Gledajući karijeru Jima Clarka, njegova strast prema vožnji u oktanskom cirkusu može se u najmanju ruku opisati suludom. Radilo se o vremenu kada su vozači postajali legende samo zbog činjenice da su se vratili živi kući nakon utrke. Smatralo se virtuoznošću manevrirati krhkim limenim kutijama između dubokih jama, nizova kuća, tribina s gledateljima i ostalih po život opasnim zaprekama. Nije bilo boljeg osjećaja vratiti se kući obitelji nakon utrke u kojoj je samo jedan krivi pokret s volanom mogao značiti odlazak u vječnost. Jim Clark je bio jedan od onih manje sretnih koji su skončali zbog tog jednog nesretnog trenutka. No, 51 godinu nakon smrti, još uvijek je živo sjećanje na tog mladića. Markantnog momka koji je zbog izgleda lako mogao biti zamijenjen za filmsku zvijezdu. Bio je veoma daleko od toga, ali fanovi su ga uspjeli zapamtiti ne zbog ljepote lica već zbog ljepote vožnje koju je pokazivao. U kraćem presjeku njegove biografije, donosimo priču o nasmiješenom, ali pomalo sramežljivom čovjeku velikog džentlmenskog karaktera.

Jim Clark i Lotus. Ikonska kombinacija.

