Osim najzagriženijim fanovima svijeta utrkivanja ili redovitim pratiteljima američke IndyCar trkaće serije, ime Simon Pagenaud vjerojatno ne bi mnogo značilo. Tako je barem bilo donedavno, preciznije do 26. svibnja ove godine, kada je taj stanoviti Francuz postao pobjednikom legendarne utrke Indy 500. Tada je njegovo ime obišlo svijet i tada je dobilo daleko veću težinu u svijetu utrkivanja.

Pagenaud je trenutačno u Europi, koristi kratku stanku u IndyCar prvenstvu, kako bi svoj golemi uspjeh podijelio sa zemljacima. Ipak, prije nego se uputio u Pariz i kasnije svoj rodni Montmorillon u središnjem dijelu Francuske, Simon je posjetio Veliku nagradu Mađarske. Na utrci Formule 1 bio je gost Renaultove momčadi.

Prilika za intervju s Pagenaudom stvorila se sasvim slučajno. Prilikom šetnje Paddockom na Hungaroringu primijetio sam gužvu ispred Renaultovog hospitality prostora. Pagenaud je u tim trenucima pozirao uz aktualne vozače Renaulta u Formuli 1, a samo nekoliko trenutaka kasnije predstavnici medija pozvani su na čašicu razgovora s ovogodišnjim pobjednikom utrke Indy 500. Prilika kakvu bi bilo šteta propustiti. Pagenaud je sjeo na čelo stola, oko njega desetak kolega novinara i razgovor je mogao početi.

Ranije spomenutog datuma održano je 103. izdanje prestižne utrke Indianapolis 500. Simon Pagenaud vozi za Team Penske, bolid s Chevroletovim motorom. Ovo je doista bila njegova utrka jer prvo je osvojio pole position, a onda i pobijedio, što nije uspjelo nikome punih deset godina. Je li mu pobjeda u Indianapolisu promijenila život?

“Ljudi, pa ovdje sam i vi ste zainteresirani za mene. Naravno da mi se život promijenio. Bavim se brzim sportom i razumijem da se u njemu sve brzo mijenja, a vaš interes pokazuje mi koliko su stvari sada drukčije. Indy 500 je fantastična utrka. Imate 350 tisuća ljudi na jednoj stazi i cijeli svijet prati tu utrku. Osim toga, riječ je o jednoj od najstarijih utrka, bogate povijesti i tradicije. Prošlo je 99 godina otkad je Francuz pobijedio. Jako sam ponosan zbog toga”, rekao je Simon.

Gaston Chevrolet bio je taj Francuz koji je osvojio Indianapolis 1920. godine. O tome koliko je teško osvojiti utrku Indy 500, Pagenaud kaže:

“Nikako nije lako. Tonyju Kanaanu trebalo je 13 godina. To je jedna od najtežih utrka za pobijediti jer se održava jednom godišnje, dugačka je 500 milja i to znači mnogo zaustavljanja u boksu. Treba vam savršeni tim za to i savršena strategija. Mora vam se poklopiti odličan motor u toj godini, timski kolege koji će pomoći oko postavki bolida jer pogreške s postavkama jednostavno si ne smijete dozvoliti. Imat ćete utrku iz noćne more, ako bolid nije savršeno podešen. Komplicirano je, kao primjerice pobijediti na utrci 24 sata Le Mansa, ali zamislite još 33 natjecatelja koji su jednako dobri kao i vi. To je vjerojatno najteža utrka za pobijediti zbog konkurencije i svih ostalih faktora koji igraju ulogu.”

Simon Pagenaud nikako nije anonimac u svijetu utrkivanja, možda nije toliko poznat s ove strane Atlantika i vjerojatno ne zagriženim fanovima Formule 1, koji nemaju naviku pratiti druge trkaće serije. Bio je prvak IndyCar serije 2016. godine, viceprvak godinu kasnije.

