Jim Clark (04.03.1936. – 07.04.1968.) je peti na listi vozača Formule 1 s najviše osvojenih startnih pozicija s 33 pole positiona. Smatra se jednim od najboljih vozača Formule 1 svih vremena.

Graham Hill (15.02.1929. – 29.11.1975.) je jedini vozač u povijesti koji je osvojio neslužbenu trostruku krunu autosporta, kako god ju promatrali. Bilo da se uz pobjede na utrkama 24 sata Le Mansa i 500 milja Indianapolisa računa pobjeda na Velikoj nagradi Monaca ili osvajanje naslova svjetskog prvaka u Formuli 1, Graham ju je osvojio.

Jim Clark i Graham Hill su po dva puta osvojili naslov svjetskog prvaka u Formuli 1. Usprkos rivalitetu na stazi, bili su dobri prijatelji. Prije skoro 60 godina, upravo njih dvojica su igrali glavne uloge u borbama za naslove svjetskog prvaka, i tako kroz gotovo cijele šezdesete prošlog stoljeća.

Od ukupno devet utrka te 1962. godine, na sedam su pobijedili Hill i Clark. Po jednu pobjedu su prepustili Bruceu McLarenu i Danu Gurneyu. Uz četiri Clarkova odustajanja i Hillove četiri pobjede, Hill je s 8 bodova više odnio titulu. Tada je prvih šest u utrci osvajalo bodove, po sustavu 9 – 6 – 4 – 3 – 2 – 1. Pet najboljih rezultata jednog vozača je ulazilo u kalkulaciju za osvojene bodove u prvenstvu. Bodove je osvajao bolji od vozača iz iste momčadi. Ovakav način bodovanja će 1964. godine koštati Hilla naslova svjetskog prvaka. Hill je te godine osvojio 41 bod, ali mu se od toga 39 bodova računalo za prvenstvo. Johnu Surteesu se računalo svih 40, od kojih je dio osvojio zahvaljujući momčadskim odredbama. Postao je prvak, a nije osvojio najviše bodova.

Još veću dominaciju nad drugim vozačima u Formuli 1 nego 1962. godine, Hill i Clark su pokazali tijekom sezone 1963. Od ukupno deset utrka, njih dvojica su pobijedili na devet. Samo Veliku nagradu Njemačke su prepustili Surteesu. Clark je te sezone pobijedio na 7 utrka i postavio rekord koji će tek 1984. godine izjednačiti Alain Prost, a skinuti Aytron Senna 1988. godine pobijedivši na 8 utrka tijekom iste sezone. Međutim, treba uzeti u obzir da se u Jimovo vrijeme vozilo 10 utrka po sezoni, a u vrijeme Prosta i Senne po 16. S tim u vezi, Clarkova učinkovitost je bila 70%, Prostova 43,75 %, a Sennina 50%. Upravo tih 7 pobjeda je Clarku donijelo prvi naslov svjetskog prvaka u karijeri, s 25 bodova ispred drugoplasiranog Hilla, koji je ostvario “samo” dvije pobjede.

Jim Clark (Lotus), 1963.

Jednu utrku manje nego kada je prvi put postao svjetski prvak, Clark je osvojio i tijekom sezone 1965., njih šest. Hill je pobijedio samo dva puta, a treba napomenuti da Clark uopće nije sudjelovao na Velikoj nagradi Monaka. Naime, momčad Lotusa se natjecala na utrci 500 milja Indianapolisa, pa su svi propustili utrku u Monaku. Bez obzira na manji broj utrka, Jim je ostavio Grahama iza sebe i osvojio svoju drugu, i posljednju, titulu prvaka svijeta u Formuli 1.

Sezona 1966. nije bila sjajna ni za Hilla, ni za Clarka. Obojica su odustali na pola od ukupno deset utrka te sezone. Clark je u svom Lotusu pobijedio jednom, na Velikoj nagradi Sjedinjenih Američkih Država, a Hill sa BRM-om niti jednom. Prvenstvo je osvojio Jack Brabham u svojoj vlastitoj momčadi Brabham. Slično se dogodilo i godinu kasnije, kada je momčad Brabham ponovo osvojila naslov prvaka, ovaj put s Dennyjem Hulmeom u glavnoj ulozi. Te godine su Hill i Clark postali i momčadske kolege, Hill je prešao u Lotus. Nisu se baš proslavili, Clark je sezonu završio tek na trećem mjestu, unatoč tome što je uspio pobijediti četiri puta (pet puta je odustao). Hill je skupio samo 15 bodova, odustao je čak osam puta i nije niti jednom pobijedio.

