Serijal tekstova o povijesti Formule 1 nazvan ‘Izumrli velikani F1’ posvećen je proizvođačima i timovima koji su u Svjetskom prvenstvu ostavili dubok trag, pobjeđivali u utrkama i osvajali prvenstva, ali s vremenom “izumrli”, odnosno napustili elitno automobilističko natjecanje. Ranije tijekom godine mogli ste čitati tekstove o Maseratiju i Cooperu, a kronološki nakon njih red dolazi na British Racing Motors – BRM.

Godina u kojoj je British Racing Motors stekao svjetsku slavu je 1962. Tada je, imajući u rukama bolid P57 do titule svjetskog prvaka prvi put stigao legendarni Graham Hill, a ujedno je BRM postao i prvak među konstruktorima. Momčad s bazom u Bourneu (Lincolnshire, Engleska) ostvarila je 17 pobjeda u Svjetskom prvenstvu Formule 1, a nažalost, zauvijek je iščezla iz vrhunskog motorsporta 1977. godine.

Kao što je to najčešće slučaj sa svim trkaćim momčadima ili projektima, priča kreće od određenog entuzijasta, vizionara. U ovom slučaju govorimo o Thomasu Raymondu Maysu, Englezu rođenom 1. kolovoza 1899. godine. On se osobno bavio utrkama tridesetak godina, s automobilima različitih marki, od Bugattija i Mercedesa pa do ERA automobila (English Racing Automobiles), proizvođača kojeg je bio suosnivač 1933. i koji je zapravo prethodio BRM-u.

Mays se često pojavljivao na brdskim utrkama, a u automobilističkom svijetu slovio je za pravog inovatora. Prema Maysovim riječima, njegov Vauxhall-Villiers bio je prvi automobil koji se natjecao na nekoj brdskoj utrci imajući dvostruke stražnje kotače. Bilo je to 1929. na utrci Shelsley Walsh, gdje je srušio rekord brdske staze pa su i drugi počeli kopirati njegovu ideju.

Na Grand Prix utrkama tog prijeratnog vremena nije zabilježio neke značajne uspjehe. Vrijedi spomenuti da je vozio Veliku nagradu Njemačke 1935. na Nürburgringu, utrku upamćenu po velikoj pobjedi Tazija Nuvolarija s Alfom. Mays je automobil ERA B dijelio s Ernstom von Deliusom, nakon što je Nijemac razbio svoj automobil na treningu. Startali su s desetog mjesta, no morali odustati nakon 11 krugova zbog problema s pritiskom ulja. Od GP utrka tadašnjeg Prvenstva Europe, Mays je još vozio VN Francuske u Reimsu 1939., ali je i tom prilikom morao odustati.

Nakon 2. Svjetskog rata Mays je osvojio Britansko brdsko prvenstvo 1947. i 1948., a s automobilom ERA R4D u periodu od 1946. do 1950. čak je četiri puta trijumfirao na Brighton Speed Trialsima, najstarijom automoto utrkom koja postoji i danas. Te 1950. započeto je i Svjetsko prvenstvo Formule 1, no BRM je svoj povijesni prvi rezultat upisao tek 1951. na VN Velike Britanije.

BRITANSKA TRKAĆA SILA PO UZORU NA NJEMAČKU IZ 1930-IH

Priča o nastanku British Racing Motorsa kaže da je u Europi još uvijek trajao 2. Svjetski rat, a Raymond Mays slao je pisma predstavnicima britanske automobilističke industrije. On se za vrijeme vozačke karijere dobro upoznao s tehnologijama drugih proizvođača, a jaki utjecaj na njega imala je era njemačke dominacije automobilizmom tijekom 1930-ih godina. Stoga, došao je na ideju da se u Velikoj Britaniji pokrene jedan veliki automobilistički projekt, kojim bi se udruženim snagama i korištenjem britanske tehnologije došlo do vrhunskih međunarodnih rezultata.

Njegova inicijativa naišla je na plodno tlo. Dobio je podršku utjecajnih osoba poput Olivera Lucasa, Alfreda Owena, Tonyja Vandervella i Davida Browna, a preko sto kompanija dalo je svoj doprinos. U srpnju 1947. godine formiran je British Motor Racing Research Trust, s ciljem promocije, podrške i financiranja Maysovog projekta.

