiša, uvjeti su bili očajni, a Lauda je na svojoj koži osjetio što mogu učiniti loši vremenski uvjeti. Lauda je odlučio kako neće nastupiti u utrci. Huntu su trebala četiri boda za osvajanje naslova, i kad mu je tijekom utrke pukla guma izgledalo je kao da je za njega priča završena. Hunt je nakon izlaska iz boksa utrku nastavio maestralno i vrlo impresivnom vožnjom stigao do trećeg mjesta na kraju utrke, čime je zaradio i naslov svjetskog prvaka. Nakon utrke Hunt je izjavio kako je smatrao da i on i Niki zaslužuju naslov, te kako je najviše volio da su ga mogli podijeliti.

MANSELLOVA PROPUŠTENA PRILIKA, VN AUSTRALIJE 1986. GODINE

Tri vozača su u Adelaide stigla s nadama o osvajanju naslova svjetskog prvaka, vodeći Nigel Mansell, u pratnji Alaina Prosta i Nelsona Piqueta. Mansell je poslije kvalifikacija bio udobno smješten na najbolju startnu poziciju, no radi lošeg starta izgubio je poziciju u korist Ayrtona Senne, Piqueta i Keke Rosberga. Rosberg je ubrzo poveo u utrci, da bi radi puknuća gume morao odustati. Piquet je preuzeo vodstvo od Prosta, koga je Mansell propustio ispred sebe bez većeg otpora, znajući kako mu je treće mjesto dovoljno za osvajanje naslova prvaka. No, Mansellovi proračuni nisu baš bili precizni, u 64. krugu mu je pukla guma, i Mansellovi snovi o naslovu su nestali u oblaku varnica na stazi. Borba se nastavila između Prosta i Piqueta do kraja utrke. S obzirom na to da su se gume pokazale kao nepouzdane, Williams je iz predostrožnosti Piqueta povukao u boks na zamjenu guma, računajući kako su brži od Prosta u McLarenu, te kako će moći nadoknaditi zaostatak. Još jednom se procjena pokazala netočnom, Piquet nije uspio uhvatiti Prosta, koji je morao parkirati bolid odmah nakon prelaska cilja jer je ostao bez goriva, no unatoč svemu osvojio je naslov s dva boda više od protivnika.

HILL VS SCHUMACHER, VN AUSTRALIJE 1994. GODINE

Završnica sezone 1994. godine mnogima je ostavila gorak okus u ustima. Zadnja utrka sezone vozila se u Australiji na stazi Adelaide. U utrci je pobijedio Nigel Mansell ispred Bergera i Brundlea, no ono što svi pamte dešavalo se dalje u poretku. Michael Schumacher i Damon Hill u Australiju su stigli s jednim bodom razlike, obojica sa željom da postanu svjetski prvaci. Utrku su, prema rezultatima od petka, radi loših vremenskih uvjeta tijekom kvalifikacija, Schumacher i Hill započeli s druge i treće pozicije iza Mansella. Obojica su pretekli Mansella i poveli svoju bitku. Na kratkoj stazi u Adelaideu bila je prilična gužva. U desetom krugu Schumacher je pretekao posljednjeg vozača za čitav krug, a obrise Hillovog Williamsa jasno je vidio u retrovizorima. Prvi ulazak u boks su odradili zajedno i vratili se na stazu kao da se ništa nije ni desilo. U 36. krugu, Michael je dohvatio rubnik, izletio sa staze, poljubio zid i oštećenog bolida se vratio na stazu. Hill nije vidio što se ispred njega dogodilo. Ispred njega je bila savršena prilika za osvajanje naslova prvaka, no s tim se Schumacher još uvijek nije mogao pomiriti. Kad ga je Hill napao za naslov, Schumacher je bočnom stranom udario u Hillov prednji kotač, a potom mu stražnjim zadao konačan udarac. Za Hilla je prvenstvo bilo završeno. Michaelu je s jednim bodom prednosti osvojio prvi od ukupno sedam naslova svjetskog prvaka.