Rođen 18. svibnja 1984. u spomenutom Montmorillonu, Pagenaud je u svijet formula krenuo početkom novog milenija. Krenuo je s francuskim prvenstvom Formule Renault 2002. godine, a u narednim je sezonama vozio i Eurocup Formule Renault. Završio je na drugom mjestu tog natjecanja 2004. pa godinu kasnije krenuo s natjecanjem u jačoj kategoriji Formule Renault 3.5.

“Utrkivao sam se u Formuli Renault i Renault mi je puno pomogao u karijeri. Vozio sam Formulu Renault 2.0 u Francuskoj i Europi, čak sam se utrkivao protiv Lewisa Hamiltona na nekoliko utrka, Roberta Kubice također. Bila je to odlična era Formule Renault. Nakon toga prešao sam u Formulu 3.5, ali u mali tim vrlo limitiranog budžeta. Nisam imao dovoljno dobrih sponzora da bih dobio mjesto u najboljem timu. Naučio sam mnogo toga te godine, najviše o sebi jer bila je to teška godina.”

“Bio sam na raskrižju – hoću li ići u GP2 seriju ili ću slijediti neke prilike u Americi. Sebastien Bourdais otvorio je neke puteve za mene pa sam otišao tamo i odradio testove. Srušio sam rekorde nekih staza, tako da su me brzo prepoznali. Našli su se i sponzori pa mi se to činilo zanimljivim. Gledao sam i opcije u Japanu, primjerice u Formuli 3, ali cilj mi je bio osvojiti Prvenstvo Champ Car Atlantic. Nagrada pobjedniku bila je dva milijuna dolara. Riskirao sam. Rekao sam ocu da me pusti da se utrkujem još jednu godinu i ako pobijedim, postat ću profesionalac. Ako ne pobijedim, bavit ću se nečim drugim. Ostavit ću se utrkivanja.”

S obzirom na to gdje je danas, jasno je kako se za Pagenauda odvila ta 2006. Postao je prvak Champ Car serije i sljedećih se godina natjecao u konkurenciji sportskih automobila diljem Amerike. Vozio je American Le Mans seriju, u kojoj mu je najbolja sezona bila 2010. kad je postao prvak klase LMP. Od 2008. do 2011. nastupao je i na utrci 24 sata Le Mansa, a drugo mjesto koje je osvojio u posljednjem nastupu 2011. “peče” i danas.

“Svako jutro kad se probudim razmišljam o tome. Završio sam drugi, a vidio sam pobjednički automobil ispred sebe. Bio je 13 sekundi ispred mene i gledao sam ga kako prolazi ciljem. Svakog jutra to mi je motivacija za trening i za naporan rad, za izvući još više iz sebe.”

Iste godine debitirao je u IndyCar seriji na utrci u Alabami, osvojivši osmo mjesto. Do kraja te sezone nastupio je još dvaput, a prva prava IndyCar sezona bila mu je ona 2012. godine. Kako je za jednog Francuza izgledalo probijanje do elitne serije američkog motorsporta?

“Treba vremena. Vremena za naučiti njihovu kulturu. To je kao kad odete u Japan. Morate učiti o njihovoj kulturi, kako komunicirati i kako se ponašati da biste se uklopili. Ja sam u Ameriku otišao sam, jedva da sam govorio engleski u to vrijeme, ali imao sam želju biti uspješan i pobjeđivati na utrkama. Zato sam uložio veliki napor u učenje njihove kulture. Jednom kad to naučite, onda naučeno možete okrenuti u svoju korist.”

Pagenaud je brzo pokazao da pripada samom vrhu. Već na trećoj utrci sezone 2012. osvojio je drugo mjesto u Long Beachu. Još je triput bio treći, a Prvenstvo je završio na petom mjestu. Prva pobjeda dogodila se 2013. u Detroitu. Za čovjeka koji dobro poznaje situaciju u sportu s obje strane Atlantika, što bi Europljani mogli naučiti od Amerikanaca?