Prvi bolid na kojem se radilo bio je BRM V16 s 1,5 litrenim motorom sa superpunjačem, za koji je zadužen bio Rolls Royce. Koncept bolida V16 prethodno nije bio korišten u automobilskoj industriji, tako da je u izradi bilo jako puno tehničkih problema. Dovoljno govori podatak da je motor prvi put pokrenut tek 1949. godine.

Prototip je bio gotov u svibnju ’49, ali prva vožnja dogodila se tek u prosincu. Ljudi koji su podupirali projekt već su bili nervozni pa se s nekim stvarima žurilo i bolid je svoju službenu prezentaciju dočekao nespreman. Za ono vrijeme bio je izuzetno moćan, ali i nepouzdan. Plan je bio prezentirati bolid u trkaćem okruženju na Silverstoneu 1950., ali unatoč silnim naporima inženjera, ishod za Maysa i njegove suradnike nije bio uspješan.

Kasnije je bolid Type 15, modifikacija V16 bolida, dobio dvije utrke u kojima je startao – Formulu Libre i Formulu 1 na stazi Goodwood u rujnu, ali zapravo je to bilo sve od njegovih uspjeha.

Na Veliku nagradu Velike Britanije 1951. bolidi BRM P15 stigli su doslovno u zadnji čas. Reg Parnell i Peter Walker nisu vozili treninge niti kvalifikacije, tako da su startali s 19. i 20. mjesta. Rezultat na kraju nije bio tako loš jer su utrku završili na petom i sedmom mjestu, ali vozači su iz bolida izašli s opeklinama na rukama i stopalima, tako da vožnja im je bila sve samo ne ugodna.

BRM je prijavio tri bolida za VN Italije iste godine, ali oni na kraju nisu startali. Ponovno su bolidi kasnili u dolasku na utrku i još bili pogođeni tehničkim problemima, a počeli su iz priče otpadati i neki od važnih igrača. Primjerice, Vandervell je bio bijesan nakon tog talijanskog debakla i osnovao je svoju momčad Vanwall.

Model V16 nastavio se utrkivati u nekim manjim utrkama i britanskoj Formuli Libre do sredine 50-ih. Krovna automobilistička organizacija donijela je nova pravila za Grand Prix utrke, a s obzirom na povlačenje Alfa Romea iz svijeta utrkivanja i nedostatak prave konkurencije za Ferrari, organizatori su pak za Svjetsko prvenstvo kroz iduće dvije godine održavali utrke u konkurenciji Formule 2.

Idući nastupi BRM-a u Svjetskom prvenstvu Formule 1 dogodili su se tek 1954., no tada je korištena šasija Maseratija 250F. Počelo se tada koristiti ime Owen Racing Organisation, prema jednom od glavnih investitora, Alfredu Owenu. On je bio britanski industrijalist i biznismen, koji je imao vrlo važnu ulogu u tim ranim godinama BRM-a. Kao poveznica između F1 momčadi i inženjerske kompanije Rubery Owen, neslužbeno se koristio taj naziv Owen Racing Organisation, a službeno je to i dalje bio BRM pa će i u nastavku teksta biti korišten naziv British Racing Motors.

Prepoznatljiva boja BRM-a bila je tamno zelena, ona poznata boja koja je predstavljala Veliku Britaniju u svijetu utrkivanja još od 1903. Bolidima je kasnije dodan narančasti nos, što je bila još jedna poveznica s tvrtkom Rubery Owen, budući da je narančasta boja i danas simbol te kompanije osnovane još 1884.

Za BRM je ’54 vozio Ken Wharton te kao najbolji rezultat ostvario šesto mjesto na VN Švicarske te dva osma mjesta u Velikoj Britaniji i Španjolskoj. Godinu kasnije, Peter Collins je odradio jedini GP nastup za BRM na Silverstoneu, no bio je prisiljen odustati.

