Iako Formulu 1 pratim dvadesetak godina, točnije još od vremena kada sam kao osnovnoškolac utrke pratio na televizoru veličine današnjih tableta, još uvijek nisam imao priliku i zadovoljstvo utrku pogledati uživo. Tu misiju, projekt i neostvarenu želju imao sam namjeru ostvariti već duži niz godina, no iz ovih ili onih razloga uspio sam ju realizirati tek sada, jer dok sam bio klinac mom starom nije padalo na pamet niti nedjeljom u 14.00 sati na tadašnjem HTV-u 2 gledati „budale koje se dva sata vrte u krug“ pa sam spas tražio na spomenutom TV-u izvjesnog proizvođača Contec na kojem je slika rikavala otprilike svakih 15 minuta. Kasnije u studentskim i ranim post studentskim danima dok je Formulu još netko i pratio nije bilo likvidnosti, a i ono što se uprihodilo od ganjanja lopte u klubovima međužupanijskih liga, odlazilo je na  gluvarenja i kojekakve brucošijade likova koji su brucoši već 6 godina, uglavnom nemoguća misija. Sada kada novac više i nije toliko sporan, mislio sam, došlo je valjda i moje vrijeme ali sada uz sav napor jednostavno nisam imao žrtvu koja bi pristala sprašit 300-400 eura za jedan dan i pritom u tom istom danu odvalit 600 km od Osijeka do Zeltwega i još toliko natrag. Žrtvu sam ipak uspio naći u vidu mog brata koji ima solidno, ne i vrhunsko znanje o Formuli 1, ali ju prati i ima dobru volju. Još k tome živi u Zagrebu, praktički na pola puta. Ne može bolje.

Uglavnom, kako sam i rekao žrtva za odlazak bio je moj brat s kojim sam u subotu navečer uz određenu dozu tekućine boje zlata raspravio detalje puta i očekivanja od sutrašnjeg spektakla. Uglavnom, puni entuzijazma u nedjelju u 7 ujutro do čepa smo natankirali bratovog pijanca Hondu Civic Type R i krenuli put Dežele i Austrije. Uzevši u obzir njegov stil vožnje i virove koje to malo japansko čudovište pravi u rezervoaru, vjerojatno smo si mogli priuštiti i taxi do Austrije ali dobro, kako kaže ona narodna poslovica, nije beg cicija. Već na putu mogla se sresti nekolicina automobila i kombija koji su očito vozili na destinaciju koju smo si i mi zadali kao odredište, mada je pravi šou počeo nakon odvajanja za Klagenfurt i približavanja izlazima za stazu Red Bull Ring. Kolone automobila slijevale su se prema okolnim livadama i travnjacima na koje su Austrijanci, očekivano pedantno i organizirano raspoređivali automobile. Led znakovi, policija, helikopteri, putokazi, ljudi koji su usmjeravali vozila, sve je to raspoređeno i organizacijski spremno dočekivalo masu koja je stizala u malo mjesto Zeltweg. Sve u svemu ništa nije prepušteno slučaju. S obzirom da se kroz mjesto do same staze i parkinga vozilo u koloni 20-ak km na sat, imali smo priliku razgledati seoska gospodarstva, male restorane, gostione i hotelčiće izgrađene ranih godina 19. stoljeća. Nisam arhitekt niti poznavatelj stilova gradnje, samo čitam ono što piše na kućama i usput se malo i čudim onim samohodnim robotima kosilicama koje nečujno bauljaju po travnjacima ispred kuća i pedantno šišaju svaki novi milimetar trave.

Nakon vožnje od nekih pola sata od izlaska s autoceste do parkinga već se dalo uočiti kako  su Nizozemci kolonizirali ovo malo mjesto i dobar dio okolice jer su valjda jedine boje koje su se mogle vidjeti bile zelena boja trave i šuma s jedne strane i narančasta boja majica, zastava i svih drugih rekvizita koje su tisuće Nizozemaca ponijeli sa sobom s druge. Također izvjesno je kako u Nizozemskoj valjda nije ostao niti jedan kamper jer svi su bili tu.

Od parkinga tj. livade na kojoj smo ostavili automobile, također navođeni od strane dobro organiziranih djelatnika, do same staze vodi seoski put i nekih 15-ak minuta hoda kroz mjesto i uske ulice s brojnim seoskim gospodarstvima čiji su vlasnici također omastili brk održavanjem utrke na svega par stotina metara od kuće. Naime, gotovo sva dvorišta i prazni prostori tih seoskih gospodarstava pretvoreni su u mini kampove i mjesta gdje su opet uglavnom Nizozemci razvukli svoje šatore, parkirali kampere, motocikle, aute, bicikle i sve moguće što su sa sobom ponijeli. Na ruku im je išlo i odlično vrijeme pa su domaći seljaci tih par dana osim krava dobrano izmuzli i respektabilne količine eura uglavnom od Maxovih navijača.

