Piše: Miroslav Krpan

Svako malo, ove crne godine, iz oktanskog miljea, do mene stigne tužna vijest. Svaka pogodi na svoj način, izazove tugu i bol, suzu, nevjericu u istinitost. Prije koji dan napustio nas je Božo Prnić, u krugovima automobilizma omiljeni zaljubljenik u brzine, automobile, utrke. Uslijed nenadanog srčanog udara prestalo je kucati veliko srce ljudine, čovjeka s čijeg lica nije silazio osmijeh, čovjeka koji je svakom bio prijatelj, čovjeka koji je svoju svestranost, stručnost i radišnost, svoju dobrotu i humanost, svoje znanje naprosto „dijelio“ prema svakom. Volio je ljude, volio je svoj vinograd, uživao u svojim plodovima, bio borac za pravicu, znani mještanin Potomja, žitelj pelješkog poluotoka, čije je sunce i vrtove, more što ga okružuje, volio do nebesa. A veliko srce Čovjeka, da velikim slovom, jer dragi Božo to zaslužuje, zaslužio je za svog ipak kratkog života, nije izdržalo jedan udar. Nije pomogao niti let u visoko, da se pomogne čovjeku koji nije zaslužio, ovakav i tako rani, odlazak s ovog svijeta.

Božo je bio automobilist, vozač utrka s puno ljubavi, vozač iz hobija, kako je on to znao kazivati. Počeo se, oko automobila i svih vrsta utrka, zanimati u ranoj mladosti. Dovoljno govori i podatak da je vozio i u bivšoj državi, a najponosniji je bio na svoj Autoklub „Pelješac Racing“, kojeg je, uz skupinu entuzijasta i prijatelja, osnovao i vodio do posljednjeg daha. Ponosan je Božo bio na svako natjecanje u kojem je sudjelovao, nerijetko se s istih vraćao s peharom. Kada se pročulo Božino ime za pobjednički podij, u masi bi nastupio delirij. Svi su Božu voljeli – jer je on njih, nas, volio. Hvala Ti Božo!

Ima već godina i godina da je na pelješki poluotok doveo i automobilističko natjecanje. Bio je domaćinom kakvog se pamti. Volio je povijesne oldtimere, sjedao je u različite sportske automobile, posljednjih godina Clio, Ford Escort, a posljednja ljubav bila mu je formula. Nikad neću zaboraviti riječi kojima mi je kazao da je „nabavio“ formulu i da je prošao školu u Mađarskoj. Bio je svjestan izazova, a ove je godine u sred ljeta slavio pobjedom na Malački, u kaštelanskom zaleđu, na onoj istoj stazi na kojoj je godinu ranije „istraživao“ zelenilo i šipražje, gotovo bez ogrebotine. A pravo je veselje nastalo na proglašenju koje nije mogao propustiti, došao je čestitati svima najboljima. A za ljudskost i dobrotu nagrađen je dugim pljeskom i ovacijama svih vozača.

Formulu je u rujnu posudio, a potom, prije koji dan saznah, i prodao. U rujnu je Božo brinuo o svom vinogradu, o problemima vrijednih Pelješčana, jer je korona i mogućnost plasmana ugrozila njihovu cijenu visokokvalitetnog crnog Dingača. Borio se za status zadruge, pomagao sumještanima koje je pogodila neka tragedija, jednostavno i kratko – bio je dobri Božo, upravo onakav kakvog su mnogi i poznavali. Bio je obiteljski čovjek, sin, suprug, otac, dida. Sve u jednom, tijekom svojih skromnih 57 godina.

Ostaje trajno sjećanje na česte razgovore, pa i onaj kasnovečernji na Malački, ostaje sjeta da više nikad neću čuti onu: „Direktore moj, kako ste vi meni?“.

Božo moj, na nekim drugim stazama, na koje si odjurio bez pozdrava, guštaj i uživaj, uz volan i trs. A mi ćemo te se sjećati dugo, dugo… Zaslužio je to Čovjek – Božo!

Leave a Reply

Molimo za komentiranje
  Pretplati se  
Obavijesti o