Na startu Svjetskog prvenstva 1956. BRM je došao do svog prvog plasmana na pobjedničko postolje. Ponovno je to bilo s Maseratijevom šasijom, a za volanom je bio Mike Hawthorn. Ostao je to jedini zabilježeni plasman BRM-a u toj sezoni. Naime, paralelno se radilo na bolidu P25, koji je sad već po navici – kasnio u razvoju. Bilo je određenih pokušaja s njim tijekom ’56 i 57′, ali neuspješnih. Tek su 1958. došli konkretniji rezultati.

Te se godine čak pet vozača okušalo na GP utrkama s bolidom BRM P25. Posebno dobar bio je nastup na VN Nizozemske u Zandvoortu. Pobjednik te utrke bio je Stirling Moss u suparničkom Vanwallu, ali za BRM su drugo i treće mjesto osvojili Amerikanac Harry Schell i Francuz Jean Behra. Schell je tijekom sezone upisao još tri peta mjesta, Bahra jedno četvrto, kao i Šveđanin Joakim Bonnier.

On je bio prvi švedski vozač u Formuli 1, a postao je i prvi pobjednik jedne utrke za BRM. Nešto je očito bilo posebno u odnosu British Racing Motorsa i staze Zandvoort jer Bonnier je upravo tamo osvojio Veliku nagradu 1959. u bolidu BRM P25, prošavši ciljem 14 sekundi ispred Jacka Brabhama u Cooperu. Bonnieru je to bila prva i jedina pobjeda u Formuli 1, a predstavljala je i izolirani uspjeh BRM-a, budući da nastavak sezone nije donio išta slično. Bonnier je imao još jedno peto mjesto, a Schell četvrto i peto. To je bilo to od bodova te sezone.

Tijekom 1960. i 1961. BRM je upisao po jedno postolje u svakoj sezoni. Novi vozač momčadi 1960. postao je Graham Hill i najbolji rezultat ostvario u – pogađate, Zandvoortu. Treće mjesto. Osim toga, imao je čak pet odustajanja, kao i Bonnier, koji je dvaput završavao utrke na petom mjestu. Sreće za Hilla nije bilo u ’61, kad mu je najbolji rezultat bilo peto mjesto u SAD-u, na utrci koju je na trećem mjestu završio njegov momčadski kolega Tony Brooks.

BRM NA KROVU SVIJETA

Graham Hill debitirao je u Formuli 1 1958. godine za Team Lotus. Dvije sezone, 16 nastupa, samo četiri završene utrke i ‘nula’ osvojenih bodova. Onda je ’60 prešao u Owen Racing Organisation, počeo voziti BRM i prvi put skrenuo pažnju na sebe spomenutim trećim mjestom u Nizozemskoj.

Ovdje treba naglasiti jedan izuzetno značajan potez Owena, koji je promovirao Tonyja Rudda na mjesto glavnog inženjera. Inače, Rudd je još početkom 50-ih radio na onim motorima Rolls-Roycea, da bi u ovoj situaciji postao prvi profesionalni inženjer koji je imao punu kontrolu nad tehničkim pitanjima. BRM se cijelo desetljeće borio sa svakojakim kvarovima i problemima, a sada su oni konačno počeli nestajati.

BRM je 1960. napravio evoluciju bolida P25, nazvanu P48. To je bio prvi BRM-ov bolid s motorom postavljenim otraga, no bio je spor i nepouzdan pa je idući korak bio bolid s motorom smještenim centralno – P57 (prvo se zvao P48/57, a kasnije još i P578). Rudd je dobio još veće ovlasti u ekipi nakon što su vozači, Hill i Dan Gurney, u jednom trenutku zaprijetili štrajkom, odnosno pritisnuli vodstvo ekipe tvrdnjom da više neće voziti. Važnim se pokazalo da je do kraja 1961. napravljen motor koji je mogao parirati Ferrarijevom i motorima Climaxa, koje su koristili ostali britanski timovi. Bio je to 1,5 litreni V8 motor, a tako je Hill za ’62 dobio u ruke alat s kojim je mogao u ozbiljnu bitku.