Približavanjem samoj stazi već vidimo kamione nekih od timova pri čemu su prednjačili Torro Rosso, Red Bull, McLaren i Haas. Vozila kojima je sudbina očito bila naklonjena jer za razliku od svoje braće koja se taljiga europskim autocestama i prevozi sve od wc papira do gnojiva, ove mrcine sjaje se kao da su jučer izašle iz tvornice pri čemu i ono malo prljavštine i flekica s kabine i prikolica marljivo uklanjaju vozači, naravno svi odreda obučeni u službenu odjeću svoje momčadi. Prilično fascinantno.

Kako smo se šljunčanim prilazom približavali nekakvom ulazu, već naučen na kontrole i pretrese prilikom pohađanja nogometnih utakmica gledam imamo li u ruksaku nešto neprimjereno i razmišljam hoćemo li ostati bez par limenki piva nizozemskog proizvođača koje su onako hladne i orošene čekale u hladnjaku. Prolazimo kroz ulaza, cura pozdravlja, skenira bar kod i pušta nas na stazu bez da nas je i pošteno pogledala. O nekim zaštitarima, prepipavanju, gledanju torbi i ostalim budalaštinama da i ne pričam.

Kako smo brat i ja za ovaj put uzeli socijalni paket ulaznica, odnosno kartu za stajaću tribinu samo za nedjeljnu utrku, s malom nelagodom gledamo prema gospodi koja polako ali sigurno popunjava svoja mjesta na tribinama na kojima ih čekaju kako smo kasnije i vidjeli, bijele i crvene majice. Sve u svrhu formiranja velike austrijske zastave. Iako smo mislili kako smo za početnike čak i solidno opremljeni jer smo osim piva, malo hrane i robe ponijeli i neke kreme za sunčanje i male stolice došavši na taj veliki brijeg s kojeg se prostire pogled na dobar dio staze, shvatili smo da smo teški amateri jer ovi likovi koji su tamo valjda od 8 ujutro, imaju garsonijere na rasklapanje. Frižideri, suncobrani, neki polukreveti, šou program. Nalazimo dobro mjesto, nedaleko ogromnog videozida s kojeg pogled puca na prvi zavoj i dvije DRS zone, uz to sve i na još jedan dio staze. Nama dosta.

Što se navijača tiče, gotovo je nemoguće vidjeti bilo što osim Crvenih bikova u svim mogućim varijantama, broja 33, zastave crven, bijeli, plavi (bez grba). Tu i tamo nabasali smo na kojeg Ferraristu s tim da je za živo čudo većina crvenih bila s brojem 7 na kapama i majicama, a bilo je i doduše solidan broj navijača Srebrnih strijela koji su se kočoperili s majicama i kapama s trokrakom zvijezdom. Ne moram naglašavati da sam na tih par tisuća kvadratnih metara ja valjda bio jedini s majicom i kapom sirotog McLarena pa sam nekim Nizozemcima s kojima smo se kasnije i skompali bio dosta simpatičan, čak mi se nekako čini i da su suosjećali sa mnom i podržavali moju vjernost i lojalnost ovoj nekad uspješnoj momčadi razgovarajući sa mnom o nekim sretnijim danima, Miki Hakkinenu, Davidu Colthardu i mladom Hamiltonu.

Iza leđa nalazi se gostiona u kojoj po popularnih 4,5 eura možete dobiti pola litre sponzorskog, dobrog i hladnog piva, a za istu cifru možete se nazovimo to tako prehraniti i hrenovkom, senfom i zemičkom koje je ekipa tamanila kao da nema sutra. Cijene vode i sokova nisam gledao. Iako su svi već pod dobrim udarima sunca, većina i promila, atmosfera je prava domaća. Svi lagano kruže i lutaju po livadi, naravno bez ikakvih napetosti, netrpeljivosti. Da je malo glasnije svirala glazba rekao bih da je ovo neka modernija verzija Woodstocka. Uz gostionu tu je i F1 shop u kojem se po popularnim cijenama prodaju primjerice majice za 80 eura, majice s kragnom za 100 eura, kape za 45 eura itd. Naravno, prednjači opet Red Bull, ima i Mercedesa i Ferrarija, a za živo čudo tamo u nekom ćošku te pokretne trgovine stoji i 4 artikla mog bijednog McLarena. Odlučili smo zažmiriti i priuštiti si kape Ferrarija odnosno McLarena. Ne trebam ni naglašavati da me žena kada sam tražio kapu ove britanske momčadi pogledala s čuđenjem, ali negdje u nekoj kutiji ispod pulta jednu je ipak našla.

Tri sata prije utrke u priči s Nizozemcima gledamo utrke Porsche kupa koji usput rečeno po zvuku koji proizvode ti švapski strojevi, po ničem ne zaostaje za Formulom 1, no to je već neka druga priča.