“Ne mislim da trebaju učiti, ali obratiti pažnju na ono što se događa, svakako. Uvijek se ima što za pogledati. Američko utrkivanje se u velikoj mjeri bazira na showu. Teži se stvaranju većeg spektakla za gledatelje. U Indianapolisu se na stazi okupi 350 tisuća gledatelja, ljudi masovno dolaze na potpisivanje autograma. Drukčije je okruženje, drukčiji je pogled na taj sport i jednostavno, tamo je utrkivanje show. Natjecanje je vrlo snažno, ali potreban je drukčiji set vještina u odnosu na utrkivanje u Europi. Utrkivanje na ovalnim stazama jednostavno je sasvim drukčije i to morate naučiti.”

Budući da IndyCar seriju u Europi prati jedan manji broj fanova automobilizma, zanimalo nas je, misli li Simon da bi se interes povećao da se jedna utrka Prvenstva održi negdje na europskom kontinentu?

“Volio bih da se to dogodi. Posebno kad bi IndyCar došao na moju domaću stazu Val de Vienne, to bi bilo savršeno. To je prekrasna staza, otprilike iste veličine kao ova u Mađarskoj. To je teško izvedivo, više nešto poput mog dječačkog sna. Mislim da je potrebno da jedan europski vozač pobjeđuje u Indyju kako bi se u Europi podigla svijest o tom natjecanju. Mislim da je moj uspjeh uzrokovao malu promjenu i da se utrke više prate u Europi, iako se održavaju kasno po europskom vremenu. To je također jedan od razloga zašto je teško povećati svijest o IndyCaru u Europi, ali ako netko pobjeđuje, raste interes.”

Pagenaud se nekoliko sezona držao pri vrhu IndyCar serije, stalno u Top 5. Onda je došla 2015., za njega vrlo loša godina u kojoj je bio tek 11. u konačnom poretku. No, za njega su stvari očito trebale krenuti nizbrdo, da bi nakon toga došao streloviti uspon. Ravno do vrha i titule prvaka 2016. Godinu kasnije bio je viceprvak, prošle godine na šestom mjestu. Trenutačno je treći u poretku, ima tri pobjede nakon 13 održanih utrka i očekuje žestoku borbu za naslov.

“Snažni smo, imamo jako dobar bolid i jako dobar tim. Jozef [Newgarden] je doista snažan, [Alexander]Rossi će biti kandidat. [Scott] Dixon će biti snažan na kraju pa će biti četverostruka borba. Dat ću sve od sebe.”

Kako god završilo Prvenstvo, pobjeda na utrci Indianapolis 500 ostat će zauvijek jedan od najvećih trenutaka njegove karijere. Do ovogodišnje pobjede, najbolji rezultat bilo mu je šesto mjesto iz 2018.

“Život mi se promijenio i moj je raspored postao ludo natrpan. Morao sam reorganizirati ljude oko sebe kako bih prilagodio vrijeme za treninge. Sretan sam što imam ovu priliku predstaviti ono što sam postigao, ali isto tako želim i nastaviti s pobjeđivanjem.”

Vezano za pobjedu u Indianapolisu, posebno se dotaknuo svih koji su toga dana sjedili na tribinama legendarne staze.

“Publika vam daje mnogo. U velikoj sam mjeri koristio njihovu energiju kako bih pobijedio na utrci Indy 500. Zato sam na kraju utrke stao na brickyard, kako bih slavio s njima. Želio sam im zahvaliti jer su mi dali snagu i energiju za tu pobjedu. Tjerali su me da radim stvari koje možda inače ne bih. Morate riskirati da biste pobijedili u toj utrci, a ja sam riskirao više nego ikad. Za mene su navijači blagoslov i trebamo ih za utrkivanje. Bez njih, ne bi bilo niti interesa sponzora.”