Branitelj naslova bio je Phil Hill u Ferrariju, ali 1962. nije bila dobra godina za Propete konjiće i nisu bili u igri za vrh. Iako je start bio pristojan s tri postolja u prve tri utrke, ostali su bez pobjede. Ponajprije zbog velikog napretka britanskih ekipa, koje su odnijele osam od devet pobjeda u prvenstvu. Borba za naslov vodila se između Philovog prezimenjaka Grahama i Jima Clarka u Lotusu.

Sezona je započela u Nizozemskom Zandvoortu, na stazi koja je tradicionalno odgovarala BRM-u. Hill je pobjednički otvorio prvenstvo, ispred Trevora Taylora u bolidu Lotusa. Clark je bio tek deveti, ali u prvenstvu je tada na snazi bilo pravilo da se na kraju sezone svakom vozaču boduje samo najboljih pet rezultata pa je Clark još imao šansu, iako nakon Zandvoorta i Monaka nije imao ni bod. Clark je odnio prvu pobjedu protiv Hilla u Belgiji, u Francuskoj bodove nisu osvojili ni jedan ni drugi, a onda je Lotusov vozač dobio domaću utrku na Silverstoneu i vratio se u igru za titulu.

Grahamov odgovor bile su pobjede u Njemačkoj i Italiji, gdje je Clark upisao četvrto mjesto i odustajanje. Utrka u Monzi bila je posebna za BRM jer Hill je bio pobjednik, a Amerikanac Richie Ginther ciljem prošao na drugom mjestu. Ipak, zahvaljujući pobjedi u SAD-u, upravo ispred Hilla, Jim je osigurao napetu završnicu prvenstva na Velikoj nagradi Južnoafričke Republike na stazi East London. Hill je imao devet bodova prednosti, ali Clark bi eventualnom pobjedom uzeo naslov.

U kvalifikacijama je Clark za tri desetinke nadmašio Hilla i onda suvereno vodio u utrci sve do 20 krugova prije kraja, kad je zbog curenja ulja morao odustati. Hill je došao do četvrte pobjede u sezoni, a time i do svog prvog naslova svjetskog prvaka. Usput, donio je konstruktorsku titulu BRM-u, za šest bodova ispred Lotusa. U to vrijeme samo je jedan vozač po momčadi donosio bodove za konstruktorski poredak.

Četiri pobjede za Hilla, tri za Clarka, a te sezone pobjedničkim su se šampanjcem osladili još jedino Bruce McLaren na VN Monaka te Dan Gurney u Francuskoj (jedina F1 pobjeda za Porsche).

Hill je nastavio voziti za BRM/Owen Racing Organization još četiri godine. Još dvije (’63 i ’64) uz Ginthera, a dvije (’65 i ’66) uz budućeg trostrukog prvaka svijeta, tada debitanta u Formuli 1 Jackieja Stewarta. Bile su to dobre sezone, ali izostala je glavna nagrada.

Graham je tri godine zaredom bio viceprvak svijeta – 1963. u bolidu BRM61 s velikim zaostatkom za svojim velikim suparnikom Clarkom, 1964. je s bolidom P67 pobijedio Clarka, ali je ispred njih završio John Surtees, a onda je 1965. ponovno bila Clarkova godina. U svojoj zadnjoj sezoni s BRM-om (bolid BRM261), Hill je osvojio šesto mjesto u prvenstvu.

Konačna statistika najboljeg i najuspješnijeg vozača BRM-a: 80 GP utrka, osam najboljih startnih pozicija, sedam najbržih krugova u utrkama, 10 pobjeda, 26 pobjedničkih postolja, jedan naslov svjetskog prvaka.

U toj uspješnoj eri dobre su rezultate imali i drugi vozači. Ginther je u tri sezone pored Hilla čak devet puta bio na postolju, iako nije uspio doći do svoje prve (i jedine) F1 pobjede dok nije napustio BRM. Stewart je imao odličnu debitantsku sezonu s pobjedom u Monzi ispred Hilla, a još je četiri puta stajao na postolju i tu ’65 završio na trećem mjestu u poretku vozača, iza Clarka i Hilla. Iduće godine je pobijedio na startu sezone u Monaku (Hill treći), ali u nastavku prvenstva BRM je tonuo. Velike nagrade Italije, SAD-a i Meksika pamte se isključivo pod dvostrukim odustajanjima Hilla i Stewarta.