 

Potom slijedi kratka stanka uz neizostavno kruženje među gomilom opuštenih likova i pokoji komentar tipa, odakle ste, šta ima, jeste vi dečko i dečko itd… Liberalan narod. Potom je uslijedila mini utrka starih automobila među kojima sam onako od oka zapamtio primjerice BMW M1, BMW CSL, par Porschea koje su vozili Lauda, Berger i još par vozača kojima nažalost nisam čuo imena. Nesumnjivo dobra fora i zabava za kraćenje vremena.

Sad već poprilično zagoren od sunca koje je nemilice udaralo s naše desne strane, obojica smo se počeli osjećati kao ona linolada s crnim i bijelim dijelom s tim da je u našem slučaju crni dio bio crven. Gledam ekipu oko sebe i kako duže sjedim shvaćam da mi zapravo uopće nije žao što sam tu na još uvijek polu mokroj zemlji s likovima koji se super zabavljaju na socijalnoj tribini tj. prostoru bez sjedalica, majica i nagrada. Čovjek dobije dojam da je to tako nekako i izgledalo u onim prvim i po svima romantičnim danima Formule 1 kada je to sve skupa bilo znatno manje modiš i famozno.

Nakon stvarno spektakularnog air showa koje su priredile Red Bullove kamikaze polako kreće odbrojavanje, najprije vozači na kamionskoj prikolici kruže stazom i pozdravljaju masu, a nakon još malo showa polako kreće i ono što smo toliko čekali i zbog čega smo se već satima cvrljili na suncu.

Početno malo razočaranje zvukom bolida, brzo je nestalo jer su na kojih dvadesetak metara od ograde na koju smo se nakeljili počeli jurcati likovi koji te bolide tjeraju kao da sutra ne postoji. Ne moram niti pričati kako nas je obojicu počela hvatati nekakva jeza dok smo napokon gledali ono što godinama gledamo preko malih ili velikih ekrana. U svakom slučaju osjećaj je neponovljiv.

Što se same utrke tiče o njoj je sve rečeno pa se na taj dio neću niti previše osvrtati. Maxovim prelaskom u vodstvo počinje očekivani delirij i vrištanje koje je dobilo dodatnu dimenziju kada je najprije Bottas, a potom i Lewis  utrku završio vozeći se na skuteru umjesto u bolidu. Kao rezultat početničke sreće, dogodilo se i to da se Lewis sa svojim pokvarenim Mercedesom zaustavio doslovno nama pred nosom pa je time cijela priča dobila dodatnu draž.

Iako se činilo kako će moji McLareni opet imati još jedan bijedan nastup, pred kraj je Alonso počeo sustizati Saubere, prestići ih pa sam u tom trenutku shvatio da je u toj masi bilo još 4,5 mazohista koji su navijali za McLaren jer smo svi bili u deliriju zbog osvojenog osmog mjesta ponosno kročeći kroz masu jer su i naši nekome uzeli skalp.

U konačnici taj 71 krug prošao je nestvarno brzo i iako nam se nije dalo kući, sretni i zadovoljni krenuli smo prema japanskom pijancu na parking. Dok smo odlazili, kamioni koje sam na početku spomenuo već su upaljeni spremno čekali proboj na stazu i selidbu na novu lokaciju i novi vikend jer kako Queen kaže, The show must go on… Dok smo tako bauljali prema autu i sređivali dojmove, na tren čovjek stvarno i pomisli kako naziv najbrži cirkus na svijetu nije daleko od istine jer ta putujuća, ekskluzivna i prebogata karavana za tjedan dana u istom programu već seli negdje dalje predstavljajući svoju dobro uigranu i organiziranu predstavu nekim drugim fanaticima.

Kada smo se napokon onako umorni i prilično smrdljivi napokon dovukli do auta, niti vožnja u kilometarskim kolonama u trajanju od tri sata za prelazak 30-ak kilometara od Zeltwega do St. Michaela nije se činila strašnom. Dok smo gledali kako ekipa s obližnjeg aerodroma polako leti ka svojim kućercima, ispraznili smo i zadnje zalihe klope i cuge i utonuli u neku tišinu, valjda vrteći svaki u svojoj glavi ono što smo imali priliku vidjeti i doživjeti. Za kraj, čak smo i smogli snage pomoći nekom ubogom dječarcu koji je pokraj nas na travu parkirao Ferrari s kojim se nije mogao popeti preko nekakvog krtičnjaka.

Sve u svemu, to što smo vidjeli i doživjeli je upravo ono što smo i tražili. Vrijedi svake lipe, centa, minute i kilometra. Nadamo se do nekog novog, što skorijeg viđenja.

1
Leave a Reply

Molimo za komentiranje
1 Komentara na temu
0 Odgovora na temu
0 Pratitelja
 
Najviše reakcija na komentar
Najkomentiranija tema
1 Autori komentara
avatar Autori nedavnih komentara
  Pretplati se  
Obavijesti o
avatar
Član
mclaren f1

Fenomenalan osjećaj… Bio sam u monzi 2013. godine i ove godine idem opet, uzbuđen sam ko malo dijete!