Rođen je u obitelji s petero djece od kojih je Jimmy bio jedini sin. Odrastao je u okruženju koje baš i nije bilo poznato po auto utrkama te je preko časopisa prvi put otkrio svijet trkaćih bolida. Od sportova mu je prilično dobro išao hokej, kriket također. U ranim godinama, nije imao puno interesa koji su se ticali velikih karijera u poduzetništvu ili sportu. Uglavnom se bavio poljoprivrednim radovima, brinuo se o ovcama i vodio računa o upravljanju farme na kojoj je živio. U tim godinama pred punoljetnost, u vožnji nije napredovao dalje o obiteljskog automobila i traktora za poljoprivredne radove. Sve se promijenilo sa 17 godina nakon što je dobio vozačku dozvolu. Tada se, sredinom pedesetih, počeo utrkivati. Roditelji su se toj odluci isprva suprotstavljali. To ga nije uspjelo pokolebati i ubrzo je postao konkurentni natjecatelj u lokalnim reli i brdsko –brzinskim utrkama. Do 1958. uspio je u nacionalnim utrkama pobijediti u čak 18 susreta. Uz žestoki stil nadmetanja na stazi, na raspolaganju je imao i vrhunske marke poput Jaguara i Porschea. Kako talent pojedinca često ostane zapažen, njegova poznanstva u svijetu utrkivanja su ga ubrzo uvukla u odnos koji će trajati do kraja njegovog kratkog života. 1958. upoznaje svog najvećeg suradnika, mentora, ali i prijatelja, Colina Chapmana. Nakon kratke prakse u novoosnovanoj Formuli junior, mladi Jim je bio spreman da probije led u najvišoj klasi. 1960. Je bila njegova prva godina u Formuli 1. John Surtess, redovni vozač momčadi, morao je nakratko napustiti natjecanje kako bi se natjecao u motociklističkim utrkama na otoku Man. Tako je izbor pao na Clarka. Kako i priliči jednom početniku, svaki početak je težak. Tako je i bilo te prve sezone, ali često zbog krivih razloga. Njegova prva završena utrka, ona u Belgiji na Spa Francorchampsu, smatra se jednom od najtragičnijih događaja u povijesti Formule 1. Chris Bristow i Alan Stacey (Clarkov prijatelj) su poginuli dok su Stirling Moss i Mike Taylor teško stradali. U jednom od kasnijih intervjua je priznao kako je cijelu tu utrku umirao od straha prije nego što je s bolidom došao na cilj. Utrka je bila jedan od tragičnih dokaza kako su prijateljstva stvorena u ovome sportu često vrlo kraća nego u ostalim natjecanjima. Zbog trauma stečenih tog vikenda, gotovo se povukao iz sporta. Ipak je nastavio. Prezirući pritom Spa iz dna duše (unatoč tome što je na njemu pobijedio četiri puta zaredom). Na kraju te godine je uspio osvojiti svoje prvo postolje u Portugalu te su svi znakovi pokazivali kako će krenuti stopama tadašnjih velikana poput Stirlinga Mossa, Phila Hilla i Jacka Brabhama. Kao da tragedije nisu bile već dovoljno zastupljene u njegovom životu, prva puna sezona je bila obilježena nesrećom u kojoj je izravno sudjelovao. U Monzi je bio uvučen u nesreću u kojoj je život izgubio tadašnji pretendent na naslov Wolfgang Von Trips. Clark je ostao neozlijeđen, ali je uz njemačkog vozača poginulo i 15 gledatelja. Još jednom se premišljao da pusti sve od sebe i umirovi se. No, ovoga puta Colin Chapman je odigrao važnu ulogu u uvjeravanju da ostane i nastavi se boriti. Početak te 1961. bio je obilježen velikom odlukom koju je Clark morao donijeti, a ticala se momčadi u kojoj će nastaviti svoju karijeru. Izbor je bio između UDT Laystalla te momčadi Tima Parnella. Oba tima su kao bazu imala Lotusove bolide pa je Clarku bilo teško odabrati hoće li ostati u tvorničkoj momčadi ili će se prikloniti nekome od privatnika. Na kraju mu je instinkt rekao da se drži Colinove ekipe te je vrlo brzo budućnost pokazala kako nije pogriješio. Sljedeće četiri sezone su bile obilježene pobjedama i završecima na postoljima. Uspjeh je uglavnom izostao kada je Lotus otkazao zbog nekih tehničkih problema. Climaxov motor na njegovom Lotusu je smatran iznimno brzim, ali zato i nepouzdanim. 1962. je bila prva sezona u kojoj je zbog vožnji bio ozbiljan kandidat za naslov. No, kao i dvije godine kasnije, jedini faktor koji mu je stajao na putu do tog postignuća bila je nepredvidivost njegovog Lotusa. Zbog gubitka ulja, morao je prepustiti naslov Grahamu Hillu. Ipak, njegov prvi naslov 1963. osvojen je uz nadmoć kakva se posljednji put vidjela u doba kada je Ascari 1952. I 1953. osvojio svoja dva naslova prvaka. Pobjeđuje u Belgiji, Nizozemskoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Italiji, Meksiku i Južnoj Africi. Osim Surtessa i Hilla, Clark praktički nije imao dostojnog protivnika te je u skoro svakoj utrci bio neugrožen na čelu. S godinama se razvijao i njegov odnos s Colinom Chapmanom koji mu je uvelike bio od pomoći s inženjerskim savjetima. Kad god je Clark imao komentar oko upravljivosti bolida, Chapman je uspio na te opaske odgovoriti tehničkim detaljima te tako donijeti rješenje oko Lotusovog bolida. Tih godina, Clark je nastupao i na drugim utrkama, ponajprije utrkama izdržljivosti. Premda nije uvijek pobjeđivao, svestranost mu je omogućavala da redovito vozi u drugim serijama, pa tako i u utrkama Formule 1 koje se nisu bodovale za svjetsko prvenstvo. 1965. osvojio je još jednu krunu karijere kada je prvi prošao ciljem na 500 milja Indianapolisa. Također, osvaja svoj drugi naslov prvaka u Formuli 1 i ulazi u povijest kao vozač koji je do tada najranije u sezoni osvojio naslov svjetskog prvaka. No, sljedeća godina mu nije donijela puno dobra te je ta 1966. bila obilježena odustajanjima i samo jednom pobjedom. Jedno vrijeme je čak i razmišljao da ode iz Lotusa jer nije naviknuo na takvo pogoršanje rezultata. Kod potpisivanja ugovora, uvijek se obvezivao na samo jednu godinu tako da može otići u slučaju da ne bude zadovoljan bolidom.

