Dan Gurney (rođ. 13. travnja 1931.)

Priča o Danu Gurneyu je priča o svestranom vozaču, velikom konstruktoru i inovatoru, sposobnom vođi…

Daniel “Dan” Sexton Gurney rođen je 13. travnja 1931. u Port Jeffersonu, u saveznoj državi New York. Nakon završetka srednje škole, s obitelji se seli u Riverside gdje su kupili plantažu naranči. Tamo po prvi put dolazi u kontakt sa svijetom utrkivanja. Za potrebe utrka ubrzanja, sam preuređuje svoje automobile i natječe se s velikim uspjehom. Utrkivanje je na dvije godine prekinulo služenje u vojsci za vrijeme Korejskog rata.

Nakon povratka iz vojske orijentirao se na kružne utrke. 1955. je nastupio u prvoj profesionalnoj utrci, “Torrey Pines”, za upravljačem Triumpha TR2. Utrku završava na desetom mjestu, ali trećem u svojoj klasi. Prva pobjeda dolazi sljedeće godine kada nastupa u Porscheu 356.

1957. se pokazala kao prekretnica u Gurneyevoj karijeri. Dobra vožnja i pobjeda u Riversideu, gdje je za momčad Cala Baileya vozio Corvettu, donijela mu je priliku za nastup u momčadi Franka Arciera. Za upravljačem problematičnog Ferrarija 375, pogonjenog 4.9 litrenim motorom, ostvaruje dvije pobjede u prva tri nastupa. Ti su nastupi privukli pažnju Luigija Chinettija, uvoznika Ferrarijevih automobila u SAD i osnivača momčadi NART – North American Racing Team.

Prve nastupe za NART Gurney je odradio na 24 sata Le Mansa i 12 sati Reimsa. Na utrci u Le Mansu, Gurney se probio sve do petog mjesta, no u 65. krugu je njegov momčadski kolega Bruce Kessler izletio sa staze, time okončavši njihov nastup. I u Reimsu se dogodila ista stvar, mora odustati zbog izlijetanja momčadskog kolege.

Ipak, ta dva nastupa su bila dovoljno dobra, te uz preporuku Chinettija i Phila Hilla dobiva poziv na testiranje Ferrarijevih sportskih automobila u Modeni. Impresionirao je svojom brzinom, vozeći vremena jednako brza kao Jean Behra. Enzo je bio zadovoljan viđen i Gurney potpisuje za Ferrari. U sportskim automobilima je odradio šest utrka za Ferrari. U prvoj, 12 sati Sebringa, je odnio pobjedu.

Prvi kontakt s bolidom Formule 1 dolazi u lipnju 1959. na testiranju u Modeni. Gurney vozi odlično i izjednačava rekord kruga. Sljedeći put kad je sjedio u bolidu Formule 1 bilo je na VN Francuske. Kvalificirao se na 12. mjesto, a u utrci se probio sve do šestog prije nego je morao odustati zbog kvara na bolidu. Za Ferrari je odradio još tri utrke u kojima je osvojio dva postolja i četvrto mjesto. Svojim nastupima je impresionirao i legende sporta, Fangia i Mossa. Na kraju godine Gurney prekida suradnju s Ferrarijem zbog neslaganja oko novog ugovora i daljnjeg razvoja Ferrarijevih bolida. “Moj veliki marinac” kako ga je zvao Enzo, potpisao je za britanski BRM.

To se pokazalo lošom odlukom jer je BRM P48 bio iznimno nepouzdan. Od sedam utrka, Gurney završava samo jednu. Jedno od odustajanja je bilo i izlijetanje na VN Nizozemske u Zandvoortu. Nakon dugačkog pravca, na kočenju za zavoj Tarzan, Gurneyu su otkazale kočnice. Poginuo je jedan gledatelj koji se nalazio u zabranjenom području, dok je Gurney pretrpio lom ruke. Ta nesreća ga je potaknula na promjenu stila vožnje. Bio je puno pažljiviji s uporabom kočnica što je do posebnog izražaja dolazilo na utrkama izdržljivosti.

Sljedeće godine potpisuje za Porsche. Sezona je rezultatski bila vrlo dobra. Gurney dolazi do tri druga mjesta, te još dva puta završava u bodovima. U ukupnom poretku završava na četvrtom mjestu.

1962. dolazi do svoje i Porscheove prve pobjede u karijeri na VN Francuske, ali se ponovno odlučuje na promjenu sredine.

1963. se pridružuje Jacku Brabhamu, time postavši prvi vozač, osim Brabhama, koji je vozio za njegovu momčad. Gurney ostaje u Brabhamu sljedeće tri sezone, pri tome donijevši momčadi njenu prvu pobjedu, prvo postolje i prvi pole position.

Trebao im je donijeti i prvi naslov, ali Gurney na kraju 1965. napušta Brabham i prelazi u svoju, Anglo American Racers momčad, F1 podružnicu All American Racers. AAR je osnovao u suradnji s Carrollom Shelbyem, uz financijsku pomoć Goodyeara.

Gurney je angažirao Lena Terrya, dizajnera Lotusa 38 koji je trebao dizajnirati šasiju koja će se moći koristiti u F1 i Champ Caru. Za izradu motora se obratio Harryu Weslakeu. Uskoro je svjetlo dana ugledao predivni Eagle T1G. Prvu utrku sa svojim bolidom odradio je na VN Belgije, drugoj utrci sezone 1966., a prvi bodovi su stigli u Reimsu, tri tjedna kasnije. Bolid se pokazao brzim, ali iznimno nepouzdanim. Od 24 utrke, koliko je odvozio u tri sezone, zbog kvarova je morao odustati u čak 19 navrata.

1967. je bila posebna godina za Gurneya. Zajedno s A.J. Foytom u Fordu GT40 pobjeđuje na 24 sata Le Mansa. Slaveći pobjedu, slučajno je pokrenuo tradiciju prskanja šampanjca na pobjedničkom postolju. Tjedan dana kasnije, u belgijskom Spa Francorchampsu vozi veliku utrku i pobjeđuje u vlastitom bolidu. Tim uspjehom se mogu pohvaliti još samo dvojica ljudi, Jack Brabham i Bruce McLaren. Te sezone je dohvatio još samo jedno treće mjesto, dok je u ostalim utrkama odustao.

1968. je polovicom sezone zbog nedostatka sredstava morao ugasiti svoju F1 ekipu tako da je preostale tri utrke odradio u bolidu McLarena.

Posljednje nastupe u F1 je zabilježio 1970. Nastupio je u tri utrke za upravljačem McLarena, pri tome dohvativši svoj posljednji bod u Francuskoj.

1970. je ujedno bila i posljednja godina njegova profesionalnog utrkivanja. U 15 godina, koliko mu je trajala profesionalna karijera, nastupio je na 312 utrka, osvojivši 51 pobjedu i još 47 podija. Pobjeđivao je u Formuli 1, Le Mansu, Indy Caru, NASCAR-u, Trans-Amu, Can-Amu i brojnim utrkama sportskih automobila. Nakon utrkivanja, posvetio se vođenju svoje AAR momčadi i izgradnji automobila.

Dan Gurney nažalost nikad nije osvojio naslov u Formuli 1, premda je svojim talentom i brzinom zaslužio i više od jednog naslova. Koliko je bio dobar govori činjenica da je bio jedini vozač kojeg se Jim Clark bojao.

Damir Abramović