Triple Crown posebno je postignuće u svijetu motorsporta, a podrazumijeva pobjede na utrkama Indy 500, 24 sata Le Mansa i Velikoj nagradi Monaka u Formuli 1. Simonu je 13 sekundi nedostajalo da u kolekciji ima dvije od tri prestižne krune.

“Završio sam drugi u Le Mansu. Definitivno tamo imam nedovršenog posla. U nekom trenutku ću se pokušati vratiti tamo, ali isključivo u situaciji da se mogu boriti za pobjedu. Ne želim zvučati pretenciozno, ali to je moj cilj. Volim Le Mans, kao što volim i Indy. Bilo bi odlično jednoga dana reći da sam pobijedio na oba ta natjecanja. Monako bi bio mnogo teži, trebao bih dobiti priliku za to i općenito bi bilo mnogo teže logistički, ali i kalendarski jer isti se vikend vozi Indy 500. Želja mi je ponovno pobijediti u Indianapolisu pa u ovom trenutku su mali izgledi za triple crown.”

Indy 500 je osvojio, a koja mu od preostale dvije utrke ima veću važnost?

“Teško je reći jer u Le Mansu imam nedovršena posla. Zbog toga bih rekao da mi je Le Mans važniji, zbog mog puta. Inače su mi Le Mans, Monako i Indy na istoj razini. Kad sam bio klinac od četiri godine i sanjao o tome, te utrke bile su mi na istoj razini.”

U povijesti je jedino Graham Hill osvojio Triple crown, a od aktivnih vozača po dvije velike pobjede u svojim su karijerama ostvarili Fernando Alonso i Juan Pablo Montoya. Španjolcu nedostaje Indy 500, a Kolumbijcu Le Mans.

“Rekao bih da Juan Pablo ima veće izglede za Triple crown. On je već vozio sportske automobile i dobar je u tome. Dobar je kao što je nekad bio. Stavite ga u bilo kakav automobil, znate da će biti kompetitivan istog trenutka. On poznaje utrkivanje i ne mora puno učiti. Samo se treba naći u pravoj situaciji i siguran sam da bi pobijedio. U pravom automobilu on bi to napravio.

“Fernando bi morao mnogo više učiti. Morao bi dobiti mjesto u najboljoj ekipi, imati najbolji bolid, najbolji motor i dobre timske kolege koji bi mu pomogli. Mnogo je tu posla i mnogo je kompliciraniji zadatak pobijediti na Indy 500. On možda osjeća da je to što radi ispravno, doći na jednu IndyCar utrku godišnje, ali ja imam potrebu biti cijelu sezonu sa svojim timom. Poznavati ih dobro i da oni poznaju mene. Jedino to daje priliku za pobjedu na Indy 500.”

Kad je Formula 1 u pitanju, Pagenaud otkriva da je bilo kontakata i razgovora u ranim danima njegove karijere, ali život ga je odveo drugim putem. Uživao je kao gost u Budimpešti i izrazio želju barem testirati bolid Formule 1 jednom prilikom.

“Za Formulu 1 mislim da sam imao priliku 2004. Renault me podržavao i mislim da je postojala šansa, ali život se odvio drukčije. Volio bih jednoga dana testirati bolid Formule 1, čisto iz zabave. To bi bilo izvanredno.

“Nikad nisam bio u Budimpešti, a imam mnogo prijatelja u Formuli 1 koje sam želio posjetiti. Nakon toga iz Pariza kreće pobjednička turneja i čeka me veliko slavlje u mom rodnom mjestu. Trebalo bi biti zabavno.”

Vikend na Hungaroringu Simon Pagenaud zaključio je mahanjem ciljnom zastavom prilikom 81. pobjede u Formuli 1 svog nekadašnjeg rivala iz Formule Renault, Lewisa Hamiltona.

Leave a Reply

Molimo za komentiranje
  Pretplati se  
Obavijesti o