SCHUMACHER IPAK PLAĆA CIJENU, VN EUROPE 1997. GODINE

Iako je Schumacherov potez iz 1994. godine prošao bez nekih značajnijih komentara, a posebno bez sankcija, tri godine kasnije situacija se malo promijenila. Schumacher je sebi još jednom priuštio kontroverznu završnicu sezone – no ovaj put su posljedice bile nešto ozbiljnije. Finalna runda sezone bila je zakazana za VN Europe, na stazi Jerez, a Schumacher je još jednom došao sa samo bodom prednosti, ovaj put ispred Williamsovog vozača Jacquesa Villeneuvea. Michael je jurio svoj treći naslov i prvi za Ferrari nakon Jodyja Schecktera 1979. godine. Rezultat kvalifikacija najavio je neobičan vikend, naime Schumacher, Villeneuve i Frentzen postavili su identično vrijeme kvalifikacija, no Villeneuve je utrku krenuo s prve pozicije, obzirom da je on svoje vrijeme postavio prvi. Schumacher je bolje startao i preuzeo vodstvo, a ključni trenutak se desio u 48 krugu kad je Villeneuve napao Schumachera za preuzimanje vodstva. Schumacher je naizgled ostavio dovoljno prostora za Williamsovog vozača, no brzo se predomislio, udario u Villeneuveov bolid, odbio se od njega i zaglavio u pijesku. Nakon sudara, Villeneuve je utrku završio na trećem mjestu i osvojio svoj jedini naslov prvaka. Iako je tadašnji predsjednik FIA-e Max Mosley najavio kako će svatko tko pokuša utjecati na ishod utrke biti sankcioniran, sudar između Villeneuvea i Schumachera je proglašen trkaćim incidentom. Tek je kasnije Schumacher pozvan na saslušanje, te je odlučeno kako će biti diskvalificiran iz poretka, te će mu biti oduzeti svi bodovi osvojeni tijekom sezone.

UZ POMOĆ GLOCKA, VN BRAZILA 2008. GODINE

Godinu dana nakon što je na istoj stazi u Brazilu izgubio titulu u korist Kimija Raikkonena, Lewis Hamilton je došao na svoje. Na Interlagos je stigao s prednošću od sedam bodova u odnosu na Ferrarijevog vozača Felipea Massu, a u to vrijeme se za pobjedu dijelilo 10, a za drugo mjesto 8 bodova. Massa je vozio fantastičnu utrku u kojoj je vodio 64 od ukupno 71 kruga. Hamiltonu nije išlo baš najbolje, koštala ga je kasna promjena guma, te je pao na šestu poziciju iza Sebastiana Vettela u Torro Rossu, što je bilo nedovoljno za osvajanje naslova. Massa je kao vodeći prošao kroz cilj, počeo je već slaviti naslov svjetskog prvaka, kad je vozač momčadi Toyota Timo Glock usporio, te ga je Hamilton obišao za peto mjesto i prvu od svojih sedam titula svjetskog prvaka.

Sažetak te lude završnice sezone pogledajte ovdje.

VETTELOV NASTAVAK NIZA, VN BRAZILA 2012. GODINA

Vettel je svoj pobjednički niz nastavio, nakon dva osvojena naslova, još jednim dobrim nastupom na Interlagosu. Dvije godine nakon što je pobijedio Alonsa, Hamiltona i Webbera za svoj prvi naslov, u Brazil je stigao jureći treću titulu. Vettel je imao prednost od 13 bodova, no sad se već za pobjedu dodjeljivalo 25 bodova. Stvari nisu počele sjajno za Sebastiana, kad se već na samom početku utrke izvrtio, no to mu je ukazalo da mora malo više pripaziti na vjetar i da ne smije griješiti, iako je bio na gumama za suhe vremenske uvjete dok je lagano padala na Interlagosu. Vettel se brzo vratio u igru, a Alonsove šanse za naslov bivale su sve manje. Stvari su na trenutak izgledale bolje za Alonsa, nakon Vettelovog sporog ulaska u boks koji ga je ostavio zaglavljenog na 12. mjestu. Vettel je međutim još jednom napredovao u poretku, a šesto mjesto, dovoljno za naslov, poklonio mu je sunarodnjak Michael Schumacher.

Objava Max i Lewis po uzoru na prvenstva koja su odlučena u zadnjim utrkama pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.