Jim Clark sa svojim šefom i velikim prijateljem Colinom Chapmanom.

Do 1967. već je stekao prilično bogatstvo svojim vožnjama te je počeo brinuti o porezu. Kako bi koristio neke porezne olakšice, seli u Pariz te neko vrijeme stanuje kod francuskog novinara Jabbya Crombaca. Te godine je bilo čak 6 pobjednika u sezoni i kao da nitko nije imao potrebnu konzistentnost kako bi osvojio naslov. Premda dominira u kvalifikacijama, nepouzdanost bolida ga prisiljava na odustajanje u 5 utrka te je prisiljen prepustiti naslov Hulmeu i zadovoljiti se trećim mjestom. Jedan od razloga je taj što je momčad odugovlačila s prelaskom na novi Ford Cosworth motor koji je u to vrijeme bio smatran tehnološkim vrhuncem. Činilo se kao da će Clark početi ponavljati stare uspjehe s novim motorom, pogotovo nakon pobjede u prvoj utrci sezone 1968. U Južnoj Africi. No, nikada nije odvezao ostatak sezone jer je zbog novčanih problema napravio odluku koja mu je zapečatila sudbinu. 7.4.1968. vozila se manje važna utrka Formule 2 u njemačkom Hockenheimu. Clark je isprva htio nastupiti na jednom eventu u Brands Hatchu, ali je zbog poreznih problema bio prisiljen otići u Njemačku (neke priče kažu kako je zbog ugovornih obveza s Firestoneom bio prisiljen promijeniti odluku da se utrkuje u Engleskoj). Njegova smrt u petom krugu otvorila je više pitanja nego ih je zatvorila. Neki su govorili o tehničkoj pogrešci Lotusa dok su drugi navodili teoriju o inferiornosti Firestoneovih guma po kiši. Za Lotus se često govorilo kako je nepouzdana momčad zbog smrti njihovih vozača (kasnije su poginuli Rindt i Peterson). Unatoč tome, Clark je od početka do kraja karijere ostao vjeran Lotusu te je često odbijao puno primamljivije ponude koje su mu donosili. Nakon njegove smrti, mnogi vozači i pripadnici svijeta utrkivanja su bili neutješni. Colin Chapman je rekao kako je izgubio svog najboljeg prijatelja, vjernog suradnika koji mu nikada nije okrenuo leđa kako bi potražio sreću u drugoj momčadi. Formula 1 je ostala bez svog buntovnog, ali nasmiješenog dečka: mladića s farme koji je imao malo većih ambicija od čuvanja ovaca i vožnje traktora. Njegov entuzijazam donio mu je fantastičnu karijeru okrunjenu s dva naslova. No, nažalost, bio je i jedan od onih koji su opasnom sportu platili danak u krvi. Često je u karijeri bio prisiljen nastaviti nakon što je u utrkama vozio između mrtvih tijela svojih kolega vozača. Uz pomiješane osjećaje nakon pobjeda, ostajala mu je samo nada da će se sa svima njima sresti u neko drugo vrijeme, na nekom mirnijem i tišem mjestu.

Spomenik podignut u čast Jimu Clarku na mjestu njegove pogibije u Hockenheimu

1
Leave a Reply

Molimo za komentiranje
1 Komentara na temu
0 Odgovora na temu
0 Pratitelja
 
Najviše reakcija na komentar
Najkomentiranija tema
1 Autori komentara
avatar Autori nedavnih komentara
  Pretplati se  
Obavijesti o
avatar
Član
mody

odličan vozač poginuo je u formuli 2,, ondasu vozačima dopuštali da voze više natjecanja,, tada je hokenheim bio stablo tik do staze