Ono što je trebala biti sjajna sezona, jer je započela dvostrukom pobjedom vozača Lotusa, postala je jedna od tužnijih u povijesti Formule 1. Pobjedu na Velikoj nagradi Južne Afrike (gdje su odlučili i svoj prvi dvoboj za svjetskog prvaka) odnio je Jim Clark ispred svog momčadskog kolege, Grahama Hilla. Upravo ta pobjeda je postala i ostala posljednja pobjeda i nastup Jima Clarka u Formuli 1. Škot je poginuo 07.04.1968. godine, na utrci Formule 2 u Hockenheimu. Naslov svjetskog prvaka za sezonu 1968. s tri pobjede i 48 bodova, osvojio je Graham Hill za momčad Lotus Ford.

Graham Hill (Lotus), Monako 1968.

Bez obzira na to što su obojica osvojili po dva naslova svjetskog prvaka u Formuli 1, Jim Clark će ostati zapamćen kao jedan od najuspješnijih i najpopularnijih vozača svih vremena. Neki će reći kako je Jim vozio s lakoćom i pokazivao je neprikosnoven talent za volanom, dok je svoje titule Graham Hill osvojio zahvaljujući napornom i vrijednom radu. Drugi se, pak, ne slažu. Graham je položio vozački ispit tek s 24 godine i samo pet godina kasnije se počeo natjecati u Formuli 1. Clark se natjecao u različitim serijama automobilizma od svoje dvadesete godine, a istim se počeo baviti iz čiste znatiželje. Clark je znao reći kako ne postoji ništa što nije volio vezano za utrkivanje i smatrao je da uvijek ima nešto novo za naučiti. Hilla je privlačio sam osjećaj za volanom, mogućnost da se izrazi i istakne na stazi.

Jim Clark (Lotus), Spa-Francorchamps 1965.

Clark je uživao u vožnji i utrkivanje za njega nikada nije bilo opsesija. Smatrao je da za osvajanje naslova svjetskog prvaka treba imati i malo sreće. Da nije dovoljan talent i rad. Jednom je rekao kako postoji niz razloga zbog kojih je on trebao biti prvak i čitav niz razloga na strani Hilla, ali da su obojica ponekad imali više sreće.

Graham Hill je tijekom karijere uživao nadimak “Mr. Monako”, zbog pet pobjeda na VN Monaka u sedam godina. Bio je vladar nemilosrdnih ulica Kneževine. Nakon svog drugog naslova svjetskog prvaka, pobijedio je još jednom, upravo na ulicama Monte Carla. Krajem sezone 1969. je pretrpio strašan sudar i više nikada nije bio isti vozač kao nekada. Nekoliko godina kasnije, točnije, 29.11.1975., preminuo je nakon avionske nesreće.

Graham Hill i mali Damon

Činjenica je da su Jim Clark i Graham Hill, svaki pojedinačno, ali i njihove borbe na stazi, obilježile šezdesete u Formuli 1. Pamtit ćemo ih i kao rijetke velike rivale koji su pritom bili i veliki prijatelji. Bez ijedne mrlje u njihovom prijateljstvu i trakavica nakon njihovih međusobnih borbi. Također, činjenica je da će Jim Clark i Graham Hill ostati zapamćeni kao veliki vozači i jedinstveni prvaci.

Graham Hill i Jim Clark. Veliki prijatelji i veliki rivali.

2
Leave a Reply

Molimo za komentiranje
2 Komentara na temu
0 Odgovora na temu
0 Pratitelja
 
Najviše reakcija na komentar
Najkomentiranija tema
2 Autori komentara
avataravatar Autori nedavnih komentara
  Pretplati se  
Obavijesti o
avatar
Član
mody

da oni su bili rivali ono poštivali su se nisu se mrzili

avatar
Član
Pamfil

1967. je dobar primjer kako najbrzi bolid nije ujedno i najbolji. Nakon sta su na trecoj utrci na Zandvoortu presli na Cosworthove DFV motore, Lotus je u kvalifikacijama postao neuhvatljiv. Od preostalih 9 utrka, Lotus je ostvario PP na njih 9 (Clark 6, Hill 3). Ali u svim utrkama su imali problema. Cak i na Watkins Glenu gdje su zavrsili 1-2, Clarku se slomio jedan od elemenata stražnjeg desnog ovjesa 2 kruga prije kraja, a Hill je imao problema sa vibracijama, mjenjacem i sve manjim pritiskom ulja kako je utrka odmicala. Tako su umjesto Lotusa, Brabhamovi vozaci Denny Hulme i… Read more »