POČETAK KRAJA

Kad je završila era Grahama Hilla, BRM je egzistirao u Formuli 1 još jedno desetljeće. U periodu od 1967. do 1974. rezultati su se sveli na povremene bljeskove koji su čak donosili pobjede i postolja, ali u svim sezonama su dominirala brojna odustajanja, zbog kojih konačni plasmani momčadi nisu bili na nekoj visokoj razini.

Vožnju u BRM-ovim bolidima iskusili su mnogi poznati vozači poput Mikea Spencea, Pedra Rodrigueza, Johna Surteesa, Joa Sifferta, Jean-Pierrea Beltoisea, Claya Regazzonija, Nikija Laude… Zanimljivost u pogledu današnjih F1 zbivanja, vozio je za BRM i Helmut Marko, devet utrka ukupno tijekom ’71 i ’72.

Pobjede u bolidima BRM-a upisali su Rodriguez na VN Belgije 1970. (BRM P153), Siffert na VN Austrije 1971., Peter Gethin iste godine na VN Italije te Beltoise u Monte Carlu 1972. (sve tri pobjede s bolidom P160). Bila je to posljednja F1 pobjeda za BRM, a isti je vozač potpisao i posljednje postolje – na Grand Prixu u Južnoafričkoj Republici, kad je osvojio drugo mjesto.

Konstruktorski gledano, BRM je bio prvak 1962. pa iduće tri godine viceprvak. Narednih pet sezona završavao je između četvrtog i šestog mjesta, a onda još jednom došao do drugog mjesta. Bilo je to ’71 kad se u bolidu izmijenilo čak sedam vozača: Siffert, Gethin, Rodriguez, Ganley, Elford, Cannon i Marko.

Prste u tom korištenju velikog broja vozača unutar iste sezone imao je Louis Stanley, šogor Alfreda Owena. Njegov je plan bio imati čak šest bolida u natjecanju 1972. – tri za već dokazane vozače, a tri za mlade vozače ili one koji su bili voljni platiti svoje mjesto. Međutim, momčad je probila budžet pa su sponzori tražili da se BRM spusti na realne okvire. Godinu kasnije BRM je imao tri bolida, a onda je 1974. ostao bez potpore određenih sponzora, ali i obitelji Owen.

Stanley je uz još neke suradnike vodio momčad kao Stanley-BRM do 1977. Mike Wilds i Bob Evans vozili su BRM P201 tijekom 1975. i ostali bez značajnih rezultata i bez bodova. Ian Ashley startao je s BRM-om P201B na VN Brazila na otvaranju prvenstva ’76, ali odustao nakon samo dva kruga i nakon toga momčad se više nije pojavila na F1 utrkama te godine.

Završni pokušaj dogodio se 1977. Larry Perkins završio je VN Južnoafričke Republike na 15. mjestu, a kasnije u sezoni Conny Andersson, Guy Edwards i Teddy Pilette okušavali su se u BRM-ovim bolidima, no niti na jednoj se utrci nisu uspjeli kvalificirati, odnosno uopće zaraditi svoje mjesto na startnom gridu. Momčad je potom kupio John Jordan, ali usmjerio BRM u utrkivanje na nižim razinama. U Formuli 1 bio je to kraj i British Racing Motors postao je još jedan od izumrlih velikana ovog sporta.

Zlatnim slovima ostaje upisana 1962. i dvostruka titula osvojena s Grahamom Hillom. BRM je ukupno upisao 197 nastupa na GP utrkama Svjetskog prvenstva, 11 najboljih startnih pozicija, 15 najbržih krugova i velikih 17 pobjeda.

Naslovna fotografija: Graham Hill u bolidu BRM P57 s kojim je osvojio Svjetsko prvenstvo 1962. (Wikipedia, L. de Voogd)

Objava Izumrli velikani F1 – istaknute momčadi iz prošlosti: BRM pojavila se prvi puta na GP1.hr | Najbrži hrvatski F1 portal.